Od kada je autocesta probila Malu Kapelu i Velebit, pa pregazila Liku cijelom dužinom, iz Like je nestalo i ono malo sela i kuća što su se mogli vidjeti uz staru magistralu. Brzina ne dopušta skretanja, i Lika kao da je sve dalje i dalje. S autoceste silaze još samo kamere “Plodova zemlje”, tražeći vrletima zaostale, sitne poljoprivrednike. A s autoceste je sada sišla i kamera Dalibora Matanića.
“Kino Lika” počinje doslovno tako: s A1 ravno na neasfaltirani drum. Posrijedi je skok između 21. stoljeća s Tifonovim i Ininim neonskim odmorištima i neke bezvremene, antiarkadijske Like koja se mogla vidjeti u drugim planovima “Plodova zemlje”. Ondje se suša, od koje kao u srednjem vijeku skapavaju i stoka i ljudi, sudara s vodom flaširanom u PVC boce, a iste se pjesme pjevaju i na slavljima i na sprovodima.
“Ta i takva” Lika prošla je poprilično nezapaženo u Puli i Sarajevu. Nagrada se skupilo malo i ništa, a u medijima se stekao dojam da je riječ o promašenom projektu. No “Kino Lika” je možda i najbolji Matanićev film do sada: hrabar, domišljat i potresan. Film kreće u distribuciju 25. rujna.
• Debitirali ste zagrebačkom glazbenom komedijom “Blagajnica hoće ići na more” u vrijeme kada vam je majka radila kao blagajnica u dućanu (sada je šefica u supermarketu). Groteskom “Kino Lika”, također s pjevanjem i sviranjem, vraćate se u očev (i majčin) rodni kraj. Zaokružuju li sada ta dva filma neke vaše žanrovske, obiteljske i zavičajne prostore?
Ispada da se u mojoj obitelji dosta pjeva. Ispada da sve vodi ka jednom velikom mjuziklu. Kako vrijeme odmiče, mislim da ću sve češće pokušavati sumorne stvari koje nas okružuju filmski artikulirati u žanrovima mjuzikla i komedije. Ne mislim na priglupe populističke filmove, nego na žanr tzv. surove komedije koja se obračunava s ljudskom glupošću. Tu je potrebna iznimna redateljska bravuroznost koja sazrijeva usporedo s autorom... I da, pokušavam u svaki film umetnuti što je moguće više intimnih detalja, obiteljskih sjećanja, čak i zgoda. ‘Kino Lika’ ih ima najviše do sada, zato je i zovem vrlo intimnim filmom prema Karakaševoj knjizi.
• ‘Kinom Lika’ dominira mračna folklorna mitologija, baš kao i Karakaševim pričama prema kojima je film snimljen. O čemu se radi? O negativnoj fascinaciji?
Nema ničega lijepog u usamljenosti koja krasi taj kraj. Moja slika Like iz djetinjstva
veličanstvena je priroda u koju su smještene male usamljene kuće, gdje gori tiho svjetlo, gdje se osjeti žudnja za drugim ljudima, društvom. Sjećam se veselja domaćih ljudi kad bi se netko slučajno pojavio. Ondje je čovjek prepušten nekim drugim kodovima preživljavanja, a kada se prestane bojati mračnih planina koje ga neprestano okružuju, onda je sposoban suočiti se s vrlo egzistencijalnim pitanjima. Pričao sam dosta s Karakašem, složili smo se oko atmosfere kraja, složili smo se da upravo u tom mračnom okruženju žive tzv. nevidljivi ljudi, nevidljivi poput blagajnice sa Žitnjaka.
Uvijek sam bio osjetljiv na odbačene ljude, tako su poput neugledne blagajnice, dviju lezbijki, gluhonijeme slikarice, mladića slučajno zaraženog AIDS-om i troje naših glavnih junaka odbačeni, nevidljivi ljudi koji se hrvaju sa svojim ‘malim’ problemima u izolaciji.
• Zapad od autora ‘egzotičnih’ zemalja najčešće traži folklorne i kolonijalne stereotipe. Drugo ih, čini se, niti ne zanima. Milčo Mančevski, čiji je film ‘Prije kiše’ u Veneciji osvojio Zlatnog lava, kaže da je međunarodni uspjeh istodobno vrlo sladak i otrovan. Jer ako radimo filmove za tog ‘drugog’, a on ne želi vidjeti kako mi zaista sebe vidimo, nego želi vidjeti da o sebi pričamo onako kako se njemu sviđa - tada sebe pretvaramo u egzotične životinje.
