Prolaze desetljeća, nove ideologije gutaju stare, raspadaju se države i reducira povijest, ali jedan državni praznik u Rusiji opstaje u punoj snazi već više od 60 godina, bez obzira kakvi vjetrovi hujali oko kremaljskih zidova.
Devetog svibnja 1945., nakon strahovitog protuudara Crvene armije s istoka i savezničkih trupa sa zapada, kapitulirala je nacistička Njemačka. Zabijen je sovjetski barjak na satrti Hitlerov Reichstag, i to je za Ruse postao Dan pobjede - najveća proslava trijumfa nad nacizmom koju suvremeni svijet poznaje.
Njezin najpoznatiji izraz je grandiozna Vojna parada na moskovskom Crvenom trgu, no već danima prije 9. svibnja Rusija se zaogrće u pobjedničko ruho i prisjeća goleme žrtve koju je ovaj narod pretrpio kako bi okrenuo tijek Drugog svjetskog rata i skršio nacističku prijetnju. Više od 20 milijuna Rusa poginulo je nakon što je Hitler ignorirao Napoleonovo iskustvo i pokušao pokoriti njihovu naoko tromu i kaotičnu domovinu.
Po sveobuhvatnosti kojom se obilježava u ruskom društvu, "9 maj - Denj Pobedi" u Hrvatskoj se može usporediti eventualno s Božićem, s time da Dan pobjede nema tako izraženu potrošačku komponentu. Ovih dana u Moskvi je teško pronaći zgradu, dućančić ili veći zid koji nije okićen crvenim i žutim bojama. Svake večeri na televiziji se daju raskošni filmski spektakli čijih se efekata ne bi postidio ni Hollywood tog vremena (o jugoslavenskoj partizanskoj kinematografiji da ne govorimo).
U njima heroji Crvene armije, uz povik "Za mnom, dečki!", kroz razrušene velegradove jurišaju puškama na tenkove ili glavom na pljusak metaka iz mitraljeskih gnijezda u berlinskom metrou, te raznim lukavštinama i duhovitim dosjetkama a la Ljubiša Samardžić ili Boris Dvornik ismijavaju fašističkog agresora. Dan pobjede i odnos prema baštini sovjetske borbe već danima su glavna tema većine medija, a ove godine emocije su dodatno zažarene krvavim neredima koji su u nekad "bratskoj" Estoniji nastali nakon uklanjanja spomenika Osloboditelju i rehabilitacije tamošnjih kolaboracionista.
Totalni rat kakav je bio Drugi svjetski, u kojem je samo na sovjetskoj strani sudjelovalo oko 30 milijuna vojnika, ostavio je iza sebe mnogo tragedija, legendi, heroja i heroina, od kojih su 62 godine kasnije mnogi još uvijek živi. Jedan od njih živi u stančiću sive realsocijalističke neboderčine u jugozapadnoj Moskvi i prebanalno je reći da je svjedok povijesti: potpukovnik Nikolaj Ananjevič Gračev ima više ordenja nego što neki kolekcionari imaju značaka.
O njemu je napisana knjiga, a mediji ga često opisuju sintagmom "komandir baterije legendarnih kaćuša". Ova raketna artiljerija bila je tajno oružje Sovjeta za Drugi svjetski rat, strah i trepet za Nijemce i presudan čimbenik mnogih bitaka na istočnom frontu. Zapovjednici baterija odgovarali su izravno slavnom maršalu Žukovu, a Gračev je u tom probranom društvu bio među najmlađima.
Narušenog zdravlja nakon serije teških bolesti i nedavne operacije, potpukovnik me dočekao dobre volje, sjedeći u malenoj dnevnoj sobi, iza regala na kojem se smjestilo zanimljivo društvo: Lenjin (kipić), Puškin (knjiga), Hristos (ikona) i jedan ortodoksni montipajtonovski detalj: zelena plastična igračka - kamion s kaćušama, tri vojnika koji ga okružuju i nesrazmjerno veliko Nikolajevo poprsje, izrezano s neke crno-bijele fotografije i umetnuto među projektile.
Oslabljela glasa na većinu mojih pitanja odgovarao je davajući mi materijale iz novina i knjige o svom životu. Umjesto klasičnog razgovora za novine, glavna mu je namjera bila dobro me nahraniti i napojiti. Na odlasku bio sam primoran u džep tutnuti nekoliko bombona i jabuku.
