Samo u Berlinu bilo ih je 100.000. U čitavoj Njemačkoj, prema procjenama, do dva milijuna, uglavnom na području koje je “oslobodila” ruska vojska - žena koje su dočekale zadnje dane rata u podrumima bombardiranih kuća i ruske vojnike gladne osvete i ženskih tijela. Riječ je o brojkama za koje nema službenih statistika. Jer o tim zločinima su šutjeli i počinitelji i žrtve.
Dnevnički zapisi
Sada je prvi put u povijesti o masovnim silovanjima vršenima nad njemačkim ženama u
Drugom svjetskom ratu progovorio jedan film. Tekst o filmovima obično se ne počinje rečenicama kojima završavaju, ali bijela slova na crnom ekranu koja se pojavljuju nakon zadnje scene upućuju na činjenicu da je film nastao na temelju istinitih događaja, na temelju dnevničkih zapisa jedne Berlinčanke koja ih je prvi put u Njemačkoj objavila 1959. Javnost je ispoviješću novinarke i fotografkinje koja je dokumentirala što joj se događalo u posljednja dva mjeseca rata bila zgrožena - ne zbog višestrukog silovanja i patnji koje je doživjela, već zato što je knjiga, smatrali su sve mahom pošteni i ćudoredni Nijemci, bila “sramota” za njemačku ženu. Nakon toga je anonimna Berlinčanka zabranila nova izdanja do kraja života i izričito zatražila da njezino ime ostane u
tajnosti. I nakon njezine smrti.
Njemačka žena koja dolazi kod jednog zapovjednika Crvene armije tražiti zaštitu od njegovih vojnika koji izmučeni, bijesni, raskalašeni, ispunjeni mržnjom na kraju svog pobjedničkog pohoda na Berlin siluju sve što im se nađe na putu a ženskoga je roda, u filmu Maxa Färbenbökadobiva odgovor: “Što je tih par minuta?” Što je tih par minuta koliko traje jedno “obično” silovanje, misli ruski major, prema, recimo, sudbini njegove žene koju su Nijemci objesili? Ili prema svjedočanstvu mladog ruskog vojnika koji tim istim silovanim Berlinčankama priča kako su njemački vojnici u njegovom selu, na njegove oči, zaklali svu djecu i razmrskali im lubanje?
Nikome ne bi palo na pamet, pa čak ni Nijemcima koji breme svoje povijesne krivnje revnije nego ijedan drugi narod prenose s koljena na koljeno, reći da je silovanje nevinih žena normalna ratna pojava, da taj zločin nad civilima može opravdati neki zločin koji su muževi, prijatelji, braća ili sunarodnjaci tih civila počinili, ma kako strašan on bio.
‘Vođa krda’
Ali ono što film “Anonimna” jako dobro pokazuje jest specifičnost motiva njemačke šutnje o ženama koje su silovali osvajači. Ili je ispravnije reći: osloboditelji? Priča Maxa Färbenböcka je tako dojmljiva i potresna ne samo zato što se bavi poglavljem Drugog svjetskog rata o kojem gotovo ništa ne znamo, nego i zato što pokušava diferencirano oslikati šizofreniju posljednjih ratnih dana u Berlinu. Sigurno je bilo puno lakše naći neku strašnu priču o bespomoćnoj i jadnoj njemačkoj udovici koja je izgubila muža na ruskom frontu, a onda su je navodni osloboditelji pred očima vlastite djece seksualno zlostavljali, jer takvih priča je bilo. Napretek. I sigurno je bilo lakše od nje napraviti film koji bi bez dvojbe izmamio suze na oči gledatelja. Ali film “Anonimna” nije takva priča. U njemu ruski silovatelji nisu tek sirove životinje. A njihove žrtve nisu tek bespomoćni subjekti koji plaćaju danak ratu.
Glavna junakinja, “Anonimna”, ne očajava nad svojom sudbinom. I nju siluju prljavi, gnjevni ruski vojnici. Više puta. Različiti. Svaki izlazak iz stana vodi kroz špalir pohotnih i prezirnih muških pogleda. Ali treba ići po vodu. Treba naći hranu. Treba preživjeti. I uskoro obrazovanoj, plavokosoj i ponosnoj Berlinčanki postaje jasno da u kaosu ratnih dana vladaju drukčija pravila i da se, želi li preživjeti, mora pokoriti tim pravilima. Ali i uspijeva o svojoj situaciji s odmakom reflektirati. Vidjeti svoje silovatelje kao ljude koji iza sebe imaju svoju kalvariju. Zapisuje rečenicu koju čuje od jednog njemačkog vojnika: “Kad bi Rusi u Berlinu radili ono što smo mi radili na istočnom frontu, uskoro u Berlinu više ne bi bilo žive duše”.
Dok se spremala za ulogu , glavna glumica, Nina Hoss, naišla je na ljude koji su joj rekli: ‘Tvoja se junakinja trebala ubiti’
Shvaća konačno da mora naći “vođu krda” koji će je zaštititi, jednog ruskog ljubavnika kojemu će se podati svojevoljno da bi je on štitio od drugih mužjaka u krdu. “Kurve”, kažu ruski vojnici, “čitav Berlin je bordel”. I to nije samo mišljenje Rusa. Kada se njezin muž Gerdvraća s ruskog fronta i pročita njezine dnevnike, i on kaže: “Sve ste vi kurve. Kako odvratno!”