Nismo pristali ni na kakve kompromise s ‘Likom’, možda zato djelomično ispaštamo, jer, npr., do zadnje smo minute bili u igri za Locarno film festival, no u zadnji tren čelni su se ljudi malo pobojali kako će takav film pustiti pred punim trgom ljudi koji imaju tipičnu sliku o našim krajevima... Srećom, postoje i neki drugi festivali koji ne prestaju zvati film tako da je ta naša nepopustljivost ipak i nagrađena. Da ne kažem da ćemo se dobro osjećati kad za 10 godina budemo gledali film. Vrlo je opasno kad autori iz ovih krajeva pristaju odrađivati tuđu sliku nas. Na nekim koprodukcijskim platformama i sastancima bilo je stranih producenata koji su htjeli izraženiji happy end, koji su kao uvjet ulaska u koprodukciju filma htjeli ublažiti naturalizam nekih scena, koji su očito htjeli da im guske lete ekranom, odgovor je bio: nema šanse. Raditi film zbog eventualnog uspjeha na zapadu, a osjećati da ono o čemu pričaš više nije iskreno i istinito, vjerojatno je grozno. Srećom, ne znam taj osjećaj, mogu ga samo zamisliti. Gledam neke kolege iz ovih krajeva kako čine sve da se prodaju, podilaze europskim producentima koji su frustrirani jer ne mogu zaraditi novac, do granica neukusa i polagano, ali sigurno gube svoj identitet. Srećom, Europom ne hodaju samo koproducentski čobani koji bi najradije radili ConAir 5...
• ‘Kino Lika’ čini se najbližim mađarskoj ‘Taxidermiji’...
Mislim da svi normalni autori ovih krajeva koji se osjećaju njegovim dijelom i žele njegovati jaki europski art film pokušavaju dekusturicizirati vlastite kinematografije. Meni se više svidio Palfijev ‘Hukkle’. On je svakako neka nova, lijepa filmska Mađarska uz koju se mi možemo itekako vezati. Stavljanje naših života u nametnuti zapadnjački framework prožet ciganskim melodijama i kolonijalnom nepristojnošću pomalo mi djeluje kao poznata postkomunistička tranzicijska frustiranost zbog koje se po svaku cijenu želi bježati na zapad.
• Je li ‘Kino Lika’ ruralna verzija ‘Finih mrtvih djevojaka’ - neka makabrična, antieuropska ‘istina’ o nama? Ili kako kaže jedan lik u filmu: ‘makli smo četnike, maknit ćemo i komuniste i kapitaliste’?
Naši su krajevi prošli previše toga. Lika je prošla sito i rešeto u ratovima, ljudi su postali nepovjerljivi, i povijest treba analizirati s posebnim razumijevanjem za škrti kraj gdje su neki ljudi bježali u političku opciju A, neki u političku opciju B, ne znajući kamo to vodi, pokušavajući se snaći u politici za koju uopće ne znaju što želi reći. Tu je poveznica s ‘Finim mrtvim djevojkama’. No jednom kad sažmemo stvari, vidjet ćemo da smo se u svojim malim životima više bavili političkim opcijama nego npr. ljubavi.
• U filmu ‘Lars ima curu’ sredovječni neženja umjesto djevojke obitelji i zajednici kao curu predstavlja seks-lutku. Lokal-na liječnica umiruje obi-telj riječima da Lars ‘dekompenzira’. Može li se reći da i Olga, djevojka koja pokušava imati odnos s omiljenom svinjom - ‘dekompenzira’?
Stvari se mogu i tako imenovati. Moja je opsesija ljudska glad za ljubavlju. Olga se kad joj zakažu svi pokušaji s ljudima okreće jedinom biću koje je voli, to je tihi vapaj da se održi ljubavni nagon... ili?
• Nakon ‘Blagajnice’, ‘Finih mrtvih djevojaka’ i ‘Slave Raškaj’, Olga je još jedan vaš jaki ženski lik.
