Napravit ću u Zagrebu izložbu djela iz kolekcije Orsaya, ako za to bude postojala mogućnost. Volio bih napraviti i izložbu suvremene umjetnosti - najavljuje Serge Lemoine, direktora Muzeja Orsay.
Muzej umjetnosti 19. stoljeća, utemeljen 1986., proslavila su remek-djela francuskog slikarstva, ponajviše kolekcija impresionista, "Doručak na travi" i "Olympia" Eduarda Maneta, Renoirov "Ples u Moulin de la Galette", najbogatija svjetska zbirka slika Clauda Moneta, radovi Van Gogha, Degasa..., kao i kolekcija fotografija, radova primijenjenih umjetnosti i arhitekture.
Lemoine nam je za intervju prošlog tjedna dao jedini raspoloživ termin prije puta u japanski Kobe, gdje je ovoga tjedna otvorena izložba "Umjetnički raj 19. stoljeća" s radovima iz zbirke muzeja: rano ujutro prije početka radnog vremena.
Muzej-katedrala
Jutarnji sati su poseban doživljaj u Orsayu, kad velike staklene površine propuštaju prirodnu svjetlost u muzej-katedralu, kako ga nazivaju. Drugačiji Orsay, napušten i prljav, Orson Welles je 1963. odabrao za snimanje adaptacije Kafkina "Procesa", zaintrigiran, kako je rekao, svjetlom i nostalgijom prisutnima na mjestima na kojima ljudi nešto čekaju. Ljudi na Quai de Orsay i danas čekaju, ali sada u redovima za ulazak u muzej koji ostvaruje desetak projekata godišnje. Lemoineov ured na trećem katu, s pogledom na Seinu i Louvre, skromno je uređen. Nema osobnih predmeta, čak ni slika na zidovima.
Orden legije časti
Ipak, Lemoine je za 600 svojih djelatnika u muzeju stvorio ugodnu atmosferu. Dok smo razgledavali stalni postav, srdačno se pozdravljao sa službenicima, rukovao s čuvarima i izmjenjivao pokoju riječ u prolazu.
Serge Lemoine nije tipičan direktor. Tvrdi da ne pripada uobičajenom profilu kadrova muzejske direkcije koji karijeru grade uspinjanjem unutar muzejskiih institucija. Njegova biografija to potvrđuje. Redovni je profesor na katedri povijesti umjetnosti 20. stoljeća na Sorboni, autor je niza uspješnih izložbi te brojnih publikacija i knjiga, među ostalim o dadaizmu, konkretnoj umjetnosti, Mondrianu i Grupi de Stijl.
Bio je direktor regionalnih centara za suvremenu umjetnost u Dijonu i u Grenobleu, gdje je bio i direktor muzeja. Za zasluge u kulturi odlikovan je ordenom Legije časti.
Karijeru je započeo pionirskim poslom savjetnika za umjetnost u Burgundskoj regionalnoj upravi, upravo kad je počinjala decentralizacija kulturnih ustanova. U regionalnim su se centrima počeli otvarati uredi za kulturu i stvarati kolekcije suvremene umjetnosti. Lemoine je u početku radio volonterski, kaže da nije imao ni ured, ni telefon, no 1982. je postao prvi direktor FRAC-a (Regionalni fond za suvremenu umjetnost) Burgundije. Pararelno gradi akademsku karijeru na Sorboni, a krajem 80-ih pozvan je na L'ecole du Louvre, višu školu za povijest umjetnosti pri Muzeju Louvre, gdje utemeljuje katedru za umjetnost 20. stoljeća.
L'ecole du Louvre napustio je prije 20 godina kako bi, kaže, započeo avanturu u muzeju u Grenobleu. Ispočetka se opirao toj ponudi zbog angažmana na Sorboni, no prevagnula je odluka regionalne uprave o gradnji nove zgrade muzeja.
Premda je stručnjak za 20. stoljeće, 2001. godine Lemoine je među brojnim ponudama na kraju odabrao Orsay i prihvatio mjesto direktora muzeja umjetnosti 19. stoljeća s nakanom da ga modernizira. Unio je promjene u stalni postav koji se nije mijenjao od osnutka i pokrenuo nove projekte.
