Gospodine Sutliću, vratite nam stare partizanske filmove - zavapio je kolumnist Večernjaka Josip Pavičić, inače poznati publicist i vlasnik Naklade Pavičić, u povodu emitiranja ‘Ponosa Ratkajevih’, povijesne sapunice na HRT-u. “Za vrijeme socijalizma snimljene su mnoge serije i filmovi o “historiji radničkog pokreta, Partije i NOB-a”.
Sve je u tim ekranizacijama bilo podređeno vladajućoj ideologiji i istina je bila samo ono što je toj ideologiji odgovaralo. Lagalo se na klaftre, ali se ipak nije lagalo i iskrivljavalo tako grubo i primitivno kao u ovoj tv sapunici... Vrhunac (glupe) tendencioznosti jest prizor u kojem neki koljač, krvav kao mesar, dolazi k svećeniku moliti da mu dade oprost!”, obrazložio je svoje nezadovoljstvo Pavičić.
Gledanost 20 posto
Povratak partizanskih filmova iz bivšeg režima - po svemu sudeći - neće biti moguć, jer teško da bi bilo kakva druga emisija ili film mogli nadomjestiti popularnost “Ratkajevih”. Nakon HRT-ovog Dnevnika “Ratkajevi” su vrlo često najgledanija emisija na svim domaćim televizijskim programima, s prosječnom gledanošću od 20 posto i nevjerojatnim “shareom” od gotovo pedeset posto. Isprva krivo pozicionirana u večernji termin na drugom programu HRT-a, sapunica se oporavila nakon što je vraćena u već tradicionalni termin za tu vrstu emisija, u pola sedam poslijepodne na prvom programu, međutim, definitivan uzlet doživjela je napokon što je realizirala tematske atrakcije koje je obećavala u najavi.
Ideja Jelene Veljače
Naime, prve epizode “Ponosa Ratkajevih” elaborirale su priču o plemenitaškoj obitelji Rathkay (junaci sapunice nemaju veze sa starom obitelji Rattkay, po čijem je pripadniku Jurju nazvan Ratkajev prolaz u Zagrebu) koja je krajem tridesetih godina prošlog stoljeća na povijesnom raskrižju. Glava obitelji Karlo pod velikim je uplivom dominantne majke Antonije, a preseljenjem na obiteljsko imanje u Bizjaku (nepostojeće mjesto) ugrožava ionako
nestabilne odnose sa suprugom Veronikom: susjed im je, naime, poduzetnik Josip Jurić, svojedobno Veronikina velika ljubav, koja se ionako udala za Karla tek nakon što je povjerovala da je njezin zaručnik poginuo u 1. svjetskom ratu.
Trvenja između “plemićke” i “građanske” obitelji zapetljavaju se dodatno nakon što jača veza između Karlovog sina Krste i Josipove kćeri Helene, a prilog sentimentalno-političkom cirkusu daje i Krstina sestra Bela, čiji je izabranik oficir jugoslavenske vojske Nemanja. Sve bi to ostalo u granicama predvidljive sapunice, međutim, najava za “Ratkajeve” obećavala je i nešto više. Naime, nakon idiličnih kadrova igranja tenisa i jahanja na posjedu Ratkajevih počinje se mahati puškama i pištoljima, a na scenu stupaju ustaše. Endehazija u domaćoj sapunici? Pa zbog toga smo svi već mjesecima prikovani uz mali ekran!
Ideje da se napravi sapunica o najburnijem razdoblju hrvatske povijesti dosjetila se Jelena Veljača, studentica glume na zagrebačkoj ADU, koja je postala zapažena starleta nakon
nastupa u prve dvije sapunice produkcijske kuće AVA, “Villa Maria” i “Ljubav u zaleđu”.
Od 1938. do 1948.
