Herbarij, spomenar i album "Životinjsko carstvo" pripadaju svojevrsnoj arheologiji papirnate konfekcije. Baš kao i prokleti i usamljeni pjesnici koji su najviše privlačili samotne dječake. Među njih, svakako, ide američka pjesnikinja Emily Dickinson (1830. - 1886.), "prototip romantične pjesnikinje" i uz Whitmana (Vlati trave) izvor moderne američke poezije.
Za života bila je prije svega vrtlarica i samotna čudakinja koja je objavila sedam, odnosno po drugom računu deset pjesama. Prve zbirke objavljene su joj tek poslije smrti, izvučene iz 40 rukom uvezanih svezaka rukopisa. Urednici su "ekstenzivnim uređivanjem" krivotvorili njene stihove: izbacivali povlake, "ravnali" velika slova i zamjenjivali "redundantne" riječi. Tako se i dogodilo da je pjesnikinja Dickinson kakvu danas poznajemo izašla na svjetlo dana tek 1955. u tri sveska, zahvaljujući uredniku Thomasu H. Johnsonu.
Poput dugo zagubljene čahure, naposljetku se pjesnikinja iskobeljala iz ropstva normalizacije i obiteljskih intriga. Vratili su joj njene tišine, praznine i riječi. Otada je postala ne samo američki mit. Sve što je ruka Emily Dickinson dotaknula postalo je zlata vrijedno. Pa tako i njen djevojački herbarij (Herbarium) izvađen iz trezora Knjižnice Houghton Sveučilišta Harvard. Njegovo faksimilno izdanje objavila je najprije izdavačka kuća istoga sveučilišta (Emily Dickinson's Herbarium), a upravo izlazi u Italiji pod znakom kuće Elliot.
No, što je - herbarij? Okolina pojedinca kao da se više promijenila u zadnjih trideset nego u zadnjih stopedeset godina. Kome bi danas, u Zagrebu, palo napamet da pošalje dijete na livadu sa zadaćom da popuni svoj herbarij?
- Gdje da nađem livadu? - odgovorilo bi dijete. S pravom. A mi smo pristojno ispunjavali herbarije s Isusovom krvi, zečićima, potočnom kaduljom, maćuhicama, jorgovanom. To smo pokazivali na biologiji - prirodopisa nije bilo. A zatim smo na idućem satu debelim, ljubičastim koncem na domaćem platnu heklali ornamente mamama i bakama za Osmi mart. Idealni socijalistički mladomuškarci u naponu industrijalizacije. Tragali smo paralelno za cestom koja će nas vratiti u prirodu i k ognjištu.
Voljeli smo pritom uklete pjesnike. Samotne i lijepe samoubojice poput Jesenjina. "Kako se samo objesio o radijator", likovali smo. Ništa manje zli od Goldingovih malih nobelovaca (Gospodar muha). Cesarićev trubač na Seinei bio nam je bosonogi Matoš. A onda se pojavila Emily Dickinson u časopisu Kolo. Prokleto sama i prokleta, bez igdje ikoga osim stihova. U nekakvom neredu, bez pravih naslova, pomalo čudna i sasvim drukčija od lektire. Dolazila je iz svete zemlje Amerike, bez djece i bez muža - kao zagonetka.
Ništa mi tu nije pomogao davni posjet njezinu jedinom zapadnom Massachussetsu, konkretno Pittsfieldu, koga pamtim kao zelenu mrlju jednoga zaboravljenog proljeća. A baš je po onim bregovima i dolinama djevojčica Emily skupljala cvijeće kako bi ga posušila, sprešala i papirnatim trakama zalijepila, zapravo prišila koncem, u svoj đački herbarij. Danas je to velebna knjiga koja stoji više od 100-tinjak dolara (136) ili eura (120) i veseli svakog ljubitelja poezije. Ako u ovim krajevima takav još postoji, kao u onim inozemnim.
Sam "rukopis" herbarija obaseže 66 stranica, a u knjižnom izdanju pridodan mu je predgovor dosad najboljeg biografa E. Dickinson, pokojnog Richarda B. Sewalla. I niz drugih, "botaničkih" priloga. Digitalnom fotografijom i obradom u novoizašlu knjigu unesene su sve 424 vrste cvijeća, listova i biljaka koje je sama Emily skupila najvećim dijelom u okolini Amhersta, gdje je provela gotovo cijeli svoj život. Pod svaki primjerak ona je urednim rukopisom četrnaestogodišnje odlikašice upisivala njegovo ime držeći se Linnaeusa.