- Oduvijek me zanimalo 19. stoljeće, ali želja mi je bila taj prostor uvesti u 20. stoljeće. Orsay doživaljavam kao temelj za sve što se u umjetnosti dogodilo tijekom 20. stoljeća. Tako je jedna od prvih izložbi koju sam napravio u Orsayu bila posvećena apstrakciji. Zvala se 'Korijeni apstrakcije', a nakana mi je bila pokazati da apstrakcija, koja zauzima veći dio umjetnosti 20. stoljeća, ima ishodište u cijelom 19. stoljeću, ne samo na prijelazu stoljeća. Izlaganje Turnera, Rodina, Moneta pokazalo je nastanak apstrakcije koja nije inovacija 20. stoljeća - kaže Lemoine.
Suvremene intervencije
Orsay je po posjećenosti drugi muzej u Francuskoj, odmah iza Louvrea. Unatoč trendu sve slabijeg interesa publike za muzeje posljednjih godina u svijetu, za Lemoineova mandata broj posjetitelja popeo se na tri milijuna godišnje, milijun više nego prije njega. Francuski mediji nagađaju da su taj milijun vjerojatno Parižani koji su muzej posjetili jednom u životu, ali se u njega nisu vraćali.
Međutim, intervencije suvremenih umjetnika u stalni postav, što je dio Lemoineova programa, privukle su i mlađu publiku.
- Pozivam suvremene umjetnike kako bi se publika Orsaya familijarizirala s umjetnošću 20. st., ali i kako bi se naglasilo da djela iz zbirke pripadaju suvremenim umjetnicima. U posljednje tri godine pozvao sam velik broj umjetnika. Apstraktne umjetnike, video-umjetnike, fotografe i autore instalacija. U listopadu su na programu Francois Morellet i veliki kanadski umjetnik Jeff Wall - najavljuje Lemoine. Ovoga ljeta je u Orsayu izlagala Annette Messager, dobitnica Grand prixa na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu, a prošle godine hrvatski umjetnik Braco Dimitrijević.
Još jedan razlog za veću posjećenost muzeju je i otvaranje galerije sa stalnim postavom fotografija, grane umjetnosti koja posljednjeg desetljeća doživljava uzlet. U fundusu muzeja nalazi se više od 50.000 fotografija, a prva Lemoineova akvizicija u Orsayu odnosila se upravo na fotografije. Lemoine je i sam pasionirani fotograf. Već godinama dokumentira portrete i atelijere umjetnika, a na univerzitetu u Dijonu prvi je put na nekom francuskom sveučilištu uveo predmet povijesti fotografije.
Velike izložbe posjeti i do pola milijuna ljudi. Izložbu Cezannea i Pissarroa početkom godine posjetilo je 400.000 ljudi, no najveći Lemoineov uspjeh je izložba "Beč 1900." koju je Orsay organizirao u Grand Palaisu.
Direktor vodi grupe
- Izložbu Gustava Klimta, Oscara Kokoschke, Egona Schielea i Kolomana Mosera koju sam napravio prošle jeseni u tri je mjeseca vidjelo 600.000 posjetitelja. To je jedna od rijetkih izložbi čiji su se troškovi pokrili od kupljenih ulaznica - kaže Lemoine.
Njegove su izložbe koncizne i analitičke, ali tečne. Izloške redovito prate tekstovi s preciznim objašnjenjima kako bi i prosječni posjetitelji bez većeg predznanja mogli razumjeti djela i kontekst njihova nastanka. - Izložbe organiziram na poseban način. U većini slučajeva radim izložbe određenog povijesnog razdoblja. Pokazujem djela koju su bitna za evoluciju forme. Nisam sklon tematskim izložbama kakva je, primjerice, bila 'Melancolie' u Grand Palaisu - objašnjava Lemoine, govoreći o izložbi posvećenoj psihičkim poremećajima na kojoj su bila izložena djela Van Gogha, Albrechta Dürera, radovi modernih umjetnika, ali i bizarni predmeti poput prepariranog šišmiša ili kostura novorođenčadi te fotografije psihičkih bolesnika iz 19. stoljeća.
