Ako čovjek ne voli svoj posao i u potpunosti mu se ne preda, bolje je da ga i ne počinje raditi - odlučan je voditelj Garderobnog centra Jadran filma Franjo Šimek koji se trenutno brine o fundusu u kojemu ima 35.000 vojnih uniformi i 25.000 civilnih kostima.
- Iznimno me ljuti i rastužuje današnji odnos struke prema kostimografiji koja je izuzetno bitna za svaki filmski projekt, današnjim redateljima uopće nije važna autentičnost, nego im je važno da to nekako izgleda i da ih osobno podsjeća na neku njihovu imaginarnu viziju - kaže Šimek. Dodaje da su ga nedavno nazvali iz jedne produkcijske kuće s kojom surađuje i pitali zašto im je zaboravio poslati kravate za partizane.
- Nekada su kostimografi sami birali i slagali kostime, a sada jednostavno faksom pošalju zahtjev pa im ja sve uredno složim i napišem gdje što ide, ali rijetko kada me poslušaju tako često viđam da su na jednom glumcu dijelovi uniforme više različitih rodova vojske. Izuzetno mi je glupo kad u zahtjevu iskažu želju za određenim brojem veličine kostima, a kao ljudi iz
struke bi trebali znati da kostimi nemaju broj nego su u većini slučajeva šivani po mjeri određenog glumca. No, nekadašnji glumci za koje su se i šivale uniforme bili su šlank i pazili su na liniju, dok su današnji na špek filekima i gemištima - rekao je Šimek i istaknuo da je najlakše raditi s Ivom Gregurevićem koji već godinama održava broj 54.
Šimek je kao kostimograf radio u 213 igranih filmova u domaćoj i stranoj produkciji, a prvi film na kojemu je radio bila je "Sutjeska" na koju je došao s bivšeg radnog mjesta podmajstora u krojnici. Nakon "Sutjeske" je otišao u Užice na snjimanje "Užičke republike".
- Tamo sam za Jadran film nabavio prve originalne dijelove uniformi. Poslali su me u kasarnu u Novi Sad da uzmem obuću za partizane i četnike, a ja sam tamo pronašao 200 originalnih cokula vojske Kraljevine Jugoslavije koje se i danas nalaze u Jadran filmu - kaže Šimek. Sam je plaćao svoje školovanje i kada god bi našao malo vremena, odlazio bi o svom trošku u Vojnohistorijski institut u Beogradu koji je jedini u bivšoj državi imao sve oznake, činove i uniforme svih vojski koje su prolazile našim prostorima, a s vremenom je nabavio i sve recentne publikacije koje su mu puno pomogle u radu.
Sam fundus Jadran filma počeo je nastajati već 1947., kad su sa Šalate prenesene originalne njemačke, talijanske, ustaške i domobranske odore, ordenja i oznake.
- Kada sam došao u Jadran film, našao sam pravo blago, no sve je bilo u velikom neredu i većina stvari nije bila ni popisana ni katalogizirana. Uložio sam puno truda da sve te stvari posložim i sortiram. Veliko mi je iznenađenje bilo kad sam našao originalnu zapečaćenu kartonsku kutiju s natpisom 'Made in England'. Kad sam je otvorio, na moje čuđenje bila je puna ustaških oznaka za kape, što je još jedan dokaz da rat nije nikakva prepreka za gospodarske odnose - kaže Šimek koji raspolaže impozantnim brojem vrlo vrijednih ordena i znakova partizanske, kraljevske jugoslavenske, njemačke, talijanske, domobranske i ustaške vojske.
- Kada bi mi slučajno trebao nekakav njemački orden, morao bih ga naručiti iz Londona. Jedino Englezi posjeduju originalne kalupe i svaki film s tematikom 2. svjetskog rata, bio on američki ili ruski, jedino u Londonu može naručiti potrebni komad, i to po cijeni od 20 funti za odljev. Stoga mi je bilo jako žao kad je propao zagrebački IKOM i da se nije vodila briga o kalupima. Kalupe je za sitan novac kupio jedan Nijemac - kaže Šimek.
