ZAGREB - Za jedan ljudski životni vijek grad proživi tek jedan dan. Zagreb otprije pola stoljeća drugačiji je od suvremenog. Kako ga, uopće, zamisliti bez, primjerice, Nebodera na Trgu, ili bez Vukovarske (nekoć Proleterskih brigada)? A to je bila njegova slika do 50-ih godina prošloga stoljeća. Kako suvremeni stanovnik Trešnjevke može zamisliti sjeverni dio svoje općine praktično bez ijedne kuće, kako je ovaj krajolik izgledao do 30-ih? Tada je, naime, započela gradnja naselja tzv. Prve hrvatske (štedionice).
Život na ‘na divljoj strani’
Po poljima i njivama Bugara stale su nicati prizemnice s vrtovima. Od njih danas jedva ima traga. U Ozaljskoj i Tratinskoj takve su kućice odavno srušili i zamijenili višekatnicama. Izdržala je tek pojedina dvokatnica, a one slabije i siromašnije gradnje otišle su u povijest sa svojim pumpama, kloferštangama, šupama, drvarnicama, kočakima itd. Jedan je izgubljeni grad, sa svojim stvarima i riječima, pokopan pod modernim Zagrebom.
Htjeli ne htjeli, mi živimo “na divljoj strani” imaginarne zagrebačke ulice, na strani koja je rušila kako bi se prilagodila suvremenome životu. Danas kročimo po sjenama predaka i prethodnika, zaboravljajući da su imali jednako pravo na sreću pod suncem kao i mi sami.
Zbog kojekakvih razloga, ponekad ideoloških, često smo živjeli neke druge stvarnosti na mjestima srušenih i pometenih. A da nismo ni znali. Primjerice, ona montažna poveznica između predratnog Zagreba i ovog modernog, one montažne robne kuće, posve su zaboravljene. Kada smo kupovali odjeću u Standard konfekciji u Praškoj ulici - na mjestu današnjeg parkirališta - jesmo li znali za ljepotu sinagoge koja je tu postojala prije toga? Ovo je samo jedan od primjera koji svjedoče o jednom drugom Zagrebu, dostojanstvenom i kozmopolitskom.
Zagrepsti pod površinom današnjeg Zagreba znači ući u prethodne svjetove, koji nisu bili primitivni samo zato što nisu raspolagali suvremenim strojevima. Pisaća mašina nije morala ispisivati primitivni tekst, baš kao što kompjuter ne piše nužno suvremeni. Ljudski čimbenik nije nestao zato što se o njemu prestalo govoriti.
Koliko je grad prihvaćen
Padaju mi na pamet rijetki a dragocjeni razgovori s pokojnim glumcem Svenom Lastom. Kada je pričao o građanskom Zagrebu između dva velika rata, slušatelju su rasle “zazubice”. Kamo je nestao taj grad koji se mogao mjeriti s Bečom, koji je imao velegradske običaje i dostojanstvo? Mnogo toga zavisi od osobe koja vam pripovijeda, od njene građanske obitelji i pripadnosti gradu. A Lasta je bio građanin iz ugledne obitelji sveučilišnog profesora.
Koliko uopće ima Zagrepčana, koliko su doseljenici prihvatili grad u kojem žive? Ako jesu, onda je i sjećanje na izgubljeni Zagreb ono što im treba da bi živjeli ljepše i udobnije. Glupo je naplaćivati “placovinu” socijalističkim urbanistima, ili onim ranijim, za pogrešna rušenja i politiku Zagreba. Ponajmanje gradske kule i zidine zanimaju pojedinci, njima je jedino važan suvremeni život grada.
Staro groblje
Slučaj zagrebačkog željezničkog Južnog kolodvora - s početka Krležina “Filipa Latinovicza” - dobar je primjer nesnalaženja u vlastitom gradu. Pa, gdje je taj kolodvor? To je postalo pitanjem za brojne domaće TV i ine pitalice. Nije dovoljno reći da je to jedno te isto sa Zapadnim kolodvorom, da je to do podizanja sadašnjeg Glavnog ujedno bio i jedini kojim je upravljala kompanija koja je imala “južni” u svom imenu. Da bi se voljelo grad nešto je potrebno o njemu znati.
Pitao sam, primjerice, jednog mladog a ozbiljnog pisca je li mu poznato gdje je pokopan August Šenoa, otac modernoga hrvatskog romana. ‘Pa, zar nije na Mirogoju?’, odgovorio je.