Budući da je tada bila u vezi s predsjednikom uprave tog poduzeća Romanom Majetićem, lako ga je mogla uvjeriti da je gluma toliko ne zanima koliko pisanje. Njezina prva sapunica “Obični ljudi” bila je itekako uspješna, pa je “Ponos Ratkajevih” predstavljao novi, ali puno ambiciozniji zalogaj. Zbivanja su se trebala odigravati od 1938. do 1948. (kako se sada čini, sve će ipak završiti 1946.), što je omogućilo da kroz seriju prodefiliraju političari Kraljevine Jugoslavije i oficiri njihove vojke, njemački i britanski špijuni, ustaše i partizani, a dio radnje smješten je i u logore NDH. Od ukupno 510 likova, 35 je glavnih, pa je paralelna zbivanja u nekim epizodama teško i pobrojati. Veljača je odmah procijenila da sama ne može izgurati tako velik posao: putem natječaja odabrala je dvije suradnice, Jelenu Svilar i Moranu Foretić (kazališnu redateljicu i kćer pokojnog kazališnog kritičara Dalibora Foretića), s kojima je dovršila projekt.
Hrvatsko slovo i list
Veljača&co. poprilično su dobile prepletanjem povijesti i sapunice. U njihovoj interpretaciji, uspostava NDH omogućila je jednom dijelu likova političko i društveno napredovanje. Kod nekih je u pitanju čisti karijerizam, kao kod liječnika dr. Ranka Hebba, koji postaje ministar zdravstva, ili Vilka Oreškovića, sina konjušara Ratkajevih, koji se nada usponu u ustaškoj hijerarhiji. Josip Jurić također postaje dužnosnik NDH, ali kod njega su motivi kompleksniji, a razočaranje u novi poredak postaje očito nakon problematičnih Rimskih ugovora, kojima je Dalmacija prodana Italiji. Istodobno, obitelji se iznova dijele ne samo po generacijskom jazu
nego i po političkom opredjeljenju: Bela radi za ustaše, jer joj se u takvom okružju nudi najviše, a socijalno angažirani Krsto, koji je i prije NDH surađivao s komunistima, pristupa partizanima. Za razliku od oca Josipa, Helena je antifašistkinja, a i Karlo Ratkaj doživljava preobrazbu: razmaženi plemić završi u ustaškom logoru i pretvara se u neku vrstu gandhijevca.
Sapunica “Ponos Ratkajevih” drži se teze da je NDH bio slijepa ulica hrvatskog naroda, ne prešućuje se ni progon Židova, a ilegalni i partizanski pokret predstavljen je kao hvalevrijedna antifašistička alternativa (istina, u epizodama koje tek trebaju uslijediti, ne prešućuje se ni razočaranje koje je uslijedilo po slomu NDH, pobjedom antifašizma). Takva interpretacija, po kojoj su ustaše uglavnom negativci, a njihovi protivnici mahom pozitivci razbjesnila je hrvatsku desnicu, koja je “Ponos Ratkajevih” doživjela kao “udbašku” seriju. Bilo je i komentara da je to stoga što je sapunica namijenjena čitavoj regiji bivše Jugoslavije (televizija Pink emitira je u Srbiji i Bosni, a odnedavno je hit i u Makedoniji), kojoj je takvo tumačenje povijesti najprihvatljivije. “Ratkajevi” su se našli na meti brojnih napisa, u rasponu od Hrvatskog slova do Hrvatskog lista, no veliku gledanost sapunice jedva da su mogli ugroziti komentari glasila niske naklade.
Veljača i njezine kolegice uvjerene su da su povijesna zbivanja prikazale objektivno, a prije rada na seriji pročitale su radove Ljube Bobana, Trpimira Macana, Ive Goldsteina, Mačekove memoare, Čengićeve “Razgovore s Krležom” i još štošta. Epizodu o koljaču koji svećeniku dolazi po oprost - koja je toliko razgnjevila Pavičića - pobrale su iz nešto problematičnijeg izvora, knjige “Rat je završen sedam dana kasnije” Milana Baste, bivšeg partizanskog komesara i pregovarača s jugoslavenske strane kod Bleiburga, ali nema veze: u NDH je takva zgoda bila itekako moguća. Pogrešno bi, međutim, bilo tumačiti popularnost “Ratkajevih” kroz prizmu povijesnih lekcija.