Lemoine se otvoreno suprotstavlja praksi podređivanja umjetničkog djela ideji autora izložbe. - Partizan sam principa kojim se forma predstavlja kao ideja. Protivim se eksploataciji forme u korist ideje izložbe. Ako pogledamo Matissea i Picassa, oni su kreatori forme, a kroz formu možemo vidjeti kako su razvijale određene vizije i ideje. Izložbe doživljavam kao putovanje. Za svaku je važan odnos prostora i zidova koji nam omogućavaju kretanje kroz vrijeme. Tu sam metodu primjenjivao na svim izložbama, u Parizu i u inozemstvu. Prošle sam godine radio izložbu impresionističkog slikarstva u Kini. Mislim da Kinezi uopće nisu bili spremni na takvu izložbu, ali čini mi se da su shvatili bit impresionističkog slikarstva. Izložba u Pekingu trajala je pet tjedana, jednako toliko je trajala i izložba u Šangaju, a u Hong Kongu samo tri tjedna. U tom vrlo kratkom razdoblju vidjelo ju je gotovo milijun ljudi - kaže Lemoine. Bila je to uspješna turneja na kojoj je bio zadužen za predstavljanje francuske kulturne tradicije Kinezima. Francuski predsjednik Jacques Chirac predstavio je najjači sastav gospodarske delegacije.
Danas, nakon pet godina na čelu Orsaya, Lemoine je zadovoljan učinjenim poslom. Premda je očaran dimenzijama muzeja većim od 57.000 četvornih metara, nekoliko je puta javno progovorio o nedostacima prostora. Prilikom rekonstrukcije iz kolodvora u muzej prizemlje je pregrađeno labirintom zidova koji su premali da bi se na njih objesila slika velikog formata. - Svjetlo je u Orsayu čarobno, a proporcije su nevjerojatne, no upravo je zbog toga ovo izuzetno skup muzej. Treba klimatizirati cijeli ovaj prostor - kaže. - Za uspjeh muzeja važan je cijeli niz faktora. Kad god imam vremena, osobno vodim grupe po muzeju. Važan mi je kontakt s posjetiteljima. Želim vidjeti njihove reakcije, a isto tako želim da publika shvati da smo zbog njih ovdje - ističe Lemoine.
Uistinu zagreb
Iako je ušao u šesto desetljeće života, Lemoine ide u korak s vremenom, pred njim su brojni planovi i projekti.
- Živimo u potpuno globaliziranom sistemu. To je prednost jer možemo puno dijeliti s ostatkom svijeta. Naša izložba Volarda trenutno je u New Yorku, zatim ide u Chicago, a nakon toga će biti izložena u Parizu. Istu ćemo izložbu, dakle, prikazati u tri muzeja.
Izložba djela Mauricea Denisa, francuskog slikara s početka 20. stoljeća, u listopadu će se otvoriti u Parizu, a zatim putuje u Kanadu i Italiju. Internacionalizacija omogućava difuziju ideja. Uistinu bih volio napraviti izložbu u Zagrebu - zaključuje Lemoine.
Preostaje nam nadati se da će za takav kapitalni kulturni događaj biti sredstava.
Muzej u Grenoblu jedan je od tri najstarija muzeja suvremene umjetnosti tog vremena u Europi. Utemeljen je krajem 18.stoljeća i bio je vrlo važan u 19.stoljeću. Zbirka je obuhvaćala djela od renesanse do suvremene umjetnosti tog razdoblja.
Nakon prvoga svjetskog rata na čelo muzeja postavljen je konzervator Andry-Farcy čiji se program bazirao na suvremenosti, zanimali su ga umjetnici njegova vremena Matisse, Chagal, Picasso, Legere, Modiglani, koji su kao suvremeni umjetnici ušli u stalnu postavu muzeja. U to vrijeme postojalo je tek nekoliko muzeja suvremene umjetnosti u Njemačkoj. Muzej u Grenoblu bio je njvažniji muzej u Francuskoj sve dok uoči drugoga svjetskog rata nije sagrađen Muzej moderne umjetnosti u Parizu. Nakon toga je u Grenoblu počela stagnacija. Posustali su otkupi a kvaliteta programa padala sve dok regionalna uprava nije odlučila rehabilitirati ga. Odlučeno je da se sagradi nova zgrada i nadopuni zbirka, objasnio je Serge Lemoine.
