Ćirin stoti rođendan

Kada sam ga vidio sredinom svibnja u Neuchatelu, mislio sam da je gotov! Lice mu je bilo umorno i sivo, "krasna" boja iz bolnice, mrtvac koji hoda! Pomislio sam, gotovo je s naslovnim stranicama, vrijeme je za penziju i memoare! Iako su sve njegove priče ispričane stotinu puta i već su se izlizale, knjiga o Ćiri bi se čitala. Koliko znam, Miljenko Jergović je sa Ćirom o tome već razgovarao. I supruga Zdenka, koja godinama živi kao osamljena redovnica, nagovarala ga je da se vrati kući u Lausanne i ostatak života provede igrajući se s unukom Vincentom...



Nije pristao! "Hoćete me živog u grob strpati", dreknuo je i tada sam shvatio da u glavi ima još jednu kombinaciju, ambicija nije bila mrtva. Zar mu nije dovoljno "grobnica"? Kada je bio u Teheranu, objavio je da će u "pradomovini Hrvata" kupiti grobnicu i živ leći u nju, zatim se namjeravao "skrasiti" na ljupkom varaždinskom groblju, ali ga je neodoljivo privlačio i splitski Lovrinac. No, Bandić mu je ponudio parcelu na Mirogoju, a morbidni cinici, koji ga baš ne vole, rekli su: "Pokopajte ga bilo gdje, samo ne u Izraelu, da ne uskrsne..."



Flattez-moi



Grobnice i pozornice su život Ćire Blaževića. Stotinu puta pod svjetlima pozornice, stotinu puta živ pokopan. U životu je bio sve; trener Dinama i Hajduka, nogometni izbornik tri države, Švicarske, Hrvatske i Irana, bio je treći na svijetu i trener svih trenera. Bio je u zatvoru, bio je komentator svih važnijih listova i TV postaja, bio je najobožavaniji i najomraženiji. Jedino nije bio predsjednik države, iako je i to namjeravao biti. Srećom po državu, nije mu pošlo za rukom.



Louis de Fines, slavni francuski komičar, ostao mi je u sjećanju i po jednoj sceni, koja govori kako ljudskom srcu nikad nije dosta novca i laskanja. Nakon što ga je laskavac nahvalio preko svake mjere, Louis de Fines će kazati: "Flattez-moi, encore!" Laskaj mi još, još, još...



Ćiro Blažević je novac zaradio, ima ga za tri života, iako zna da je "gore" samo nudistička plaža i ne može konto iz Union bank de Swiss prebaciti u neku nebesku banku. Ako i nebo u međuvremenu nije podleglo korupciji. Gladan je još samo čipkastih riječi, "flattez-moi" i nogometnih pobjeda. Živi li ispod tog lica Delona još uvijek "duša demona", kako je znao reći pokojni Ivo Tomić, može li Ćiro Blažević od žabokrečine iz Kranjčevićeve napraviti "nogometni butik"?



- Mogao bih se zakleti da ću napraviti ono što je "rahmetli" Tomić sanjao. Kada u tome ne bih uspio, bilo bi jasno da sam ishlapio. Imam sjajne mlade igrače i već ove sezone NK Zagreb će igrati značajnu ulogu u nacionalnom prvenstvu, borit ćemo se za vrh. Dokazat ću svim Mamićima i Grgićima da sam "avantgarde" i da samo iz vlastite "avlije" možeš stvoriti ekipu, koja će napraviti rezultat u kontinuitetu...



Iza ovih obećanja ne stoji samo retorika Ćire Blaževića, već i novčanik Milana Bandića, koji je i vratio Ćiru u Zagreb.



- Ni Milanello nema što Zagreb ima u svom centru u Veslačkoj ulici! Uvjeti za rad su svjetski i mi smo predodređeni da i Zagreb učinimo ozbiljnim klubom, mi ćemo biti potvrda da se momčad ne može kupiti, samo stvarati...



To je već pravi Ćiro. Galopira, osjeća da je na štihu, tri pobjede su i njega uvjerile da još nije za rezalište. Jednom je rekao da "želi umrijeti na trenerskoj klupi" i to je vjerojatno istina. Što zapravo još želi napraviti u životu, i u sedamdesetoj čovjeka može obgrliti mladenačka ambicioznost:



Lutka na dvoru



- Nadam se da u Zagrebu neću biti kratko, uostalom, predsjednik Medić mi je dao petogodišnji ugovor. Ambiciozan sam kao osamdesetdruge, ovdje će stasati budući reprezentativci, nešto više o tome doznat ćete već u subotu u Splitu.



Ah, Split, najdublja je to rana u Ćirinom životopisu. I silno ga zanima kako će ga Split dočekati. Sa Ćiro pederu, ili Ćiro majstore. Najviše bi ga pogodilo da ne kažu ništa!