Uvijek ponavljam da su žene suptilniji spol, jedino je u ‘Volim te’ Krešo Mikić imao glavnu ulogu. Ima nešto nesvjesno u ženama, kakav god da kontekst bio, što se doslovno ne može napisati u scenariju, što se otvara u samom radnom procesu i tu se stvaraju nevjerojatni rezultati. Imamo sreće da su ženske glumice u Hrvatskoj postale možda i najjači adut kinematografije, mislim da smo tu među vodećima u regiji. Olga je lik koji nema prava na vrisak, ona sve drži u sebi i zato je to toliko bolno. Drago mi je kako ljudi reagiraju na scenu sa svinjom, drago mi je da ne skrivaju pogled, koliko god da stvari bile šokantne. Areta Ćurković je čudo od glumice, savjetujem svim njezinim kolegama da joj ne ukazuju na formalno obrazovanje nego da se ugledaju na njezinu hrabrost. Areta je najzaslužnija za to što je lik Olge ‘probio’ u neku novu, nepoznatu dimenziju.
• U subotu je projekcija ‘Kina Like’ u Gospiću. Bojite li se ‘ličke premijere’?
Film je već imao jednu svoju ‘ličku premijeru’. Prvo sam ga pokazao roditeljima, i oni kažu da je sve O. K.
• Folklorni stereotipi kod nas se u pravilu poistovjećuju s Kusturicom. Njegov filmski model preuzeo je čak i slovenski redatelj Jan Cvitkovič koji je u svojem filmu ‘Od groba do groba’ u slovenski Kras doveo balkansku filmsku arkadiju, ilegalno prebacujući Kustu preko Sutle. I za ‘Kino Liku’ poneki su rekli da je prenošenje Kuste ‘na zapad’.
U, nikako. Prva je stvar koju sam rekao Karakašu da želim napraviti film koji je mentalno dijametralno suprotan Kusturici. On je dobar režiser, točnije, citirat ću njegova prijatelja Mikija Manojlovića: ‘Kusta je dobar režiser, ali politički idiot’. Njegova prva dva filma dobro su funkcionirala, onda je počeo stvarati sliku Balkana s guskama koje lete i nanio nama poveću štetu jer svaki Francuz u svojem udobnom cacheovskom, boemskom stanu s cigaršpicom u ruci sad tako zamišlja brdoviti, mistični Balkan, gdje žive ridikuli... Kusturica je napravio najveću grešku koju kulturnjak može napraviti: počeo se baviti politikom. I tu su mu filmovi počeli odlaziti k vragu. Bez obzira na sve, on mi se čini kao zanimljiva osoba, rekao sam da ćemo se jednom kad se susretnemo ili zapiti ili potući...
Dragan Jurak
“Kino Lika” počinje doslovno tako: s A1 ravno na neasfaltirani drum. Posrijedi je skok između 21. stoljeća s Tifonovim i Ininim neonskim odmorištima i neke bezvremene, antiarkadijske Like koja se mogla vidjeti u drugim planovima “Plodova zemlje”. Ondje se suša, od koje kao u srednjem vijeku skapavaju i stoka i ljudi, sudara s vodom flaširanom u PVC boce, a iste se pjesme pjevaju i na slavljima i na sprovodima.
“Ta i takva” Lika prošla je poprilično nezapaženo u Puli i Sarajevu. Nagrada se skupilo malo i ništa, a u medijima se stekao dojam da je riječ o promašenom projektu. No “Kino Lika” je možda i najbolji Matanićev film do sada: hrabar, domišljat i potresan. Film kreće u distribuciju 25. rujna.
• Debitirali ste zagrebačkom glazbenom komedijom “Blagajnica hoće ići na more” u vrijeme kada vam je majka radila kao blagajnica u dućanu (sada je šefica u supermarketu). Groteskom “Kino Lika”, također s pjevanjem i sviranjem, vraćate se u očev (i majčin) rodni kraj. Zaokružuju li sada ta dva filma neke vaše žanrovske, obiteljske i zavičajne prostore?
Ispada da se u mojoj obitelji dosta pjeva. Ispada da sve vodi ka jednom velikom mjuziklu. Kako vrijeme odmiče, mislim da ću sve češće pokušavati sumorne stvari koje nas okružuju filmski artikulirati u žanrovima mjuzikla i komedije. Ne mislim na priglupe populističke filmove, nego na žanr tzv. surove komedije koja se obračunava s ljudskom glupošću. Tu je potrebna iznimna redateljska bravuroznost koja sazrijeva usporedo s autorom... I da, pokušavam u svaki film umetnuti što je moguće više intimnih detalja, obiteljskih sjećanja, čak i zgoda. ‘Kino Lika’ ih ima najviše do sada, zato je i zovem vrlo intimnim filmom prema Karakaševoj knjizi.