U svom fundusu ima brojne originalne uniforme iz Drugog svjetskog rata, od kvalitetnih talijanskih, njemačkih i ustaških do izuzetno loše izrađenih partizanskih i domobranskih. Primjerice, originalna domobranska bluza izrađena je od šatorskog krila bez ikakve postave, a džepovi na njoj su samo našiveni i služe samo kao ukras, dok je šilterica napravljena od štruksa i također je nefunkcionalna pa se ne može navući na uši. Postoji još jedna zabluda vezana uz ustašku Crnu legiju, a to je da su zbog fašizma nosili crne uniforme. No, istina je potpuno drukčija. U ljeto 1941. u Hercegovini nije bilo nikakvog materijala, nego su ustaše u jednom pravoslavnom manastiru našli crno sukno koje je bilo predviđeno za monaške mantije i iz njega sašili odore.
Iako je Garderobni centar, s obzirom na to da je riječ o javnoj ustanovi, otvoren za sve privatne i javne osobe, Franjo Šimek iznimno pazi što će kome i kada posuditi. - Građanima nikada ne iznajmljujem originale niti uniforme koje imaju bilo kakav ideološki predznak, tako da su od uniformi na raspolaganju jedino one iz doba Austrije. Ne iznajmljujem ni današnje hrvatske policijske i vojne odore. Kad radim za filmove, kazalište i javne manifestacije, jako pazim kome što dajem. Po originalima sašijem ono što treba, posložim i pošaljem. Dosta sam se puta opekao kada sam dao originale, od vrijednih odora vraćale su mi se krpe - kaže Šimek koji je kad smo ga posjetili slagao kostime za viteške igre u Samoboru.
Iako mu više leže uniforme, s jednakom se brigom odnosi prema civilnim kostimima kojih ima u gotovo kao i vojnih. - Među civilnim kostimima imamo tako vrijednih stvari kakvih nema niti jedan etnografski ili bilo koji drugi muzej u Hrvatskoj. One se ne mogu napraviti kao replike jer takvi materijali više ne postoje - kaže Šimek. Jedna od vrednijih stvari je i pastirski ogrtač stariji od 200 godina kakav su koristili vojnici u doba Vojne krajine u Hrvatskoj. Par tih ogrtača kupljeno je sredinom šezdesetih od seljaka u okolici Sinja i oni predstavljaju neprocjenjivo kulturno blago.
Održavanje tako velikog broja tekstilnih odjevnih predmeta predstavlja dodatni problem. Prije su se koristile velike količine naftalina, no moljci su ubrzo postali imuni na sva kemijska sredstva. Šimek je nakon nekog vremena pronašao rješenje i sada više nema niti jednog moljca u hangarima Jadran filma.
- Između kostima stavi se grana svježeg oraha, a kad se posuši zamijeni se novom - otkriva Šimek kojeg jedino brine što će se dogoditi sa svim tim kulturnim blagom kada on jednoga dana ode u zasluženu mirovinu.
Iako Franjo Šimek privatnim osobama ne iznajmljuje uniforme, jednom je napravio iznimku. - Sašio sam bijelu Titovu uniformu i na nju stavio potrebne ordene. Iako nije bila naručena za film ili neku predstavu, smatrao sam da bismo je trebali imati u fundusu.Kada ju je ugledao jedan mladić koji je došao nešto posuditi, kumio me i molio da mu je posudim. U početku sam ga bio odbio, ali mi je onda objasnio da ga je ostavila djevojka, a on bi se s njom htio pomiriti i kako ona obožava Tita, mislio je da bi mu ta uniforma u tome pomogla. Nevoljko sam pristao, a mladić se za par dana vratio s osmijehom od uha do uha. Dočekao ju je u mračnoj sobi i kada je ona uključila svjetlo, ugledala ga je u Titovoj uniformi i istog su se trena pomirili. Naravno da sam uniformu odmah dao na kemijsko čišćenje - kaže Šimek.
