Američki modni časopis Women's Wear Daily u svijetu mode poznat je po kreiranju trendova i promoviranju modnih dizajnera, a kritika koju ta "modna biblija" objavi, zauvijek pokopa kreatora ili ga uzdigne na pijedestal.
Kada je u 80-ima vlasnik spomenutoga časopisa, John Fairchild, napisao "S današnjega modnog neba sjaji šest zvijezda: Giorgio Armani, Karl Lagerfeld, John Ghalliano, Christian Lacroix, Jean Paul Gaultier i Vivienne Westwood", on je, kao nitko prije i nitko poslije, katapultirao ovu ženu u modnu orbitu.
Iako je tada Vivienne Westwood u Europi već bila afirmirana kreatorica, ipak su o njezinu modnom izričaju vladala podijeljena mišljenja - dok ju je britanski žuti tisak proglašavao prilično "trknutom", fanovi modnom genijalkom, oni treći bili su najbliži procjeni njezina talenta. Isticali su da ona, posve sigurno, nije samo još jedna u nizu, već od samoga početka individua koja važi za čudnog britanskog talenta - artistički vrlo zanimljivog, ali, u principu, komercijalno neiskoristivog.
Zbog takvih raznolikih mišljenja bio je više nego dobro došao Fairchildov (kao i svaki drugi) hvalospjev koji je Vivienne Westwood, poslije Europe, otvorio modna vrata Amerike. Da ona cijelo ovo vrijeme stoji na čvrstim modnim pozicijama, štoviše da je Westwood imperij odavna prešao granice Europe i (obje) Amerike, dokaz su kako brojni butici koji su pod tim imenom rašireni u Japanu, Kini, Hong Kongu, Tajvanu, Rusiji i Koreji, tako i retrospektiva koja je upravo u tijeku u talijanskoj modnoj metropoli, Milanu.
Palazzo Reale posljednja je postaja izložbe posvećene modnoj dizajnerici Vivienne Westwood, koju je organizirao londonski Victoria and Albert Museum gdje je 2004. godine bila premijerno postavljena, da bi zatim obišla Australiju, Kinu, Tajvan, Japan, Njemačku, Tajland i Ameriku.
Riječ je o dosad najvećoj izložbi posvećenoj nekom živućem britanskom dizajneru, koja obuhvaća više od 150 predmeta - od odjeće kreirane za punk muzičare do redizajniranih viktorijanskih krinolina - nastalih tijekom 35-godišnje karijere.
Dok je većina njezinih kolega već u mladosti znala čime se u životu žele baviti te su pekli zanat u poznatim modnim salonima, Vivienne za sebe kaže kako nije htjela biti modni dizajner jer joj se to činilo naporno i dosadno.
No, toj učiteljici iz maloga grada Glossopa, istočno od Manchestera, bio je dovoljan, sredinom 60-ih, fatalni susret s karizmatičnim Malcolmom McLarenom da postane ne samo dizajnerica, nego najbolja i najutjecajnija britanska dizajnerica do danas. Prema mišljenju mnogih taj je susret bio presudan ne toliko za njega, koliko za nju.
Malcolm, dugogodišnji student umjetnosti na nekoliko britanskih akademija i veliki zaljubljenik u glazbu i modu, upoznao je Vivienne s underground uličnom scenom, pokazao joj koliko umjetnost može biti snažna i moćna, ukazivao na političku moć mode te pomogao osloboditi njezinu prodornu kreativnost koja je u, dotadašnjoj, konzervativnoj sredini bila okovana i nije dolazila do izražaja.
Početak milanske izložbe seže u daleku 1971. godinu kada njih dvoje otvaraju butik Let It Rock (poslije mijenja ime u Too Fast To Live, Too Young To Die, zatim u Sex i konačno u World's End) u Londonu, u ulici King's Road 430 gdje se uglavnom prodavala moda koju su tada nosili Taddy Boys, a za koji i sama Vivienne Westwood u svojoj 30. počinje kreirati odjeću.
Nedugo nakon toga Britaniju je potresao punk pokret koji je počeo političkim i društvenim previranjima te je p(r)oveo revoluciju u društvu inzistirajući na dvije osnovne ideje - slobodi kulture i slobodi stvaranja. Iako su po godinama odudarali od punk generacije, sve ono što je objedinjavala ta subkultura naišlo je kod njih na plodno tlo te su njihove kreacije, rezultirale duhom vremena, postale sinonimom punk-dizajna.
