Europsko pravo u Hrvatskoj

Hrvatska je postala kandidat za članstvo u Europskoj Uniji. Proces pregovaranja već je počeo. Članstvo, međutim, nije cilj po sebi, već on mora biti logičan završetak jednog iznimno složenog i odgovornog procesa prilagodbe našega zakonodavstva europskome pravu i, što je još važnije, osposobljavanja tijela javne vlasti, posebice sudstva, za primjenu tog prava. 



Kad je o zakonodavstvu riječ, valja otvoreno reći kako ne samo da Hrvatska obiluje nekvalitetnim, često nejasnim i proturječnim zakonima, koji se uz to učestalo mijenjaju, što uzrokuje posvemašnju pravnu nesigurnost. Iznimno važni zakoni donose se po hitnom postupku, često i bez suvislije rasprave u Saboru i bez sluha za kritičke primjedbe stručne javnosti. Stoga je sasvim opravdana bojazan da naš zakonodavac zapravo neće biti u stanju u razmjerno kratkom vremenskom razdoblju izvršiti (domaću) zadaću usklađivanja našeg svekolikog zakonodavstva s europskim pravom.



TEMELJNI MEHANIZMI



Čak i pod pretpostavkom da Sabor u idućih nekoliko godina uspije na zadovoljavajući način uskladiti naše zakonodavstvo sa zakonodavstvom EU, ostaje mnogo presudnije pitanje: što je Hrvatska dosad učinila da pravodobno pripremi i osposobi hrvatsko pravosuđe, posebice hrvatsko sudstvo, na radikalne promjene u pravnome sustavu koje će uslijediti ulaskom Hrvatske u EU?



Na žalost, vrlo malo.



Brojni problemi koje godinama opterećuju hrvatsko sudstvo već su odavno detektirani i opisani (kronična preopterećenost pa, posljedično, i alarmantna neučinkovitost sudstva, neadekvatni materijalni i prostorni uvjeti rada sudaca, neodgovarajući i netransparentni sustavi nagrađivanja i napredovanja sudaca, nepostojanje programa sustavne stručne edukacije sudaca, neracionalna mreža sudova, kadrovska neekipiranost sudova, tehnička neopremljenost sudova, nepostojanje ustaljene sudske prakse zbog nekvalitetnih zakona, koji se, uz to, učestalo i mijenjaju...).



Ali svi ti problemi, koliko god ozbiljni i teški bili, učinit će se zapravo neznatnima i razmjerno lako rješivima u usporedbi s problemima i mogućim pravnim kaosom s kojima će se hrvatsko sudstvo, a posljedično i hrvatski građani suočiti s ulaskom Hrvatske u EU ne poduzme li hrvatska vlada odmah i sve što je moguće i potrebno da educira, pripremi i osposobi suce za adekvatnu primjenu europskog prava.



Za budućnost Hrvatske i njezinih građana odlučujuće je, dakle, pitanje kako stvoriti kompetentno sudstvo koje će biti u stanju odgovoriti svim izazovima ulaska u EU. U tom bi procesu bilo pogubno da suci budu prepušteni sami sebi. Država im je, naime, dužna osigurati sve materijalne i druge pretpostavke za osposobljavanje i stručno usavršavanje - utvrditi detaljan plan kontinuirane i sustavne edukacije sudaca o europskome pravu, osigurati prijevode relevantnih presuda i odluka Europskog suda i Europskog suda za ljudska prava, kao i nacionalnih sudova koji su to pravo već primjenjivali, omogućiti svakom sucu izravan pristup Internetu i educirati ih u njegovu korištenju, poticati i omogućiti specijalizaciju sudaca za određene grane prava, osigurati im stručnu literaturu... Ne bude li sudstvo na vrijeme osposobljeno, prije svega u smislu kompetentnosti da primjenjuje europsko pravo, prijeti nam kolaps pravosuđa s nesagledivim posljedicama.



Iznimno je važno uspostaviti djelotvorne i autoritativne mehanizme kontinuiranog nadzora nad radom sudaca, i to ne samo u formalnom, nego i u kvalitativnom smislu. To, međutim, moraju biti unutarstrukovni, a nikako ne politički ili parapolitički, mehanizmi. Jedino je struka ovlaštena objektivno, sine ira et studio, valorizirati rezultate nečijeg rada i uspostaviti transparentne i objektivne kriterije profesionalnog napredovanja. Ne radi se, dakle, ni o kakvoj lustraciji sudaca, jer bi to bilo pogubno, već o uspostavljanju samoregulativnih mehanizama sudačke profesije, kakvi postoje i u drugim demokratskim zemljama, koji će omogućiti diferencijaciju sposobnih i motiviranih sudaca od onih koji to nisu. Drugim riječima, o mehanizmima koji će valorizirati stručnost i marljivost, a kažnjavati (pa i razrješavanjem sudačke dužnosti) svakog koji ne samo neuredno nego i nestručno obavlja sudačku dužnosti, i to bez obzira o kojoj se razini sudbene vlasti radilo. Samo doista stručni suci koji znaju pravilno tumačiti i primjenjivati pravo mogu doista presuđivati. Svaka reforma sudstva koja bi se ograničila samo na materijalno-kvantitativni aspekt, a ne i na supstancijalno-kvalitativni aspekt sudačkog posla, ne bi suštinski riješila problem našeg pravosuđa u kontekstu ulaska u EU ma koliko uspješno bila provedena.



