Danas sam namjeravao pisati o ljudima koji su stvarali Dinamo. Šezdeset mu je godina! Kada se govori o njima, treba skinuti šešir, sklopiti ruke, zagledati se u prošlost i promatrati ih kako hodaju crvenim tepihom plave slave. I slušate kako odzvanja: Škorić, Cvek, Gračanin, Belin Ramljak, Blašković... Ili, Deverić, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Boro Cvetković. No, onda protrljate oči i vratite se u sadašnjost. Danas, kada je Dinamo sedmi, kada Mamić kupuje Hajduk, a Hajduk kupuje Niku Kranjčara, kada u Maksimiru igraju Brazilci, Bosanci, Bolivijci, Slovenci i Makedonci, kada je Dinamova svlačionica kula babilonska u kojoj se govori pet jezika, kada "legionari" brane nogometnu čast grada Zagreba, a jedini Zagrepčanin se mora dokazivati u Splitu, danas definitivno vrijedi ona čuvena Tenžerina rečenica:
- Ako ste u potpunoj "banani", ne očajavajte, nekome ide gore od vas. Dinamu!
Malo je Hrvata koji nisu pendrekom dobili po leđima zbog Dinama i malo je onih koji nisu stradali sedamdeset prve zbog Savke i Tripala...
Dinamo će 9. lipnja napuniti 60 godina. Pristojno odjeveni starac, uz kojega su ostarile i naše duše. Kada će 9. lipnja najlojalniji Dinamov kroničar Fredi Kramer otvoriti "Hall of Fame" pod sjevernom tribinom, shvatit ćemo što je Dinamo. U svakom slučaju, puno više od nogometnog kluba. Jer u nogometnom smislu ne vrijedi bogznašto, na današnji dan nogometni klub je na dnu.
Nećemo govoriti o tome kako je kralj Aleksandar Karađorđević šetao oko HAŠK-ova stadiona, dok je Stjepan Radić otvarao igralište Građanskog u Koturaškoj, nećemo ni o tome kako je neki pametnjaković 80 godina kasnije želio spojiti ta dva kluba i pokrasti njihove trofeje. I kako je jedan nogometni mladić "u najboljim godinama" odjednom postao stogodišnjak, stariji i od Hajduka. Bilo je u Dinamovoj prošlosti smijeha kroz suze, pa se tako u jednom času nije znalo ima li Dinamo 95, 87 ili 53 godine. U jednom času se zvao Croatia i bio je sljednik triju klubova, HAŠK-a, Građanskog i Dinama. Ne i Concordije, jer od Concordije se nije imalo što ukrasti, a ni počasni predsjednik nije volio "konkordijaše".
Fredi Kramer pamti mnoge stvari. Među ostalim i kako je Dinamo prišio poznati grb na dres. Do tada se na plavoj majici kočilo malo "d", ali 1971. godine, prije odlaska na turneju po Kanadi i SAD-u, Otto Hofmann je prilijepio današnji znak na Dinamova prsa, a Mirko Barišić je na Dinamovoj majici reklamirao Croatia baterije. Tadašnji trener Zlatko Čajkovski, a posebno njegova supruga Rada, malo su mrmljali zbog grba i baterija, a Vida Ročića, kasnijeg predsjednika, pitali su u Komitetu:
- Druže Vid, kako si mogao dopustiti ustaški znak na Dinamovu dresu?
No, kad su dežurni "peseki" i higijeničari pitali Juru Bilića treba li skinuti grb ili ne, glavni "crveni" se usprotivio:
- Ne dirajte grb, zar ste poludjeli! Nakon svega, samo nam fali da diramo Dinamov grb!
Fredi Kramer pamti najveće purgerske nogometaše, no njegova sjećanja završavaju najkasnije oko 1970. godine. Na njegovoj rang-listi najveći Dinamov igrač je Franjo Wolfl, a slijede Oskar Jazbinšek i Ivica Horvat. Nakon njih Belin, Lamza, Zajec, Kranjčar, Čonč...