Anri Paravić
- Iznimno me ljuti i rastužuje današnji odnos struke prema kostimografiji koja je izuzetno bitna za svaki filmski projekt, današnjim redateljima uopće nije važna autentičnost, nego im je važno da to nekako izgleda i da ih osobno podsjeća na neku njihovu imaginarnu viziju - kaže Šimek. Dodaje da su ga nedavno nazvali iz jedne produkcijske kuće s kojom surađuje i pitali zašto im je zaboravio poslati kravate za partizane.
- Nekada su kostimografi sami birali i slagali kostime, a sada jednostavno faksom pošalju zahtjev pa im ja sve uredno složim i napišem gdje što ide, ali rijetko kada me poslušaju tako često viđam da su na jednom glumcu dijelovi uniforme više različitih rodova vojske. Izuzetno mi je glupo kad u zahtjevu iskažu želju za određenim brojem veličine kostima, a kao ljudi iz
struke bi trebali znati da kostimi nemaju broj nego su u većini slučajeva šivani po mjeri određenog glumca. No, nekadašnji glumci za koje su se i šivale uniforme bili su šlank i pazili su na liniju, dok su današnji na špek filekima i gemištima - rekao je Šimek i istaknuo da je najlakše raditi s Ivom Gregurevićem koji već godinama održava broj 54.
Šimek je kao kostimograf radio u 213 igranih filmova u domaćoj i stranoj produkciji, a prvi film na kojemu je radio bila je "Sutjeska" na koju je došao s bivšeg radnog mjesta podmajstora u krojnici. Nakon "Sutjeske" je otišao u Užice na snjimanje "Užičke republike".
- Tamo sam za Jadran film nabavio prve originalne dijelove uniformi. Poslali su me u kasarnu u Novi Sad da uzmem obuću za partizane i četnike, a ja sam tamo pronašao 200 originalnih cokula vojske Kraljevine Jugoslavije koje se i danas nalaze u Jadran filmu - kaže Šimek. Sam je plaćao svoje školovanje i kada god bi našao malo vremena, odlazio bi o svom trošku u Vojnohistorijski institut u Beogradu koji je jedini u bivšoj državi imao sve oznake, činove i uniforme svih vojski koje su prolazile našim prostorima, a s vremenom je nabavio i sve recentne publikacije koje su mu puno pomogle u radu.
Sam fundus Jadran filma počeo je nastajati već 1947., kad su sa Šalate prenesene originalne njemačke, talijanske, ustaške i domobranske odore, ordenja i oznake.
- Kada sam došao u Jadran film, našao sam pravo blago, no sve je bilo u velikom neredu i većina stvari nije bila ni popisana ni katalogizirana. Uložio sam puno truda da sve te stvari posložim i sortiram. Veliko mi je iznenađenje bilo kad sam našao originalnu zapečaćenu kartonsku kutiju s natpisom 'Made in England'. Kad sam je otvorio, na moje čuđenje bila je puna ustaških oznaka za kape, što je još jedan dokaz da rat nije nikakva prepreka za gospodarske odnose - kaže Šimek koji raspolaže impozantnim brojem vrlo vrijednih ordena i znakova partizanske, kraljevske jugoslavenske, njemačke, talijanske, domobranske i ustaške vojske.
- Kada bi mi slučajno trebao nekakav njemački orden, morao bih ga naručiti iz Londona. Jedino Englezi posjeduju originalne kalupe i svaki film s tematikom 2. svjetskog rata, bio on američki ili ruski, jedino u Londonu može naručiti potrebni komad, i to po cijeni od 20 funti za odljev. Stoga mi je bilo jako žao kad je propao zagrebački IKOM i da se nije vodila briga o kalupima. Kalupe je za sitan novac kupio jedan Nijemac - kaže Šimek.