Postojeći mehanizmi procjene rada i utvrđivanja stegovne odgovornosti sudaca, sadržani u Zakonu o sudovima i Zakonu o Državnom sudbenom vijeću, pokazali su se, na žalost, insuficijentnima.



DOPRINOS MEDIJA



Znatan doprinos osposobljavanju sudstva da spremno dočeka "udar" europskog prava (posebice kad je o segmentu ljudskih prava i sloboda riječ) može i treba dati javnost, a posebice mediji. I to ne samo izvještavanjem sa sudskih rasprava nego i komentiranjem konkretnih sudskih presuda.



Kontrola javnosti nad radom sudaca i sudskim postupcima pretpostavka je pravilnog vršenja pravde, kao što to neprestalno naglašava i Europski sud za ljudska prava.



Naše recentne javne rasprave o komentiranju nepravomoćnih sudskih odluka pokazale su, međutim, da začuđujući broj pojedinaca, čak i unutar pravne struke, smatra da se nepravomoćne presude ne smiju nikako javno komentirati. Pritom se pozivaju na jednu reliktnu i demokratskome društvu krajnje neprimjerenu odredbu Kaznenog zakona koja zabranjuje svako javno iznošenje mišljenja (čak i pred grupom ljudi) o tome kako bi u konkretnome slučaju sub iudice pravosudni dužnosnik trebao postupati ili kakve odluke donositi.



To naprosto nije točno i proturječi ne samo pravu na javnost suđenja već i pravu na slobudu izražavanja (koja su zajamčena kako Ustavom RH tako i Europskom konvencijom o ljudskim pravima).



U svojim brojnim presudama Europski sud za ljudska prava opetovano naglašava da i "sudovi, kao i druge javne institucije, nemaju imunitet od kritike i ispitivanja" te ističe sljedeće stajalište: "Nesporna je činjenica da sudovi ne mogu djelovati u vakuumu. Iako su sudovi mjesta na kojima se utvrđuje krivnja ili nevinost osobe optužene za kazneno djelo, to ne znači da se prije ili tijekom kaznenih postupaka ne mogu voditi rasprave o predmetu, kako u specijaliziranim časopisima tako i u tisku te u najširoj javnosti. Pod uvjetom da ne prekorači granice postavljene u interesu pravilnog provođenja pravde, izvještavanje o sudskim postupcima, uključujući i komentar, pridonosi njihovoj otvorenosti i stoga je u potpunosti sukladno zahtjevima o javnosti suđenja sadržanima u članku 6. stavka 1. Europske konvencije (o ljudskim pravima). I ne samo da mediji imaju pravo širiti takve informacije i ideje nego ih i javnost ima pravo primati."



Jasno je, dakle, da je i nepravomoćne sudske presude dopušteno komentirati, posebice kad je o obrazloženju i u njemu sadržanim pravnim premisama riječ. Bitno je, međutim, da ta kritika bude u javnome interesu, racionalna i argumentirana, te da se pritom ne krši pravo optuženika u nekom sudskom postupku na presumpciju nevinosti, odnosno da se ne prejudicira ničija krivnja.



Suci bi takve komentare trebali primati u dobroj vjeri, imajući u vidu nespornu činjenicu da na hrvatskoj javnoj sceni djeluju pojedinci, uključujući i novinare, i različite nevladine udruge koji se intenzivno, već godinama, bave različitim segmentima prava, posebice kad je o ljudskim pravima i slobodama riječ, koji su dobro upoznati s europskim pravom i sudskom praksom na području svoga interesa i javnog djelovanja. Suci bi trebali imati sluha za njihove primjedbe i komentare, jer su oni itekako relevantni i mogu im pomoći u stručnom usavršavanju.    



U tom je smislu neprocjenjiva uloga medija, jer mediji su za modernu demokraciju ono što je za antičku demokraciju značila agora - forum na kojem slobodni građani raspravljaju o javnim poslovima i kontroliraju kako sve grane javne vlasti, uključujući i sudstvo, obavljaju svoje odgovorne društvene zadaće. I nikakve rigidne zakonske norme ili kazneni progoni zbog navodnog pritiska na pravosuđe ne mogu zaštititi sudstvo i potaknuti povjerenje javnosti u njegov rad. To mogu postići samo suci svojim znanjem, svojom stručnošću i uvjerljivošćusvojih odluka. Informirana kritička javnost im u tome samo može pomoći. 



Vesna Alaburić