Bile su to, kao što i sama izložba pokazuje, kreacije kojima su dominirale poderane majice ukrašene zihericama i žiletima, kao i majice s različitim parolama i pornografskim sloganima, bondage hlače, kožnata odjeća sa zakovicama i lancima, pseće ogrlice pune metalnih šiljaka.
Sama Vivienne skratila je i "izblajhala" kosu, a u javnosti se pojavljivala u kožnatoj mini suknji, podrapanoj majici, lancima i cipelama na ultra visoku petu s debelim potplatima. Puritanska javnost bila je zgranuta tako provokativnim izgledom, no klijenti su bili oduševljeni.
Svoj položaj vodećih avangardnih kreatora Vivienne i McLaren su učvrstili 1976. godine kada su upoznali članove punk benda Sex Pistols i postali njihovi službeni stilisti, a McLaren menadžer. Među predmetima na izložbi izuzetno zanimanje posjetitelja pobuđuje odjeća koju su nosili legendarni punk i rock glazbenici, a posebno majica na kojoj je pilećim kostima ispisana riječ rock.
Početkom 80-ih njezine se kreacije izvrsno prodaju, ona sama je ikona punk stila koja, sukladno tome, živi uzbudljiv život kojemu alkohol i droga nisu bili nepoznati.
No, iako je uspjeh bio očigledan, ta majstorica provokacije i nekonformizma nije bila posve zadovoljna te je 1981. godine predstavila svoju prvu kolekciju Pirates, za koju je inspiraciju pronašla u prošlosti, među gusarima 19. stoljeća.
Kolekcija je označila prekretnicu u njezinoj karijeri jer je, između ostaloga, bila jedini britanski dizajner koji se, poslije Mary Quant, predstavio u Parizu.
Njezinu visoku poziciju u svijetu mode potvrdile su i sljedeće tri revije Savage, Buffalo i Punkature. Za potonju je inspiraciju pronašla u slikama iz filma "Blade Runner" Ridleyja Scotta. Nakon tog velikog uspjeha Vivienne i Malcolm otvaraju svoj drugi dućan u Londonu, Nostalgia of Mud, čije se zatvaranje nakon dvije godine poklopilo s prekidom njihove veze.
Ubrzo je Vivienne otišla u Italiju zbog nove kolekcije Hypnos koju je zajedno s kolekcijama najvećih svjetskih kreatora - Calvina Kleina, Claudea Montana, Gianfranca Ferrea - predstavila u Tokiju te zbog toga od kraljice Elizabete dobila Queen's Export Award.
U sezoni 1983. - 1984. lansirala je kolekciju Witches za koju je inspiraciju pronašla u slikama pop-artista Keitha Heringa. U toj kolekciji težište stavlja na odnos odjevnog predmeta i pokreta, izmijenila je proporcije kroja izdvajajući grudi od struka te tako stvarila dojam da se svaki dio tijela pokreće za sebe.
Svemu je zaslužna pravokutna forma kroja koja razvija na tijelu vlastitu dinamiku pa jakne postaju kraće, a rukavi duži. Do kraja 80-ih uslijedile su kolekcije Mini-crini (u kojoj krinolina-suknje postaju krinolina minice s printevima Minnie Mouse), Haris Tweed, koji u kolekciji uključuje vrlo važan Stature od Liberty korzet što se temelji na korzetu 18. stoljeća, te kolekcije Pagani, Time Machine i Voyage to Cytherna koja je inspirirana istoimenom slikom Jean-Antoinea Watteaua.
Ovdje namjerno naglašava penis, a kroz svoju muzu Sarah Stockbrige prezentira i razdoblje osobnog lezbijskog iskustva. Krajem 80-ih počela je kreirati i odjeću za muškarce, tvrdeći kako je "nemoguće da muškarac bude elegantan bez doze ženstvenosti".
Ipak, trebalo je proći dosta vremena dok hlače s visokim strukom i uskim nogavicama nisu bile usvojene od strane muškoga svijeta. I dok je inspiraciju za kreacije naročito u 70-ima te počecima 80-ih pronalazila u uličnoj modi, u 90-ima to više nije bilo moguće jer je moda londonske mladeži, po njezinoj procjeni, bila gotovo bezlična.