Glavna glumica, Nina Hoss, priča kako je, dok je spremala ulogu, razgovarala o filmu s ljudima koji su joj rekli: “Tvoja junakinja se trebala ubiti”. “Anonimna” se nije ubila. Našla je doista “vođu krda”, majora - i tu na trenutke povijesna istina ustupa mjesto filmskoj melodrami. Ljubavnu priču između melankoličnog ruskog majora Andrejai “Anonimne” je Färbenböck - doduše tankoćutno, rafinirano i vrlo oprezno ispreo - ali potpuno izmislio. Jer u dnevničkim zapisima anonimne Berlinčanke seksualni odnos s ruskim oficirom nije opisan kao ljubav.
Veliko istraživanje
Ubiti se ili šutjeti i potisnuti, jer zaboraviti se ne može. To su bile jedine dvije mogućnosti koje su vidjele stotine tisuća “žena iz ruševina”, one iste koje su velikim dijelom izgradile poslijeratnu Njemačku. Tim ženama nije nanesena samo fizička bol inanesena trauma od koje se često ne mogu oporaviti do kraja života, već im je okaljana čast - tako to vide njihovi silovatelji, one same i njihova okolina.
Ali tu je bilo, i to je tipično njemački moment, i grižnje savjesti, svijesti o zlu i strašnim zločinima koje su nacisti učinili nad milijunima, sviješću da su žene agresora.
Zato je “Anonimna”zaključala svoje dnevnike u škrinju kolektivnog zaborava, zato su njemački čitatelji mogli njezine šokantne, fascinantne i povijesno izrazito vrijedne zapise pročitati u novom izdanju tek kada ih je ponovno iz te škrinje izvukao Hans Magnus Enzensbergeri objavio ih 2003. u svojoj “Drugačijoj biblioteci”. I zato se tek sada, 63 godine poslije, a potaknuto filmom “Anonimna”, u Njemačkoj provodi veliko znanstveno istraživanje o ženama silovanima u tom ratu.
Šutnja do kraja
Provode ga psihijatri sveučilišta Greifswald s kölnskom udrugom Medica mondiale čija je šefica Monica Hauserza svoj angažman u pomoći ženama silovanima u ratu dobila ove godine alternativnu Nobelovu nagradu. Provodi se za sada samo na području Berlin-Brandenburga i Mecklenburg-Vorpommerna i trebalo bi pomoći još živim žrtvama iz Drugog svjetskog rata da nađu (kasni) mir, ali i donijeti saznanja koja bi mogla biti korištena u terapiji “svježih” žrtava. Objavljen je i broj telefona na koji se mogu javiti. Među njima sigurno neće biti i Berlinčanka za koju se u međuvremenu ipak zna da se zvala Marta Hiller. Umrla je, šuteći do kraja, 2001. godine.
Dunja Dragojević iz Berlina
Dnevnički zapisi
Sada je prvi put u povijesti o masovnim silovanjima vršenima nad njemačkim ženama u
Dnevnički zapisi Anonimne naišli su 1959. na masovnu osudu javnosti. |
Njemačka žena koja dolazi kod jednog zapovjednika Crvene armije tražiti zaštitu od njegovih vojnika koji izmučeni, bijesni, raskalašeni, ispunjeni mržnjom na kraju svog pobjedničkog pohoda na Berlin siluju sve što im se nađe na putu a ženskoga je roda, u filmu Maxa Färbenbökadobiva odgovor: “Što je tih par minuta?” Što je tih par minuta koliko traje jedno “obično” silovanje, misli ruski major, prema, recimo, sudbini njegove žene koju su Nijemci objesili? Ili prema svjedočanstvu mladog ruskog vojnika koji tim istim silovanim Berlinčankama priča kako su njemački vojnici u njegovom selu, na njegove oči, zaklali svu djecu i razmrskali im lubanje?
Nikome ne bi palo na pamet, pa čak ni Nijemcima koji breme svoje povijesne krivnje revnije nego ijedan drugi narod prenose s koljena na koljeno, reći da je silovanje nevinih žena normalna ratna pojava, da taj zločin nad civilima može opravdati neki zločin koji su muževi, prijatelji, braća ili sunarodnjaci tih civila počinili, ma kako strašan on bio.