Do 1941. Nikolaj Gračev bio je student Gorkovskog vojno-političkog instituta, zaljubljen u kolegicu Lidu. Kada su saznali što se sprema, obećali su jedno drugom da će se uzeti nakon svršetka rata. Kao u glasovitoj ratnoj pjesmi Katjuša, on je morao otići na daleku granicu čuvati domovinu, a ona se zavjetovala da će čuvati njihovu ljubav. Upravo tako je i bilo. U ratu je Nikolaj sudjelovao od prvog dana napada Njemačke na SSSR, pa sve do zabijanja sovjetskog barjaka na Reichstag.
Proslavio se na najgorim bojištima istočnog fronta, uključujući i legendarnu 200-dnevnu bitku za Staljingrad koja je označila prekretnicu i početak kraja Hitlerovih planova. Potom je sa svojom baterijom žario i palio po Poljskoj, Njemačkoj i naposljetku u Berlinu dotukao agresora. Premda ranjavan u obje noge (prvi put pod Staljingradom, a drugi put pod Varšavom), sve donedavno bio je vrlo vitalan.
"Samo su mi još dva ratna druga živa", kaže omaleni 86-godišnjak kojeg ovih dana pohode brojni gosti, a radni stol zatrpavaju čestitke s raznih strana. U njegovu se glasu ne osjeća tuga. To je ponosan i dostojanstven stari ratnik koji unatoč bolesti, kada pozira pred fotoaparatom, iskustvom prekaljenog manekena čak malo podsjeća na Franka Sinatru. Ove godine zdravlje mu neće dopustiti da izađe na neki od moskovskih trgova i doživi još jedno masovno priznanje sunarodnjaka.
Vasilj Gavrilovič Medved
Umirovljenom 58-godišnjem kapetanu o velikoj je pobjedi nad nacističkim okupatorom pričao otac
Nikolaj Ananjevič Gračev
Potpukovnik kojeg mediji nazivaju 'komandirom baterije legendarnih kaćuša' bio je jedan od najmlađih zapovjednika izravno podređen maršalu Žukovu
Parade poput moskovske nekad su se održavale po cijelom Sovjetskom Savezu, danas samo u nekoliko postsovjetskih republika. Na nekima od njih, od Poljske do Kamčatke, sudjelovao je i gazda stana u kojem živim, 58-godišnji umirovljeni kapetan Vasilij Gavriliovič Medved - pilot višenamjenskog helikoptera MI-8. Njegov otac također je regrutiran u pohodu Crvene armije od Moldavije do Berlina, a poslije je sinu pričao kako se njegova vojska na mostu preko rijeke Elbe susrela i izgrlila s Amerikancima. Vasilijevi vojnički dani donijeli su nove, "cold war" odnose s SAD-om.
No moj moskvski hazjain samo po uvodnom, prodornom pogledu podsjeća na hladne, mračne sovjetske oficire kakve smo kao djeca upijali kroz američke akcijsko-propagandne filmove. Iza prvog dojma stoji skroman i čestit čovjek bistrog uma kojem je otac, nakon rata građevinac, prenio ljubav prema fizičkom radu i graditeljstvu. Vasilij se ponosi što je vlastitim rukama podigao dvokatnicu u rodnoj Moldaviji i dvije dače. Ta mu je sposobnost pomogla da preživi kada se SSSR počeo urušavati.
Naime, 1989. Vasilij je, nakon više od dva desetljeća službe u avijaciji i radikalnih mijenjanja mjesta boravka po naputku vojske, ispunio kriterije za mirovinu i stan. No u vremenima pretvorbene grabeži bilo je to mrtvo slovo na papiru.
Tako je svojedobno privilegirani sovjetski kapetan odlučio odbiti mirovinu od 200 dolara i sporednim putevima završio na "baušteli" u Portugalu. Vratio se nakon desetak godina, upoznao Ljubu, umirovljenu kremaljsku kuharicu s kojom živi od stana u Moskvi do dače u Podmoskovju (koju je, naravno, vlastoručno sagradio).
