Prvo i najvažnije: hrana u Sori jako je dobra, a katkad i izvrsna. Sora, smještena na šesnaestom katu najpoznatijeg zagrebačkog nebodera, koji mnogi već desetljećima, bez dodatne adrese, zovu naprosto Neboder, relativno je pretenciozan japanski restoran koji koristi određen broj autentičnih sastojaka i autentičnih kuharskih tehnika. Naravno, ni Sora, koju su otvorili proslavljena tenisačica Iva Majoli i njen suprug Stipe Marić, nije odoljela izazovu fusiona.
Perfektan tartar od tune
Chefovi u Sori znaju svoj posao, bilo da je riječ o vrlo dobrom sushiju, gotovo sjajnoj tempuri ili asketskim i delikatnim ribljim filetima posluženim u kombuu, crnoj algi koja je jedan od važnijih izvora umamija (jedino je sasvim nejasno zašto se uz zubaca u kombuu poslužuje pire od plavog krumpira). Ponuda sushija u Sori obuhvaća, među ostalim, gunkan , zatim odličan temaki, kao i sushije punjene tempurom. Tempura je, pak, ne samo za hrvatske, nego i za europske uvjete gotovo besprijekorna: hrskava, suha i sasvim lagana.
Spring rolls s cijelim kozicama zanimljiva su i ukusna varijacija ovog neizbježnog jela, dok su okruglice od lososa, koje sam dobio zabunom, izvanredan comfort food. Naposljetku, velike kozice u ljutom umaku mogu se pohvaliti optimalnom ravnotežom slatkoće mesa i žestine čilija. Jedino jelo koje sam dosad kušao, a koje nije uspjelo, bio je sashimi od tune. Tuna je imala lijepu boju, ali i pomalo vodenastu strukturu: pretpostavljam da je bila zamrznuta. Nekoliko dana ranije jeo sam tartar od tune koji je, međutim, bio doslovno perfektan.
Ugodna atmosfera
Zasad nisam stigao probati nijednu od četiri ili pet juha (a sve djeluju privlačno), kao niti jedan od steakova. Nisam, nažalost, uspio kušati ni glavni Sorin specijalitet, black cod, ribu koju je Nobu učinio svjetski popularnom i koja se nalazi na Sorinu menuu, ali je još nema u Sorinoj kuhinji.
Sora je ekstenzivnim jelovnikom i dobrim kuhanjem na startu postavila visoke standarde. Nadam se da će ih uspjeti održavati i da će se sve više kretati prema japanskoj hrani, a sve manje prema fusionu.
Atmosfera u Sori nepretenciozna je, vesela i ugodna s impresivnim pogledima na grad po danu i s možda previše kontralihta po noći. Također, navečer je restoran naprosto premračan.
Vinska lista sadrži mnogo zanimljivih vina, ali i niz promašaja. Primjerice, ne znam tko je vlasnike uvjerio da sva crna talijanska vina koja drže moraju biti u rangu od 1000 kuna na gore. Neke su cijene uvoznih vina također nelogične: nigdje još nisam vidio Simčičeva Teodora, i to staru berbu koja je već godinama na tržištu, za 790 kuna. Cijene domaćih vina uglavnom su u skladu s drugim restoranima sličnog ranga, s tim da iskače Plišin magnum iz 2003., koji košta čak 2200 kuna. Mislim da je to najviša cijena bilo kojeg domaćeg vina na koju sam dosad naišao. No, Meneghettijeva podrumska cijena također je ekscentrična.
Ne funkcioniraju kao tim
Ono što, međutim, doista baca lošije svjetlo na Soru je zajedničko funkcioniranje cijelog restoranskog tima. Dakle, konobari u Sori vrlo su ljubazni, brzi i uslužni. Međutim, to je samo jedan dio njihova posla. Drugi, još važniji, jest znanje o restoranu u kojem rade. Konobari naprosto moraju znati baš sve o tome što se priprema u kuhinji i moraju znati koja vina prodaju. Sorini konobari to ne znaju, što je za restoran takvih ambicija i cijena dosta nezgodno. Primjerice, prvi put kada sam ondje večerao naručio sam juhu koja se zove sakana. Umjesto juhe, dobio sam pržene okruglice od lososa.