Ne, Šenoa je bio prevezen od svoje Mesničke do Jurjevskoga groblja, i ondje ispraćen sa svim počastima i najvećim sprovodom do tada. Opčinjeni aktualnim Jurjevskim perivojem, o kome pjevaju i šansonijeri, već i zato što je nedaleko bio dom za studente Muzičke akademije, suvremenici zaboravljaju da je na istome mjestu sve do 1876. bilo ‘pravo’ groblje.
Tu je prvi počinak našla majka bana Josipa Jelačića, Ljudevit Gaj sa suprugom, Stanko Vraz, Vjekoslav Babukić i mnoge plemenitaške obitelji. Poslije su njihovi zemni ostaci ekshumirani i preneseni na Gajev posjed Mirogoj, aktualno gradsko groblje. Pritom treba reći, da, zna se da je Šenoa umro 1881., no svejedno je bio pokopan baš ondje, po svjedočenju njegova pokojnog unuka, leksikografa Zdenka Šenoe.
Događaj dobrote
Groblje i perivoj zvuči nekako sukladno. No, ima još jedno mjesto u gradu na kojem se sport nastavlja na sport, nogomet na nogomet, sokolski slet na velebni slet u povodu otvorenja studentskih igara (Univerzijada) već predaleke 1987. Takvo je mjesto u gradu današnji Sportsko-rekreacijski centar Svetice. Ne, nije riječ o bazenima, koji su po onome što se čuje sramotno upropašteni. Riječ je, naime, o jednom velikom događaju ljudske dobrote koji se dogodio na tamošnjem Sokolskom stadionu, što je izgorio davne 1941.
Povijest, naime, nije marila za potrese, požare, nesreće, i prolazne urbanističke planove od kojih su samo rijetki, poput onog Lenucijeva, zadržali jednu trajnu i još postojeću osnovu. Povijest se događala i događa tamo gdje se mora dogoditi.
Uvijek ovisi o suvremenicima koliko će, i hoće li uopće, poštivati svoje pretke, oni odlučuju što će čuvati i hoće li uopće išta obnoviti. Mjera njihove prošlosti uvijek se ugrađuje u budućnost njihove djece. A djeca će, opet, odlučiti što će od svega zadržati. Naoko dosadni duhovi prošlosti samo su glasnici naše budućnosti.
Zdanje Hrvatskog narodnog kazališta podignuto je na Trgu maršala Tita 1895. To je dalo konačni pečat ovom trgu što je dijelom zapadnog kraka Zelene (Lenucijeve) potkove. Trg je ranije bio Sajmište, i imao je takvu funkciju. Od 80-ih XIX. stoljeća bio je Sveučilišni trg, pa Kazališni. Prva zgrada na Trgu služila je kao bolnica - danas Rektorat Sveučilišta i Pravnog fakulteta (podignuta 1856-59). Na trgu, odnosno mjestu HNK održana je Prva hrvatska hrvatsko-slavonska-dalmatinska gospodarska izložba. Projekt kazališta bio je izgrađen u bečkom atelijeru Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera. Gradnja je počela u svibnju 1894., a dovršena je u listopadu 1895. Obnova konstrukcije zgrade izvršena je za intendanture Mirka Božića
967-69. HNK vuče podrijetlo od Stankovićeva kazališta, koje je ovaj trgovac utemeljio novcem dobivenim na Bečkoj lutriji, a nalazilo se na Markovu trgu (1834-95) - tamo je danas sjedište Gradske skupštine.
Na mjestu prepoznatljivog zagrebačkog Nebodera nalazila se - Zakladna bolnica, koja je bila srušena 1931. (postojala od 1804. godine). Nešto ranije raspisan arhitektonski natječaj predviđao je parcelaciju i gradnju stambenog bloka. Josip Pičman i Josip Seissel predvidjeli su u svom projektu neboder još 1931. No, podignute su sve druge zgrade, ostala je prazna tek parcela u Ilici na broju 1. (Prolaz kroz kompleks ovog bloka, što ga omeđuju Gajeva, Bogovićeva i Petrićeva probijen je tek 1970.). Čini se da Zagrepčani “tradicionalno” trpe pustu zemlju u srcu grada. Na praznom je prostoru, naime, podignut zagrebački Neboder tek 1959. Bio je to projekt Josipa Hitila, Slobodana Jovičića i Ive Žuljevića. Postao je simbolom Zagreba, a potom i crnim simbolom zbog brojnih samoubojstava. Zato su na vidikovcu bile postavljene rešetke. S krova nebodera puca najljepši pogled na središte Zagreba, posebno na Grič i Kaptol, koji se ukazuju kao na dlanu, tek na malo povišenoj razini.