- Najkompletnija osoba bio je Željko Matuš, no nogometni posvjesničar Jerko Šimić tvrdi da nije vidio većeg igrača od Štefa Lamze. Od nove generacije najveći je ipak Robert Prosinečki.
Kada g. Kramer govori o najvećim maksimirskim trenerima, na prvo mjesto će staviti Martina Bukovyja, koji je 12 godina vježbao nogometaše Građanskog i Dinama. Na drugom mjestu je Branko Zebec, na trećem je łiro Blažević, pa Ivan "Oscar" Jazbinšek i Milan Antolković.
- Ako bi se računala reprezentacija, łiro Blažević je najuspješniji hrvatski trener, no Bukovy je bio veći - tvrdi Kramer.
Od najvećih Dinamovih pobjeda Kramer će izdvojiti pobjedu nad austrijskim "wunder-teamom", kada su Hanappi i Merkel ležali u rovu pod purgerskom kanonadom (5:2), te čudesnu pobjedu nad Eintrachtom iz Frankfurta 4:0.
To su najveći rezultati, iako se danas u prvi plan pokušava progurati 0:0 protiv Manchester Uniteda na Old Traffordu.
- Je, velike su igre bile protiv Manchester Uniteda i Celtica, ali najveća je, ipak, bila pobjeda protiv Eintrachta...
Zašto Branko Zebec, autor Dinama iz 1967. godine nije vodio finalnu utakmicu Kupa velesajamskih gradova protiv Leedsa?
- Belin je tražio neke novce i predsjednik Šibl i direktor Hofmann su se oko toga razišli. Predsjednik se pokupio i otišao, otišao je i Zebec, a finale je vodio Ivica Horvat...
Fredi Kramer pamti gotovo sve Dinamove predsjednike, u prvi plan će uvijek gurnuti Šibla, Kolića i Barišića. A Zlatko Canjuga, zar on, ipak, nije bio najveći, barem u rezultatskom smislu?
- Canjuga, genij ili blefer? Premalo je koristio beneficije koje je imao. Nikada nitko neće imati takvog navijača kakvog jer Dinamo imao u Franji Tuđmanu. Canjuga je, na žalost, samo simpatični Zagorac i ništa više. Osim detalja, da je Dinamo u njegovo vrijeme bio omražen kao svojedobno i Crvena zvezda...
U zaključku o Dinamu, Fredi Kramer neće spominjati kako je nabavljao "karte za generale", Šibla i Tuđmana i kako nisu mogli u ložu jer je tamo sjedila "crvena nit", Jakov Blažević, on će govoriti o Mirku Barišiću:
- Da njega nije bilo, Dinamo bi danas bio drugoligaš. Ako i drugoligaš!
Na njegovoj rang-listi su: jedan - Šibl, dva - Ročić, tri - Kolić, četiri - Barišić. A što se tiče direktora, najveći je Otto Hofmann.
Bila su to vremena kad se na stadion dolazilo u "lakiranim cipelama", kada je senzacija bio "Taunus Banana" Dražana Jerkovića, kada se u crkvama potajno molila krunica da Dinamo u Beogradu ne izgubi od Zvezde i kada su se u Esplanadi pripremali banketi za šampionske titule, koje je obično osvajala Zvezda. Tada je Dinamo bio gubitnički, ali i gospodski klub.
Danas je samo gubitnički! Danas se Robert Prosinečki pita može li Dinamo do naslova prvaka. "Najprije mora izboriti Ligu za prvaka", ironično kaže Veliki Žuti. Nikada nisam čuo sramotniju kvalifikaciju za Dinamo! Dinamo na sedmom mjestu, i to u godini kada će mu biti 60 ozbiljnih godina. A ponaša se kao da je zakoračio u pubertet.
