Riječ je o kronici jedne hercegovačke plemićke obitelji od ranijih godina XVII. stoljeća do kraja XX. Da odmah kažem: u Hercegovini, posebno u Trebinju, gdje je zapravo kolijevka mojih Ilijasbegovića, od XVII. stoljeća (kada kronika počinje) do sada nije postojalo takvo prezime.
Postojala su druga, kao Resulbegovići, među kojima sam osobno poznavao obitelj uglednog Ilijas-bega. Zahvaljujući svom druženju s njegovim sinovima, u čestim susretima s Ilijas-begom, kao dječaka oduševljavala me širina vidika i plemenitost tog čovjeka. Vjerojatno je to bio razlog što sam po njegovu imenu nazvao "izmišljenu" obitelj Ilijasbegovića.
Doista u mojoj sagi nema ništa iz povijesti i života Resulbegovića. Jedino prostor, koji nazivam Begovina, odgovara stvarnom (onom Resulbegovića na lijevoj obali trebinjske rijeke.)
Ilijas-beg Resulbegović mi je sigurno pomogao da lica u mojoj sagi podsjećaju na njegovu mjeru ljudskosti, duh tolerancije i međusobnu snošljivost naroda i pojedinaca na balkanskom prostoru, povijesno podijeljenom dubokim provalijama religioznih i nacionalnih mitova.
Dakle, nije mi bila namjera dokumentarno rekonstruirati sudbinu neke stvarne obitelji kroz prohujala stoljeća, već utemeljiti imaginarnu obitelj i njezine članove sposobne da svjedoče o vlastitoj sudbini, koja je po svemu tragična i gubitnička.
U ovom vremenu kada se potomcima Ilijasbegovića dogodila Srebrenica, moja saga govori o neprekinutom nizu događanja Srebrenica jednom narodu. Nastojanja pojedinih Ilijasbegovića, kroz stoljeća, da se povijesne nepravde otklone i izgrade mostovi međusobnog poštovanja različitosti, završavaju nažalost neuspjehom i mukom gubitništva.
Dokle će tako?, pitam se.
ULOMAK
Sjedio je Ilijas blizu njega na stepeništu, s laktovima na koljenima i prstima zarivenim u kosu, oborena pogleda, šutljiv i nepomičan kao kip, kao onaj miralaj Hasan-beg na uljanom portretu, kao i njegov otac na Bleiburgu, kako to Ilijasbegovići oduvijek izgledaju kada se nađu pred nepreskočivim visokim zidom svoga kismeta.
Na sva Markova uvjeravanja, kao i prije, prijateljev kip ostao je hladan i nepomičan. Gledajući ga kako sjedi presamićen s laktovima na koljenima i prstima ruku zarivenim u kosu, sve jasnije je spoznavao njegovu ravnodušnost prema vlastitoj sudbini. Osjećao se gotovo sasvim poraženim pred prijateljevom nehajnom šutnjom, pa je napokon sam zašutio i otišao do zidnog otvora za top da bi dalekozorom osmotrio šta se događa oko tvrđave. Nije ništa osobito primijetio i, odloživši dalekozor, zagledan daleko tamo prema rijeci, dugo vremena slušao blejanje nekog stada ovaca, ili mu se to tek pričinjalo.
Iznenadno je oćutio njegovu ruku na svome ramenu: prijatelju, dosta si pizdio, a sad pusti mene da ti nešto rečem, rekao je... Mnogo puta se Ilijas njemu i drugima obratio s ovom rečenicom, i sad ju je čak popratio dobro poznatim njegovim ironičnim osmijehom. Uvijek je to bio predznak Ilijasove čvrste prizemljenosti, što je Marka obradovalo, ponadavši se da se u njemu konačno pojavio onaj stari i dobro mu poznati prijatelj, sposoban da svojim razumom uvijek nadvlada osjećaje. No, Ilijas ga je odmah razuvjerio, rekavši da ta tvrđava nije dubrovački Lovrijenac, a da njih dvojica nisu Hamlet i njegov prijatelj Horacijo, već da je ovo prava životna scena, na kojoj im neprijatelj neće u peharima nuditi lažni otrov, od kojega će biti mrtvi samo do kraja komada i na pljesak publike oživjeti. Ko zna, rekao je osmijehnuvši se, možda se naš Fortinbras ipak pojavi sa zelenom mudžahedinskom vrpcom oko glave i prije negoli ispijemo otrov.
