Crkvena formula spasa

Batmane, daj mi sto hiljada eura! Batmane, daj mi sto hiljada eura! Batmane, daj mi sto hiljada... - ponavljali su zajedno u gluho doba noći voditelj zamotan u sjajnu plahtu i neka gledateljica televizijskog programa koji se pojavljuje na mom televizoru. I ja sam se molio da joj Batman da sto hiljada eura ili bilo čega jer je izgledalo kao da neće nikada prestati.

Sve po 10 kuna



Kao pravi domoljub bio sam ponosan što naše vračare nisu počele obećavati bogatstvo i dobitak na kladionici svojim gledateljima i što se glupost hrvatskih programa zadržala na igri nazivanja i pogađanja imena životinja s dva “A” i jednim “R”. Bio sam miran shvativši da ni jedna od žena koje gledaju u tarot karte ne traži od gledatelja da se mole likovima iz crtanih filmova i stripova. Bio mi je to dokaz kulture i civilizacijskog dosega, ekonomskog prosperiteta i udaljenosti od provalije financijske bijede i neimaštine.



- Znala sam da sam pogriješila s tobom. Ti i tvoje nevjerovanje, inat Crkvi i partijama. I što imamo od toga? Ništa. Nemamo prijatelje, nemamo veze, nikome se ne možemo obratiti i nitko nam neće ni pomoći. U crkvi nismo bili nikada, nitko iz HDZ-a ti neće biti prijatelj jer svi misle da si provokator, ovi iz SDP-a znaju da nisi njihov, zadnje frendove koje smo imali, ako se članovi obitelji mogu svrstati u grupu prijatelja, uvalili smo u jamce za kredite i, gdje smo sada? A gdje ćemo biti sutra kada izvisimo s posla? - glasio je serijal malih kućnih optužbi na račun moje asocijalnosti i nesposobnosti da se probijem u ovom životu.



- Pa, dobro, nema frke. Crkva formira fond solidarnosti za najugroženije obitelji. Dijelit će se pomoć za beskorisne kao što sam ja, tipove koji ne znaju ništa raditi i koje nitko ne želi. Bit će svega, otvorit će se SOS dućani dječjih hlačica i majica za deset kuna, sve će se otkupljivati jeftinije kako bi se prodavalo nama koji nećemo imati čime platiti, što je prava ekonomska formula spasa. Obećano je smanjenje crkvenih investicija, a taj će novac direktno ići nama i jedino što trebamo je biti dovoljno siromašni da se smiluju i daju i nama kao najpotrebitijima. Nešto kao kada treba nahraniti psića kojeg nitko neće - smišljao sam način plandovanja uz osiguranu hranu, vrlo nalik životu u reality showu. Ništa ne raditi, slobodno ležati, dobivati hranu i na kraju - neku lovu. Možda će trebati malo pretrpjeti nelagodu kada svećenik bude procjenjivao odgovara li moje siromaštvo kriteriju po kojemu dobivamo pravo na brašno, sol i konzerve iz paketa pomoći ili što li će već dijeliti, ali to nije najgore na svijetu. Gore je ako me proglase nedostatno siromašnim pa ne dobijem ništa, ne prime me ni u siromašne. Kažu mi da nisam pravi goljo nego da sam, onako, rubno siromašan. Ali, valjda neće. Ne bi bilo fer. Ipak cijelo vrijeme dok radim, plaćam za Crkvu, osiguravam razna davanja kojom država plaća Crkvi, o čemu me nikada nitko nije ništa pitao, pa je sasvim normalno da i oni meni pomognu kada se budem osjetio siromašnim, izgubljenim i utopljenim u beznađe. A to je već sada. U pravom trenutku kada se biskupima javilo grizodušje. Uostalom, kakvog smisla ima raditi? Nije li cijeloj zemlji glavni interes dočepati se opisane situacije besposličarenja, a sada, kada je Crkva odlučila poduzeti prave mjere protiv recesije i siromaštva, mogu biti miran.

Spas bijedom



Čak i ne izgleda kao da se itko trudi izbjeći takvu situaciju. Crkva je okupila niz ekonomista, financijskih stručnjaka i savjetnika, sindikalista i valjda, siromaha, ne bi li se dosjetila plana borbe protiv recesije. I dosjetili su se fonda za najugroženije, što je nešto kao brza i efikasna akcija pasivnošću. Šuker nije okupio nikoga. On će nas sam odvesti do ulične prosidbe. To je naša ideja borbe protiv siromaštva. Pomiriti se sa situacijom, proglasiti se siromašnim i, na kraju, žicati milostinju od onih koji imaju. Dok i ti ne bankrotiraju. Ili se uspiju izvući i onda polako povuku i druge, pa tako spase i nas koje nitko ne može spasiti.



U Italiji je Crkva čak ostavila polog bankama kako bi otpušteni radnici mogli dići kredite koje će vratiti nekim čudom. Kod nas toga nema. To je isto tako pokazatelj koječega. Distance od bijede. I stvarnosti. Sljepila. Ili nemoći i gluposti koja rezultira pasivnošću. A tu stvarno nema pomoći nego žicati Batmana sto hiljada eura na televiziji.