Uz Ćiru Blaževića ljepile su se popularne osobe i ljudi s dna, lijepe žene, političari i probisvjeti, novinari, glumci, međunarodne varalice, itd. Reklo bi se, nogomet mu nije bio na prvom mjestu, važniji su mu bili novac, slava i svjetla reflektora...



- Nije tako, moj život je samo nogomet, ostalo je sporedno. I vrlo sam žalostan kad me ljudi tretiraju kao srećkovića i motivatora, kada mi osporavaju da sam prvoklasni trener, a ja upravo radim po najnovijim metodama. Zapamtite, ja sam "avantgarde"...



Nije uvijek bio samo trener, bio je i omiljena lutka na dvoru Franje Tuđmana. Pokojni predsjednik je obožavao nogomet i maksimirski klub, ne i Dinamovo ime, a sportski idol mu je bio Ćiro.



U split



- I moj životni uzor je bio i ostao Franjo Tuđman. Mnogi su mi zamjerili na toj odanosti, mogao sam se jednako tako približiti i Mesiću i Račanu, ali, dodvorica nikad nisam bio. Franju Tuđmana znam još od osamdesetdruge iz Dinama i od tada sam uz njega, košulju neću mijenjati...



Jednu stvar, ipak, ne može shvatiti:



- Hrvatskom puku sam donio najviše radosti, a ipak sam ovdje persona non grata. Za mnoge stvari sam sâm kriv, u mojim istupima nema diplomacije, ne znam govoriti u rukavicama, a to kod nas nije dobro. Ovo je najdelikatniji od svih naroda, koji će te za jedan krivi zarez diskreditirati, ako mu nisi po volji odmah si peder...



Danas odlazi u Split. Ide li kao "Ferdinand u Sarajevo" ili kao ljuti osvetnik, kao razdraženo dijete kojemu su oteli dragu igračku. U svakom slučaju NK Zagreb nikada u Splitu nije bio tako zanimljiv gost, kao danas. Ćiro je opet glavno lice svih ćakula. Ne vjerujem da će biti toliko lud i hrabar i provozati se Vespom po Rivi, iako bi njegova ekshibicionistička narav rado i to učinila. I zamislite da još dobije utakmicu? Za njega bi to bio povratak u osamdesetdrugu.



Ćiro je doista učinio velike stvari za hrvatski nogomet. Ali, "najdelikatniji od svih naroda" ima o tome svoje mišljenje. Dio tog delikatnog naroda sjedi svakog jutra prekoputa stadiona u Kranjčevićevoj, u kafiću "Campari" i gleda to iz svog kuta. Dražan Jerković, dobri duh Kranjčevićeve, čovjek čiju tvrdokornost nisu mogli slomiti ni Mamić, ni Barišić, ni Vlatko Marković, ni Ćiro, pita se: "Dragi Bože, kaj bi na sve to rekel Slavko Šajber, da je živ?"





Zagrebom je prije nekoliko dana prostrujila priča da će se Ćiro na sljedećim izborima opet kandidirati. Mijenja li to Ćiro stranku? Zar jedan debakl nije bio dovoljan, zar ide u još jednu avanturu, u svijet koji mu je tako stran? Demantirao je.



- Nikad u životu to više neću napraviti. Jednom sam dobio po "pi...", tu lekciju sam zaslužio, ostatak života posvetit ću samo nogometu!

Nikad više u politiku, ostatak života nogometu Jednom je Ćiro Blažević bio predsjednički kandidat, nagovorila ga je na to Tuđmanova obitelj, nadajući se da će Ćirina popularnost biti dovoljno jak adut da bi se pobijedilo suparnike. Nije to baš bila sretna odluka, sjećam se prijama u Westin hotelu i Ćirinog nastupa, bilo je premalo ljudi i za promociju knjige, a kamoli za ozbiljnu političku potporu. Sjećam se, iako smo politički marginalci i autsajderi, moj fotoreporter i ja smo bili "jedni od najuglednijih uzvanika".

- Najviše sam volio Bokšića, on je bio najdelikatniji od svih. Na njega nikad nisam povisio ton niti mu rekao jednu neodmjerenu riječ. Pazio sam na to... Dok je bio u Dinamu, nikada nije povisio ton na Velimira Zajeca, ali je zato "šamarao" Kranjčara, Mlinarića, Deverića. Nikada nije povisio ton ni na Harisa Škoru, ali bi zato znali stradati Igor Cvitanović, Željko Pakasin, Ivan Cvjetković, Davor Matić, Dražen Ladić...

Na Bokšića nikad nisam povisio ton Koga je najviše volio od "vatrenih"? Govorilo se da su mu miljenici Boban i Šuker, neki od "vatrenih" su zbog toga bili i ljubomorni. Biranim riječima govorio je o Slavenu Biliću, iako je na izborima za Kranjčarovog nasljednika navijao za Igora Štimca, jer smatra da je najčvršći i najtalentiraniji za taj posao. Ipak, kada je birao najdražeg, odabrao je neočekivano ime:

Tomislav Židak