Suvremena zagrebačka džamija nalazi se, dakako, u ulici Branka Gavelle 40 (završena 1987). No, kolokvijalno se džamijom nazivao Dom umjetnosti, na Trgu žrtava fašizma, izgrađen 1938. na poticaj Hrvatskog društva umjetnosti “Strossmayer” u suradnji s Odborom za podizanje spomenika (tada jugoslavenskom) kralju Petru i gradskom općinom. Idejni projekt potpisao je kipar Ivan Meštrović, a zgradu kružnog tlocrta s kolonadom “stupova pravokutnog presjeka” projektirali su Harold Bilinić i Lavoslav Horvat. S početkom Drugog svjetskog rata, i uspostavom NDH, ustaške su vlasti prenamijenile zdanje. (U njemu su od 1938 do 1941. održavane izložbe, a jedna od djelatnica bila je Jela Tadijanović, supruga pjesnika.) Podignuta su tri minareta i fontana pred ulazom, prema projektu Stjepana Planića. Minareti su 1948. porušeni, a već iduće godine u zdanju je utemeljen Muzej narodnog oslobođenja (poslije “revolucije”). Zdanje je 90-ih vraćeno prvotnoj svrsi, a 2003. rekonstruirano.
Gradnja sportskih objekata na području Sportsko-rekreacijskog centra Svetice počela je još s prvim nogometnim igralištem 1912. prema projektu Benedika i Baranyja. U povodu 60. obljetnice osnutka Hrvatskog sokola 1934., na jugoistočnom uglu Maksimirske ceste i Svetica sagrađeno je veliko Sokolsko sletište za 50.000 gledatelja na površini od 120.000 četvornih metara.
Oko vježbališta bile su deset metara visoke tribine drvene konstrukcije i obloge, a samo je ulazna zgrada sa svečanim ložama bila zidana. Do danas je od tog cijelog kompleksa, kako piše Ivana Haničar-Buljan, sačuvana samo zidana ulazna zgrada sa svečanim ložama, uklopljena u SRC Svetice, dok su drvene tribine “izgorjele 1941. godine”. Povijest je baš uz taj Sokolski stadion - praktično iščezao sa spomenutim izuzetkom - vezala jedan od najblistavijih događaja. Tu se 26. 5.1941. dogodio slobodarski Zagreb. Ustaška je vlast, naime, taj dan okupila srednjoškolce baš na tom stadionu i naredila da se izdvoje svi Židovi i Srbi. Srednjoškolci Hrvati krenuli su za njima iskazujući solidarnost i tako spriječili tu namjeru. O tome je oskarovac Vukotić snimio igrani film “Akcija stadion” prema scenariju Slavka Goldsteina. Usput, u lipnju 1941. grupa omladinaca spalila je tribine kako ih ustaše ne bi koristili za gradnju koncentracijskog logora. Tako je časna žrtva te mladosti sačuvana u jednom od graditeljskih slojeva Svetica.
O tome voli li grad Zagreb svoju rijeku Savu najbolje svjedoči huda sudba legendarnog Savskog kupališta. Kad se danas govori o Kupalištu, govori se samo o jednoj jedinoj mitskoj lokaciji s drvenim kabinama i sunčalištem, pokraj starog Savskog mosta, odnosno nedaleko aktualnog okretišta tramvaja.
Povijest o njemu bilježi ovo: “Zapadno od kolnog mosta uređeno je 1926. Gradsko kupalište za 5000 posjetitelja. Izgrađeno je nekoliko stotina kabina, uređena su sunčališta i obala”. Društvo savskih čuvara brinulo je za sigurnost plivača. Što se dogodilo? Kao da se grad tijekom poplave 1964. toliko naljutio na svoju rijeku, da je teško oštećeno kupalište prepustio zubu vremena. Tu su se stari Zagrepčani vraćali mladenačkim ljubavima i sunčali sve do 80-ih prošlog stoljeća, “sve dok i posljednje kabine nisu izgorjele”. Nostalgičari su još znali prošetati krhkim drvom, pazeći da ne propadnu između dasaka.
Sada će od kupališta ostati tek pokoja daska, kao što je zaostao željezni vez, skriven u travi, od zamisli o riječnoj luci u Zagrebu.