U životu se naučio kako ne valja biti ohol. Kao jedno od najznačajnijih iskustava navodi odiseju u svom vertoletu, na visini od 15 do 50 metara, od Kamčatke na Pacifiku do Crnog mora: "Kada letiš Ohotskim morem, tamo između Magadana i Ohotska, gdje visoke gore strmo padaju u more, tada shvatiš čovjekovu malenkost. Što god radili, ne možemo protiv prirode..."
Ponekad se prisjeća dobrih strana SSSR-a. Ponosan je na svoju komunističku prošlost ("mogao bih prodati partijsku knjižicu za 1000 dolara, ali nema šanse - to je moj život") i nada se kako je ekonomski oporavljena Rusija nakon tranzicijskog kaosa krenula prema humanijoj budućnosti. Njezina antifašistička prošlost jedan je od temelja za uspjeh na tom putu.
No istodobno, porast rasizma i ksenofobije prijete ovoj velebnoj zemlji, domovini 150-ak naroda. Što se više budu razumijevali njegova nadnacionalna narav i značaj, Dan pobjede imat će veće značenje i izvan granica same Rusije.
na odjeci nose broncano-crnu lentu Svetog Giorgija, ordena koji se dodjeljivao u Carskoj Rusiji, a kriticari u njemu vide suprotnost nadnacionalnoj simbolici Dana pobjede. Medju onima koji nose lentu su i Julijana i Zenja, tinjedzeri koji se skupljaju na klupicama u parku kod metroa Chistie Prudi. Saroliko drustvo ukljucuje rockersku, death metal, nacisticku i druge, cesto hibridne ikonografije. Tamo nikad ne nedostaje gitara, a ni alkohola. Jednog dana netko je donio dugacke palice nalik na onima za kendo, pa su Zenja i prijatelji demonstrirali stanovitu, drevnu azijsko-slavensku vjestinu borbe stapovima. Bez ikakve zastite a 'faulova', cini se, nema. 'Svima nama djedovi su sudjelovali u 2. svjetskom ratu i to je bila njihova velika pobjeda... A nama uvijek dobro dodje praznik da se okupimo i popijemo', dobacuje jedna od djevojaka iz grupice.
Iz Moskve Marko Stričević
Devetog svibnja 1945., nakon strahovitog protuudara Crvene armije s istoka i savezničkih trupa sa zapada, kapitulirala je nacistička Njemačka. Zabijen je sovjetski barjak na satrti Hitlerov Reichstag, i to je za Ruse postao Dan pobjede - najveća proslava trijumfa nad nacizmom koju suvremeni svijet poznaje.
Njezin najpoznatiji izraz je grandiozna Vojna parada na moskovskom Crvenom trgu, no već danima prije 9. svibnja Rusija se zaogrće u pobjedničko ruho i prisjeća goleme žrtve koju je ovaj narod pretrpio kako bi okrenuo tijek Drugog svjetskog rata i skršio nacističku prijetnju. Više od 20 milijuna Rusa poginulo je nakon što je Hitler ignorirao Napoleonovo iskustvo i pokušao pokoriti njihovu naoko tromu i kaotičnu domovinu.
Po sveobuhvatnosti kojom se obilježava u ruskom društvu, "9 maj - Denj Pobedi" u Hrvatskoj se može usporediti eventualno s Božićem, s time da Dan pobjede nema tako izraženu potrošačku komponentu. Ovih dana u Moskvi je teško pronaći zgradu, dućančić ili veći zid koji nije okićen crvenim i žutim bojama. Svake večeri na televiziji se daju raskošni filmski spektakli čijih se efekata ne bi postidio ni Hollywood tog vremena (o jugoslavenskoj partizanskoj kinematografiji da ne govorimo).
U njima heroji Crvene armije, uz povik "Za mnom, dečki!", kroz razrušene velegradove jurišaju puškama na tenkove ili glavom na pljusak metaka iz mitraljeskih gnijezda u berlinskom metrou, te raznim lukavštinama i duhovitim dosjetkama a la Ljubiša Samardžić ili Boris Dvornik ismijavaju fašističkog agresora. Dan pobjede i odnos prema baštini sovjetske borbe već danima su glavna tema većine medija, a ove godine emocije su dodatno zažarene krvavim neredima koji su u nekad "bratskoj" Estoniji nastali nakon uklanjanja spomenika Osloboditelju i rehabilitacije tamošnjih kolaboracionista.