No, za takvo što nije bilo ni potrebe jer je i sama odustala od lude egocentričnosti kako u osobnom stavu tako i u modnom stvaralaštvu.
To, međutim, ne znači da se približila svojim "običnim" kolegama jer su njezine kreacije i dalje smjele, ekstravagantne i "otkačene", ali sada svoj oslonac, više nego ikad prije, pronalazi u detaljima iz povijesti klasične europske umjetnosti (kolekcija Portrait, jesen/zima 1990. - 1991.), u kostimima iz Commedia dell Arte, u zlatnim okvirima baroknih slika i ogledala, razdoblju belle époque (kolekcija Café Society, proljeće/ljeto, 1994.), Fragonardovim i Boucherovim slikama (kolekcija Salon, proljeće/ljeto 1992.) i povijesnim kostimima.
Ona je potpuno opsjednuta erotikom francuskoga rokokoa, povijesnim citatima, književnošću i jednim kreatorom - Christianom Diorom. Njemu i njegovu New Looku odala je počast kolekcijom Grand Hotel (proljeće/ljeto, 1993.). Primjena povijesne dimenzije na takav način u djelima Vivienne Westwood apsolutno je originalna, a njezine "very british" kreacije su revolucionarne, konstantno progresivne i apsolutno jedinstvene.
Asimetrične majice, bondage hlače, mini-crini suknjice, golemi šeširi na dva kata (kolekcija Romantics of the High Sea), cipele s platoom, novi kroj i primjena korzeta, te geometrija u kroju, tartan (kolekcija Anglomania, jesen/zima 1993. - 1994.) samo su neke od inovacija koje je uvela i po kojima će ostati upamćena u povijesti suvremene mode.
Zahvaljujući toj avangardnoj kreatorici koja je u svojoj karijeri napravila golem skok od psećih ogrlica i ziherica do ekstravagantnih viktorijanskih večernjih haljina, koje obožavaju bjelosvjetske zvijezde poput Jerry Hall, Gwen Stefani i Dite Von Teese, London je postao jedan od nezaobilaznih centara visoke mode.
Jasminka Poklečki Stošić
Kada je u 80-ima vlasnik spomenutoga časopisa, John Fairchild, napisao "S današnjega modnog neba sjaji šest zvijezda: Giorgio Armani, Karl Lagerfeld, John Ghalliano, Christian Lacroix, Jean Paul Gaultier i Vivienne Westwood", on je, kao nitko prije i nitko poslije, katapultirao ovu ženu u modnu orbitu.
Iako je tada Vivienne Westwood u Europi već bila afirmirana kreatorica, ipak su o njezinu modnom izričaju vladala podijeljena mišljenja - dok ju je britanski žuti tisak proglašavao prilično "trknutom", fanovi modnom genijalkom, oni treći bili su najbliži procjeni njezina talenta. Isticali su da ona, posve sigurno, nije samo još jedna u nizu, već od samoga početka individua koja važi za čudnog britanskog talenta - artistički vrlo zanimljivog, ali, u principu, komercijalno neiskoristivog.
Zbog takvih raznolikih mišljenja bio je više nego dobro došao Fairchildov (kao i svaki drugi) hvalospjev koji je Vivienne Westwood, poslije Europe, otvorio modna vrata Amerike. Da ona cijelo ovo vrijeme stoji na čvrstim modnim pozicijama, štoviše da je Westwood imperij odavna prešao granice Europe i (obje) Amerike, dokaz su kako brojni butici koji su pod tim imenom rašireni u Japanu, Kini, Hong Kongu, Tajvanu, Rusiji i Koreji, tako i retrospektiva koja je upravo u tijeku u talijanskoj modnoj metropoli, Milanu.
Palazzo Reale posljednja je postaja izložbe posvećene modnoj dizajnerici Vivienne Westwood, koju je organizirao londonski Victoria and Albert Museum gdje je 2004. godine bila premijerno postavljena, da bi zatim obišla Australiju, Kinu, Tajvan, Japan, Njemačku, Tajland i Ameriku.