U svom fundusu ima brojne originalne uniforme iz Drugog svjetskog rata, od kvalitetnih talijanskih, njemačkih i ustaških do izuzetno loše izrađenih partizanskih i domobranskih. Primjerice, originalna domobranska bluza izrađena je od šatorskog krila bez ikakve postave, a džepovi na njoj su samo našiveni i služe samo kao ukras, dok je šilterica napravljena od štruksa i također je nefunkcionalna pa se ne može navući na uši. Postoji još jedna zabluda vezana uz ustašku Crnu legiju, a to je da su zbog fašizma nosili crne uniforme. No, istina je potpuno drukčija. U ljeto 1941. u Hercegovini nije bilo nikakvog materijala, nego su ustaše u jednom pravoslavnom manastiru našli crno sukno koje je bilo predviđeno za monaške mantije i iz njega sašili odore.
Iako je Garderobni centar, s obzirom na to da je riječ o javnoj ustanovi, otvoren za sve privatne i javne osobe, Franjo Šimek iznimno pazi što će kome i kada posuditi. - Građanima nikada ne iznajmljujem originale niti uniforme koje imaju bilo kakav ideološki predznak, tako da su od uniformi na raspolaganju jedino one iz doba Austrije. Ne iznajmljujem ni današnje hrvatske policijske i vojne odore. Kad radim za filmove, kazalište i javne manifestacije, jako pazim kome što dajem. Po originalima sašijem ono što treba, posložim i pošaljem. Dosta sam se puta opekao kada sam dao originale, od vrijednih odora vraćale su mi se krpe - kaže Šimek koji je kad smo ga posjetili slagao kostime za viteške igre u Samoboru.
Iako mu više leže uniforme, s jednakom se brigom odnosi prema civilnim kostimima kojih ima u gotovo kao i vojnih. - Među civilnim kostimima imamo tako vrijednih stvari kakvih nema niti jedan etnografski ili bilo koji drugi muzej u Hrvatskoj. One se ne mogu napraviti kao replike jer takvi materijali više ne postoje - kaže Šimek. Jedna od vrednijih stvari je i pastirski ogrtač stariji od 200 godina kakav su koristili vojnici u doba Vojne krajine u Hrvatskoj. Par tih ogrtača kupljeno je sredinom šezdesetih od seljaka u okolici Sinja i oni predstavljaju neprocjenjivo kulturno blago.
Održavanje tako velikog broja tekstilnih odjevnih predmeta predstavlja dodatni problem. Prije su se koristile velike količine naftalina, no moljci su ubrzo postali imuni na sva kemijska sredstva. Šimek je nakon nekog vremena pronašao rješenje i sada više nema niti jednog moljca u hangarima Jadran filma.
- Između kostima stavi se grana svježeg oraha, a kad se posuši zamijeni se novom - otkriva Šimek kojeg jedino brine što će se dogoditi sa svim tim kulturnim blagom kada on jednoga dana ode u zasluženu mirovinu.
Iako Franjo Šimek privatnim osobama ne iznajmljuje uniforme, jednom je napravio iznimku. - Sašio sam bijelu Titovu uniformu i na nju stavio potrebne ordene. Iako nije bila naručena za film ili neku predstavu, smatrao sam da bismo je trebali imati u fundusu.Kada ju je ugledao jedan mladić koji je došao nešto posuditi, kumio me i molio da mu je posudim. U početku sam ga bio odbio, ali mi je onda objasnio da ga je ostavila djevojka, a on bi se s njom htio pomiriti i kako ona obožava Tita, mislio je da bi mu ta uniforma u tome pomogla. Nevoljko sam pristao, a mladić se za par dana vratio s osmijehom od uha do uha. Dočekao ju je u mračnoj sobi i kada je ona uključila svjetlo, ugledala ga je u Titovoj uniformi i istog su se trena pomirili. Naravno da sam uniformu odmah dao na kemijsko čišćenje - kaže Šimek.
|
Titovom maršalskom uniformom spasio propalu ljubavnu vezu
|
Anri Paravić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....