Poslije dulje i neprekidne pucnjave, zavladala je opet tišina, a njih dvojica, skriveni iza uskih puškarnica, mogli su golim okom vidjeti naoružane ljude u maskirnim uniformama koji se u kraćim jednoredima šuljaju puteljcima kroz makiju prema tvrđavi. Marko je dalekozorom osmatrao i začuđeno se obratio prijatelju: ovo nisu mudžahedini, rekao je, i pružio Ilijasu dalekozor. Nisu, potvrdio je Ilijas. Umjesto zelenih vrpca vezanih oko čela, na kojima je bijelim slovima pisalo "La ilahe illalah", kako su to već često viđali na televiziji. Po izgledu i lakoći kojom se kreću, reklo bi se da su većina seljaci, ili možda rudari iz obližnjih mjesta koji umjestio rudarskog krampa sada imaju u rukama uglavnom kalašnjikove.
Da su bar mudžahedini, rekao je Marko razočaran, misleći na Enka. Ilijas mu odgovori kako zaista ne sumnja u mogućnost da je Enko došao negdje u Bosnu sa svojim afganistanskim mudžahedinima i da se Ilija sigurno nije šalio, ali od Livnjaka je čuo da su baš ti što mile oko tvrđave "gologuzi", kako ih Livnjak nazva, uglavnom iz sela gdje je počinjen već širom svijeta čuveni zločin i da su "žedni osvete" mnogo više od tamnoputih mudžahedina.
Marko nije mogao sakriti svoj strah: misliš da su nerazumni? Ilijas mu nakon stanke reče: ko zna, možda Livnjak zađerava. Opet su utonuli u šutnju. Marko je nešto sinoć večerao, a Ilijas ništa ni taknuo. Je li gladan, ili žedan, pitao se. Od nečega i njemu su se neprestano sušila usta i često je gasio žeđ vodom koje je bilo u dovoljnoj količini. Opet je zakratko Ilijas podigao lice i, osluškujući iznenadnu viku iz daljine, rekao da nije žedan i prije negoli će se opet pretvoriti u kip reče svojim dubrovačkim: para, gosti će nam doć ranije u vizitu. Misliš li da će skoro? upitao je Marko. Ilijas je izvukao iz džepića svoj stari sat (orlođio, kako on kaže): najviše za uru, rekao je sa onom sigurnošću u koju se Marko za vrijeme obrane Mostara, imao priliku toliko puta uvjeriti.
Kao da je Marko tek tada shvatio svu opasnost zamke u kojoj su se našli. Dok je prijatelj ukipljen nastavio svoju šutnju, sa gubitnički pognutom glavom i zarivenim prstima u kosi, on je, osjećajući neku čudnu uznemirenost u sebi, valjda onakvu koju ljudsko biće osjeti naslućujući svoj mogući kraj, skriven iza puškarnice promatrao dalekozorom, južne, najpristupačnije prilaze tvrđavi. U velikom luku oprezno su se šuljale kolone naoružanih ljudi, vjerojatno s ciljem da sa svih strana okruže tvrđavu. Rekao mu je Ilijas da ti sigurno znaju o povlačenju iz tvrđave, dok štede topničku municiju, ali nisu sigurni koliko ih je u njoj ostalo. Nekoliko njih u maskirnim uniformama kao da se odjednom stvoriše u malom travnatom dolcu stotinjak metara od južnog ulaza u tvrđavu.
