Egzil i gorčina na irski način

S književnošću Williama Trevora prvi sam se put upoznao prije pet ili šest godina, kad je Sysprint objavio roman "Felicijino putovanje" iz 1994., po kojem je ugledni Atom Egoyan kasnije napravio film.



"Felicijino putovanje"  je priča o trudnoj djevojci koja putuje iz Irske u Englesku pronaći neodgovornog oca, a fascinirala me kao apotekarski točan spoj stvari koje inače ne idu zajedno. To je roman koji priča o razvlaštenoj ženi i okrutnosti patrijarhalnog društva. Istodobno, taj je roman pričao o irskom nacionalizmu i podložnosti Irske engleskoj ekonomiji i kulturi.



Taj roman na svoj je način bio i psiho(pato)loški triler. Ipak, sve su silnice bile podređene studiji karaktera i jedinstvenoj atmosferi. "Felicia" je bila i ostala knjiga koja je promijenila mene i moje pisanje.



Kad sam irskim znancima pričao o "otkriću" Trevora, redovito su mi kazivali kako ovaj slavni veteran (rođen 1928. u Mitchelstownu, u Corku) ponajprije ima ugled vrsnog kratkopisca.

Pisac dvadeset i osam romana



Ako je vjerovati internetu, i sam Trevor romane smatra svojom usputnom djelatnošću. Da tu "usputnost" treba uzeti sa zrnom soli, svjedoči i činjenica da je Trevor od šezdesetih objavio čak 28 romana i triput osvajao nagradu White-bread. Trevor je izgradio svijet u čijem je središtu provincija, koji propituje teme politike, nacije i identiteta, a posebice odnos bogate protestantsko-feudalne manjine i katoličke većine u Irskoj 19. i 20. stoljeća. Sve te  teme kod Trevora su prožete intimizmom, a romani su kronike gubitništava, elegije svijeta koji se osuo u prah.



"Priča o Lucy Gault" je roman iz 2002. koji je nominiran za najslavnije britanske književne nagrade, Whitebread i Booker. Ujedno, to je roman koji se nadovezuje na liniju onih Trevorovih u kojima tematizira sudbinu protestantske gospoštije u osvit irske samostalnosti i nakon nje.



Smješten u 1921., roman se događa u irskom mjestašcu Lahardane pokraj kojeg se nalazi dvor bogatih protestantskih posjednika Gaultovih. Nakon što im je grupa mladih katolika pokušala spaliti posjed, Gaultovi odluče zabraviti kuću i otići u Europu. Večer prije puta, osmogodišnja Lucy skrije se od roditelja jer ne želi napustiti dom. U drvarnici, Lucy ne zna da je pas njenu odjeću razvukao po žalu. Gaultovi nalaze plašt i zaključuju da se Lucy utopila.



Shrvani, požure napustiti Laherdane i sljedećih dvadeset godina lutaju Italijom i Švicarskom. Lady Gault je ogorčena na Irsku i mužu zabranjuje čak i da se pismom javi posluzi i mještanima. Tako Gaultovi ne znaju da im je kći živa, da je podižu bivši sluge i da u praznoj kući odrasta u zrelu djevojku. A onda se jednog dana otac vraća kući.

Granična književnost



Priča priziva nama zemljopisno i povijesno bliže situacije. "Lucy Gault" po osnovnom osjećanju egzila, žala i gorčine podsjeća pomalo na italo-hrvatsku graničnu književnost (Fabrio, Tomizza), a vjerojatno će jednom tako izgledati i prečansko-krajiška književnost druge generacije.

 

"Priča o Lucy Gault"

 

Sysprint, Zagreb, 2005.



240 str., meki uvez

Cijena: 130 kn

WILLIAM TREVOR

Međutim, "Lucy Gault" - premda roman s političkim upaljačem - nije politički roman. Riječ je prije o književnosti apsurda koja pomalo podsjeća na Camusa i u kojoj se likovima romana poigrava okrutni bog-humorist priređujući im preslane šale. Kažu da Trevorove kratke priče podsjećaju na Maupassanta i (osobito) Čehova, a reklo bi se da nešto takvog ima i u romanu.



Junaci su uspavana seoska "gentry" koja sanja velegrad ili jug, ali i koja istodobno tone u čamotinju i nepomičnost. Bili ove ili one vjere, mladi ili stari, bogati ili siroti, žene ili muškarci - svi Trevorovi likovi gube, i znaju da gube.



Ljudi koji vole Franzena, Holdera ili bolje Coetzeeove knjige trebali bi u ruke uzeti Trevora. To je ista vrsta književnosti, na neki način fino konzervativne, osovljene oko dubokih karaktera i prožete tolstojevskom melankolijom. Trevor je pravi klasik i šteta je samo što ga upoznajemo ovako kasno.

Jurica Pavičić