Zbirka muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu ne moze se dakako mjeriti s kolekcijom u Grenoblu, no dodirne točke ipak postoje. Zagrebački je muzej doživio procvat tokom 70-ih godina kada su u okviru Novih tendencija u Hrvatsku dolazili najznačajniji europski umjetnici. U to vrijeme otkupljeni su radovi Daniela Burena, Jesus Rafaela Sota, Francoisa Morelleta, Vasarelya i mnogih drugih koji su već više od 30 godina u depou jer muzej zbog nedostatka prostora nema stalnu postavu. Međutim, nakon desetljeća u kojemu je Zagreb mogao parirati europskim metropolama zahvaljujući inovativnom kulturnom programu (Muzički bijenale, Tjedan suvremenog plesa...) , započeo je period stagnacije. Bilo je sve manje kvalitetnih događanja, sve manje otkupa, izgubljen je kontinuitet zbog kojega se Zagreb i danas pamti u europskim umjetničkim krugovima.
Zagrebački je muzej napokon dobio svoju zgradu, no otvara se pitanje na koji će način biti predstavljena i nadopunjena postojeća zbirka koja je nastajala bez plana te hoće li za to biti dodijeljena adekvatna sredstva kojima bi se mogli otkupljivati radovi i stranih umjetnika kako bismo se izvukli iz provincijalnih okvira. Sergeu Lemoinu kojega je u Grenoblu dočekala neusporedivo bogatija i cjelovitija kolekcija trebalo je čak deset godina da uz znatna sredstva ponovo pokrene muzej.
- U Grenoble sam došao 1986., nova zgrada dovrsena je 1996. godine. Premda je već postojala bogata kolekcija, trebalo mi je desetak godina da ponovo pokrenem muzej. Inzistirao sam na zaokruženosti stilova bilo da je riječ o nadrealizmu, dadizmu ili konstruktivizmu.U kolekciju sam uveo Nove tendencije i radove mladih umjetnika jer od velike je važnosti konstantno pratiti razvoj umjetnosti. Sve u svemu kompletirao sam već postojeću zbirku, ali razvio sam i značajnu kolekciju suvremene umjetnosti.- kaže Lemoine.
Lemoine nema problema s posjećenosti muzeja ni s nalaženjem sponzora. Hewlet-Packard je multimedijalnu prostoriju muzeja opremio s desetak kompjutera na kojima posjetitetlji mogu pregledavati CD romove izložaba.
- Sve česće muzeje vode menadžeri koji jesu vješti u administrativnim poslovima, no mislim da je to vrlo loše. Muzeje trebaju voditi ljudi koji imaju ideje i znanje povijesti umjetnosti. Iako nisam menadžer nije mi problem surađivati s poslovnim ljudima, prilagođavam se svakoj sredini.- tvrdi Lemoine.
Premda se u Francuskoj troškovi u kulturi najvećim dijelom pokrivaju sredstvima iz državnog proračuna, sve je više i privatnih ulagača, što se moglo vidjeti i na prošlogodisnjem FIAC-u, godišnjem pariškom salonu, odnosno sajmu suvremene umjetnosti. Na ulazu velesajamskog prostora u kojem se FIAC održavao vijorile su se zastave Peugeota i ostalih sponzora. U tri dana FIAC-a održano je nekoliko konferencija o sponzoriranju kulture kojima su prisustvovali vodeći francuski gospodarstvenici.
- U Francuskoj je država još uvijek glavni financijer kulture. Ovdje plaćamo velike poreze, a država plaća muzeje, što u Americi primjerice nije slučaj. Način financiranja kulture u svakoj je zemlji drugačiji, što uvelike ovisi o povijesnim tekovinama. Situacija se u Francuskoj ipak se mijenja, sredstva privatnih ulagača su neophodna jer većina kulturnih institucija posluje s deficitom. Opera je svake večeri puna, ali to ne znači da zarađuje. Izložbe su sve ambicioznije i skuplje. Organizacija jedne izložbe kosta više od milijun eura. Neke su izložbe isplative što je bio slučaj s Bečom 1900., no u većini slučajeva se ne isplate ni uz jako velik broj posjetitelja. Nužno je pronaći sredstva iz privatnih izvora da se deficit u kulturi ne bi pokrivao novcem poreznih obveznika.- kaže Lemoine.