Trebalo je Marku dosta vremena da svlada grčeve u želucu i okrene se prijatelju, koji se u međuvremnu i sam probudio iz svoje ukipljelosti i stao kraj susjedne puškarnice. Dalekozor u Markovoj ruci poskakivao je od drhtavice. što je Ilijas primijetio i s osmijehom rekao: to je ljudski. Marko ga je zagrlio i on mu uzvrati, ali brzo opusti ruke i gledajući mu u oči reče kako nema vremena još jednom uvjeravati ga da sve ovo doista nije teatar. Izvadio je iz džepa svoju bijelu maramicu, razvio je i stisnuvši među dva prsta jedan njen kut, stao poviše svoje glave s njom mahati. Ovako, prijatelju, pokazao mu je još jednom i dodao da moraju odmah krenuti, kako bi prije napadača otvorili kapiju i s podignutom maramicom, kao bijelom zastavom za predaju, pošao u susret k njima.
A ti?, htjede ga Marko zapitati, ali on ga preduhitri i ozbiljno reče: kako smo se dogovorili: prvo ti, a onda s njima dođi po mene. Malo je zastao, vadeći svoj "orlođijo" iz džepa. Za svaki slučaj, rekao je, moraš mi učinit pjaćer. Ako se dogodi da sam preživiš. Molim te, ništa nemoj rijet, znaš da je ovo najprljaviji rat u Evropi u posljednjih sto godišta. Dao mu je stari sat i zamolio da ga uruči Enku, ako ga ikada susretne. Marko je nesvjesno uzeo sat i stavio u svoj džep.
Doći ću ja po tebe, rekao je Ilijasu i dotaknuvši mu generalski čin na dolami rekao: Skini to, i negdje baci! Ilijas se opet osmijehnuo i uhvativši ga rukom za nadlakticu poveo prema stubištu. Vrijeme je, homo ća doli. Tog časa začuo se snažan glas iz blizine koji ih je pozivao na predaju. Eto nas na kapiju! ‡ viknuo je Ilijas glasno i snažno povukao Marka za ruku. Kao mladići, sjurili su niz stepenište tvrđave i brzo se našli pred zatvorenim teškim željeznim vratima glavnog ulaza u tvrđavu.
Ilijas je povirio kroz puškarnicu na željeznoj kapiji i tiho rekao: blizu su, mogli bi opalit "zoljom", ili "bestrzajcem", ako pomisle da oklijevamo. Brzo... Naprezao se da otvori vrata, koja se baš i nisu tako jednostavno otvarala. Marko je već toliko drhtao da je jedva nešto malo pomogao prijatelju u pomicanju teške "đirele", koja je iznutra zakračunavala kapiju. Još jednom Ilijas je povirio kroz puškarnicu kapije, gurnuo mu u ruke svoju rastvorenu bijelu maramici i upozorio ga da je uzme među dva prsta desne ruke. Marko ga je poslušao, a zatim unatoč tutnju u sljepoočnicama čuo kad mu Ilijas reče: pazi, ja otvaram.
Marko je bio toliko ošamućen da je zaboravio podići uvis maramicu, što je učinio tek kad iza sebe začu glasnu Ilijasovu opomenu. Išao je olovnih nogu, kao u snu, i s očima potpuno zamućenim nekom čudesnom bukom u glavi i tiktakanjima damara u sljepoočnicama. Činilo mu se da mu grupica nejasnih, udvostručenih ili čak utrostručenih, razlivenih figura nešto, kao, mašu rukama, dozivaju ga k sebi.
Feđa Šehović (1930.) završio je studij književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bio je direktor Drame HNK u Splitu, knjižničar i ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, a od 1985. sudjeluje u gradnji Doma Marina Držića te postaje i njegov prvi voditelj. Umirovljen je na toj dužnosti (1996.).
