Tijelo ovih dana preminulog Borisa Jeljcina bilo je izloženo u moskovskom velebnom hramu Krista Spasitelja, koji je Staljin uništio, a upravo Jeljcin ga dao u potpunosti obnoviti.
Televizijski prijenos opijela za Jeljcina omogućio je gledateljima širom svijeta da vide i barem dio raskošno oslikanog, pozlaćenog i ukrašenog interijera te crkve. Na 23 tisuće četvornih metara unutrašnje površine crkve tri je godine, od 1996. do 1999., radilo 350 umjetnika i zanatlija koji su bili podijeljeni u devet ekipa zaduženih za oslikavanje i šest ekipa stručnjaka za ornamentiku i pozlatu.
Na čelu svih njih bio je Nikolaj Muhin, osnivač i voditelj ikonopisačke akademije iz Jaroslava. On je na natječaju za taj veliki projekt, sasvim sigurno jedan od najvećih te vrste u svijetu u novijem dobu, pobijedio oglednim radom kojim je potvrdio svoj primat među ruskim umjetnicima, specijalistima za ikone, koji se mogu smatrati nasljednicima legendarnog Rubljova.
Stoga ne čudi, osobito nakon uspješno i u roku završenog velikog posla na tom hramu u Moskvi, što Muhin nosi sva najveća ruska odlikovanja i titule namijenjene umjetnicima, a član je i Putinova predsjedničkog kulturnog savjeta u kojem sjede i ruski predstavnici svih grana umjetnosti.
Taj veliki majstor je na poziv mitropolita zagrebačko-ljubljanskog i cijele Italije Jovana Pavlovića u prosincu 2005. došao u Zagreb i počeo rad na oslikavanju pravoslavne crkve Preobraženja Kristova prema kojoj se i uličica koja spaja Ilicu i Cvjetni trg zove Preobraženska.
U miru i tišini i gotovo bez ikakve pažnje javnosti i medija, taj posao traje sve do danas, kada je do njegova završetka ostalo još nekoliko dana. S Nikolajom Muhinom razgovarao sam na posljednoj preostaloj skeli u crkvi dok je potezima kista nanosio posljednje poteze na lice Krista u prizoru uskrsnuća Lazarova.
Svuda oko nas i iznad nas za to vrijeme već je brujala zlatom uokvirena veličanstvena pjesma boja i kompozicija, čitav kor šestokrilih arkanđela i kerubina koje je Muhin, uz pomoć troje pomoćnika, rasporedio na tisuću četvornih metara zidova i svoda crkve, oko prizora u kojima je oslikan gotovo čitav Novi zavjet, svi ključni prizori iz Kristova života.
Umjetnici danas više ne rade u klasičnoj fresko tehnici, kojom je, primjerice, oslikana Sikstinska kapela - naravno, jedno od velikih djela koje je i Muhin s najvećim udivljenjem razgledao uživo i izbliza u Rimu.
Naime, kako mi je objasnio slikar, današnji materijali, u prvom redu beton, a potom i zagađena atmosfera, uzrokuju brzo propadanje posebne svježe žbuke i boja koje se na nju u toj tehnici nanose. Stoga se služi uljem i temperom i jamči svojim slikama trajnost od nekoliko stoljeća.
Kada sam ga pitao kako se osjećao kada je prvi put ušao u Preobraženski hram u Zagrebu i ugledao bijele plohe zidova koje je trebao oslikati, odgovorio je kako se običnog čovjeka koji vidi slike na bijelom zidu upućuje liječniku kao mentalno rastrojenu osobu.
No, njegova profesija i umjetničko zvanje podrazumijevaju da na bijelom zidu vidi sve te likove i kompozicije kojima ga mora ukrasiti. Ipak, u pomnoj izradi skica i planiranja složenih kompozicija, čitave dramaturgije, pomogla mu je moskovska doktorica znanosti Irina D. Buseva.