Pogledavši kajdanku, car Wilhelm je prigovorio Mozartu: "Ovdje ima previše nota". "Veličanstvo, ima ih upravo onoliko koliko ih treba biti", odgovorio je Mozart. I mi, poput cara, uzalud trubimo da u Maksimiru ima previše nereda, da se klub pretvorio u antipatično čudovište, da je sve omraženiji. Uzalud trube naše sirene, maksimirski Mozart Mamić kaže da ima svega upravo onoliko koliko treba. Zavisti, ljubomore, neobjektivnosti, "statistike" i zločestoće. Točno, gospon "Mozart", ali i nesposobnosti i gluposti...
Bliži se zadnja epizoda sapunice oko Nike Kranjčara. Objektivno je Hajduk najbliža i jedina spomena vrijedna opcija, osim ako se Velimir Zajec ne odluči na najveći rizik u karijeri. U ovom času angažirati Niku Kranjčara, veliki je rizik. Naime, Zajecu treba još deset bodova da bi osigurao opstanak, pa ako uzme Niku Kranjčara, mora se samo njemu posvetiti želi li ga dovesti u red. Poznavajući Zajecov pragmatizam, sumnjam da će se odlučiti na takav korak. Više bi mu odgovaralo da se sve to dogodi na ljeto i sasvim mu je svejedno hoće li Niko doći iz Dinama ili Hajduka. Zasad više vjeruje Patricku Bergeru.
Međutim, Kranjčarovim menadžerima se žuri...
U karijeri nisam čuo veću glupost! Još su gluplji komentatori koji su to "fenomenološki" obradili i koji se licemjerno čude Mamićevim ekshibicijama. Nisu čak shvatili da se Mamić pokušava narugati Hajduku i Štimcu, kao što se Štimac napio krvi Barišiću i Mamiću, kad su bacili Niku Kranjčara na transfer-listu. Živimo u svijetu laži i ironije, cinizmom natopljenih rečenica, koje odvraćaju narod od nogometnih stadiona, one koji su nogometnoj lopti bili najvjerniji. Uništavamo nogomet i pljujemo po najljepšoj igri koju je čovjek izmislio.
Zato vas preklinjem - obuzdajte vaš ego, zatvorite svoja brbljava usta i dajte šansu lopti. Neka lopta govori...
Tomislav Židak
- Ako ste u potpunoj "banani", ne očajavajte, nekome ide gore od vas. Dinamu!
Malo je Hrvata koji nisu pendrekom dobili po leđima zbog Dinama i malo je onih koji nisu stradali sedamdeset prve zbog Savke i Tripala...
Dinamo će 9. lipnja napuniti 60 godina. Pristojno odjeveni starac, uz kojega su ostarile i naše duše. Kada će 9. lipnja najlojalniji Dinamov kroničar Fredi Kramer otvoriti "Hall of Fame" pod sjevernom tribinom, shvatit ćemo što je Dinamo. U svakom slučaju, puno više od nogometnog kluba. Jer u nogometnom smislu ne vrijedi bogznašto, na današnji dan nogometni klub je na dnu.
Nećemo govoriti o tome kako je kralj Aleksandar Karađorđević šetao oko HAŠK-ova stadiona, dok je Stjepan Radić otvarao igralište Građanskog u Koturaškoj, nećemo ni o tome kako je neki pametnjaković 80 godina kasnije želio spojiti ta dva kluba i pokrasti njihove trofeje. I kako je jedan nogometni mladić "u najboljim godinama" odjednom postao stogodišnjak, stariji i od Hajduka. Bilo je u Dinamovoj prošlosti smijeha kroz suze, pa se tako u jednom času nije znalo ima li Dinamo 95, 87 ili 53 godine. U jednom času se zvao Croatia i bio je sljednik triju klubova, HAŠK-a, Građanskog i Dinama. Ne i Concordije, jer od Concordije se nije imalo što ukrasti, a ni počasni predsjednik nije volio "konkordijaše".
