Etiketa

Etiketa u hrvatskome ima četiri ne posve srodna značenja, koja navodi i Hrvatski jezični portal. Primarno etiketa znači naljepnicu na robi (ne samo boci) s naznakom imena, sastava, cijene i sl.; nadalje, ona označava utvrđen red i način društvenog ophođenja „po etiketi“; u strukturalističkoj lingvistici može značiti označitelja; u prenesenu značenju etiketa je neargumentirani javni sud o nekome (obično negativan), što nazivamo i etiketiranjem.

U značenju naljepnice etiketa je sve normiraniji element zajedničkog tržišta u Evropskoj uniji i globaliziranu svijetu, a istodobno je i sve važniji čimbenik zaštite potrošača od prevare. Na njoj u načelu mora pisati naziv proizvoda, od kojih je sastojaka sastavljen i koje aditive sadrži, kojemu je tretmanu bio izložen (npr. pasterizaciji, jonizaciji, smrzavanju itd.), u kojoj je zemlji proizveden i tko ga je, eventualno, uvezao.

Za neke proizvode nužna je i oznaka kvalitete i proizvoda, odnosno kontrole kvalitete zajedno s nazivom kontrolora. Za hranu i piće nužne su i upute o čuvanju proizvoda, o krajnjem roku njegove uporabe itd. Sve su češći i podaci o ambalaži i o preporučenu ili obaveznu načinu njezina recikliranja.

Zahvaljujući naljepnicama odnosno ceduljama kojima se na dvoru Louisa XIV sugeriralo pravila ponašanja, etiketa je postala sinonim za bonton, a zatim za kôd ponašanja.

„Etiketa“ je u hrvatskome galicizam, „étiquette“ (usp. tal. „etichetta“, šp. „etiqueta“) od starijeg oblika „estiquette“, koji je postverbal glagola „estiquer“ (nalijepiti). U korijenu je pragermanski korijen „*stik-“ (usp. engl. „stick), izveden iz indoevropskoga „*st(e)ig-“ (ucijepiti, nabosti).