‘Vođa krda’
Ali ono što film “Anonimna” jako dobro pokazuje jest specifičnost motiva njemačke šutnje o ženama koje su silovali osvajači. Ili je ispravnije reći: osloboditelji? Priča Maxa Färbenböcka je tako dojmljiva i potresna ne samo zato što se bavi poglavljem Drugog svjetskog rata o kojem gotovo ništa ne znamo, nego i zato što pokušava diferencirano oslikati šizofreniju posljednjih ratnih dana u Berlinu. Sigurno je bilo puno lakše naći neku strašnu priču o bespomoćnoj i jadnoj njemačkoj udovici koja je izgubila muža na ruskom frontu, a onda su je navodni osloboditelji pred očima vlastite djece seksualno zlostavljali, jer takvih priča je bilo. Napretek. I sigurno je bilo lakše od nje napraviti film koji bi bez dvojbe izmamio suze na oči gledatelja. Ali film “Anonimna” nije takva priča. U njemu ruski silovatelji nisu tek sirove životinje. A njihove žrtve nisu tek bespomoćni subjekti koji plaćaju danak ratu.
Glavna junakinja, “Anonimna”, ne očajava nad svojom sudbinom. I nju siluju prljavi, gnjevni ruski vojnici. Više puta. Različiti. Svaki izlazak iz stana vodi kroz špalir pohotnih i prezirnih muških pogleda. Ali treba ići po vodu. Treba naći hranu. Treba preživjeti. I uskoro obrazovanoj, plavokosoj i ponosnoj Berlinčanki postaje jasno da u kaosu ratnih dana vladaju drukčija pravila i da se, želi li preživjeti, mora pokoriti tim pravilima. Ali i uspijeva o svojoj situaciji s odmakom reflektirati. Vidjeti svoje silovatelje kao ljude koji iza sebe imaju svoju kalvariju. Zapisuje rečenicu koju čuje od jednog njemačkog vojnika: “Kad bi Rusi u Berlinu radili ono što smo mi radili na istočnom frontu, uskoro u Berlinu više ne bi bilo žive duše”.
Dok se spremala za ulogu , glavna glumica, Nina Hoss, naišla je na ljude koji su joj rekli: ‘Tvoja se junakinja trebala ubiti’
Shvaća konačno da mora naći “vođu krda” koji će je zaštititi, jednog ruskog ljubavnika kojemu će se podati svojevoljno da bi je on štitio od drugih mužjaka u krdu. “Kurve”, kažu ruski vojnici, “čitav Berlin je bordel”. I to nije samo mišljenje Rusa. Kada se njezin muž Gerdvraća s ruskog fronta i pročita njezine dnevnike, i on kaže: “Sve ste vi kurve. Kako odvratno!”
Ubiti se ili šutjeti - to su bile jedine mogućnosti koje su na kraju imale. |
Glavna glumica, Nina Hoss, priča kako je, dok je spremala ulogu, razgovarala o filmu s ljudima koji su joj rekli: “Tvoja junakinja se trebala ubiti”. “Anonimna” se nije ubila. Našla je doista “vođu krda”, majora - i tu na trenutke povijesna istina ustupa mjesto filmskoj melodrami. Ljubavnu priču između melankoličnog ruskog majora Andrejai “Anonimne” je Färbenböck - doduše tankoćutno, rafinirano i vrlo oprezno ispreo - ali potpuno izmislio. Jer u dnevničkim zapisima anonimne Berlinčanke seksualni odnos s ruskim oficirom nije opisan kao ljubav.
Veliko istraživanje
Ubiti se ili šutjeti i potisnuti, jer zaboraviti se ne može. To su bile jedine dvije mogućnosti koje su vidjele stotine tisuća “žena iz ruševina”, one iste koje su velikim dijelom izgradile poslijeratnu Njemačku. Tim ženama nije nanesena samo fizička bol inanesena trauma od koje se često ne mogu oporaviti do kraja života, već im je okaljana čast - tako to vide njihovi silovatelji, one same i njihova okolina.
Ali tu je bilo, i to je tipično njemački moment, i grižnje savjesti, svijesti o zlu i strašnim zločinima koje su nacisti učinili nad milijunima, sviješću da su žene agresora.
Zato je “Anonimna”zaključala svoje dnevnike u škrinju kolektivnog zaborava, zato su njemački čitatelji mogli njezine šokantne, fascinantne i povijesno izrazito vrijedne zapise pročitati u novom izdanju tek kada ih je ponovno iz te škrinje izvukao Hans Magnus Enzensbergeri objavio ih 2003. u svojoj “Drugačijoj biblioteci”. I zato se tek sada, 63 godine poslije, a potaknuto filmom “Anonimna”, u Njemačkoj provodi veliko znanstveno istraživanje o ženama silovanima u tom ratu.
Šutnja do kraja
Provode ga psihijatri sveučilišta Greifswald s kölnskom udrugom Medica mondiale čija je šefica Monica Hauserza svoj angažman u pomoći ženama silovanima u ratu dobila ove godine alternativnu Nobelovu nagradu. Provodi se za sada samo na području Berlin-Brandenburga i Mecklenburg-Vorpommerna i trebalo bi pomoći još živim žrtvama iz Drugog svjetskog rata da nađu (kasni) mir, ali i donijeti saznanja koja bi mogla biti korištena u terapiji “svježih” žrtava. Objavljen je i broj telefona na koji se mogu javiti. Među njima sigurno neće biti i Berlinčanka za koju se u međuvremenu ipak zna da se zvala Marta Hiller. Umrla je, šuteći do kraja, 2001. godine.
Dunja Dragojević iz Berlina