Na prvi list svoga herbarija Emily je "prišila" kalinu (Ligustrum vulgare), zatim vrstu sjevernoameričke jele od koje se radi kanadski balzam i žutikovinu (Berberis). Malo dalje može se naći tulipan, Božja krunica (Passiflora), sviba ili vučji dren i - mahovina. Među listove svoga krhkog herbarija - kojim su se znanstvenici i studenti do jučer smjeli služiti jedino putem crno-bijelih fotografija, zato što je svako rukovanje prijetilo njegovu opstanku - učenica je ubacila i jednu nedopustivu biljku. Naime, rascvalu stabljiku marihuane koja je u njeno vrijeme bila "vjerojatno zakonita i slobodno rastuća biljka".
U vrijeme skupljanja spomenutih i nespomenutih vrsta biljnoga svijeta Emily Elizabeth Dickinson polazila je Akademiju Amherst, koju je utemeljio njen djed. Nalazila se nedaleko od njezina obiteljskog doma (Homestead) u kome je živjela s mamom domaćicom (Emily Norcross) i tatom (Edward), koji je bio, među inim, senator države Massachusetts i kongresni zastupnik. Osim engleskog, latinskog i klasične književnosti, učila je religiju, povijest, matematiku, geologiju i - prirodopis. Udaljila se od Amhersta kako bi jednu godinu polazila ženski seminar Mount Holyoke, koji je napustila "odbivši potpisati prisegu da posveti svoj život Isusu Kristu". Vratila se domu u kome je živjela s godinu dana starijim bratom Williamom Austinom i tri godine mlađom sestrom Laviniom.
Njen intimni život bio je od najvećeg interesa biografa i istraživača. Neki među njima smatraju da nije "fizički konzumirala" odnos ni s kim. Drugi joj, prema njenim pismima i pjesmama, pronalaze kako muške, tako i ženske partnere. Jedan oksfordski priručnik književnosti na engleskom pristojno bilježi: "Njen emocionalni život još ostaje misterijem, bez obzira na spekulacije o ljubavnom odnosu koji ju je razočarao, a za koji je jedan kandidat svećenik Charles Wadsworth, s kojim se dopisivala i koji ju je dvaput posjetio, drugi Samuel Bowles, urednik 'Spriengfieldskog republikanca' kome je poslala i posvetila mnoge pjesme". A treći i četvrti "kandidat" bili su, dodajem, sudac Otis Lord, prijatelj njezina oca te ugledni sugrađanin William S. Clark.
Iako je urednica spomenutog priručnika žena (Margaret Drabble), ovaj izvor uopće ne spominje da neki drugi izvori "sumnjiče" E. Dickinson za ljubavnu vezu sa - ženama. Prvenstveno sa šogoricom Susan Gilbert - suprugom brata Austina s kojim je živjela na susjednom imanju. Dotični je brat, inače, ljubovao i s posthumnom urednicom sestrinih pjesama (M. L. Todd), koja ih je zdušno krivotvorila, strugala nepoćudne stihove, kao i falsificirala Emilyna pisma. Vjerojatno uz njegov pristanak.
Emily Dickinson imala je običaj slati pjesme prijateljicama i prijateljima uz - prešani cvijet. Tako je botanički vrt doslovno unijela u pjesnički. I obratno. Ne treba ni reći da je u brojnim pjesmama spominjala cvijeće, a u jednom stihu nazvala voćnjak svojom katedralom. Između Wordsworthovih jaglaca i Ujevićevih ruža herbarij djevojčice Emily svjedoči o jednom vremenu koje smo mi stariji dijelili s njima. A sada ga možemo omirisati tek u njihovim stihovima.
Usput, u trezoru spomenute harvardske knjižnice ima još neobjavljenih "botaničkih uzoraka" koji se vode pod "Dickinson". Neke joj je poslala iz Palestine prijateljica iz Amhersta, Abby Wood Bliss, koja se 1855. udala za misionara. Jedino se pitam kako su ti primjerci preživjeli stoljeće i pola dodira raznih ljudskih ruku. Jer moje su se sniježnice, jaglaci i kadulje gotovo raspale za samo tri desetljeća. Možda je nekoć cvijeće bilo jače, možda jače izrasta u Americi ili negdje drugdje, a možda ga samo bolje čuva ženska ruka. Tko zna.
