Svaki je naš grad uz more posebno označen svojim svetim zaštitnikom, ali Split je osobito prožet svetim Dujmom. Označen je također starim Dioklecijanom koji je ondje za svoju starost sagradio palaču oko koje će se razviti grad. Djeluje proturječno, ali Dioklecijan je opskrbio Split i njegovim zaštitnikom.
U posljednjem velikom progonu kršćana u Rimskom Carstvu 304. godine on je poslao u smrt solinskog biskupa Dujma. I da slučaj bude još neobičniji, usred Splita, na Peristilu, dao je za sebe sagraditi raskošnu grobnicu u kojoj neće otpočinuti, nego će to postati zacijelo najstarija kršćanska katedrala na svijetu u kojoj počivaju kosti njegove žrtve, svetog Duje.
Povijest bilježi da je Dioklecijan bio toliko siguran u uspjeh svog progona kršćana da je dao iskovati prigodnu medalju s natpisom "Nomine shristiano deleto" - "kad je bilo uklonjeno kršćansko ime". No, današnji je Split nezamisliv bez te dvojice: Duje i Dioklecijana. Splićani časte svoga Duju ne samo kao sveca, nego kao znak svoga identiteta, a Dioklecijana se ne mogu odreći. Taj je car, uostalom, bio zaslužan za više korisnih političkih i ekonomskih reformi u carstvu te kao poticatelj umjetnosti.
Ta naoko proturječna sveza mučitelja i mučenika zapravo na svoj način sažimlje činjenicu da je konkretno povijesno kršćanstvo nezamislivo bez cjelovite kulturne, umjetničke i pravne baštine Rimskog Carstva. Svetkovina Sv. Duje - Sudamja, 7. svibnja - trajno izražava tu uzajamnu prožetost svjetovnog i crkvenog. Splićanin možda može ne biti vjernik, ali se ne može odreći svoga Duje, a Duje opet ne može ne biti kršćanski svetac. Takav Split kao da je sažetak Europe. Kad u naše doba neki vlastodršci paze da se u Europskom ustavu ne spominje Božje ni Kristovo ime kao da ponavljaju kovanje one Dioklecijanove medalje.
Živko Kustić
U posljednjem velikom progonu kršćana u Rimskom Carstvu 304. godine on je poslao u smrt solinskog biskupa Dujma. I da slučaj bude još neobičniji, usred Splita, na Peristilu, dao je za sebe sagraditi raskošnu grobnicu u kojoj neće otpočinuti, nego će to postati zacijelo najstarija kršćanska katedrala na svijetu u kojoj počivaju kosti njegove žrtve, svetog Duje.
Povijest bilježi da je Dioklecijan bio toliko siguran u uspjeh svog progona kršćana da je dao iskovati prigodnu medalju s natpisom "Nomine shristiano deleto" - "kad je bilo uklonjeno kršćansko ime". No, današnji je Split nezamisliv bez te dvojice: Duje i Dioklecijana. Splićani časte svoga Duju ne samo kao sveca, nego kao znak svoga identiteta, a Dioklecijana se ne mogu odreći. Taj je car, uostalom, bio zaslužan za više korisnih političkih i ekonomskih reformi u carstvu te kao poticatelj umjetnosti.
Ta naoko proturječna sveza mučitelja i mučenika zapravo na svoj način sažimlje činjenicu da je konkretno povijesno kršćanstvo nezamislivo bez cjelovite kulturne, umjetničke i pravne baštine Rimskog Carstva. Svetkovina Sv. Duje - Sudamja, 7. svibnja - trajno izražava tu uzajamnu prožetost svjetovnog i crkvenog. Splićanin možda može ne biti vjernik, ali se ne može odreći svoga Duje, a Duje opet ne može ne biti kršćanski svetac. Takav Split kao da je sažetak Europe. Kad u naše doba neki vlastodršci paze da se u Europskom ustavu ne spominje Božje ni Kristovo ime kao da ponavljaju kovanje one Dioklecijanove medalje.
Živko Kustić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....