Kada sam drugi put posjetio Soru, naručio sam tataki od tune, da bih dobio tartar od tune. Jednog mog prijatelja, koji je naručivao Kozlovićevu malvaziju, pitali su želi li crnu ili bijelu malvaziju. Njegovo je društvo, usput, čekalo hranu sat vremena.
Restoran Sorinih pretenzija mora podjednako dobro funkcionirati na svim razinama.
Davor Bitković
Perfektan tartar od tune
Chefovi u Sori znaju svoj posao, bilo da je riječ o vrlo dobrom sushiju, gotovo sjajnoj tempuri ili asketskim i delikatnim ribljim filetima posluženim u kombuu, crnoj algi koja je jedan od važnijih izvora umamija (jedino je sasvim nejasno zašto se uz zubaca u kombuu poslužuje pire od plavog krumpira). Ponuda sushija u Sori obuhvaća, među ostalim, gunkan , zatim odličan temaki, kao i sushije punjene tempurom. Tempura je, pak, ne samo za hrvatske, nego i za europske uvjete gotovo besprijekorna: hrskava, suha i sasvim lagana.
Spring rolls s cijelim kozicama zanimljiva su i ukusna varijacija ovog neizbježnog jela, dok su okruglice od lososa, koje sam dobio zabunom, izvanredan comfort food. Naposljetku, velike kozice u ljutom umaku mogu se pohvaliti optimalnom ravnotežom slatkoće mesa i žestine čilija. Jedino jelo koje sam dosad kušao, a koje nije uspjelo, bio je sashimi od tune. Tuna je imala lijepu boju, ali i pomalo vodenastu strukturu: pretpostavljam da je bila zamrznuta. Nekoliko dana ranije jeo sam tartar od tune koji je, međutim, bio doslovno perfektan.
Ugodna atmosfera
Zasad nisam stigao probati nijednu od četiri ili pet juha (a sve djeluju privlačno), kao niti jedan od steakova. Nisam, nažalost, uspio kušati ni glavni Sorin specijalitet, black cod, ribu koju je Nobu učinio svjetski popularnom i koja se nalazi na Sorinu menuu, ali je još nema u Sorinoj kuhinji.
Sora je ekstenzivnim jelovnikom i dobrim kuhanjem na startu postavila visoke standarde. Nadam se da će ih uspjeti održavati i da će se sve više kretati prema japanskoj hrani, a sve manje prema fusionu.
Atmosfera u Sori nepretenciozna je, vesela i ugodna s impresivnim pogledima na grad po danu i s možda previše kontralihta po noći. Također, navečer je restoran naprosto premračan.
Vinska lista sadrži mnogo zanimljivih vina, ali i niz promašaja. Primjerice, ne znam tko je vlasnike uvjerio da sva crna talijanska vina koja drže moraju biti u rangu od 1000 kuna na gore. Neke su cijene uvoznih vina također nelogične: nigdje još nisam vidio Simčičeva Teodora, i to staru berbu koja je već godinama na tržištu, za 790 kuna. Cijene domaćih vina uglavnom su u skladu s drugim restoranima sličnog ranga, s tim da iskače Plišin magnum iz 2003., koji košta čak 2200 kuna. Mislim da je to najviša cijena bilo kojeg domaćeg vina na koju sam dosad naišao. No, Meneghettijeva podrumska cijena također je ekscentrična.
Ne funkcioniraju kao tim
Ono što, međutim, doista baca lošije svjetlo na Soru je zajedničko funkcioniranje cijelog restoranskog tima. Dakle, konobari u Sori vrlo su ljubazni, brzi i uslužni. Međutim, to je samo jedan dio njihova posla. Drugi, još važniji, jest znanje o restoranu u kojem rade. Konobari naprosto moraju znati baš sve o tome što se priprema u kuhinji i moraju znati koja vina prodaju. Sorini konobari to ne znaju, što je za restoran takvih ambicija i cijena dosta nezgodno. Primjerice, prvi put kada sam ondje večerao naručio sam juhu koja se zove sakana. Umjesto juhe, dobio sam pržene okruglice od lososa.
Kada sam drugi put posjetio Soru, naručio sam tataki od tune, da bih dobio tartar od tune. Jednog mog prijatelja, koji je naručivao Kozlovićevu malvaziju, pitali su želi li crnu ili bijelu malvaziju. Njegovo je društvo, usput, čekalo hranu sat vremena.
Restoran Sorinih pretenzija mora podjednako dobro funkcionirati na svim razinama.
Davor Bitković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....