Hrvatski biskupi ne mogu u Jasenovac, jer se Crkva s tih pozicija žestoko napadala kao da je i ona kriva - objašnjava gospićko-senjski biskup Mile Bogović (doktorirao na povijesti, što nije nevažno u ovom slučaju). Ići u tu sredinu znači ići na nepripremljen teren, objašnjava biskup Bogović.
Rimski biskupi - Ivan Pavao II i Benedikt XVI - smatrali su, pak, da u Auschwitz ne samo da mogu, nego i da moraju, iako je Crkva s tih pozicija žestoko napadana kao da je i ona kriva. Štoviše, univerzalna Katolička crkva je jasno rekla da je uzela u obzir krivnju katolika (i kršćana uopće) za Auschwitz: "Činjenica da se je shoah dogodio u Europi, upravo u zemljama duge kršćanske uljudbe, pokreće pitanje o odnosima između nacističkih progona i stavova što su ih kršćani u tijeku više stoljeća gajili prema Židovima." Tako piše u dokumentu koji je Crkva objavila 1988, u pripremama za Veliki jubilej 2000 godine, u sklopu koje je tadašnji papa Ivan Pavao II, u prvu korizmenu nedjelju, izrazio kajanje za sve grijehe počinjene u Crkvi i u njezino ime. Očito, ni Ivan Pavao II ni Benedikt XVI nisu ni imali potrebe vaditi se na "nepripremljen teren".
A zašto nije "pripremljen teren" i u Hrvatskoj? Zašto je ovdje još sablažnjiv Jasenovac, kao simboličko mjesto genocida nad Židovima? I nad Romima? I djelomičnog genocida nad Srbima? I hrvatski katolički biskupi su usvojili svoj dokument, osudivši u njemu zločine, pa i taj - u čemu je problem? Je li taj dokument bio danak vremenu i Vatikanu, ili taktički potez da se ne kaže kako samo u nas Crkva šuti, ili je on u toj Crkvi promišljen i proživljen?
A ako jest - kako to da je "teren nepripremljen"?
I hrvatski katolički biskupi su usvojili svoj dokument, osudivši u njemu zločine, pa i taj - u čemu je problem? Je li taj dokument bio danak vremenu i Vatikanu, ili taktički potez da se ne kaže kako samo u nas Crkva šuti, ili je on u toj Crkvi promišljen i proživljen? A ako jest - kako to da je 'teren nepripremljen'?
Ivan Pavao II je ocijenio da je nacizam bio "apsolutno zlo". I on i njegov nasljednik vide holokaust kao izraz nacističkog poganstva i kao iskaz očite volje da se obračuna s Božjim Izabranim narodom, a preko njega i sa samim Bogom.
Je li tu problem za hrvatske biskupe? Prihvaćaju li ocjenu te dvojice papa? Žele li od te osude amnestirati ustaše? Je li još vide baš ustašku državu kao "ostvarenje tisućljetnog sna", kao Božje djelo, kako ju je na Uskrs 1941. pozdravio blaženi Stepinac? Ili se možda kao olakotna okolnost uzima što u Jasenovcu nisu eliminirani samo Židovi, nego i pravoslavni Srbi? Ili se "samo" ne uspijeva "pripremiti teren" za raspravu o stavovima koje su katolici gradili o pravoslavnima (i pravoslavni o katolicima) kao shizmaticima (raskolnicima)?
Može li rasprava o Jasenovcu biti ušutkana činjenicom Golog otoka, koji jest također bio apsolutno zlo: nije bilo dopustivo staljinističkim metodama suzbijati staljiniste (a otvoreno je pitanje koliko je poslanih na Goli zaista bilo privrženo Staljinu, te koliki bi se dio njih zaista borio za Staljina protiv Tita); nije bilo dopustivo izricati "administrativne" kazne bez suda, poglavito ne za "verbalni delikt" ili, još gore, za "delikt opredjeljenja"; u svemu tome je bilo krajnje nedopustivo ljude ponižavati, mučiti i, povremeno, ubijati. Ali Goli otok nije bio mjesto genocida, niti je po broju žrtava usporediv s Jasenovcem.
Na ta pitanja o sadržaju treba odgovoriti. Ali i prije tog odgovora, čak i bez njega, čini se jasnim simbolički naboj mise na Golom otoku na Dan antifašističke borbe.
Biskup i povjesničar Bogović jamačno ne zanemaruje činjenicu da je Crkva vazda komunicirala i simbolima, kadikad jasnije nego riječju. Pontifikat Ivana Pavla II bio je u velikoj mjeri sazdan baš na komunikaciji simbolima, posredovanoj sredstvima masovnog komuniciranja doslovce u sve krajeve svijeta, a ni Benedikt XVI nije od toga odustao.
U takvoj Crkvi naprosto je nemoguće ne razmisliti o simboličnom značenju odabira mise na Golom otoku na Dan antifašističke borbe, uz odbijanje odlaska u Jasenovac.
Crkva u Hrvata tu sasvim jasno poručuje, simbolom bez riječi, da antifašističku borbu vidi ponajprije, a možda i isključivo, kao akciju komunista koji su se drznuli oduzeti joj stoljećima stjecan imutak (uostalom, i blaženi Stepinac je javno reagirao tek na taj čin vlasti poslije drugoga svjetskog rata), te da preko toga ne mogu preći ni u vijeke vjekova.
Da na taj dan naglasak polemički stavlja ne na žrtve fašizma, nego na žrtve komunista. Da su joj bliže žrtve komunista, makar bili i "staljinisti", nego žrtve fašista, među kojima su, eto, Židovi i Romi, da se ne spominju "shizmatici" i, dakako, komunisti.
