No, razina njihove nepoduzetnosti, neambicioznosti, neobičnog odnosa prema slobodnom i radnom vremenu, kao i nepovjerenja u zajednički cilj potpuno me zaprepastila. Nikada nisam bio zaposlen ni u jednoj državnoj tvrtki. Kompletan “radni staž” proveo sam u novinskom izdavaštvu, pa mi je bilo nerazumljivo da je glavni odgovor na moje prijedloge glasio “ovo se ne može” ili da moji suradnici nisu željeli dolaziti na sastanke vikendom.
A sama atmosfera u toj firmi prilično je podsjećala na poznatu TV seriju “Punom parom”, koja je razarajuće precizno opisivala socijalistička poduzeća i koju je Kazimir Klarić bio napisao prije više od trideset godina (u mom je slučaju, kao i u TV seriji, glavni direktor bio najpozitivniji protagonist). Kako je cijeli projekt bio povezan s jednim ministarstvom, ubrzo sam se uvjerio da je razina ekspeditivnosti u tom ministarstvu podjednaka kao i u tvrtki koja me angažirala.
Sabotiranje projekta
Čelne ljude te tvrtke doveo sam jednom ministru koji je, rekao bih, potpuno iskreno i dobronamjerno obećao vrlo konkretnu potporu projektu. Međutim, u idućih su nekoliko mjeseci ministrovi suradnici, koji su operativno trebali provesti određene zadatke, učinili baš sve da bi projekt usporili i sabotirali. Projekt se na kraju nije realizirao. Moje kratko i površno iskustvo s hrvatskim javnim tvrtkama i državnom upravom bilo je toliko frustrirajuće (premda je dogovoreni honorar uredno isplaćen) i deprimirajuće da sam odlučio kako više nikada neću ništa raditi za državne tvrtke.
Pretpostavljam da bilo koji stranac koji želi investirati u Hrvatsku, a koji je u svojoj zemlji navikao na barem malo efikasniju i kompetentniju administraciju, ostaje puno razočaraniji i obeshrabreniji kada se suoči sa stvarnim životom i stvarnim poslovnim običajima u hrvatskim državnim uredima.
Kao netko tko se, dakle, osobno uvjerio u nevjerojatnu nekompetentnost i suvišnost sadašnje hrvatske državne uprave - bilo da je riječ o ministarstvima ili javnim tvrtkama - vjerojatno bih se prvi trebao/želio založiti za “radikalne rezove” u našoj državnoj administraciji, o kojima u posljednje vrijeme HDZ govori glasno, pa čak i relativno artikulirano, kroz usta Martine Dalić.
Posljedice rezova
Vjerojatno je sasvim točno da se barem stotinjak tisuća ljudi, koji sada rade u državnoj upravi i javnim tvrtkama, može odmah otpustiti ili poslati u mirovinu, a da se učinkovitost javne uprave i državnih poduzeća nimalo ne naruši (dapače, vjerojatno bi se poboljšala). To bi bio jedan od velikih rezova koji bi nam donio pozitivno intonirane naslove u Financial Timesu ili famoznom The Economistu (usput govoreći, ocjenu o Hrvatskoj, kao o jednoj od deset najgorih svjetskih ekonomija, nije donio tjednik The Economist, nego agencija The Economist Intelligence Unit koja često djeluje neovisno o The Economistu).
Ali, s kakvim stvarnim posljedicama?
Veliki rez, dakle masovna otpuštanja i umirovljenja u hrvatskoj državnoj upravi i javnim tvrtkama drastično bi povećala broj nezaposlenih, kao što bi pogoršala odnos broja zaposlenih i broja penzionera. Što bi, opet, dovelo do daljnjeg rasta budžetskih troškova (zbog još većeg broja penzionera i manjeg broja onih koji uplaćuju mirovinsko), do daljnjeg pada potrošnje, pa samim time i do ponovnog pada BDP-a i proračunskih prihoda. Hrvatska, naprosto, u sadašnjoj situaciji nije kadra provoditi radikalnije rezove (koji su inače logični i dobrodošli) jer bi oni izazvali još teže stanje od sadašnjeg, ionako prilično nepodnošljivog.