Možda zbilja nije loše da klinci i tinejdžeri nauče ponešto o NDH iz ovakve sapunice, ali “Ratkajevi” zbilja ne pretendiraju na povijesnu autentičnost. Iako su neki od likova u sapunici uistinu postojali (u tri epizode pojavi se Josip Broz Tito, u dvije dr. Ante Pavelić, među slavnim “gostima” su Rade Končar, Maks Luburić i Bela Krleža, a likova inspiriranih ličnostima koje su uistinu postojale je bezbroj), jao onome koji se želi ozbiljno upustiti u povijesnu utemeljenost te sapunice! Što vrijedi prigovarati epizodi u kojoj Karlo Ratkaj kao jugoslavenski ministar vanjskih poslova potpisuje trojni pakt, kada je to ionako frivolna dosjetka koja treba opravdati neomiljenost tog lika u NDH! A bavljenje činjenicom da je glavna intriga u tome da je to potpisao srpski političar (tj. Aleksandar Cincar-Marković), za kojeg je to uistinu bio “vruć kesten”, a ne netko od hrvatskih političara (koji su ionako skloni Nijemcima), treba prepustiti onima koji se razumiju u povijesne finese.
Uzaludne su i polemike koje se vode po medijima oko autentičnosti kostima (neke junakinje nose minicu, a neke se odijevaju kao da su u ranim desetljećima prošlog stoljeća: pa šta?!) i predmeta (ultramoderna peć u kuhinji, telefoni koji su se i za NDH bili “retro”, Krašove bajadere). U “Ratkajevima” je sve dozvoljeno, pa čak i to da je na zidu prostorije u kojoj se skrivaju ilegalci nalijepljen plakat “Živjela KPH” (vjerojatno stoga da signalizira ustašama koji tu upadnu zbog racije da nisu došli na krivo mjesto). Božidar Alić može kolikogod hoće vikati “Komunjare!”, Davoru Janjiću je sve “okej”, iste poštapalice čujemo bezbroj puta (“ja ne mogu vjerovati da se ovo meni događa”), Bojana Gregorić kao da je upravo došla s probe mjuzikla “Chicago” (pa čak i pjeva Gershwinov “Summertime” u NDH cabaretu), međutim, u sredini koja tek naslućuje što znači produkcija zahtjevnih sapunica (na snimanju očito nema rigoroznih redaktora, a pred kostimografa i scenografa mora da su postavljeni preteški zadaci) na tako nešto ne treba pretjerano svraćati pažnju.
Ministar i Židovka
Ono što “Ratkajeve” izdiže u neosporni fenomen jest subverzivan koncept spajanja sapunice i krajnje ozbiljnih povijesnih tema. Kada ste u domaćoj dramskoj produkciji imali prilike vidjeti scenu u kojoj ustaški ministar luduje za svojom ženom Židovkom i neprestano insistira na sadomazohističkom odnosu? Ili scenu u kojoj tri protagonistice odlaze u partizane u visokim štiklama i ekstravagantnim šeširićima? Potonje pritom nije naivnost od strane scenarista, jer drugi junaci ironiziraju njihovu nesmotrenost.
A kada ste pak vidjeli sapunicu u kojoj u tolikoj mjeri dominiraju lezbijski odnosi (čak je i jedan od likova - Veronikin prijatelj Bartol - reklo bi se, prikriveni gay) i u kojoj se neprestano čuju feminističke tirade (“Muškarci! Čim se dočepaju vlasti, zaborave kako su do nje došli!)? “Ratkajevi” su - bar u našim uvjetima - uistinu provokativna sapunica, koju različiti slojevi gledatelja prate iz najrazličitijih pobuda. Josip Pavičić (nije u rodu s Josipom Pavičić, jednom od protagonistica sapunice) tvrdi da je to stoga, jer ga amaterska izvedba “Ratkajevih” asocira na humorističku seriju. No pitanje je li to istina i ne privlači li ga toj sapunici zapravo nešto drugo.