U krajnjoj liniji, na simboličkoj razini, biskupi se i poslije 65 godina svrstavaju na jednu stranu. I to sami, a da ih nitko ne gura.
Inoslav Bešker
Rimski biskupi - Ivan Pavao II i Benedikt XVI - smatrali su, pak, da u Auschwitz ne samo da mogu, nego i da moraju, iako je Crkva s tih pozicija žestoko napadana kao da je i ona kriva. Štoviše, univerzalna Katolička crkva je jasno rekla da je uzela u obzir krivnju katolika (i kršćana uopće) za Auschwitz: "Činjenica da se je shoah dogodio u Europi, upravo u zemljama duge kršćanske uljudbe, pokreće pitanje o odnosima između nacističkih progona i stavova što su ih kršćani u tijeku više stoljeća gajili prema Židovima." Tako piše u dokumentu koji je Crkva objavila 1988, u pripremama za Veliki jubilej 2000 godine, u sklopu koje je tadašnji papa Ivan Pavao II, u prvu korizmenu nedjelju, izrazio kajanje za sve grijehe počinjene u Crkvi i u njezino ime. Očito, ni Ivan Pavao II ni Benedikt XVI nisu ni imali potrebe vaditi se na "nepripremljen teren".
A zašto nije "pripremljen teren" i u Hrvatskoj? Zašto je ovdje još sablažnjiv Jasenovac, kao simboličko mjesto genocida nad Židovima? I nad Romima? I djelomičnog genocida nad Srbima? I hrvatski katolički biskupi su usvojili svoj dokument, osudivši u njemu zločine, pa i taj - u čemu je problem? Je li taj dokument bio danak vremenu i Vatikanu, ili taktički potez da se ne kaže kako samo u nas Crkva šuti, ili je on u toj Crkvi promišljen i proživljen?
A ako jest - kako to da je "teren nepripremljen"?
I hrvatski katolički biskupi su usvojili svoj dokument, osudivši u njemu zločine, pa i taj - u čemu je problem? Je li taj dokument bio danak vremenu i Vatikanu, ili taktički potez da se ne kaže kako samo u nas Crkva šuti, ili je on u toj Crkvi promišljen i proživljen? A ako jest - kako to da je 'teren nepripremljen'?
|
Je li tu problem za hrvatske biskupe? Prihvaćaju li ocjenu te dvojice papa? Žele li od te osude amnestirati ustaše? Je li još vide baš ustašku državu kao "ostvarenje tisućljetnog sna", kao Božje djelo, kako ju je na Uskrs 1941. pozdravio blaženi Stepinac? Ili se možda kao olakotna okolnost uzima što u Jasenovcu nisu eliminirani samo Židovi, nego i pravoslavni Srbi? Ili se "samo" ne uspijeva "pripremiti teren" za raspravu o stavovima koje su katolici gradili o pravoslavnima (i pravoslavni o katolicima) kao shizmaticima (raskolnicima)?
Može li rasprava o Jasenovcu biti ušutkana činjenicom Golog otoka, koji jest također bio apsolutno zlo: nije bilo dopustivo staljinističkim metodama suzbijati staljiniste (a otvoreno je pitanje koliko je poslanih na Goli zaista bilo privrženo Staljinu, te koliki bi se dio njih zaista borio za Staljina protiv Tita); nije bilo dopustivo izricati "administrativne" kazne bez suda, poglavito ne za "verbalni delikt" ili, još gore, za "delikt opredjeljenja"; u svemu tome je bilo krajnje nedopustivo ljude ponižavati, mučiti i, povremeno, ubijati. Ali Goli otok nije bio mjesto genocida, niti je po broju žrtava usporediv s Jasenovcem.
Na ta pitanja o sadržaju treba odgovoriti. Ali i prije tog odgovora, čak i bez njega, čini se jasnim simbolički naboj mise na Golom otoku na Dan antifašističke borbe.
Biskup i povjesničar Bogović jamačno ne zanemaruje činjenicu da je Crkva vazda komunicirala i simbolima, kadikad jasnije nego riječju. Pontifikat Ivana Pavla II bio je u velikoj mjeri sazdan baš na komunikaciji simbolima, posredovanoj sredstvima masovnog komuniciranja doslovce u sve krajeve svijeta, a ni Benedikt XVI nije od toga odustao.
U takvoj Crkvi naprosto je nemoguće ne razmisliti o simboličnom značenju odabira mise na Golom otoku na Dan antifašističke borbe, uz odbijanje odlaska u Jasenovac.
Crkva u Hrvata tu sasvim jasno poručuje, simbolom bez riječi, da antifašističku borbu vidi ponajprije, a možda i isključivo, kao akciju komunista koji su se drznuli oduzeti joj stoljećima stjecan imutak (uostalom, i blaženi Stepinac je javno reagirao tek na taj čin vlasti poslije drugoga svjetskog rata), te da preko toga ne mogu preći ni u vijeke vjekova.
Da na taj dan naglasak polemički stavlja ne na žrtve fašizma, nego na žrtve komunista. Da su joj bliže žrtve komunista, makar bili i "staljinisti", nego žrtve fašista, među kojima su, eto, Židovi i Romi, da se ne spominju "shizmatici" i, dakako, komunisti.
U krajnjoj liniji, na simboličkoj razini, biskupi se i poslije 65 godina svrstavaju na jednu stranu. I to sami, a da ih nitko ne gura.
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....