Željko Ivanjek
Za života bila je prije svega vrtlarica i samotna čudakinja koja je objavila sedam, odnosno po drugom računu deset pjesama. Prve zbirke objavljene su joj tek poslije smrti, izvučene iz 40 rukom uvezanih svezaka rukopisa. Urednici su "ekstenzivnim uređivanjem" krivotvorili njene stihove: izbacivali povlake, "ravnali" velika slova i zamjenjivali "redundantne" riječi. Tako se i dogodilo da je pjesnikinja Dickinson kakvu danas poznajemo izašla na svjetlo dana tek 1955. u tri sveska, zahvaljujući uredniku Thomasu H. Johnsonu.
Poput dugo zagubljene čahure, naposljetku se pjesnikinja iskobeljala iz ropstva normalizacije i obiteljskih intriga. Vratili su joj njene tišine, praznine i riječi. Otada je postala ne samo američki mit. Sve što je ruka Emily Dickinson dotaknula postalo je zlata vrijedno. Pa tako i njen djevojački herbarij (Herbarium) izvađen iz trezora Knjižnice Houghton Sveučilišta Harvard. Njegovo faksimilno izdanje objavila je najprije izdavačka kuća istoga sveučilišta (Emily Dickinson's Herbarium), a upravo izlazi u Italiji pod znakom kuće Elliot.
No, što je - herbarij? Okolina pojedinca kao da se više promijenila u zadnjih trideset nego u zadnjih stopedeset godina. Kome bi danas, u Zagrebu, palo napamet da pošalje dijete na livadu sa zadaćom da popuni svoj herbarij?
- Gdje da nađem livadu? - odgovorilo bi dijete. S pravom. A mi smo pristojno ispunjavali herbarije s Isusovom krvi, zečićima, potočnom kaduljom, maćuhicama, jorgovanom. To smo pokazivali na biologiji - prirodopisa nije bilo. A zatim smo na idućem satu debelim, ljubičastim koncem na domaćem platnu heklali ornamente mamama i bakama za Osmi mart. Idealni socijalistički mladomuškarci u naponu industrijalizacije. Tragali smo paralelno za cestom koja će nas vratiti u prirodu i k ognjištu.
Voljeli smo pritom uklete pjesnike. Samotne i lijepe samoubojice poput Jesenjina. "Kako se samo objesio o radijator", likovali smo. Ništa manje zli od Goldingovih malih nobelovaca (Gospodar muha). Cesarićev trubač na Seinei bio nam je bosonogi Matoš. A onda se pojavila Emily Dickinson u časopisu Kolo. Prokleto sama i prokleta, bez igdje ikoga osim stihova. U nekakvom neredu, bez pravih naslova, pomalo čudna i sasvim drukčija od lektire. Dolazila je iz svete zemlje Amerike, bez djece i bez muža - kao zagonetka.
Ništa mi tu nije pomogao davni posjet njezinu jedinom zapadnom Massachussetsu, konkretno Pittsfieldu, koga pamtim kao zelenu mrlju jednoga zaboravljenog proljeća. A baš je po onim bregovima i dolinama djevojčica Emily skupljala cvijeće kako bi ga posušila, sprešala i papirnatim trakama zalijepila, zapravo prišila koncem, u svoj đački herbarij. Danas je to velebna knjiga koja stoji više od 100-tinjak dolara (136) ili eura (120) i veseli svakog ljubitelja poezije. Ako u ovim krajevima takav još postoji, kao u onim inozemnim.
Sam "rukopis" herbarija obaseže 66 stranica, a u knjižnom izdanju pridodan mu je predgovor dosad najboljeg biografa E. Dickinson, pokojnog Richarda B. Sewalla. I niz drugih, "botaničkih" priloga. Digitalnom fotografijom i obradom u novoizašlu knjigu unesene su sve 424 vrste cvijeća, listova i biljaka koje je sama Emily skupila najvećim dijelom u okolini Amhersta, gdje je provela gotovo cijeli svoj život. Pod svaki primjerak ona je urednim rukopisom četrnaestogodišnje odlikašice upisivala njegovo ime držeći se Linnaeusa.