Za razliku od običnog slikara pred platnom u ateljeu, ikonopisac nema pravo na pogrešku, govori Muhin. To se ne odnosi samo na tehniku, nego i na nadahnuće koje u freske mora unijeti i koje iz njih mora zračiti nadahnućem na sve one koji će ih gledati. Osim velikog fizičkog napora, osobito pri oslikavanju svodova nakon kojeg itekako bole i vrat i leđa i ruke, za Muhina to podrazumijeva i veliki duhovni i emocionalni angažman.
Tako je i na ovom poslu osjećao raspjevanost i praznik u duši dok je s lakoćom slikao prizore Kristova rođenja i djetinjstva, ali isto tako i veliku tjeskobu i muku suočen ne samo s umjetničkim, nego i mističkim zadatkom likovnog uprizorenja Kristove muke, raspeća, smrti i skidanja s križa.
Muhin je odao veliko priznanje naručitelju posla u Zagrebu, vladiki Jovanu, od kojeg je, kaže, uz blagoslov na početku rada, prvi put u svojoj karijeri čuo i ovakvu rečenicu: ti kao umjetnik imaš zadatak biti slobodan.
Jedina želja koju mu je s radošću ispunio bila je da pokrajnju kapelicu na koru ispuni ruskim svecima u spomen na prvi pjevački zbor ove crkve koji su početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća osnovali ruski emigranti. A posjetitelji crkve će, dok se zapute prema izlazu, na koru vidjeti i u pravoslavnoj ikonografiji obavezan lik arkanđela Gabrijela.
O vlastitim ritualima duhovne pripreme za slikanje ikona Muhin mi nije želio pričati, jer riječ je o nečem za njega vrlo intimnom, kao što je i njegov tajni potpis, koji danas simbolično spaja i velebni hram u Moskvi, i zagrebačku crkvu.
Branimir Pofuk
Televizijski prijenos opijela za Jeljcina omogućio je gledateljima širom svijeta da vide i barem dio raskošno oslikanog, pozlaćenog i ukrašenog interijera te crkve. Na 23 tisuće četvornih metara unutrašnje površine crkve tri je godine, od 1996. do 1999., radilo 350 umjetnika i zanatlija koji su bili podijeljeni u devet ekipa zaduženih za oslikavanje i šest ekipa stručnjaka za ornamentiku i pozlatu.
Na čelu svih njih bio je Nikolaj Muhin, osnivač i voditelj ikonopisačke akademije iz Jaroslava. On je na natječaju za taj veliki projekt, sasvim sigurno jedan od najvećih te vrste u svijetu u novijem dobu, pobijedio oglednim radom kojim je potvrdio svoj primat među ruskim umjetnicima, specijalistima za ikone, koji se mogu smatrati nasljednicima legendarnog Rubljova.
Stoga ne čudi, osobito nakon uspješno i u roku završenog velikog posla na tom hramu u Moskvi, što Muhin nosi sva najveća ruska odlikovanja i titule namijenjene umjetnicima, a član je i Putinova predsjedničkog kulturnog savjeta u kojem sjede i ruski predstavnici svih grana umjetnosti.
Taj veliki majstor je na poziv mitropolita zagrebačko-ljubljanskog i cijele Italije Jovana Pavlovića u prosincu 2005. došao u Zagreb i počeo rad na oslikavanju pravoslavne crkve Preobraženja Kristova prema kojoj se i uličica koja spaja Ilicu i Cvjetni trg zove Preobraženska.
U miru i tišini i gotovo bez ikakve pažnje javnosti i medija, taj posao traje sve do danas, kada je do njegova završetka ostalo još nekoliko dana. S Nikolajom Muhinom razgovarao sam na posljednoj preostaloj skeli u crkvi dok je potezima kista nanosio posljednje poteze na lice Krista u prizoru uskrsnuća Lazarova.
Svuda oko nas i iznad nas za to vrijeme već je brujala zlatom uokvirena veličanstvena pjesma boja i kompozicija, čitav kor šestokrilih arkanđela i kerubina koje je Muhin, uz pomoć troje pomoćnika, rasporedio na tisuću četvornih metara zidova i svoda crkve, oko prizora u kojima je oslikan gotovo čitav Novi zavjet, svi ključni prizori iz Kristova života.