Nenad Polimac
Sve je u tim ekranizacijama bilo podređeno vladajućoj ideologiji i istina je bila samo ono što je toj ideologiji odgovaralo. Lagalo se na klaftre, ali se ipak nije lagalo i iskrivljavalo tako grubo i primitivno kao u ovoj tv sapunici... Vrhunac (glupe) tendencioznosti jest prizor u kojem neki koljač, krvav kao mesar, dolazi k svećeniku moliti da mu dade oprost!”, obrazložio je svoje nezadovoljstvo Pavičić.
Gledanost 20 posto
Povratak partizanskih filmova iz bivšeg režima - po svemu sudeći - neće biti moguć, jer teško da bi bilo kakva druga emisija ili film mogli nadomjestiti popularnost “Ratkajevih”. Nakon HRT-ovog Dnevnika “Ratkajevi” su vrlo često najgledanija emisija na svim domaćim televizijskim programima, s prosječnom gledanošću od 20 posto i nevjerojatnim “shareom” od gotovo pedeset posto. Isprva krivo pozicionirana u večernji termin na drugom programu HRT-a, sapunica se oporavila nakon što je vraćena u već tradicionalni termin za tu vrstu emisija, u pola sedam poslijepodne na prvom programu, međutim, definitivan uzlet doživjela je napokon što je realizirala tematske atrakcije koje je obećavala u najavi.
Ideja Jelene Veljače
Naime, prve epizode “Ponosa Ratkajevih” elaborirale su priču o plemenitaškoj obitelji Rathkay (junaci sapunice nemaju veze sa starom obitelji Rattkay, po čijem je pripadniku Jurju nazvan Ratkajev prolaz u Zagrebu) koja je krajem tridesetih godina prošlog stoljeća na povijesnom raskrižju. Glava obitelji Karlo pod velikim je uplivom dominantne majke Antonije, a preseljenjem na obiteljsko imanje u Bizjaku (nepostojeće mjesto) ugrožava ionako
nestabilne odnose sa suprugom Veronikom: susjed im je, naime, poduzetnik Josip Jurić, svojedobno Veronikina velika ljubav, koja se ionako udala za Karla tek nakon što je povjerovala da je njezin zaručnik poginuo u 1. svjetskom ratu.
Trvenja između “plemićke” i “građanske” obitelji zapetljavaju se dodatno nakon što jača veza između Karlovog sina Krste i Josipove kćeri Helene, a prilog sentimentalno-političkom cirkusu daje i Krstina sestra Bela, čiji je izabranik oficir jugoslavenske vojske Nemanja. Sve bi to ostalo u granicama predvidljive sapunice, međutim, najava za “Ratkajeve” obećavala je i nešto više. Naime, nakon idiličnih kadrova igranja tenisa i jahanja na posjedu Ratkajevih počinje se mahati puškama i pištoljima, a na scenu stupaju ustaše. Endehazija u domaćoj sapunici? Pa zbog toga smo svi već mjesecima prikovani uz mali ekran!
Ideje da se napravi sapunica o najburnijem razdoblju hrvatske povijesti dosjetila se Jelena Veljača, studentica glume na zagrebačkoj ADU, koja je postala zapažena starleta nakon
nastupa u prve dvije sapunice produkcijske kuće AVA, “Villa Maria” i “Ljubav u zaleđu”.
Od 1938. do 1948.