Na prvi list svoga herbarija Emily je "prišila" kalinu (Ligustrum vulgare), zatim vrstu sjevernoameričke jele od koje se radi kanadski balzam i žutikovinu (Berberis). Malo dalje može se naći tulipan, Božja krunica (Passiflora), sviba ili vučji dren i - mahovina. Među listove svoga krhkog herbarija - kojim su se znanstvenici i studenti do jučer smjeli služiti jedino putem crno-bijelih fotografija, zato što je svako rukovanje prijetilo njegovu opstanku - učenica je ubacila i jednu nedopustivu biljku. Naime, rascvalu stabljiku marihuane koja je u njeno vrijeme bila "vjerojatno zakonita i slobodno rastuća biljka".
U vrijeme skupljanja spomenutih i nespomenutih vrsta biljnoga svijeta Emily Elizabeth Dickinson polazila je Akademiju Amherst, koju je utemeljio njen djed. Nalazila se nedaleko od njezina obiteljskog doma (Homestead) u kome je živjela s mamom domaćicom (Emily Norcross) i tatom (Edward), koji je bio, među inim, senator države Massachusetts i kongresni zastupnik. Osim engleskog, latinskog i klasične književnosti, učila je religiju, povijest, matematiku, geologiju i - prirodopis. Udaljila se od Amhersta kako bi jednu godinu polazila ženski seminar Mount Holyoke, koji je napustila "odbivši potpisati prisegu da posveti svoj život Isusu Kristu". Vratila se domu u kome je živjela s godinu dana starijim bratom Williamom Austinom i tri godine mlađom sestrom Laviniom.
Njen intimni život bio je od najvećeg interesa biografa i istraživača. Neki među njima smatraju da nije "fizički konzumirala" odnos ni s kim. Drugi joj, prema njenim pismima i pjesmama, pronalaze kako muške, tako i ženske partnere. Jedan oksfordski priručnik književnosti na engleskom pristojno bilježi: "Njen emocionalni život još ostaje misterijem, bez obzira na spekulacije o ljubavnom odnosu koji ju je razočarao, a za koji je jedan kandidat svećenik Charles Wadsworth, s kojim se dopisivala i koji ju je dvaput posjetio, drugi Samuel Bowles, urednik 'Spriengfieldskog republikanca' kome je poslala i posvetila mnoge pjesme". A treći i četvrti "kandidat" bili su, dodajem, sudac Otis Lord, prijatelj njezina oca te ugledni sugrađanin William S. Clark.
Iako je urednica spomenutog priručnika žena (Margaret Drabble), ovaj izvor uopće ne spominje da neki drugi izvori "sumnjiče" E. Dickinson za ljubavnu vezu sa - ženama. Prvenstveno sa šogoricom Susan Gilbert - suprugom brata Austina s kojim je živjela na susjednom imanju. Dotični je brat, inače, ljubovao i s posthumnom urednicom sestrinih pjesama (M. L. Todd), koja ih je zdušno krivotvorila, strugala nepoćudne stihove, kao i falsificirala Emilyna pisma. Vjerojatno uz njegov pristanak.
Emily Dickinson imala je običaj slati pjesme prijateljicama i prijateljima uz - prešani cvijet. Tako je botanički vrt doslovno unijela u pjesnički. I obratno. Ne treba ni reći da je u brojnim pjesmama spominjala cvijeće, a u jednom stihu nazvala voćnjak svojom katedralom. Između Wordsworthovih jaglaca i Ujevićevih ruža herbarij djevojčice Emily svjedoči o jednom vremenu koje smo mi stariji dijelili s njima. A sada ga možemo omirisati tek u njihovim stihovima.
Usput, u trezoru spomenute harvardske knjižnice ima još neobjavljenih "botaničkih uzoraka" koji se vode pod "Dickinson". Neke joj je poslala iz Palestine prijateljica iz Amhersta, Abby Wood Bliss, koja se 1855. udala za misionara. Jedino se pitam kako su ti primjerci preživjeli stoljeće i pola dodira raznih ljudskih ruku. Jer moje su se sniježnice, jaglaci i kadulje gotovo raspale za samo tri desetljeća. Možda je nekoć cvijeće bilo jače, možda jače izrasta u Americi ili negdje drugdje, a možda ga samo bolje čuva ženska ruka. Tko zna.
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....