Pa su tako, eto, prikupili gotovo pola milijuna potpisa za referendum protiv outsourcinga u školstvu. Dakle, čak pola milijuna ljudi potpisalo je da se suprotstavlja izdvajanju školskih kuharica i spremačica iz obrazovnog platnog sustava, što je, doista, poštovanja vrijedan čin solidarnosti hrvatskih građana prema onima koji su se mogli naći ugroženi Vladinim, sad već propalim i pokopanim, planom od kojega se ogradio i novi ministar školstva.
Uvažavajući sve socijalne i kulturološke argumente protiv outsourcinga, što su ih prethodnih tjedana iznosili moji kolege na stranicama Magazina, slučaj referendum protiv outsourcinga zapravo je još jedan tipičan primjer nespremnosti našeg društva na bilo kakve promjene, koje diraju u bilo čiji status.
Vlada je kreirala plan outsourcinga u školstvu kako bi uštedjela - tvrdilo se iz Banskih dvora - između sedam stotina milijuna i milijardu kuna. Premda su hrvatskom državnom proračunu neophodne upravo takve, strukturalne, velike uštede, javnost je masovno ustala protiv tog plana, da bi se Vlada povukla te prešla na prilično besmislenu ideju o osnivanju nove državne tvrtke s 24 tisuće zaposlenih gdje bi valjda radile tete kuharice i čistačice.
‘Vlada bi se povukla’
Uistinu, politički gledajući, ne postoji mnogošto gore za hrvatsku ekonomiju od formiranja još jedne goleme državne tvrtke. Kao da i inače nemamo dovoljno državnog kapitalizma. Valja se stoga nadati da će Vlada odustati i od “spin-offa”.
Shema nemogućnosti provedbe reformi, kakvu smo vidjeli na primjeru outsourcinga u školstvu, vrlo bi se vjerojatno ponovila i u brojnim drugim područjima. Kada bi, primjerice, u zdravstveni sustav masovno i na svim razinama pokušale ući privatne osiguravajuće tvrtke, istoga bi se trenutka pokrenula opsežna javna kampanja protiv nejednakosti u primanju zdravstvenih usluga. Pa bi se Vlada povukla.
Kada bi ova, ili bilo koja druga Vlada, odlučila da se javnim novcem financira i privatno školstvo, s Filozofskog bi fakulteta, uz jedinstvenu i glasnu potporu novina, televizija, portala i društvenih mreža, krenuli prosvjedni marševi na Markov trg. Pa bi se Vlada povukla.
Kada bi Vlada odlučila ukinuti trećinu radnih mjesta u državnoj upravi i javnim poduzećima (tu se, znači, radi o famoznoj hrvatskoj birokraciji, koja svima ide na živce), idućeg bi se jutra raspisao referendum u korist zaposlenih u državnoj upravi. Na tom bi se referendumu pola milijuna potpisa skupilo ne za dva ili tri tjedna, nego za dva ili tri dana jer bi uz same zaposlene potpisivali i brojni drugi građani, kako zbog osjećaja solidarnosti tako i zbog famoznog hrvatskog straha od kapitalizma (od kojeg su se, izgleda, emancipirali jedino Dubrovčani: prvo su hladno izignorirali referendum protiv golfa na Srđu, da bi nedavno s najvećim oduševljenjem dočekali svatove nasljednice dinastije Hearst, “najluksuznije” vjenčanje ikad održano u Hrvatskoj). I tako bi, eto, propao pokušaj smanjivanja troškova javne uprave.
U Hrvatskoj je, očigledno, gotovo nemoguće provesti famozne strukturne reforme o kojima govore svaka Vlada, MMF, poduzetnici, menadžeri, i tako dalje, i tako dalje. Što sve vlade uzimaju kao bogomdani alibi, za grijeh nečinjenja u neophodnim promjenama u hrvatskom društvu, koje su morale biti provedene još prekjučer, i zbog čijeg izostanka nikako da izađemo iz recesije.