Umjetnici danas više ne rade u klasičnoj fresko tehnici, kojom je, primjerice, oslikana Sikstinska kapela - naravno, jedno od velikih djela koje je i Muhin s najvećim udivljenjem razgledao uživo i izbliza u Rimu.
Naime, kako mi je objasnio slikar, današnji materijali, u prvom redu beton, a potom i zagađena atmosfera, uzrokuju brzo propadanje posebne svježe žbuke i boja koje se na nju u toj tehnici nanose. Stoga se služi uljem i temperom i jamči svojim slikama trajnost od nekoliko stoljeća.
Kada sam ga pitao kako se osjećao kada je prvi put ušao u Preobraženski hram u Zagrebu i ugledao bijele plohe zidova koje je trebao oslikati, odgovorio je kako se običnog čovjeka koji vidi slike na bijelom zidu upućuje liječniku kao mentalno rastrojenu osobu.
No, njegova profesija i umjetničko zvanje podrazumijevaju da na bijelom zidu vidi sve te likove i kompozicije kojima ga mora ukrasiti. Ipak, u pomnoj izradi skica i planiranja složenih kompozicija, čitave dramaturgije, pomogla mu je moskovska doktorica znanosti Irina D. Buseva.
Za razliku od običnog slikara pred platnom u ateljeu, ikonopisac nema pravo na pogrešku, govori Muhin. To se ne odnosi samo na tehniku, nego i na nadahnuće koje u freske mora unijeti i koje iz njih mora zračiti nadahnućem na sve one koji će ih gledati. Osim velikog fizičkog napora, osobito pri oslikavanju svodova nakon kojeg itekako bole i vrat i leđa i ruke, za Muhina to podrazumijeva i veliki duhovni i emocionalni angažman.
Tako je i na ovom poslu osjećao raspjevanost i praznik u duši dok je s lakoćom slikao prizore Kristova rođenja i djetinjstva, ali isto tako i veliku tjeskobu i muku suočen ne samo s umjetničkim, nego i mističkim zadatkom likovnog uprizorenja Kristove muke, raspeća, smrti i skidanja s križa.
Muhin je odao veliko priznanje naručitelju posla u Zagrebu, vladiki Jovanu, od kojeg je, kaže, uz blagoslov na početku rada, prvi put u svojoj karijeri čuo i ovakvu rečenicu: ti kao umjetnik imaš zadatak biti slobodan.
Jedina želja koju mu je s radošću ispunio bila je da pokrajnju kapelicu na koru ispuni ruskim svecima u spomen na prvi pjevački zbor ove crkve koji su početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća osnovali ruski emigranti. A posjetitelji crkve će, dok se zapute prema izlazu, na koru vidjeti i u pravoslavnoj ikonografiji obavezan lik arkanđela Gabrijela.
O vlastitim ritualima duhovne pripreme za slikanje ikona Muhin mi nije želio pričati, jer riječ je o nečem za njega vrlo intimnom, kao što je i njegov tajni potpis, koji danas simbolično spaja i velebni hram u Moskvi, i zagrebačku crkvu.
Majstor i suradniciUz kavu, majstor Nikolaj mi je predstavio i troje svojih pomoćnika koji su s njime došli u Zagreb. Uz Olgu Sokolovu i Andreja Artjušina nakon 14 godina umjetničkog studija u Moskvi s Muhinom je došla i beogradska slikarica Isidora Ivanović, kojoj je ovo prvi projekt oslikavanja crkve. Ona mi je rekla kako im Muhin nije samo poslodavac i šef nego i mentor, umjetnički, a i duhovni. I to strog, toliko strog i zahtjevan da ponekad i plaču dok rade, dodao je on. Oni su to potvrdili smijehom. Nakon Zagreba obnovit će kapelicu manastira u Lepavini. |
Branimir Pofuk
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....