Fredi Kramer pamti mnoge stvari. Među ostalim i kako je Dinamo prišio poznati grb na dres. Do tada se na plavoj majici kočilo malo "d", ali 1971. godine, prije odlaska na turneju po Kanadi i SAD-u, Otto Hofmann je prilijepio današnji znak na Dinamova prsa, a Mirko Barišić je na Dinamovoj majici reklamirao Croatia baterije. Tadašnji trener Zlatko Čajkovski, a posebno njegova supruga Rada, malo su mrmljali zbog grba i baterija, a Vida Ročića, kasnijeg predsjednika, pitali su u Komitetu:
- Druže Vid, kako si mogao dopustiti ustaški znak na Dinamovu dresu?
No, kad su dežurni "peseki" i higijeničari pitali Juru Bilića treba li skinuti grb ili ne, glavni "crveni" se usprotivio:
- Ne dirajte grb, zar ste poludjeli! Nakon svega, samo nam fali da diramo Dinamov grb!
Fredi Kramer pamti najveće purgerske nogometaše, no njegova sjećanja završavaju najkasnije oko 1970. godine. Na njegovoj rang-listi najveći Dinamov igrač je Franjo Wolfl, a slijede Oskar Jazbinšek i Ivica Horvat. Nakon njih Belin, Lamza, Zajec, Kranjčar, Čonč...
- Najkompletnija osoba bio je Željko Matuš, no nogometni posvjesničar Jerko Šimić tvrdi da nije vidio većeg igrača od Štefa Lamze. Od nove generacije najveći je ipak Robert Prosinečki.
Kada g. Kramer govori o najvećim maksimirskim trenerima, na prvo mjesto će staviti Martina Bukovyja, koji je 12 godina vježbao nogometaše Građanskog i Dinama. Na drugom mjestu je Branko Zebec, na trećem je łiro Blažević, pa Ivan "Oscar" Jazbinšek i Milan Antolković.
- Ako bi se računala reprezentacija, łiro Blažević je najuspješniji hrvatski trener, no Bukovy je bio veći - tvrdi Kramer.
Od najvećih Dinamovih pobjeda Kramer će izdvojiti pobjedu nad austrijskim "wunder-teamom", kada su Hanappi i Merkel ležali u rovu pod purgerskom kanonadom (5:2), te čudesnu pobjedu nad Eintrachtom iz Frankfurta 4:0.
To su najveći rezultati, iako se danas u prvi plan pokušava progurati 0:0 protiv Manchester Uniteda na Old Traffordu.
- Je, velike su igre bile protiv Manchester Uniteda i Celtica, ali najveća je, ipak, bila pobjeda protiv Eintrachta...
Zašto Branko Zebec, autor Dinama iz 1967. godine nije vodio finalnu utakmicu Kupa velesajamskih gradova protiv Leedsa?
- Belin je tražio neke novce i predsjednik Šibl i direktor Hofmann su se oko toga razišli. Predsjednik se pokupio i otišao, otišao je i Zebec, a finale je vodio Ivica Horvat...
Fredi Kramer pamti gotovo sve Dinamove predsjednike, u prvi plan će uvijek gurnuti Šibla, Kolića i Barišića. A Zlatko Canjuga, zar on, ipak, nije bio najveći, barem u rezultatskom smislu?
- Canjuga, genij ili blefer? Premalo je koristio beneficije koje je imao. Nikada nitko neće imati takvog navijača kakvog jer Dinamo imao u Franji Tuđmanu. Canjuga je, na žalost, samo simpatični Zagorac i ništa više. Osim detalja, da je Dinamo u njegovo vrijeme bio omražen kao svojedobno i Crvena zvezda...
U zaključku o Dinamu, Fredi Kramer neće spominjati kako je nabavljao "karte za generale", Šibla i Tuđmana i kako nisu mogli u ložu jer je tamo sjedila "crvena nit", Jakov Blažević, on će govoriti o Mirku Barišiću:
- Da njega nije bilo, Dinamo bi danas bio drugoligaš. Ako i drugoligaš!