Ana Knifer
Muzej umjetnosti 19. stoljeća, utemeljen 1986., proslavila su remek-djela francuskog slikarstva, ponajviše kolekcija impresionista, "Doručak na travi" i "Olympia" Eduarda Maneta, Renoirov "Ples u Moulin de la Galette", najbogatija svjetska zbirka slika Clauda Moneta, radovi Van Gogha, Degasa..., kao i kolekcija fotografija, radova primijenjenih umjetnosti i arhitekture.
Lemoine nam je za intervju prošlog tjedna dao jedini raspoloživ termin prije puta u japanski Kobe, gdje je ovoga tjedna otvorena izložba "Umjetnički raj 19. stoljeća" s radovima iz zbirke muzeja: rano ujutro prije početka radnog vremena.
Muzej-katedrala
Jutarnji sati su poseban doživljaj u Orsayu, kad velike staklene površine propuštaju prirodnu svjetlost u muzej-katedralu, kako ga nazivaju. Drugačiji Orsay, napušten i prljav, Orson Welles je 1963. odabrao za snimanje adaptacije Kafkina "Procesa", zaintrigiran, kako je rekao, svjetlom i nostalgijom prisutnima na mjestima na kojima ljudi nešto čekaju. Ljudi na Quai de Orsay i danas čekaju, ali sada u redovima za ulazak u muzej koji ostvaruje desetak projekata godišnje. Lemoineov ured na trećem katu, s pogledom na Seinu i Louvre, skromno je uređen. Nema osobnih predmeta, čak ni slika na zidovima.
Orden legije časti
Ipak, Lemoine je za 600 svojih djelatnika u muzeju stvorio ugodnu atmosferu. Dok smo razgledavali stalni postav, srdačno se pozdravljao sa službenicima, rukovao s čuvarima i izmjenjivao pokoju riječ u prolazu.
Serge Lemoine nije tipičan direktor. Tvrdi da ne pripada uobičajenom profilu kadrova muzejske direkcije koji karijeru grade uspinjanjem unutar muzejskiih institucija. Njegova biografija to potvrđuje. Redovni je profesor na katedri povijesti umjetnosti 20. stoljeća na Sorboni, autor je niza uspješnih izložbi te brojnih publikacija i knjiga, među ostalim o dadaizmu, konkretnoj umjetnosti, Mondrianu i Grupi de Stijl.
Bio je direktor regionalnih centara za suvremenu umjetnost u Dijonu i u Grenobleu, gdje je bio i direktor muzeja. Za zasluge u kulturi odlikovan je ordenom Legije časti.
Karijeru je započeo pionirskim poslom savjetnika za umjetnost u Burgundskoj regionalnoj upravi, upravo kad je počinjala decentralizacija kulturnih ustanova. U regionalnim su se centrima počeli otvarati uredi za kulturu i stvarati kolekcije suvremene umjetnosti. Lemoine je u početku radio volonterski, kaže da nije imao ni ured, ni telefon, no 1982. je postao prvi direktor FRAC-a (Regionalni fond za suvremenu umjetnost) Burgundije. Pararelno gradi akademsku karijeru na Sorboni, a krajem 80-ih pozvan je na L'ecole du Louvre, višu školu za povijest umjetnosti pri Muzeju Louvre, gdje utemeljuje katedru za umjetnost 20. stoljeća.
L'ecole du Louvre napustio je prije 20 godina kako bi, kaže, započeo avanturu u muzeju u Grenobleu. Ispočetka se opirao toj ponudi zbog angažmana na Sorboni, no prevagnula je odluka regionalne uprave o gradnji nove zgrade muzeja.
Premda je stručnjak za 20. stoljeće, 2001. godine Lemoine je među brojnim ponudama na kraju odabrao Orsay i prihvatio mjesto direktora muzeja umjetnosti 19. stoljeća s nakanom da ga modernizira. Unio je promjene u stalni postav koji se nije mijenjao od osnutka i pokrenuo nove projekte.
