Erika Krpan, bivša ravnateljica KDZ: Britvić se u osvajanju mandata služi neistinama

Sa zanimanjem sam pročitala članak u Jutarnjem listu od 14. prosinca u kojem izvješćujete o stanju natječaja za ravnatelja Koncertne direkcije Zagreb jer mi je još uvijek stalo do toga što se u toj ustanovi događa.



Nije mi, međutim, jasno zašto se - vjerojatno u velikoj želji da osvoji još jedan mandat - Saša Britvić služi neistinama, pa držim umjesnim izvijestiti vas o nekoliko činjenica, među ostalim i zbog djelatnika KDZ-a s kojima sam uspješno surađivala i koje pamtim po dobru.



Kada je preuzeo vodstvo KDZ-a, Britvić nije zatekao "neefikasnu i tehnološki i organizacijski zaostalu ustanovu", nego ustanovu koja je već tada - a ne za njegova direktorovanja - imala u cijelosti rasprodan svoj najreprezentativniji ciklus "Svijet glazbe" u KD-u Vatroslava Lisinskog te niz aktivnosti i u Zagrebu i izvan njega.



U tom je razdoblju, dakle, prije Britvićeva mandata, Koncertna direkcija Zagreb ne osobito ali zadovoljavajuće tehnološki opremljena potrebnom informacijskom i drugom opremom koja je omogućavala normalno poslovanje.



- Impresivni niz svjetskih imena koji Britvić spominje nije ništa 'impresivniji' od serije velikih svjetskih reproduktivnih umjetnika koji su desetljećima posredovanjem KDZ-a posjećivali Zagreb i Hrvatsku, pa i u godinama neposredno uoči Britvićeva mandata. Gostovanje "impresivnih svjetskih imena" ionako uvijek ovisi isključivo o količini sredstava koja je netko: organizator, mecena, u našem slučaju grad Zagreb - u takvo gostovanje spreman uložiti.



 Umjesto da neobjektivno hvali vlastite zasluge, predlažem Saši Britviću da dobro promisli zašto je pri glasovanju u ustanovi koju vodi četiri godine dobio samo četiri glasa Podsjećam također da je KDZ u razdoblju između 1996. i 2002. uložio golem trud u nastojanje da se pokrene koncertna sezona u državi, u gradovima i mjestima koji za takvo što imaju tehnološke uvjete, sve s idejom da koncertni život u Hrvatskoj ne može - uz malo iznimaka - biti sveden samo na grad Zagreb. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske pokazalo je u određenoj mjeri razumijevanje za takve planove, pa se u posljednjim godinama moga mandata broj koncerata izvan Zagreba počeo postupno povećavati, iako još nije bio dostigao prijeratnu razinu. Kako bi se ubrzao napredak na tom području, KDZ je tražilo uporišta, partnere, suradnike u većim središtima. Dobar je primjer bila poslovnica Koncertne direkcije u Zadru, odnosno Koncertni ured Zadar koji je Zadar 2002. odlučio priključiti svom kazalištu, što je, slučajno ili ne, koincidiralo s mojim odlaskom iz KDZ-a. Što se dogodilo s drugim gradovima i mjestima ne znam, ali pratila sam pompozne najave o tzv. Zagrebačkom prstenu koji je de facto proizašao iz ranijih ideja o povezanoj hrvatskoj sezoni, ali je funkcionirao ne dulje od jedne ili dvije sezone, iako najavljivan kao velik preokret u radu KDZ-a.



Posljedica je lagano odumiranje izvanzagrebačke aktivnosti, dakako, na štetu hrvatskih glazbenika čija se lista posljednjih godina - sudeći prema podacima na web stranici - značajno osula. Stoga mi nije jasno što znači kada Britvić spominje "predstavljanje hrvatske glazbe i glazbenika u svijetu" kada ih KDZ ne predstavlja na adekvatan način ni kod kuće. Dakako, dobro su mi poznata i ograničenja i teškoće koje takva nastojanja prate i za opću bi dobrobit bilo priznati ih i nastojati nalaziti rješenja za njih.



Kada sam se prije pet godina i sama našla u reizbornoj poziciji, dobila sam na glasovanju u ustanovi 50 posto glasova djelatnika s pravom odlučivanja. Držeći to nedovoljnim povjerenjem za nastavak mandata, povukla sam se.



Umjesto da neobjektivno hvali vlastite zasluge, predlažem Saši Britviću da dobro promisli zašto je pri glasovanju u ustanovi koju vodi četiri godine dobio samo četiri glasa i koji bi mogli biti razlozi što nije dobio i ostale.