Autor je brojnih romana, uključujući i romansiranu biografiju Marina Držića "Vidra", i drama za koje nagrađen nizom nagrada. Objavljivao je i pod pseudonimom Raul Mitrovich.
Feđa Šehović
Postojala su druga, kao Resulbegovići, među kojima sam osobno poznavao obitelj uglednog Ilijas-bega. Zahvaljujući svom druženju s njegovim sinovima, u čestim susretima s Ilijas-begom, kao dječaka oduševljavala me širina vidika i plemenitost tog čovjeka. Vjerojatno je to bio razlog što sam po njegovu imenu nazvao "izmišljenu" obitelj Ilijasbegovića.
Doista u mojoj sagi nema ništa iz povijesti i života Resulbegovića. Jedino prostor, koji nazivam Begovina, odgovara stvarnom (onom Resulbegovića na lijevoj obali trebinjske rijeke.)
Ilijas-beg Resulbegović mi je sigurno pomogao da lica u mojoj sagi podsjećaju na njegovu mjeru ljudskosti, duh tolerancije i međusobnu snošljivost naroda i pojedinaca na balkanskom prostoru, povijesno podijeljenom dubokim provalijama religioznih i nacionalnih mitova.
Dakle, nije mi bila namjera dokumentarno rekonstruirati sudbinu neke stvarne obitelji kroz prohujala stoljeća, već utemeljiti imaginarnu obitelj i njezine članove sposobne da svjedoče o vlastitoj sudbini, koja je po svemu tragična i gubitnička.
U ovom vremenu kada se potomcima Ilijasbegovića dogodila Srebrenica, moja saga govori o neprekinutom nizu događanja Srebrenica jednom narodu. Nastojanja pojedinih Ilijasbegovića, kroz stoljeća, da se povijesne nepravde otklone i izgrade mostovi međusobnog poštovanja različitosti, završavaju nažalost neuspjehom i mukom gubitništva.
Dokle će tako?, pitam se.
ULOMAK
Sjedio je Ilijas blizu njega na stepeništu, s laktovima na koljenima i prstima zarivenim u kosu, oborena pogleda, šutljiv i nepomičan kao kip, kao onaj miralaj Hasan-beg na uljanom portretu, kao i njegov otac na Bleiburgu, kako to Ilijasbegovići oduvijek izgledaju kada se nađu pred nepreskočivim visokim zidom svoga kismeta.
Na sva Markova uvjeravanja, kao i prije, prijateljev kip ostao je hladan i nepomičan. Gledajući ga kako sjedi presamićen s laktovima na koljenima i prstima ruku zarivenim u kosu, sve jasnije je spoznavao njegovu ravnodušnost prema vlastitoj sudbini. Osjećao se gotovo sasvim poraženim pred prijateljevom nehajnom šutnjom, pa je napokon sam zašutio i otišao do zidnog otvora za top da bi dalekozorom osmotrio šta se događa oko tvrđave. Nije ništa osobito primijetio i, odloživši dalekozor, zagledan daleko tamo prema rijeci, dugo vremena slušao blejanje nekog stada ovaca, ili mu se to tek pričinjalo.
Iznenadno je oćutio njegovu ruku na svome ramenu: prijatelju, dosta si pizdio, a sad pusti mene da ti nešto rečem, rekao je... Mnogo puta se Ilijas njemu i drugima obratio s ovom rečenicom, i sad ju je čak popratio dobro poznatim njegovim ironičnim osmijehom. Uvijek je to bio predznak Ilijasove čvrste prizemljenosti, što je Marka obradovalo, ponadavši se da se u njemu konačno pojavio onaj stari i dobro mu poznati prijatelj, sposoban da svojim razumom uvijek nadvlada osjećaje. No, Ilijas ga je odmah razuvjerio, rekavši da ta tvrđava nije dubrovački Lovrijenac, a da njih dvojica nisu Hamlet i njegov prijatelj Horacijo, već da je ovo prava životna scena, na kojoj im neprijatelj neće u peharima nuditi lažni otrov, od kojega će biti mrtvi samo do kraja komada i na pljesak publike oživjeti. Ko zna, rekao je osmijehnuvši se, možda se naš Fortinbras ipak pojavi sa zelenom mudžahedinskom vrpcom oko glave i prije negoli ispijemo otrov.