Totalni rat kakav je bio Drugi svjetski, u kojem je samo na sovjetskoj strani sudjelovalo oko 30 milijuna vojnika, ostavio je iza sebe mnogo tragedija, legendi, heroja i heroina, od kojih su 62 godine kasnije mnogi još uvijek živi. Jedan od njih živi u stančiću sive realsocijalističke neboderčine u jugozapadnoj Moskvi i prebanalno je reći da je svjedok povijesti: potpukovnik Nikolaj Ananjevič Gračev ima više ordenja nego što neki kolekcionari imaju značaka.
O njemu je napisana knjiga, a mediji ga često opisuju sintagmom "komandir baterije legendarnih kaćuša". Ova raketna artiljerija bila je tajno oružje Sovjeta za Drugi svjetski rat, strah i trepet za Nijemce i presudan čimbenik mnogih bitaka na istočnom frontu. Zapovjednici baterija odgovarali su izravno slavnom maršalu Žukovu, a Gračev je u tom probranom društvu bio među najmlađima.
Narušenog zdravlja nakon serije teških bolesti i nedavne operacije, potpukovnik me dočekao dobre volje, sjedeći u malenoj dnevnoj sobi, iza regala na kojem se smjestilo zanimljivo društvo: Lenjin (kipić), Puškin (knjiga), Hristos (ikona) i jedan ortodoksni montipajtonovski detalj: zelena plastična igračka - kamion s kaćušama, tri vojnika koji ga okružuju i nesrazmjerno veliko Nikolajevo poprsje, izrezano s neke crno-bijele fotografije i umetnuto među projektile.
Oslabljela glasa na većinu mojih pitanja odgovarao je davajući mi materijale iz novina i knjige o svom životu. Umjesto klasičnog razgovora za novine, glavna mu je namjera bila dobro me nahraniti i napojiti. Na odlasku bio sam primoran u džep tutnuti nekoliko bombona i jabuku.
Do 1941. Nikolaj Gračev bio je student Gorkovskog vojno-političkog instituta, zaljubljen u kolegicu Lidu. Kada su saznali što se sprema, obećali su jedno drugom da će se uzeti nakon svršetka rata. Kao u glasovitoj ratnoj pjesmi Katjuša, on je morao otići na daleku granicu čuvati domovinu, a ona se zavjetovala da će čuvati njihovu ljubav. Upravo tako je i bilo. U ratu je Nikolaj sudjelovao od prvog dana napada Njemačke na SSSR, pa sve do zabijanja sovjetskog barjaka na Reichstag.
Proslavio se na najgorim bojištima istočnog fronta, uključujući i legendarnu 200-dnevnu bitku za Staljingrad koja je označila prekretnicu i početak kraja Hitlerovih planova. Potom je sa svojom baterijom žario i palio po Poljskoj, Njemačkoj i naposljetku u Berlinu dotukao agresora. Premda ranjavan u obje noge (prvi put pod Staljingradom, a drugi put pod Varšavom), sve donedavno bio je vrlo vitalan.
"Samo su mi još dva ratna druga živa", kaže omaleni 86-godišnjak kojeg ovih dana pohode brojni gosti, a radni stol zatrpavaju čestitke s raznih strana. U njegovu se glasu ne osjeća tuga. To je ponosan i dostojanstven stari ratnik koji unatoč bolesti, kada pozira pred fotoaparatom, iskustvom prekaljenog manekena čak malo podsjeća na Franka Sinatru. Ove godine zdravlje mu neće dopustiti da izađe na neki od moskovskih trgova i doživi još jedno masovno priznanje sunarodnjaka.