“Godine 1970. je na mjestu nekadašnjeg zatvora, na kućnom broju 58. Savske ulice, izgrađen okrugli paviljon Slovenijalesa arhitekta Luje Schwerera', bilježi Zagrebački leksikon, jedan od pouzdanijih vodiča izgubljenim gradom. Tijekom Drugog svjetskog rata zatvor je bio na jezivu glasu, po mučenjima kojima su ustaški uznici podvrgavali zatvorenike. Jedan od uznika bio je slavni kipar Meštrović, koji je ostavio bilješke o svojim primitivnim čuvarima. Jednako tako, ovdje je zamislio kasnije napisanu dramu “Michelangelo”. Bio je u ovdašnjim uzama skupa sa slikarom Kljakovičem. Među pritvorenicima iščezlog zatvora bio je i pisac August Cesarec, do svoga odvođenja u dvorac Kerestinec. O tome je u jednoj TV emisiji svjedočio pokojni pisac Vlado Mađarević. Govorio je i o “marici” koja je prebacivala mučene ljude odavde do policijske “centrale” u Petrinjskoj.
Nekadašnja bogomolja zagrebačke izraelitske zajednice podignuta je 1867. godine u Praškoj ulici na broju 7. Sama Izraelitska bogoštovna općina - osnovana 1806. - vodila je duge pregovore s ondašnjim gradskim vlastima, i čekala da se otvori nova ulica između Trga bana Jelačića i Trga Nikole Šubića Zrinskoga.
Gradnja sinagoge trajala je oko godinu dana - graditelj Franjo Klein. Početkom XX. stoljeća Hoenigsberg i Deutsch izradili su nekoliko planova za njenu obnovu, a do adaptacije dolazi tek 1921. “Ustaške su vlasti porušile sinagogu pod izgovorom da se ne uklapa u regulatornu osnovu”. Razarana je od jeseni 1941. do proljeća 1942. Na njezinom je mjestu 1959. izrasla montažna robna kuća - Standard konfekcija. Izgorjela je 1980. i od tada to zemljište služi za parkiralište. Židovskoj općini Zagreb vraćeno je 1999., a ona na njemu planira gradnju Židovskog kulturnog centra.
Gradnja nove katedrale dovršena je daleke 1217., u romaničkom stilu. Bila je pustošena od provale Tatara 1242. nadalje. Stari joj je portal dao Mueller 1640.
Tražila je od svojih biskupa stalnu brigu i obnovu.
Ali, najteži joj je udarac zadao potres 1880: “Raspuknuo se zvonik, srušili se svodovi crkve, uništeni su mnogi oltari, klupe i drugo”. Uslijedila je korjenita obnova prema projektima Hermana Bollea, koji je katedralu zamislio u neogotičkom stilu, takvu kakvom je danas poznajemo, s njezina dva tornja umjesto jednog izvornog. S jednim se tornjem može vidjeti na Bergerovoj slici, što se nalazi i čuva u njenoj sakristiji.
Gdje su mlade socijalističke tajnice sanjale bolju budućnost nego u famoznoj vili Rebar. Ruševine te vile nalaze se u podnožju južnih obronaka Medvednice “ponad Gračana”. Bila je podignuta prema projektu Ivana Zemljaka (1939-40), i dograđivana 1946-8. U socijalizmu je bila na zlu glasu zato što ju je poglavnik NDH Pavelić pretvorio u svoju rezidenciju.
Poslije rata služila je kao planinarsko-izletnički dom, sve do 1979. “kada je stradala u požaru”. Za navijače Dinama, i ne samo za njih, ostat će simbolom tužnog prekida briljantne karijere nogometaša Stjepana Lamze. U njoj su se održavale svadbe, pa i maturalne večere. Moglo se prenoćiti i služiti uslugom “dnevnog odmora”. Vikendima je obvezatno svirala živa glazba. Cijeli drveni dio otišao je u prah i pepeo, a zadržali su se samo kameni temelji kao trag jednog za grad važnog zdanja.
Jedno od najstarijih kina u Zagrebu zatvoreno je, i kažu mi - srušeno, posljednje u gradu. (Radilo je pod drugim imenima prije Drugog svjetskog rata.)
Na neki način rušenje kina Zagreb simbolizira nestanak kinodvorana u Zagrebu, i cijeloj Hrvatskoj, njihov preobražaj u kinokomplekse s nizom projekcijskih dvorana.
Po tome smo, valjda, postali svijetom.
A to što su kina, poput Triglava u Okićkoj (danas trgovina), bila središta kulturnog života, kome je do toga? Prošlost, dakako, vrijedi arhivirati i odložiti u beskrajni ormar proteklog vremena.
Tek će mladi, idući naraštaji moći ocjenjivati “rušidbene” pothvate aktualnih holdinga. I utvrditi jesmo li se približavali Europskoj Uniji ili dragoj, staroj, neuništivoj gluposti.