- Oduvijek me zanimalo 19. stoljeće, ali želja mi je bila taj prostor uvesti u 20. stoljeće. Orsay doživaljavam kao temelj za sve što se u umjetnosti dogodilo tijekom 20. stoljeća. Tako je jedna od prvih izložbi koju sam napravio u Orsayu bila posvećena apstrakciji. Zvala se 'Korijeni apstrakcije', a nakana mi je bila pokazati da apstrakcija, koja zauzima veći dio umjetnosti 20. stoljeća, ima ishodište u cijelom 19. stoljeću, ne samo na prijelazu stoljeća. Izlaganje Turnera, Rodina, Moneta pokazalo je nastanak apstrakcije koja nije inovacija 20. stoljeća - kaže Lemoine.
Suvremene intervencije
Orsay je po posjećenosti drugi muzej u Francuskoj, odmah iza Louvrea. Unatoč trendu sve slabijeg interesa publike za muzeje posljednjih godina u svijetu, za Lemoineova mandata broj posjetitelja popeo se na tri milijuna godišnje, milijun više nego prije njega. Francuski mediji nagađaju da su taj milijun vjerojatno Parižani koji su muzej posjetili jednom u životu, ali se u njega nisu vraćali.
Međutim, intervencije suvremenih umjetnika u stalni postav, što je dio Lemoineova programa, privukle su i mlađu publiku.
- Pozivam suvremene umjetnike kako bi se publika Orsaya familijarizirala s umjetnošću 20. st., ali i kako bi se naglasilo da djela iz zbirke pripadaju suvremenim umjetnicima. U posljednje tri godine pozvao sam velik broj umjetnika. Apstraktne umjetnike, video-umjetnike, fotografe i autore instalacija. U listopadu su na programu Francois Morellet i veliki kanadski umjetnik Jeff Wall - najavljuje Lemoine. Ovoga ljeta je u Orsayu izlagala Annette Messager, dobitnica Grand prixa na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu, a prošle godine hrvatski umjetnik Braco Dimitrijević.
Još jedan razlog za veću posjećenost muzeju je i otvaranje galerije sa stalnim postavom fotografija, grane umjetnosti koja posljednjeg desetljeća doživljava uzlet. U fundusu muzeja nalazi se više od 50.000 fotografija, a prva Lemoineova akvizicija u Orsayu odnosila se upravo na fotografije. Lemoine je i sam pasionirani fotograf. Već godinama dokumentira portrete i atelijere umjetnika, a na univerzitetu u Dijonu prvi je put na nekom francuskom sveučilištu uveo predmet povijesti fotografije.
Velike izložbe posjeti i do pola milijuna ljudi. Izložbu Cezannea i Pissarroa početkom godine posjetilo je 400.000 ljudi, no najveći Lemoineov uspjeh je izložba "Beč 1900." koju je Orsay organizirao u Grand Palaisu.
Direktor vodi grupe
- Izložbu Gustava Klimta, Oscara Kokoschke, Egona Schielea i Kolomana Mosera koju sam napravio prošle jeseni u tri je mjeseca vidjelo 600.000 posjetitelja. To je jedna od rijetkih izložbi čiji su se troškovi pokrili od kupljenih ulaznica - kaže Lemoine.
Njegove su izložbe koncizne i analitičke, ali tečne. Izloške redovito prate tekstovi s preciznim objašnjenjima kako bi i prosječni posjetitelji bez većeg predznanja mogli razumjeti djela i kontekst njihova nastanka. - Izložbe organiziram na poseban način. U većini slučajeva radim izložbe određenog povijesnog razdoblja. Pokazujem djela koju su bitna za evoluciju forme. Nisam sklon tematskim izložbama kakva je, primjerice, bila 'Melancolie' u Grand Palaisu - objašnjava Lemoine, govoreći o izložbi posvećenoj psihičkim poremećajima na kojoj su bila izložena djela Van Gogha, Albrechta Dürera, radovi modernih umjetnika, ali i bizarni predmeti poput prepariranog šišmiša ili kostura novorođenčadi te fotografije psihičkih bolesnika iz 19. stoljeća.