Hrvatski će građani, u istraživanjima javnog mišljenja, redovito glasovati za reforme, ali će se organizirano i srčano suprotstaviti bilo kojoj konkretnoj strukturnoj reformi jer je doživljavaju kao novu u nizu nepravdi i kao dodatnu ugrozu u ionako rubnoj situaciji u kojoj živi vrlo mnogo naših državljana.
Skepticizam Hrvata prema uvođenju tržišta - a o tome se zapravo radi kada se spominju “strukturne reforme” - utemeljen je na traumatičnom iskustvu raspada bitnih dijelova socijalnog i ekonomskog društvenog tkiva tijekom devedesetih godina, na privatizaciji koju gotovo svi smatraju skaradno nepravednom i na nefunkcioniranju pravne države.
Zli političari
Nadalje, korupcijski slučajevi Ive Sanadera dodatno su uvjerili građane u korumpiranost političke “klase”, tako da se niti jedna politička inicijativa, kojom bi se dodatno reducirala bilo čija prava u Hrvatskoj, ne smatra autentičnom društvenom akcijom, nego tek još jednim trikom zlih političara protiv prevarenih građana.
Naposljetku, i svi mogući čimbenici društvenog života, od Katoličke crkve do raznih ljevičarskih udruga, žestoko se suprotstavljaju uvođenju tržišnih odnosa u društvo. Svi su u Hrvatskoj nezadovoljni, opravdano, sadašnjim stanjem, ali gotovo nitko nije spreman prihvatiti i podržati promjene.
Republika Hrvatska utoliko je, čini se, osuđena da još neko vrijeme ostane zemlja relativno visoke socijalne solidarnosti, u kojoj polovica ili više stanovnika živi od državnog proračuna.
Takvo je stanje, međutim, dugoročno neodrživo jer proračun više neće moći plaćati sve svoje korisnike: uostalom, ne može već godinu ili dvije, o čemu, među ostalim, svjedoče i neprekidni budžetski rebalansi. Budući da država, banalno rečeno, ne može tiskati novac koji joj nedostaje, jedina racionalna alternativa propasti proračuna jest smanjivanje državnih i javnih troškova. To, kako vidimo, nitko ne želi: kada se na stolu pojave konkretni primjeri rezanja velikih troškova ili uvođenja privatne konkurencije u prostor koji su građani navikli smatrati državnim i društvenim, građani i javnost uspješno suzbijaju takve pokušaje.
Izlaz iz ne sadašnje, nego dugogodišnje naše nespremnosti na tržišne promjene može ići u dva smjera. Prvi je lagani rast gospodarstva, zahvaljujući povećanom izvozu i sve boljim turističkim sezonama. Činjenica je da je nezaposlenost realno u padu, u odnosu na prošlu godinu, činjenica je da možemo računati na barem sedam i pol legalnih milijardi eura od turizma (plus nefiskalizirani novac koji će se i ove godine, poreznicima usprkos, skupiti na obali, osobito u Dalmaciji, i koji, poput svake sive ekonomije, funkcionira kao socijalni amortizer); činjenica je da u Hrvatskoj de facto nema inflacije (usprkos povećanim cijenama benzina). Čak i laganim rastom gospodarstva socijalne će se napetosti donekle smanjiti, pa tako i otpori promjenama. No, riječ je o presporom procesu.
Specifične strategije
Bolja bi opcija podrazumijevala snažnu, ali pozitivnu, a ne represivnu akciju Milanovićeve Vlade. Vlada bi, kao što smo već više puta bili pisali, trebala i verbalno, i politički, i normativno liberalizirati i olakšati uvjete poslovanja u Hrvatskoj: Vlada bi poduzetnicima trebala omogućiti da što lakše zarađuju. Trebala bi manifestno reći da je njezin glavni cilj u preostalom dijelu mandata stimulirati što slobodniji razvoj svih vrsta biznisa: od mikroposlova do velikih korporacija.
Jačanje biznisa, kao svoj glavni cilj, još nije proglasila niti jedna hrvatska Vlada. Krajnje je vrijeme za taj potez, na temelju kojega se onda mogu artikulirati specifične strategije i razrađivati niz taktičkih i operativnih mjera.