Na njegovoj rang-listi su: jedan - Šibl, dva - Ročić, tri - Kolić, četiri - Barišić. A što se tiče direktora, najveći je Otto Hofmann.
Bila su to vremena kad se na stadion dolazilo u "lakiranim cipelama", kada je senzacija bio "Taunus Banana" Dražana Jerkovića, kada se u crkvama potajno molila krunica da Dinamo u Beogradu ne izgubi od Zvezde i kada su se u Esplanadi pripremali banketi za šampionske titule, koje je obično osvajala Zvezda. Tada je Dinamo bio gubitnički, ali i gospodski klub.
Danas je samo gubitnički! Danas se Robert Prosinečki pita može li Dinamo do naslova prvaka. "Najprije mora izboriti Ligu za prvaka", ironično kaže Veliki Žuti. Nikada nisam čuo sramotniju kvalifikaciju za Dinamo! Dinamo na sedmom mjestu, i to u godini kada će mu biti 60 ozbiljnih godina. A ponaša se kao da je zakoračio u pubertet.
Pogledavši kajdanku, car Wilhelm je prigovorio Mozartu: "Ovdje ima previše nota". "Veličanstvo, ima ih upravo onoliko koliko ih treba biti", odgovorio je Mozart. I mi, poput cara, uzalud trubimo da u Maksimiru ima previše nereda, da se klub pretvorio u antipatično čudovište, da je sve omraženiji. Uzalud trube naše sirene, maksimirski Mozart Mamić kaže da ima svega upravo onoliko koliko treba. Zavisti, ljubomore, neobjektivnosti, "statistike" i zločestoće. Točno, gospon "Mozart", ali i nesposobnosti i gluposti...
Zeko razmišlja o Niki tek na ljeto
Danas će se Velimir Zajec izjasniti hoće li angažirati Niku Kranjčara ili ne. Glavni menadžer Portsmoutha dva je dana proveo u obiteljskom krugu u Ateni, a danas bi trebao presjeći - treba li mu Niko ili ne.Bliži se zadnja epizoda sapunice oko Nike Kranjčara. Objektivno je Hajduk najbliža i jedina spomena vrijedna opcija, osim ako se Velimir Zajec ne odluči na najveći rizik u karijeri. U ovom času angažirati Niku Kranjčara, veliki je rizik. Naime, Zajecu treba još deset bodova da bi osigurao opstanak, pa ako uzme Niku Kranjčara, mora se samo njemu posvetiti želi li ga dovesti u red. Poznavajući Zajecov pragmatizam, sumnjam da će se odlučiti na takav korak. Više bi mu odgovaralo da se sve to dogodi na ljeto i sasvim mu je svejedno hoće li Niko doći iz Dinama ili Hajduka. Zasad više vjeruje Patricku Bergeru.
Međutim, Kranjčarovim menadžerima se žuri...
Mamić kupuje Dinamo
U zimskoj praznini nema snijega, a ni senzacionalnih transfera osim Kranjčarova, nema ni ozbiljnih nogometnih tema, samo se baca prašina u oči! Prašinu baca Štimac, sveti se Dinamovu čelništvu, a sad se oglasio i Zdravko Mamić. Kupuje Hajduk!U karijeri nisam čuo veću glupost! Još su gluplji komentatori koji su to "fenomenološki" obradili i koji se licemjerno čude Mamićevim ekshibicijama. Nisu čak shvatili da se Mamić pokušava narugati Hajduku i Štimcu, kao što se Štimac napio krvi Barišiću i Mamiću, kad su bacili Niku Kranjčara na transfer-listu. Živimo u svijetu laži i ironije, cinizmom natopljenih rečenica, koje odvraćaju narod od nogometnih stadiona, one koji su nogometnoj lopti bili najvjerniji. Uništavamo nogomet i pljujemo po najljepšoj igri koju je čovjek izmislio.
Zato vas preklinjem - obuzdajte vaš ego, zatvorite svoja brbljava usta i dajte šansu lopti. Neka lopta govori...
Tomislav Židak
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....