Željko Ivanjek
Život na ‘na divljoj strani’
Po poljima i njivama Bugara stale su nicati prizemnice s vrtovima. Od njih danas jedva ima traga. U Ozaljskoj i Tratinskoj takve su kućice odavno srušili i zamijenili višekatnicama. Izdržala je tek pojedina dvokatnica, a one slabije i siromašnije gradnje otišle su u povijest sa svojim pumpama, kloferštangama, šupama, drvarnicama, kočakima itd. Jedan je izgubljeni grad, sa svojim stvarima i riječima, pokopan pod modernim Zagrebom.
Htjeli ne htjeli, mi živimo “na divljoj strani” imaginarne zagrebačke ulice, na strani koja je rušila kako bi se prilagodila suvremenome životu. Danas kročimo po sjenama predaka i prethodnika, zaboravljajući da su imali jednako pravo na sreću pod suncem kao i mi sami.
Zbog kojekakvih razloga, ponekad ideoloških, često smo živjeli neke druge stvarnosti na mjestima srušenih i pometenih. A da nismo ni znali. Primjerice, ona montažna poveznica između predratnog Zagreba i ovog modernog, one montažne robne kuće, posve su zaboravljene. Kada smo kupovali odjeću u Standard konfekciji u Praškoj ulici - na mjestu današnjeg parkirališta - jesmo li znali za ljepotu sinagoge koja je tu postojala prije toga? Ovo je samo jedan od primjera koji svjedoče o jednom drugom Zagrebu, dostojanstvenom i kozmopolitskom.
Zagrepsti pod površinom današnjeg Zagreba znači ući u prethodne svjetove, koji nisu bili primitivni samo zato što nisu raspolagali suvremenim strojevima. Pisaća mašina nije morala ispisivati primitivni tekst, baš kao što kompjuter ne piše nužno suvremeni. Ljudski čimbenik nije nestao zato što se o njemu prestalo govoriti.
Koliko je grad prihvaćen
Padaju mi na pamet rijetki a dragocjeni razgovori s pokojnim glumcem Svenom Lastom. Kada je pričao o građanskom Zagrebu između dva velika rata, slušatelju su rasle “zazubice”. Kamo je nestao taj grad koji se mogao mjeriti s Bečom, koji je imao velegradske običaje i dostojanstvo? Mnogo toga zavisi od osobe koja vam pripovijeda, od njene građanske obitelji i pripadnosti gradu. A Lasta je bio građanin iz ugledne obitelji sveučilišnog profesora.
Koliko uopće ima Zagrepčana, koliko su doseljenici prihvatili grad u kojem žive? Ako jesu, onda je i sjećanje na izgubljeni Zagreb ono što im treba da bi živjeli ljepše i udobnije. Glupo je naplaćivati “placovinu” socijalističkim urbanistima, ili onim ranijim, za pogrešna rušenja i politiku Zagreba. Ponajmanje gradske kule i zidine zanimaju pojedinci, njima je jedino važan suvremeni život grada.
Staro groblje
Slučaj zagrebačkog željezničkog Južnog kolodvora - s početka Krležina “Filipa Latinovicza” - dobar je primjer nesnalaženja u vlastitom gradu. Pa, gdje je taj kolodvor? To je postalo pitanjem za brojne domaće TV i ine pitalice. Nije dovoljno reći da je to jedno te isto sa Zapadnim kolodvorom, da je to do podizanja sadašnjeg Glavnog ujedno bio i jedini kojim je upravljala kompanija koja je imala “južni” u svom imenu. Da bi se voljelo grad nešto je potrebno o njemu znati.
Pitao sam, primjerice, jednog mladog a ozbiljnog pisca je li mu poznato gdje je pokopan August Šenoa, otac modernoga hrvatskog romana. ‘Pa, zar nije na Mirogoju?’, odgovorio je.
Ne, Šenoa je bio prevezen od svoje Mesničke do Jurjevskoga groblja, i ondje ispraćen sa svim počastima i najvećim sprovodom do tada. Opčinjeni aktualnim Jurjevskim perivojem, o kome pjevaju i šansonijeri, već i zato što je nedaleko bio dom za studente Muzičke akademije, suvremenici zaboravljaju da je na istome mjestu sve do 1876. bilo ‘pravo’ groblje.
Tu je prvi počinak našla majka bana Josipa Jelačića, Ljudevit Gaj sa suprugom, Stanko Vraz, Vjekoslav Babukić i mnoge plemenitaške obitelji. Poslije su njihovi zemni ostaci ekshumirani i preneseni na Gajev posjed Mirogoj, aktualno gradsko groblje. Pritom treba reći, da, zna se da je Šenoa umro 1881., no svejedno je bio pokopan baš ondje, po svjedočenju njegova pokojnog unuka, leksikografa Zdenka Šenoe.
