Digitalna televizija

Digitalna televizija je skraćeni oblik naziva “digitalna zemaljska televizija” koja, za razliku od kablovske televizije, širi svoje emisije zrakom (“kroz eter”), za razliku od satelitske televizije emitira preko odašiljača (i repetitora) na zemlji, a za razliku od analogne zemaljske televizije (na koju smo se navikli u drugoj polovici XX stoljeća) koristi digitalni signal (temeljen na binarnom kodu).

Televizijski signal se “kroz eter” emitira u ograničenu frekvencijskom pojasu, podijeljenome na “kanale”. Analogna tehnologija dopušta jedan program po “kanalu”, što obavezuje državu da frekvencije dodjeljuje kao koncesije i omogućuje joj odlučivati tko smije “u eter”.

Digitalna kodifikacija koristi kompresijske algoritme i omogućuje četiri digitalna “kanala” na području koje je ranije zauzimao jedan analogni “kanal” iste kakvoće. Naime, ako frekvencijski pojas omogućava prijenos podataka od 24 Mb/s, preko njega se mogu emitirati četiri kanala s po 6 Mb/s s boljim kvalitetom slike i zvuka nego ikada dosad, ili 12 kanala po 2Mb/s sa slabijim.

To pak omogućuje znatnu liberalizaciju televizijskog tržišta. Za primanje digitalnoga televizijskog signala potreban je digitalni dekoder, koji se serijski ugrađuje u novije televizore, a na starije se može priključiti izvana.