Vasilj Gavrilovič Medved
Umirovljenom 58-godišnjem kapetanu o velikoj je pobjedi nad nacističkim okupatorom pričao otac
Nikolaj Ananjevič Gračev
Potpukovnik kojeg mediji nazivaju 'komandirom baterije legendarnih kaćuša' bio je jedan od najmlađih zapovjednika izravno podređen maršalu Žukovu
 |
 |
Parade poput moskovske nekad su se održavale po cijelom Sovjetskom Savezu, danas samo u nekoliko postsovjetskih republika. Na nekima od njih, od Poljske do Kamčatke, sudjelovao je i gazda stana u kojem živim, 58-godišnji umirovljeni kapetan Vasilij Gavriliovič Medved - pilot višenamjenskog helikoptera MI-8. Njegov otac također je regrutiran u pohodu Crvene armije od Moldavije do Berlina, a poslije je sinu pričao kako se njegova vojska na mostu preko rijeke Elbe susrela i izgrlila s Amerikancima. Vasilijevi vojnički dani donijeli su nove, "cold war" odnose s SAD-om.
No moj moskvski hazjain samo po uvodnom, prodornom pogledu podsjeća na hladne, mračne sovjetske oficire kakve smo kao djeca upijali kroz američke akcijsko-propagandne filmove. Iza prvog dojma stoji skroman i čestit čovjek bistrog uma kojem je otac, nakon rata građevinac, prenio ljubav prema fizičkom radu i graditeljstvu. Vasilij se ponosi što je vlastitim rukama podigao dvokatnicu u rodnoj Moldaviji i dvije dače. Ta mu je sposobnost pomogla da preživi kada se SSSR počeo urušavati.
Naime, 1989. Vasilij je, nakon više od dva desetljeća službe u avijaciji i radikalnih mijenjanja mjesta boravka po naputku vojske, ispunio kriterije za mirovinu i stan. No u vremenima pretvorbene grabeži bilo je to mrtvo slovo na papiru.
Tako je svojedobno privilegirani sovjetski kapetan odlučio odbiti mirovinu od 200 dolara i sporednim putevima završio na "baušteli" u Portugalu. Vratio se nakon desetak godina, upoznao Ljubu, umirovljenu kremaljsku kuharicu s kojom živi od stana u Moskvi do dače u Podmoskovju (koju je, naravno, vlastoručno sagradio).
U životu se naučio kako ne valja biti ohol. Kao jedno od najznačajnijih iskustava navodi odiseju u svom vertoletu, na visini od 15 do 50 metara, od Kamčatke na Pacifiku do Crnog mora: "Kada letiš Ohotskim morem, tamo između Magadana i Ohotska, gdje visoke gore strmo padaju u more, tada shvatiš čovjekovu malenkost. Što god radili, ne možemo protiv prirode..."
Ponekad se prisjeća dobrih strana SSSR-a. Ponosan je na svoju komunističku prošlost ("mogao bih prodati partijsku knjižicu za 1000 dolara, ali nema šanse - to je moj život") i nada se kako je ekonomski oporavljena Rusija nakon tranzicijskog kaosa krenula prema humanijoj budućnosti. Njezina antifašistička prošlost jedan je od temelja za uspjeh na tom putu.
No istodobno, porast rasizma i ksenofobije prijete ovoj velebnoj zemlji, domovini 150-ak naroda. Što se više budu razumijevali njegova nadnacionalna narav i značaj, Dan pobjede imat će veće značenje i izvan granica same Rusije.
na odjeci nose broncano-crnu lentu Svetog Giorgija, ordena koji se dodjeljivao u Carskoj Rusiji, a kriticari u njemu vide suprotnost nadnacionalnoj simbolici Dana pobjede. Medju onima koji nose lentu su i Julijana i Zenja, tinjedzeri koji se skupljaju na klupicama u parku kod metroa Chistie Prudi. Saroliko drustvo ukljucuje rockersku, death metal, nacisticku i druge, cesto hibridne ikonografije. Tamo nikad ne nedostaje gitara, a ni alkohola. Jednog dana netko je donio dugacke palice nalik na onima za kendo, pa su Zenja i prijatelji demonstrirali stanovitu, drevnu azijsko-slavensku vjestinu borbe stapovima. Bez ikakve zastite a 'faulova', cini se, nema. 'Svima nama djedovi su sudjelovali u 2. svjetskom ratu i to je bila njihova velika pobjeda... A nama uvijek dobro dodje praznik da se okupimo i popijemo', dobacuje jedna od djevojaka iz grupice.
U slavu naših djedovaNo za razliku od sluzbene, uglavnom socijalisticke sovjetske simbolike kojom se dekorira praznik, na moskovskim ulicama mnogi mladi ljudi |
Iz Moskve Marko Stričević
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....