Događaj dobrote
Groblje i perivoj zvuči nekako sukladno. No, ima još jedno mjesto u gradu na kojem se sport nastavlja na sport, nogomet na nogomet, sokolski slet na velebni slet u povodu otvorenja studentskih igara (Univerzijada) već predaleke 1987. Takvo je mjesto u gradu današnji Sportsko-rekreacijski centar Svetice. Ne, nije riječ o bazenima, koji su po onome što se čuje sramotno upropašteni. Riječ je, naime, o jednom velikom događaju ljudske dobrote koji se dogodio na tamošnjem Sokolskom stadionu, što je izgorio davne 1941.
Povijest, naime, nije marila za potrese, požare, nesreće, i prolazne urbanističke planove od kojih su samo rijetki, poput onog Lenucijeva, zadržali jednu trajnu i još postojeću osnovu. Povijest se događala i događa tamo gdje se mora dogoditi.
Uvijek ovisi o suvremenicima koliko će, i hoće li uopće, poštivati svoje pretke, oni odlučuju što će čuvati i hoće li uopće išta obnoviti. Mjera njihove prošlosti uvijek se ugrađuje u budućnost njihove djece. A djeca će, opet, odlučiti što će od svega zadržati. Naoko dosadni duhovi prošlosti samo su glasnici naše budućnosti.
Zdanje Hrvatskog narodnog kazališta podignuto je na Trgu maršala Tita 1895. To je dalo konačni pečat ovom trgu što je dijelom zapadnog kraka Zelene (Lenucijeve) potkove. Trg je ranije bio Sajmište, i imao je takvu funkciju. Od 80-ih XIX. stoljeća bio je Sveučilišni trg, pa Kazališni. Prva zgrada na Trgu služila je kao bolnica - danas Rektorat Sveučilišta i Pravnog fakulteta (podignuta 1856-59). Na trgu, odnosno mjestu HNK održana je Prva hrvatska hrvatsko-slavonska-dalmatinska gospodarska izložba. Projekt kazališta bio je izgrađen u bečkom atelijeru Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera. Gradnja je počela u svibnju 1894., a dovršena je u listopadu 1895. Obnova konstrukcije zgrade izvršena je za intendanture Mirka Božića
967-69. HNK vuče podrijetlo od Stankovićeva kazališta, koje je ovaj trgovac utemeljio novcem dobivenim na Bečkoj lutriji, a nalazilo se na Markovu trgu (1834-95) - tamo je danas sjedište Gradske skupštine.
|
|
Hrvatsko narodno kazalište nastalo na mjestu vašara
|
Na mjestu prepoznatljivog zagrebačkog Nebodera nalazila se - Zakladna bolnica, koja je bila srušena 1931. (postojala od 1804. godine). Nešto ranije raspisan arhitektonski natječaj predviđao je parcelaciju i gradnju stambenog bloka. Josip Pičman i Josip Seissel predvidjeli su u svom projektu neboder još 1931. No, podignute su sve druge zgrade, ostala je prazna tek parcela u Ilici na broju 1. (Prolaz kroz kompleks ovog bloka, što ga omeđuju Gajeva, Bogovićeva i Petrićeva probijen je tek 1970.). Čini se da Zagrepčani “tradicionalno” trpe pustu zemlju u srcu grada. Na praznom je prostoru, naime, podignut zagrebački Neboder tek 1959. Bio je to projekt Josipa Hitila, Slobodana Jovičića i Ive Žuljevića. Postao je simbolom Zagreba, a potom i crnim simbolom zbog brojnih samoubojstava. Zato su na vidikovcu bile postavljene rešetke. S krova nebodera puca najljepši pogled na središte Zagreba, posebno na Grič i Kaptol, koji se ukazuju kao na dlanu, tek na malo povišenoj razini.
|
|
Neboder na trgu izrastao na ruševini Zakladne bolnice
|
Suvremena zagrebačka džamija nalazi se, dakako, u ulici Branka Gavelle 40 (završena 1987). No, kolokvijalno se džamijom nazivao Dom umjetnosti, na Trgu žrtava fašizma, izgrađen 1938. na poticaj Hrvatskog društva umjetnosti “Strossmayer” u suradnji s Odborom za podizanje spomenika (tada jugoslavenskom) kralju Petru i gradskom općinom. Idejni projekt potpisao je kipar Ivan Meštrović, a zgradu kružnog tlocrta s kolonadom “stupova pravokutnog presjeka” projektirali su Harold Bilinić i Lavoslav Horvat. S početkom Drugog svjetskog rata, i uspostavom NDH, ustaške su vlasti prenamijenile zdanje. (U njemu su od 1938 do 1941. održavane izložbe, a jedna od djelatnica bila je Jela Tadijanović, supruga pjesnika.) Podignuta su tri minareta i fontana pred ulazom, prema projektu Stjepana Planića. Minareti su 1948. porušeni, a već iduće godine u zdanju je utemeljen Muzej narodnog oslobođenja (poslije “revolucije”). Zdanje je 90-ih vraćeno prvotnoj svrsi, a 2003. rekonstruirano.
