Ova bi priča mogla podsjetiti na onaj znameniti komad tople orehnjače ili makovnjače, na koje se u Puntijarki na Sljemenu palim otkad gore idem. Posljednji sam put bil prošlu subotu. Žal mi je bilo kaj je kišica sipila, pa nisam mogao blagovati i uživati za onim drvenim stolovima s klupama na livadi ispred. A unutra je, naravno, bila gužvancija i bome bi ostal bez onog kultnog domaćeg obroka na koji smo od mladosti naviknuti i zbog kojeg Puntijarku tak rado posjećujemo. Spasila me gospođa Donata, sestra vlasnice Božice, koja me smjesta pozvala za svoj stol, gdje su se našla taman tri stolca za dedu, baku i unuku, jer smo bili u punom izletničkom sastavu. I onda otkrivamo da se to glasovito sljemensko izletište ovaj put zatvara ranije, radi svadbe. A ženi se poznati glumac Ranko Zidarić. Naravno, da se od mene ne očekuje da pišem o svadbama poznatih ljudi, jer takve su teme ipak bezicirane za tzv. lake tiskovine. A da se odmah ogradim i formalno od takvog pisanja, sretnog mladenca ću nazvati njegovim TV imenom, pod kojem ga moja mala Jana jedino i zna. Unuka s menom iz kreveta obvezatno gleda "Našu malu kliniku", iz koje su joj dr. Kunić, primarijus Guzina, mlada doktorica Štriga, poslovna direktorica Grospička, portir Šemso i, naravno, dr. Slaviček od malena poznati. I kojima se, u obaveznom dedovom društvu, od srca smije. I sada se u Puntijarki glasno nasmijala kak se dr. Slaviček ženi, da kaj bu onda rekla njegova žena iz "NMK" dr. Štriga?!
Po meni Zagrepčanin dr. Slaviček napravil je najbolji mogući izbor i kad se ja bum drugi put ženil (pa, da, nisam se već skoro četrdeset let ženil!), obećavam da ću slijediti njegov primjer, jer takav grah s kobasom, kuhanu govedinu s restanim krumpirom ili pohane piceke, da već spomenute digane gibanice i štrudle ne spominjem, niti doma nemam. Cijeli jelovnik, koji je izletnicima i planinarima na Sljemenu dobro poznat, točno je po mojoj mjeri, a još je i sve po planinarskim cijenama!
Na sljemensku svadbu (o njoj će se u šarenim i ženskim novinama prošli tjedan raspisati), sjetit ću su se spuštajući se sa Sljemena prema Šestinama, kad uz rub šume ugledam one silne porezane trupce, koji su me odmah podsjetili na mebl, sada očito potreban za kućenje novo sklopljenog braka u Puntijarki. Samo da mi te trupce za bagetelu ne izvozimo, umjesto da od njih izrađujemo pokućstvo i s njim onda idemo u više isplativiji izvoz. I onda doma navečer otvorim telkač i, zamislite, daju informaciju kak su se prilike u našoj drvnoj industriji stubokom izmijenile. Kak sve manje izvozimo drvo, a sve više drvene prerađevina i pokućstvo i kak je upravo drvna industrija, koja je godinama preživljavala, napokon živnula. I da još više uvozimo jedino iz Italije. I sjetim se kak sam ja, kad sam bil u situaciji dr. Slavičeka kupoval bijeli talijanski namještaj, one visoke police za knjige s ladičarkama, tzv. sistem "E", a koje ću, još u dobrom stanju, pokloniti prijatelju i redakcijskom redaktoru, književniku Stipi Čuiću (danas predsjednik Društva hrvatskih književnika), kao moj poklon za ženidbu. Kad se danas usporedim s Čuićem, a pogotovo s dr. Slavičekom, jasno mi je da sam stariji od njih, ali, bome, i staromodniji. Ženil sam se samo jedanput i sad mi je žal kaj se nisam sjetil Puntijarke, ako moj brak nije već i stariji od nje.
Zvonimir Milčec
Po meni Zagrepčanin dr. Slaviček napravil je najbolji mogući izbor i kad se ja bum drugi put ženil (pa, da, nisam se već skoro četrdeset let ženil!), obećavam da ću slijediti njegov primjer, jer takav grah s kobasom, kuhanu govedinu s restanim krumpirom ili pohane piceke, da već spomenute digane gibanice i štrudle ne spominjem, niti doma nemam. Cijeli jelovnik, koji je izletnicima i planinarima na Sljemenu dobro poznat, točno je po mojoj mjeri, a još je i sve po planinarskim cijenama!
Na sljemensku svadbu (o njoj će se u šarenim i ženskim novinama prošli tjedan raspisati), sjetit ću su se spuštajući se sa Sljemena prema Šestinama, kad uz rub šume ugledam one silne porezane trupce, koji su me odmah podsjetili na mebl, sada očito potreban za kućenje novo sklopljenog braka u Puntijarki. Samo da mi te trupce za bagetelu ne izvozimo, umjesto da od njih izrađujemo pokućstvo i s njim onda idemo u više isplativiji izvoz. I onda doma navečer otvorim telkač i, zamislite, daju informaciju kak su se prilike u našoj drvnoj industriji stubokom izmijenile. Kak sve manje izvozimo drvo, a sve više drvene prerađevina i pokućstvo i kak je upravo drvna industrija, koja je godinama preživljavala, napokon živnula. I da još više uvozimo jedino iz Italije. I sjetim se kak sam ja, kad sam bil u situaciji dr. Slavičeka kupoval bijeli talijanski namještaj, one visoke police za knjige s ladičarkama, tzv. sistem "E", a koje ću, još u dobrom stanju, pokloniti prijatelju i redakcijskom redaktoru, književniku Stipi Čuiću (danas predsjednik Društva hrvatskih književnika), kao moj poklon za ženidbu. Kad se danas usporedim s Čuićem, a pogotovo s dr. Slavičekom, jasno mi je da sam stariji od njih, ali, bome, i staromodniji. Ženil sam se samo jedanput i sad mi je žal kaj se nisam sjetil Puntijarke, ako moj brak nije već i stariji od nje.
Zvonimir Milčec
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....