Lemoine se otvoreno suprotstavlja praksi podređivanja umjetničkog djela ideji autora izložbe. - Partizan sam principa kojim se forma predstavlja kao ideja. Protivim se eksploataciji forme u korist ideje izložbe. Ako pogledamo Matissea i Picassa, oni su kreatori forme, a kroz formu možemo vidjeti kako su razvijale određene vizije i ideje. Izložbe doživljavam kao putovanje. Za svaku je važan odnos prostora i zidova koji nam omogućavaju kretanje kroz vrijeme. Tu sam metodu primjenjivao na svim izložbama, u Parizu i u inozemstvu. Prošle sam godine radio izložbu impresionističkog slikarstva u Kini. Mislim da Kinezi uopće nisu bili spremni na takvu izložbu, ali čini mi se da su shvatili bit impresionističkog slikarstva. Izložba u Pekingu trajala je pet tjedana, jednako toliko je trajala i izložba u Šangaju, a u Hong Kongu samo tri tjedna. U tom vrlo kratkom razdoblju vidjelo ju je gotovo milijun ljudi - kaže Lemoine. Bila je to uspješna turneja na kojoj je bio zadužen za predstavljanje francuske kulturne tradicije Kinezima. Francuski predsjednik Jacques Chirac predstavio je najjači sastav gospodarske delegacije.
Danas, nakon pet godina na čelu Orsaya, Lemoine je zadovoljan učinjenim poslom. Premda je očaran dimenzijama muzeja većim od 57.000 četvornih metara, nekoliko je puta javno progovorio o nedostacima prostora. Prilikom rekonstrukcije iz kolodvora u muzej prizemlje je pregrađeno labirintom zidova koji su premali da bi se na njih objesila slika velikog formata. - Svjetlo je u Orsayu čarobno, a proporcije su nevjerojatne, no upravo je zbog toga ovo izuzetno skup muzej. Treba klimatizirati cijeli ovaj prostor - kaže. - Za uspjeh muzeja važan je cijeli niz faktora. Kad god imam vremena, osobno vodim grupe po muzeju. Važan mi je kontakt s posjetiteljima. Želim vidjeti njihove reakcije, a isto tako želim da publika shvati da smo zbog njih ovdje - ističe Lemoine.
Uistinu zagreb
Iako je ušao u šesto desetljeće života, Lemoine ide u korak s vremenom, pred njim su brojni planovi i projekti.
- Živimo u potpuno globaliziranom sistemu. To je prednost jer možemo puno dijeliti s ostatkom svijeta. Naša izložba Volarda trenutno je u New Yorku, zatim ide u Chicago, a nakon toga će biti izložena u Parizu. Istu ćemo izložbu, dakle, prikazati u tri muzeja.
Izložba djela Mauricea Denisa, francuskog slikara s početka 20. stoljeća, u listopadu će se otvoriti u Parizu, a zatim putuje u Kanadu i Italiju. Internacionalizacija omogućava difuziju ideja. Uistinu bih volio napraviti izložbu u Zagrebu - zaključuje Lemoine.
Preostaje nam nadati se da će za takav kapitalni kulturni događaj biti sredstava.
Muzej u Grenoblu jedan je od tri najstarija muzeja suvremene umjetnosti tog vremena u Europi. Utemeljen je krajem 18.stoljeća i bio je vrlo važan u 19.stoljeću. Zbirka je obuhvaćala djela od renesanse do suvremene umjetnosti tog razdoblja.
Nakon prvoga svjetskog rata na čelo muzeja postavljen je konzervator Andry-Farcy čiji se program bazirao na suvremenosti, zanimali su ga umjetnici njegova vremena Matisse, Chagal, Picasso, Legere, Modiglani, koji su kao suvremeni umjetnici ušli u stalnu postavu muzeja. U to vrijeme postojalo je tek nekoliko muzeja suvremene umjetnosti u Njemačkoj. Muzej u Grenoblu bio je njvažniji muzej u Francuskoj sve dok uoči drugoga svjetskog rata nije sagrađen Muzej moderne umjetnosti u Parizu. Nakon toga je u Grenoblu počela stagnacija. Posustali su otkupi a kvaliteta programa padala sve dok regionalna uprava nije odlučila rehabilitirati ga. Odlučeno je da se sagradi nova zgrada i nadopuni zbirka, objasnio je Serge Lemoine.