Riječ je o dosad najvećoj izložbi posvećenoj nekom živućem britanskom dizajneru, koja obuhvaća više od 150 predmeta - od odjeće kreirane za punk muzičare do redizajniranih viktorijanskih krinolina - nastalih tijekom 35-godišnje karijere.
Dok je većina njezinih kolega već u mladosti znala čime se u životu žele baviti te su pekli zanat u poznatim modnim salonima, Vivienne za sebe kaže kako nije htjela biti modni dizajner jer joj se to činilo naporno i dosadno.
No, toj učiteljici iz maloga grada Glossopa, istočno od Manchestera, bio je dovoljan, sredinom 60-ih, fatalni susret s karizmatičnim Malcolmom McLarenom da postane ne samo dizajnerica, nego najbolja i najutjecajnija britanska dizajnerica do danas. Prema mišljenju mnogih taj je susret bio presudan ne toliko za njega, koliko za nju.
Malcolm, dugogodišnji student umjetnosti na nekoliko britanskih akademija i veliki zaljubljenik u glazbu i modu, upoznao je Vivienne s underground uličnom scenom, pokazao joj koliko umjetnost može biti snažna i moćna, ukazivao na političku moć mode te pomogao osloboditi njezinu prodornu kreativnost koja je u, dotadašnjoj, konzervativnoj sredini bila okovana i nije dolazila do izražaja.
Početak milanske izložbe seže u daleku 1971. godinu kada njih dvoje otvaraju butik Let It Rock (poslije mijenja ime u Too Fast To Live, Too Young To Die, zatim u Sex i konačno u World's End) u Londonu, u ulici King's Road 430 gdje se uglavnom prodavala moda koju su tada nosili Taddy Boys, a za koji i sama Vivienne Westwood u svojoj 30. počinje kreirati odjeću.
Nedugo nakon toga Britaniju je potresao punk pokret koji je počeo političkim i društvenim previranjima te je p(r)oveo revoluciju u društvu inzistirajući na dvije osnovne ideje - slobodi kulture i slobodi stvaranja. Iako su po godinama odudarali od punk generacije, sve ono što je objedinjavala ta subkultura naišlo je kod njih na plodno tlo te su njihove kreacije, rezultirale duhom vremena, postale sinonimom punk-dizajna.
Bile su to, kao što i sama izložba pokazuje, kreacije kojima su dominirale poderane majice ukrašene zihericama i žiletima, kao i majice s različitim parolama i pornografskim sloganima, bondage hlače, kožnata odjeća sa zakovicama i lancima, pseće ogrlice pune metalnih šiljaka.
Sama Vivienne skratila je i "izblajhala" kosu, a u javnosti se pojavljivala u kožnatoj mini suknji, podrapanoj majici, lancima i cipelama na ultra visoku petu s debelim potplatima. Puritanska javnost bila je zgranuta tako provokativnim izgledom, no klijenti su bili oduševljeni.
Svoj položaj vodećih avangardnih kreatora Vivienne i McLaren su učvrstili 1976. godine kada su upoznali članove punk benda Sex Pistols i postali njihovi službeni stilisti, a McLaren menadžer. Među predmetima na izložbi izuzetno zanimanje posjetitelja pobuđuje odjeća koju su nosili legendarni punk i rock glazbenici, a posebno majica na kojoj je pilećim kostima ispisana riječ rock.
Početkom 80-ih njezine se kreacije izvrsno prodaju, ona sama je ikona punk stila koja, sukladno tome, živi uzbudljiv život kojemu alkohol i droga nisu bili nepoznati.
No, iako je uspjeh bio očigledan, ta majstorica provokacije i nekonformizma nije bila posve zadovoljna te je 1981. godine predstavila svoju prvu kolekciju Pirates, za koju je inspiraciju pronašla u prošlosti, među gusarima 19. stoljeća.
Kolekcija je označila prekretnicu u njezinoj karijeri jer je, između ostaloga, bila jedini britanski dizajner koji se, poslije Mary Quant, predstavio u Parizu.
Njezinu visoku poziciju u svijetu mode potvrdile su i sljedeće tri revije Savage, Buffalo i Punkature. Za potonju je inspiraciju pronašla u slikama iz filma "Blade Runner" Ridleyja Scotta. Nakon tog velikog uspjeha Vivienne i Malcolm otvaraju svoj drugi dućan u Londonu, Nostalgia of Mud, čije se zatvaranje nakon dvije godine poklopilo s prekidom njihove veze.