Slično je i u drugim područjima: teoretski gledajući, potpuno je jasno da Hrvatska ima previše prosvjetnih djelatnika s premalim satnicama. No, svako otpuštanje nastavnika i profesora u ovakvom i sadašnjem obrazovnom sustavu ne samo da bi povećalo socijalne probleme u zemlji, nego bi dodatno snizilo ionako sve slabiju razinu znanja što ga djeca usvajaju u osnovnim i srednjim školama.
Hrvatska je u ovom trenutku u zatvorenom krugu iz kojeg se više ne može izvući “velikim rezovima”, nego novim investicijama. Koje Vlada nije kadra privući, dok ih državna uprava nije sposobna omogućiti.
Kao što Hrvatska nije pogodna za “velike rezove”, tako je, i još manje, podesna za veliku koaliciju. Donekle je ohrabrujuće što su HDZ-ovi čelnici napokon počeli razgovarati o biznisu, a ne o jamama i Drugom svjetskom ratu. Sasvim je legitimno što HDZ-ovi vodeći političari, na čelu s Tomislavom Karamarkom, pozivaju na veliku koaliciju u pokušaju pronalaženja izlaska iz ekonomske krize. U krajnjoj liniji, neki HDZ-ovi seniori, poput Nikice Valentića, pokazali su se više nego uspješni u podjednako kritičnim ili još gorim situacijama od aktualne.
Međutim, sam HDZ, prvo, nema baš nikakav ekonomski program, osim onih ludosti o povezivanju otoka podmorskim kanalima. Drugo, kada HDZ govori o rezovima u budžetskoj potrošnji, ta stranka zapravo napada svoje glasače, poput braniteljske populacije, ali i velikog dijela državnih službenika.
Treće, kako je uopće moguće da HDZ govori o budžetskim uštedama dok istodobno njihovi lokalni lideri osporavaju čak i kozmetičke mjere štednje, poput ujedinjavanja bolničkih centara.
Četvrto, i najvažnije, SDP i HDZ toliko se ideološki razlikuju da bi svaka njihova koalicija predstavljala ozbiljnu prevaru hrvatskog biračkog tijela, i lijevo liberalnog i desno nacionalističkog.
Da bi HDZ mogao koalirati sa SDP-om, ili s bilo kojom drugom liberalnom, lijevom ili centrističkom strankom, HDZ bi se prvo morao odreći krajnje desnice, radikalnog katolicizma i žestokog protusrpstva, koje se ponovo počelo javljati u Hrvatskoj, zahvaljujući i “stožerima” koje je bila sponzorirala baš Hrvatska demokratska zajednica. Da bi HDZ obnovio svoj koalicijski potencijal prema centru, Karamarkova bi se stranka morala vratiti na Sanaderove ideološke pozicije, što bi, na simboličnoj razini, značilo prekid suradnje s osobama poput Ruže Tomašić, baš kao što se početkom 2004. godine Ivo Sanader bio zahvalio na suradnji ondašnjoj Đapićevoj Hrvatskoj stranci prava.
Lagano skretanje
Sam Tomislav Karamarko mogao bi razmjerno lako skrenuti s krajnje desnice prema centru: njegova politička uvjerenja ionako se protežu između Stipe Mesića i Ive Sanadera, pa nemaju puno veze s ekstremnim nacionalistima. Osobe poput Andreja Plenkovića, Martine Dalić ili Domagoja Miloševića pozdravile bi HDZ-ov zaokret prema centru.
Međutim, HDZ se prošle godine upustio u dosta opasni plan rušenja vlasti instrumentima radikalne desnice, bilo one crkvene, koju u javnosti predstavljaju Željka Markić i nekoliko najmilitantnijih biskupa, bilo one isključivo nacionalističke, koju reprezentiraju nesretnici iz Stožera za Vukovar.
Takav se HDZ naprosto ne može vjerodostojno vratiti unatrag, na pozicije umjerene i tolerantne konzervativne stranke, jer bi riskirao da vodstvo na desnici prepusti autentičnim radikalnim nacionalistima.
A s ovako profiliranim HDZ-om uistinu ne može koalirati niti jedna stranka barem donekle liberalne orijentacije.
Velika koalicija i veliki rezovi samo su loši ideologemi, koji prikrivaju nedostatak vizije za hrvatski gospodarski i politički oporavak.