Budući da je tada bila u vezi s predsjednikom uprave tog poduzeća Romanom Majetićem, lako ga je mogla uvjeriti da je gluma toliko ne zanima koliko pisanje. Njezina prva sapunica “Obični ljudi” bila je itekako uspješna, pa je “Ponos Ratkajevih” predstavljao novi, ali puno ambiciozniji zalogaj. Zbivanja su se trebala odigravati od 1938. do 1948. (kako se sada čini, sve će ipak završiti 1946.), što je omogućilo da kroz seriju prodefiliraju političari Kraljevine Jugoslavije i oficiri njihove vojke, njemački i britanski špijuni, ustaše i partizani, a dio radnje smješten je i u logore NDH. Od ukupno 510 likova, 35 je glavnih, pa je paralelna zbivanja u nekim epizodama teško i pobrojati. Veljača je odmah procijenila da sama ne može izgurati tako velik posao: putem natječaja odabrala je dvije suradnice, Jelenu Svilar i Moranu Foretić (kazališnu redateljicu i kćer pokojnog kazališnog kritičara Dalibora Foretića), s kojima je dovršila projekt.
Hrvatsko slovo i list
Veljača&co. poprilično su dobile prepletanjem povijesti i sapunice. U njihovoj interpretaciji, uspostava NDH omogućila je jednom dijelu likova političko i društveno napredovanje. Kod nekih je u pitanju čisti karijerizam, kao kod liječnika dr. Ranka Hebba, koji postaje ministar zdravstva, ili Vilka Oreškovića, sina konjušara Ratkajevih, koji se nada usponu u ustaškoj hijerarhiji. Josip Jurić također postaje dužnosnik NDH, ali kod njega su motivi kompleksniji, a razočaranje u novi poredak postaje očito nakon problematičnih Rimskih ugovora, kojima je Dalmacija prodana Italiji. Istodobno, obitelji se iznova dijele ne samo po generacijskom jazu
nego i po političkom opredjeljenju: Bela radi za ustaše, jer joj se u takvom okružju nudi najviše, a socijalno angažirani Krsto, koji je i prije NDH surađivao s komunistima, pristupa partizanima. Za razliku od oca Josipa, Helena je antifašistkinja, a i Karlo Ratkaj doživljava preobrazbu: razmaženi plemić završi u ustaškom logoru i pretvara se u neku vrstu gandhijevca.
Sapunica “Ponos Ratkajevih” drži se teze da je NDH bio slijepa ulica hrvatskog naroda, ne prešućuje se ni progon Židova, a ilegalni i partizanski pokret predstavljen je kao hvalevrijedna antifašistička alternativa (istina, u epizodama koje tek trebaju uslijediti, ne prešućuje se ni razočaranje koje je uslijedilo po slomu NDH, pobjedom antifašizma). Takva interpretacija, po kojoj su ustaše uglavnom negativci, a njihovi protivnici mahom pozitivci razbjesnila je hrvatsku desnicu, koja je “Ponos Ratkajevih” doživjela kao “udbašku” seriju. Bilo je i komentara da je to stoga što je sapunica namijenjena čitavoj regiji bivše Jugoslavije (televizija Pink emitira je u Srbiji i Bosni, a odnedavno je hit i u Makedoniji), kojoj je takvo tumačenje povijesti najprihvatljivije. “Ratkajevi” su se našli na meti brojnih napisa, u rasponu od Hrvatskog slova do Hrvatskog lista, no veliku gledanost sapunice jedva da su mogli ugroziti komentari glasila niske naklade.
Veljača i njezine kolegice uvjerene su da su povijesna zbivanja prikazale objektivno, a prije rada na seriji pročitale su radove Ljube Bobana, Trpimira Macana, Ive Goldsteina, Mačekove memoare, Čengićeve “Razgovore s Krležom” i još štošta. Epizodu o koljaču koji svećeniku dolazi po oprost - koja je toliko razgnjevila Pavičića - pobrale su iz nešto problematičnijeg izvora, knjige “Rat je završen sedam dana kasnije” Milana Baste, bivšeg partizanskog komesara i pregovarača s jugoslavenske strane kod Bleiburga, ali nema veze: u NDH je takva zgoda bila itekako moguća. Pogrešno bi, međutim, bilo tumačiti popularnost “Ratkajevih” kroz prizmu povijesnih lekcija.