Zbirka muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu ne moze se dakako mjeriti s kolekcijom u Grenoblu, no dodirne točke ipak postoje. Zagrebački je muzej doživio procvat tokom 70-ih godina kada su u okviru Novih tendencija u Hrvatsku dolazili najznačajniji europski umjetnici. U to vrijeme otkupljeni su radovi Daniela Burena, Jesus Rafaela Sota, Francoisa Morelleta, Vasarelya i mnogih drugih koji su već više od 30 godina u depou jer muzej zbog nedostatka prostora nema stalnu postavu. Međutim, nakon desetljeća u kojemu je Zagreb mogao parirati europskim metropolama zahvaljujući inovativnom kulturnom programu (Muzički bijenale, Tjedan suvremenog plesa...) , započeo je period stagnacije. Bilo je sve manje kvalitetnih događanja, sve manje otkupa, izgubljen je kontinuitet zbog kojega se Zagreb i danas pamti u europskim umjetničkim krugovima.
Zagrebački je muzej napokon dobio svoju zgradu, no otvara se pitanje na koji će način biti predstavljena i nadopunjena postojeća zbirka koja je nastajala bez plana te hoće li za to biti dodijeljena adekvatna sredstva kojima bi se mogli otkupljivati radovi i stranih umjetnika kako bismo se izvukli iz provincijalnih okvira. Sergeu Lemoinu kojega je u Grenoblu dočekala neusporedivo bogatija i cjelovitija kolekcija trebalo je čak deset godina da uz znatna sredstva ponovo pokrene muzej.
- U Grenoble sam došao 1986., nova zgrada dovrsena je 1996. godine. Premda je već postojala bogata kolekcija, trebalo mi je desetak godina da ponovo pokrenem muzej. Inzistirao sam na zaokruženosti stilova bilo da je riječ o nadrealizmu, dadizmu ili konstruktivizmu.U kolekciju sam uveo Nove tendencije i radove mladih umjetnika jer od velike je važnosti konstantno pratiti razvoj umjetnosti. Sve u svemu kompletirao sam već postojeću zbirku, ali razvio sam i značajnu kolekciju suvremene umjetnosti.- kaže Lemoine.
|
Grenoble je 10 godina čekao novu zgradu. Koliko će trebati Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu?
|
Lemoine nema problema s posjećenosti muzeja ni s nalaženjem sponzora. Hewlet-Packard je multimedijalnu prostoriju muzeja opremio s desetak kompjutera na kojima posjetitetlji mogu pregledavati CD romove izložaba.
- Sve česće muzeje vode menadžeri koji jesu vješti u administrativnim poslovima, no mislim da je to vrlo loše. Muzeje trebaju voditi ljudi koji imaju ideje i znanje povijesti umjetnosti. Iako nisam menadžer nije mi problem surađivati s poslovnim ljudima, prilagođavam se svakoj sredini.- tvrdi Lemoine.
Premda se u Francuskoj troškovi u kulturi najvećim dijelom pokrivaju sredstvima iz državnog proračuna, sve je više i privatnih ulagača, što se moglo vidjeti i na prošlogodisnjem FIAC-u, godišnjem pariškom salonu, odnosno sajmu suvremene umjetnosti. Na ulazu velesajamskog prostora u kojem se FIAC održavao vijorile su se zastave Peugeota i ostalih sponzora. U tri dana FIAC-a održano je nekoliko konferencija o sponzoriranju kulture kojima su prisustvovali vodeći francuski gospodarstvenici.
- U Francuskoj je država još uvijek glavni financijer kulture. Ovdje plaćamo velike poreze, a država plaća muzeje, što u Americi primjerice nije slučaj. Način financiranja kulture u svakoj je zemlji drugačiji, što uvelike ovisi o povijesnim tekovinama. Situacija se u Francuskoj ipak se mijenja, sredstva privatnih ulagača su neophodna jer većina kulturnih institucija posluje s deficitom. Opera je svake večeri puna, ali to ne znači da zarađuje. Izložbe su sve ambicioznije i skuplje. Organizacija jedne izložbe kosta više od milijun eura. Neke su izložbe isplative što je bio slučaj s Bečom 1900., no u većini slučajeva se ne isplate ni uz jako velik broj posjetitelja. Nužno je pronaći sredstva iz privatnih izvora da se deficit u kulturi ne bi pokrivao novcem poreznih obveznika.- kaže Lemoine.
|
Naše izložbe stoje više od milijun eura, ali uvijek nađemo sponzora
|
Ana Knifer
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....