|
|
Meštrovićev paviljon dobio, pa izgubio minarete
|
Gradnja sportskih objekata na području Sportsko-rekreacijskog centra Svetice počela je još s prvim nogometnim igralištem 1912. prema projektu Benedika i Baranyja. U povodu 60. obljetnice osnutka Hrvatskog sokola 1934., na jugoistočnom uglu Maksimirske ceste i Svetica sagrađeno je veliko Sokolsko sletište za 50.000 gledatelja na površini od 120.000 četvornih metara.
Oko vježbališta bile su deset metara visoke tribine drvene konstrukcije i obloge, a samo je ulazna zgrada sa svečanim ložama bila zidana. Do danas je od tog cijelog kompleksa, kako piše Ivana Haničar-Buljan, sačuvana samo zidana ulazna zgrada sa svečanim ložama, uklopljena u SRC Svetice, dok su drvene tribine “izgorjele 1941. godine”. Povijest je baš uz taj Sokolski stadion - praktično iščezao sa spomenutim izuzetkom - vezala jedan od najblistavijih događaja. Tu se 26. 5.1941. dogodio slobodarski Zagreb. Ustaška je vlast, naime, taj dan okupila srednjoškolce baš na tom stadionu i naredila da se izdvoje svi Židovi i Srbi. Srednjoškolci Hrvati krenuli su za njima iskazujući solidarnost i tako spriječili tu namjeru. O tome je oskarovac Vukotić snimio igrani film “Akcija stadion” prema scenariju Slavka Goldsteina. Usput, u lipnju 1941. grupa omladinaca spalila je tribine kako ih ustaše ne bi koristili za gradnju koncentracijskog logora. Tako je časna žrtva te mladosti sačuvana u jednom od graditeljskih slojeva Svetica.
|
|
Stadion koji je spaljen da ne bi poslužio za gradnju koncentracijskog logora
|
O tome voli li grad Zagreb svoju rijeku Savu najbolje svjedoči huda sudba legendarnog Savskog kupališta. Kad se danas govori o Kupalištu, govori se samo o jednoj jedinoj mitskoj lokaciji s drvenim kabinama i sunčalištem, pokraj starog Savskog mosta, odnosno nedaleko aktualnog okretišta tramvaja.
Povijest o njemu bilježi ovo: “Zapadno od kolnog mosta uređeno je 1926. Gradsko kupalište za 5000 posjetitelja. Izgrađeno je nekoliko stotina kabina, uređena su sunčališta i obala”. Društvo savskih čuvara brinulo je za sigurnost plivača. Što se dogodilo? Kao da se grad tijekom poplave 1964. toliko naljutio na svoju rijeku, da je teško oštećeno kupalište prepustio zubu vremena. Tu su se stari Zagrepčani vraćali mladenačkim ljubavima i sunčali sve do 80-ih prošlog stoljeća, “sve dok i posljednje kabine nisu izgorjele”. Nostalgičari su još znali prošetati krhkim drvom, pazeći da ne propadnu između dasaka.
Sada će od kupališta ostati tek pokoja daska, kao što je zaostao željezni vez, skriven u travi, od zamisli o riječnoj luci u Zagrebu.
“Godine 1970. je na mjestu nekadašnjeg zatvora, na kućnom broju 58. Savske ulice, izgrađen okrugli paviljon Slovenijalesa arhitekta Luje Schwerera', bilježi Zagrebački leksikon, jedan od pouzdanijih vodiča izgubljenim gradom. Tijekom Drugog svjetskog rata zatvor je bio na jezivu glasu, po mučenjima kojima su ustaški uznici podvrgavali zatvorenike. Jedan od uznika bio je slavni kipar Meštrović, koji je ostavio bilješke o svojim primitivnim čuvarima. Jednako tako, ovdje je zamislio kasnije napisanu dramu “Michelangelo”. Bio je u ovdašnjim uzama skupa sa slikarom Kljakovičem. Među pritvorenicima iščezlog zatvora bio je i pisac August Cesarec, do svoga odvođenja u dvorac Kerestinec. O tome je u jednoj TV emisiji svjedočio pokojni pisac Vlado Mađarević. Govorio je i o “marici” koja je prebacivala mučene ljude odavde do policijske “centrale” u Petrinjskoj.