Poslije dulje i neprekidne pucnjave, zavladala je opet tišina, a njih dvojica, skriveni iza uskih puškarnica, mogli su golim okom vidjeti naoružane ljude u maskirnim uniformama koji se u kraćim jednoredima šuljaju puteljcima kroz makiju prema tvrđavi. Marko je dalekozorom osmatrao i začuđeno se obratio prijatelju: ovo nisu mudžahedini, rekao je, i pružio Ilijasu dalekozor. Nisu, potvrdio je Ilijas. Umjesto zelenih vrpca vezanih oko čela, na kojima je bijelim slovima pisalo "La ilahe illalah", kako su to već često viđali na televiziji. Po izgledu i lakoći kojom se kreću, reklo bi se da su većina seljaci, ili možda rudari iz obližnjih mjesta koji umjestio rudarskog krampa sada imaju u rukama uglavnom kalašnjikove.
Da su bar mudžahedini, rekao je Marko razočaran, misleći na Enka. Ilijas mu odgovori kako zaista ne sumnja u mogućnost da je Enko došao negdje u Bosnu sa svojim afganistanskim mudžahedinima i da se Ilija sigurno nije šalio, ali od Livnjaka je čuo da su baš ti što mile oko tvrđave "gologuzi", kako ih Livnjak nazva, uglavnom iz sela gdje je počinjen već širom svijeta čuveni zločin i da su "žedni osvete" mnogo više od tamnoputih mudžahedina.
Marko nije mogao sakriti svoj strah: misliš da su nerazumni? Ilijas mu nakon stanke reče: ko zna, možda Livnjak zađerava. Opet su utonuli u šutnju. Marko je nešto sinoć večerao, a Ilijas ništa ni taknuo. Je li gladan, ili žedan, pitao se. Od nečega i njemu su se neprestano sušila usta i često je gasio žeđ vodom koje je bilo u dovoljnoj količini. Opet je zakratko Ilijas podigao lice i, osluškujući iznenadnu viku iz daljine, rekao da nije žedan i prije negoli će se opet pretvoriti u kip reče svojim dubrovačkim: para, gosti će nam doć ranije u vizitu. Misliš li da će skoro? upitao je Marko. Ilijas je izvukao iz džepića svoj stari sat (orlođio, kako on kaže): najviše za uru, rekao je sa onom sigurnošću u koju se Marko za vrijeme obrane Mostara, imao priliku toliko puta uvjeriti.
Kao da je Marko tek tada shvatio svu opasnost zamke u kojoj su se našli. Dok je prijatelj ukipljen nastavio svoju šutnju, sa gubitnički pognutom glavom i zarivenim prstima u kosi, on je, osjećajući neku čudnu uznemirenost u sebi, valjda onakvu koju ljudsko biće osjeti naslućujući svoj mogući kraj, skriven iza puškarnice promatrao dalekozorom, južne, najpristupačnije prilaze tvrđavi. U velikom luku oprezno su se šuljale kolone naoružanih ljudi, vjerojatno s ciljem da sa svih strana okruže tvrđavu. Rekao mu je Ilijas da ti sigurno znaju o povlačenju iz tvrđave, dok štede topničku municiju, ali nisu sigurni koliko ih je u njoj ostalo. Nekoliko njih u maskirnim uniformama kao da se odjednom stvoriše u malom travnatom dolcu stotinjak metara od južnog ulaza u tvrđavu.