• ‘Kinom Lika’ dominira mračna folklorna mitologija, baš kao i Karakaševim pričama prema kojima je film snimljen. O čemu se radi? O negativnoj fascinaciji?
Nema ničega lijepog u usamljenosti koja krasi taj kraj. Moja slika Like iz djetinjstva
veličanstvena je priroda u koju su smještene male usamljene kuće, gdje gori tiho svjetlo, gdje se osjeti žudnja za drugim ljudima, društvom. Sjećam se veselja domaćih ljudi kad bi se netko slučajno pojavio. Ondje je čovjek prepušten nekim drugim kodovima preživljavanja, a kada se prestane bojati mračnih planina koje ga neprestano okružuju, onda je sposoban suočiti se s vrlo egzistencijalnim pitanjima. Pričao sam dosta s Karakašem, složili smo se oko atmosfere kraja, složili smo se da upravo u tom mračnom okruženju žive tzv. nevidljivi ljudi, nevidljivi poput blagajnice sa Žitnjaka.
Uvijek sam bio osjetljiv na odbačene ljude, tako su poput neugledne blagajnice, dviju lezbijki, gluhonijeme slikarice, mladića slučajno zaraženog AIDS-om i troje naših glavnih junaka odbačeni, nevidljivi ljudi koji se hrvaju sa svojim ‘malim’ problemima u izolaciji.
• Zapad od autora ‘egzotičnih’ zemalja najčešće traži folklorne i kolonijalne stereotipe. Drugo ih, čini se, niti ne zanima. Milčo Mančevski, čiji je film ‘Prije kiše’ u Veneciji osvojio Zlatnog lava, kaže da je međunarodni uspjeh istodobno vrlo sladak i otrovan. Jer ako radimo filmove za tog ‘drugog’, a on ne želi vidjeti kako mi zaista sebe vidimo, nego želi vidjeti da o sebi pričamo onako kako se njemu sviđa - tada sebe pretvaramo u egzotične životinje.
Nismo pristali ni na kakve kompromise s ‘Likom’, možda zato djelomično ispaštamo, jer, npr., do zadnje smo minute bili u igri za Locarno film festival, no u zadnji tren čelni su se ljudi malo pobojali kako će takav film pustiti pred punim trgom ljudi koji imaju tipičnu sliku o našim krajevima... Srećom, postoje i neki drugi festivali koji ne prestaju zvati film tako da je ta naša nepopustljivost ipak i nagrađena. Da ne kažem da ćemo se dobro osjećati kad za 10 godina budemo gledali film. Vrlo je opasno kad autori iz ovih krajeva pristaju odrađivati tuđu sliku nas. Na nekim koprodukcijskim platformama i sastancima bilo je stranih producenata koji su htjeli izraženiji happy end, koji su kao uvjet ulaska u koprodukciju filma htjeli ublažiti naturalizam nekih scena, koji su očito htjeli da im guske lete ekranom, odgovor je bio: nema šanse. Raditi film zbog eventualnog uspjeha na zapadu, a osjećati da ono o čemu pričaš više nije iskreno i istinito, vjerojatno je grozno. Srećom, ne znam taj osjećaj, mogu ga samo zamisliti. Gledam neke kolege iz ovih krajeva kako čine sve da se prodaju, podilaze europskim producentima koji su frustrirani jer ne mogu zaraditi novac, do granica neukusa i polagano, ali sigurno gube svoj identitet. Srećom, Europom ne hodaju samo koproducentski čobani koji bi najradije radili ConAir 5...
• ‘Kino Lika’ čini se najbližim mađarskoj ‘Taxidermiji’...
Mislim da svi normalni autori ovih krajeva koji se osjećaju njegovim dijelom i žele njegovati jaki europski art film pokušavaju dekusturicizirati vlastite kinematografije. Meni se više svidio Palfijev ‘Hukkle’. On je svakako neka nova, lijepa filmska Mađarska uz koju se mi možemo itekako vezati. Stavljanje naših života u nametnuti zapadnjački framework prožet ciganskim melodijama i kolonijalnom nepristojnošću pomalo mi djeluje kao poznata postkomunistička tranzicijska frustiranost zbog koje se po svaku cijenu želi bježati na zapad.