Ubrzo je Vivienne otišla u Italiju zbog nove kolekcije Hypnos koju je zajedno s kolekcijama najvećih svjetskih kreatora - Calvina Kleina, Claudea Montana, Gianfranca Ferrea - predstavila u Tokiju te zbog toga od kraljice Elizabete dobila Queen's Export Award.
U sezoni 1983. - 1984. lansirala je kolekciju Witches za koju je inspiraciju pronašla u slikama pop-artista Keitha Heringa. U toj kolekciji težište stavlja na odnos odjevnog predmeta i pokreta, izmijenila je proporcije kroja izdvajajući grudi od struka te tako stvarila dojam da se svaki dio tijela pokreće za sebe.
Svemu je zaslužna pravokutna forma kroja koja razvija na tijelu vlastitu dinamiku pa jakne postaju kraće, a rukavi duži. Do kraja 80-ih uslijedile su kolekcije Mini-crini (u kojoj krinolina-suknje postaju krinolina minice s printevima Minnie Mouse), Haris Tweed, koji u kolekciji uključuje vrlo važan Stature od Liberty korzet što se temelji na korzetu 18. stoljeća, te kolekcije Pagani, Time Machine i Voyage to Cytherna koja je inspirirana istoimenom slikom Jean-Antoinea Watteaua.
Ovdje namjerno naglašava penis, a kroz svoju muzu Sarah Stockbrige prezentira i razdoblje osobnog lezbijskog iskustva. Krajem 80-ih počela je kreirati i odjeću za muškarce, tvrdeći kako je "nemoguće da muškarac bude elegantan bez doze ženstvenosti".
Ipak, trebalo je proći dosta vremena dok hlače s visokim strukom i uskim nogavicama nisu bile usvojene od strane muškoga svijeta. I dok je inspiraciju za kreacije naročito u 70-ima te počecima 80-ih pronalazila u uličnoj modi, u 90-ima to više nije bilo moguće jer je moda londonske mladeži, po njezinoj procjeni, bila gotovo bezlična.
No, za takvo što nije bilo ni potrebe jer je i sama odustala od lude egocentričnosti kako u osobnom stavu tako i u modnom stvaralaštvu.
To, međutim, ne znači da se približila svojim "običnim" kolegama jer su njezine kreacije i dalje smjele, ekstravagantne i "otkačene", ali sada svoj oslonac, više nego ikad prije, pronalazi u detaljima iz povijesti klasične europske umjetnosti (kolekcija Portrait, jesen/zima 1990. - 1991.), u kostimima iz Commedia dell Arte, u zlatnim okvirima baroknih slika i ogledala, razdoblju belle époque (kolekcija Café Society, proljeće/ljeto, 1994.), Fragonardovim i Boucherovim slikama (kolekcija Salon, proljeće/ljeto 1992.) i povijesnim kostimima.
Ona je potpuno opsjednuta erotikom francuskoga rokokoa, povijesnim citatima, književnošću i jednim kreatorom - Christianom Diorom. Njemu i njegovu New Looku odala je počast kolekcijom Grand Hotel (proljeće/ljeto, 1993.). Primjena povijesne dimenzije na takav način u djelima Vivienne Westwood apsolutno je originalna, a njezine "very british" kreacije su revolucionarne, konstantno progresivne i apsolutno jedinstvene.
Asimetrične majice, bondage hlače, mini-crini suknjice, golemi šeširi na dva kata (kolekcija Romantics of the High Sea), cipele s platoom, novi kroj i primjena korzeta, te geometrija u kroju, tartan (kolekcija Anglomania, jesen/zima 1993. - 1994.) samo su neke od inovacija koje je uvela i po kojima će ostati upamćena u povijesti suvremene mode.
Zahvaljujući toj avangardnoj kreatorici koja je u svojoj karijeri napravila golem skok od psećih ogrlica i ziherica do ekstravagantnih viktorijanskih večernjih haljina, koje obožavaju bjelosvjetske zvijezde poput Jerry Hall, Gwen Stefani i Dite Von Teese, London je postao jedan od nezaobilaznih centara visoke mode.
Jasminka Poklečki Stošić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....