Trebalo je Marku dosta vremena da svlada grčeve u želucu i okrene se prijatelju, koji se u međuvremnu i sam probudio iz svoje ukipljelosti i stao kraj susjedne puškarnice. Dalekozor u Markovoj ruci poskakivao je od drhtavice. što je Ilijas primijetio i s osmijehom rekao: to je ljudski. Marko ga je zagrlio i on mu uzvrati, ali brzo opusti ruke i gledajući mu u oči reče kako nema vremena još jednom uvjeravati ga da sve ovo doista nije teatar. Izvadio je iz džepa svoju bijelu maramicu, razvio je i stisnuvši među dva prsta jedan njen kut, stao poviše svoje glave s njom mahati. Ovako, prijatelju, pokazao mu je još jednom i dodao da moraju odmah krenuti, kako bi prije napadača otvorili kapiju i s podignutom maramicom, kao bijelom zastavom za predaju, pošao u susret k njima.
A ti?, htjede ga Marko zapitati, ali on ga preduhitri i ozbiljno reče: kako smo se dogovorili: prvo ti, a onda s njima dođi po mene. Malo je zastao, vadeći svoj "orlođijo" iz džepa. Za svaki slučaj, rekao je, moraš mi učinit pjaćer. Ako se dogodi da sam preživiš. Molim te, ništa nemoj rijet, znaš da je ovo najprljaviji rat u Evropi u posljednjih sto godišta. Dao mu je stari sat i zamolio da ga uruči Enku, ako ga ikada susretne. Marko je nesvjesno uzeo sat i stavio u svoj džep.
Doći ću ja po tebe, rekao je Ilijasu i dotaknuvši mu generalski čin na dolami rekao: Skini to, i negdje baci! Ilijas se opet osmijehnuo i uhvativši ga rukom za nadlakticu poveo prema stubištu. Vrijeme je, homo ća doli. Tog časa začuo se snažan glas iz blizine koji ih je pozivao na predaju. Eto nas na kapiju! ‡ viknuo je Ilijas glasno i snažno povukao Marka za ruku. Kao mladići, sjurili su niz stepenište tvrđave i brzo se našli pred zatvorenim teškim željeznim vratima glavnog ulaza u tvrđavu.
Ilijas je povirio kroz puškarnicu na željeznoj kapiji i tiho rekao: blizu su, mogli bi opalit "zoljom", ili "bestrzajcem", ako pomisle da oklijevamo. Brzo... Naprezao se da otvori vrata, koja se baš i nisu tako jednostavno otvarala. Marko je već toliko drhtao da je jedva nešto malo pomogao prijatelju u pomicanju teške "đirele", koja je iznutra zakračunavala kapiju. Još jednom Ilijas je povirio kroz puškarnicu kapije, gurnuo mu u ruke svoju rastvorenu bijelu maramici i upozorio ga da je uzme među dva prsta desne ruke. Marko ga je poslušao, a zatim unatoč tutnju u sljepoočnicama čuo kad mu Ilijas reče: pazi, ja otvaram.
Marko je bio toliko ošamućen da je zaboravio podići uvis maramicu, što je učinio tek kad iza sebe začu glasnu Ilijasovu opomenu. Išao je olovnih nogu, kao u snu, i s očima potpuno zamućenim nekom čudesnom bukom u glavi i tiktakanjima damara u sljepoočnicama. Činilo mu se da mu grupica nejasnih, udvostručenih ili čak utrostručenih, razlivenih figura nešto, kao, mašu rukama, dozivaju ga k sebi.
Feđa Šehović (1930.) završio je studij književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bio je direktor Drame HNK u Splitu, knjižničar i ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, a od 1985. sudjeluje u gradnji Doma Marina Držića te postaje i njegov prvi voditelj. Umirovljen je na toj dužnosti (1996.).
Autor je brojnih romana, uključujući i romansiranu biografiju Marina Držića "Vidra", i drama za koje nagrađen nizom nagrada. Objavljivao je i pod pseudonimom Raul Mitrovich.
|
Feđa Šehović ukratko
|
Feđa Šehović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....