• Je li ‘Kino Lika’ ruralna verzija ‘Finih mrtvih djevojaka’ - neka makabrična, antieuropska ‘istina’ o nama? Ili kako kaže jedan lik u filmu: ‘makli smo četnike, maknit ćemo i komuniste i kapitaliste’?
Naši su krajevi prošli previše toga. Lika je prošla sito i rešeto u ratovima, ljudi su postali nepovjerljivi, i povijest treba analizirati s posebnim razumijevanjem za škrti kraj gdje su neki ljudi bježali u političku opciju A, neki u političku opciju B, ne znajući kamo to vodi, pokušavajući se snaći u politici za koju uopće ne znaju što želi reći. Tu je poveznica s ‘Finim mrtvim djevojkama’. No jednom kad sažmemo stvari, vidjet ćemo da smo se u svojim malim životima više bavili političkim opcijama nego npr. ljubavi.
• U filmu ‘Lars ima curu’ sredovječni neženja umjesto djevojke obitelji i zajednici kao curu predstavlja seks-lutku. Lokal-na liječnica umiruje obi-telj riječima da Lars ‘dekompenzira’. Može li se reći da i Olga, djevojka koja pokušava imati odnos s omiljenom svinjom - ‘dekompenzira’?
Stvari se mogu i tako imenovati. Moja je opsesija ljudska glad za ljubavlju. Olga se kad joj zakažu svi pokušaji s ljudima okreće jedinom biću koje je voli, to je tihi vapaj da se održi ljubavni nagon... ili?
• Nakon ‘Blagajnice’, ‘Finih mrtvih djevojaka’ i ‘Slave Raškaj’, Olga je još jedan vaš jaki ženski lik.
Uvijek ponavljam da su žene suptilniji spol, jedino je u ‘Volim te’ Krešo Mikić imao glavnu ulogu. Ima nešto nesvjesno u ženama, kakav god da kontekst bio, što se doslovno ne može napisati u scenariju, što se otvara u samom radnom procesu i tu se stvaraju nevjerojatni rezultati. Imamo sreće da su ženske glumice u Hrvatskoj postale možda i najjači adut kinematografije, mislim da smo tu među vodećima u regiji. Olga je lik koji nema prava na vrisak, ona sve drži u sebi i zato je to toliko bolno. Drago mi je kako ljudi reagiraju na scenu sa svinjom, drago mi je da ne skrivaju pogled, koliko god da stvari bile šokantne. Areta Ćurković je čudo od glumice, savjetujem svim njezinim kolegama da joj ne ukazuju na formalno obrazovanje nego da se ugledaju na njezinu hrabrost. Areta je najzaslužnija za to što je lik Olge ‘probio’ u neku novu, nepoznatu dimenziju.
• U subotu je projekcija ‘Kina Like’ u Gospiću. Bojite li se ‘ličke premijere’?
Film je već imao jednu svoju ‘ličku premijeru’. Prvo sam ga pokazao roditeljima, i oni kažu da je sve O. K.
• Folklorni stereotipi kod nas se u pravilu poistovjećuju s Kusturicom. Njegov filmski model preuzeo je čak i slovenski redatelj Jan Cvitkovič koji je u svojem filmu ‘Od groba do groba’ u slovenski Kras doveo balkansku filmsku arkadiju, ilegalno prebacujući Kustu preko Sutle. I za ‘Kino Liku’ poneki su rekli da je prenošenje Kuste ‘na zapad’.
U, nikako. Prva je stvar koju sam rekao Karakašu da želim napraviti film koji je mentalno dijametralno suprotan Kusturici. On je dobar režiser, točnije, citirat ću njegova prijatelja Mikija Manojlovića: ‘Kusta je dobar režiser, ali politički idiot’. Njegova prva dva filma dobro su funkcionirala, onda je počeo stvarati sliku Balkana s guskama koje lete i nanio nama poveću štetu jer svaki Francuz u svojem udobnom cacheovskom, boemskom stanu s cigaršpicom u ruci sad tako zamišlja brdoviti, mistični Balkan, gdje žive ridikuli... Kusturica je napravio najveću grešku koju kulturnjak može napraviti: počeo se baviti politikom. I tu su mu filmovi počeli odlaziti k vragu. Bez obzira na sve, on mi se čini kao zanimljiva osoba, rekao sam da ćemo se jednom kad se susretnemo ili zapiti ili potući...
|
S K
usturicom ću se jednom ili zapiti ili potući
|
Dragan Jurak
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....