Možda zbilja nije loše da klinci i tinejdžeri nauče ponešto o NDH iz ovakve sapunice, ali “Ratkajevi” zbilja ne pretendiraju na povijesnu autentičnost. Iako su neki od likova u sapunici uistinu postojali (u tri epizode pojavi se Josip Broz Tito, u dvije dr. Ante Pavelić, među slavnim “gostima” su Rade Končar, Maks Luburić i Bela Krleža, a likova inspiriranih ličnostima koje su uistinu postojale je bezbroj), jao onome koji se želi ozbiljno upustiti u povijesnu utemeljenost te sapunice! Što vrijedi prigovarati epizodi u kojoj Karlo Ratkaj kao jugoslavenski ministar vanjskih poslova potpisuje trojni pakt, kada je to ionako frivolna dosjetka koja treba opravdati neomiljenost tog lika u NDH! A bavljenje činjenicom da je glavna intriga u tome da je to potpisao srpski političar (tj. Aleksandar Cincar-Marković), za kojeg je to uistinu bio “vruć kesten”, a ne netko od hrvatskih političara (koji su ionako skloni Nijemcima), treba prepustiti onima koji se razumiju u povijesne finese.
Uzaludne su i polemike koje se vode po medijima oko autentičnosti kostima (neke junakinje nose minicu, a neke se odijevaju kao da su u ranim desetljećima prošlog stoljeća: pa šta?!) i predmeta (ultramoderna peć u kuhinji, telefoni koji su se i za NDH bili “retro”, Krašove bajadere). U “Ratkajevima” je sve dozvoljeno, pa čak i to da je na zidu prostorije u kojoj se skrivaju ilegalci nalijepljen plakat “Živjela KPH” (vjerojatno stoga da signalizira ustašama koji tu upadnu zbog racije da nisu došli na krivo mjesto). Božidar Alić može kolikogod hoće vikati “Komunjare!”, Davoru Janjiću je sve “okej”, iste poštapalice čujemo bezbroj puta (“ja ne mogu vjerovati da se ovo meni događa”), Bojana Gregorić kao da je upravo došla s probe mjuzikla “Chicago” (pa čak i pjeva Gershwinov “Summertime” u NDH cabaretu), međutim, u sredini koja tek naslućuje što znači produkcija zahtjevnih sapunica (na snimanju očito nema rigoroznih redaktora, a pred kostimografa i scenografa mora da su postavljeni preteški zadaci) na tako nešto ne treba pretjerano svraćati pažnju.
Ministar i Židovka
Ono što “Ratkajeve” izdiže u neosporni fenomen jest subverzivan koncept spajanja sapunice i krajnje ozbiljnih povijesnih tema. Kada ste u domaćoj dramskoj produkciji imali prilike vidjeti scenu u kojoj ustaški ministar luduje za svojom ženom Židovkom i neprestano insistira na sadomazohističkom odnosu? Ili scenu u kojoj tri protagonistice odlaze u partizane u visokim štiklama i ekstravagantnim šeširićima? Potonje pritom nije naivnost od strane scenarista, jer drugi junaci ironiziraju njihovu nesmotrenost.
A kada ste pak vidjeli sapunicu u kojoj u tolikoj mjeri dominiraju lezbijski odnosi (čak je i jedan od likova - Veronikin prijatelj Bartol - reklo bi se, prikriveni gay) i u kojoj se neprestano čuju feminističke tirade (“Muškarci! Čim se dočepaju vlasti, zaborave kako su do nje došli!)? “Ratkajevi” su - bar u našim uvjetima - uistinu provokativna sapunica, koju različiti slojevi gledatelja prate iz najrazličitijih pobuda. Josip Pavičić (nije u rodu s Josipom Pavičić, jednom od protagonistica sapunice) tvrdi da je to stoga, jer ga amaterska izvedba “Ratkajevih” asocira na humorističku seriju. No pitanje je li to istina i ne privlači li ga toj sapunici zapravo nešto drugo.
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....