Nekadašnja bogomolja zagrebačke izraelitske zajednice podignuta je 1867. godine u Praškoj ulici na broju 7. Sama Izraelitska bogoštovna općina - osnovana 1806. - vodila je duge pregovore s ondašnjim gradskim vlastima, i čekala da se otvori nova ulica između Trga bana Jelačića i Trga Nikole Šubića Zrinskoga.
Gradnja sinagoge trajala je oko godinu dana - graditelj Franjo Klein. Početkom XX. stoljeća Hoenigsberg i Deutsch izradili su nekoliko planova za njenu obnovu, a do adaptacije dolazi tek 1921. “Ustaške su vlasti porušile sinagogu pod izgovorom da se ne uklapa u regulatornu osnovu”. Razarana je od jeseni 1941. do proljeća 1942. Na njezinom je mjestu 1959. izrasla montažna robna kuća - Standard konfekcija. Izgorjela je 1980. i od tada to zemljište služi za parkiralište. Židovskoj općini Zagreb vraćeno je 1999., a ona na njemu planira gradnju Židovskog kulturnog centra.
|
|
Savsko kupalište gospona Fulira i pijanog Franje Šafraneka
|
 |
|
Jezivi zatvor u Savskoj u kojem je bio i Ivan Meštrović
|
 |
|
NDH sravnila sinagogu, SFRJ izgradila Standard konfekciju koja je izgorjela
|
Gradnja nove katedrale dovršena je daleke 1217., u romaničkom stilu. Bila je pustošena od provale Tatara 1242. nadalje. Stari joj je portal dao Mueller 1640.
Tražila je od svojih biskupa stalnu brigu i obnovu.
Ali, najteži joj je udarac zadao potres 1880: “Raspuknuo se zvonik, srušili se svodovi crkve, uništeni su mnogi oltari, klupe i drugo”. Uslijedila je korjenita obnova prema projektima Hermana Bollea, koji je katedralu zamislio u neogotičkom stilu, takvu kakvom je danas poznajemo, s njezina dva tornja umjesto jednog izvornog. S jednim se tornjem može vidjeti na Bergerovoj slici, što se nalazi i čuva u njenoj sakristiji.
Gdje su mlade socijalističke tajnice sanjale bolju budućnost nego u famoznoj vili Rebar. Ruševine te vile nalaze se u podnožju južnih obronaka Medvednice “ponad Gračana”. Bila je podignuta prema projektu Ivana Zemljaka (1939-40), i dograđivana 1946-8. U socijalizmu je bila na zlu glasu zato što ju je poglavnik NDH Pavelić pretvorio u svoju rezidenciju.
Poslije rata služila je kao planinarsko-izletnički dom, sve do 1979. “kada je stradala u požaru”. Za navijače Dinama, i ne samo za njih, ostat će simbolom tužnog prekida briljantne karijere nogometaša Stjepana Lamze. U njoj su se održavale svadbe, pa i maturalne večere. Moglo se prenoćiti i služiti uslugom “dnevnog odmora”. Vikendima je obvezatno svirala živa glazba. Cijeli drveni dio otišao je u prah i pepeo, a zadržali su se samo kameni temelji kao trag jednog za grad važnog zdanja.
Jedno od najstarijih kina u Zagrebu zatvoreno je, i kažu mi - srušeno, posljednje u gradu. (Radilo je pod drugim imenima prije Drugog svjetskog rata.)
Na neki način rušenje kina Zagreb simbolizira nestanak kinodvorana u Zagrebu, i cijeloj Hrvatskoj, njihov preobražaj u kinokomplekse s nizom projekcijskih dvorana.
Po tome smo, valjda, postali svijetom.
A to što su kina, poput Triglava u Okićkoj (danas trgovina), bila središta kulturnog života, kome je do toga? Prošlost, dakako, vrijedi arhivirati i odložiti u beskrajni ormar proteklog vremena.
Tek će mladi, idući naraštaji moći ocjenjivati “rušidbene” pothvate aktualnih holdinga. I utvrditi jesmo li se približavali Europskoj Uniji ili dragoj, staroj, neuništivoj gluposti.
 |
|
Potres uništio staru romaničku katedralu
|
 |
|
Poglavnikova rezidencija u kojoj je prekinuta karijera nogometaša Lamze
|
 |
|
Nestanak jednog od najstarijih kina
|
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....