Film moraš reklamirati kao jogurt

U srpnju ove godine mladi filmski redatelj Antonio Nuić (Sarajevo 1977.) stigao je na pulski festival sa svojim filmom "Sve džaba" kao potpuni autsajder. Mladog zagrebačkog autora doseljenom iz BiH svi su isticali kao intrigantan talent, njegovi kratki filmovi nisu bili nepoznati struci, a Nuićev treći dio, inače ne baš blistavog trodjelnog omnibusa "Seks, piće i krvoproliće", stekao je gotovo kultni status. Ipak, nitko Nuiću nije davao previše izgleda za nagradu, barem ne u konkurenciji velehita "Što je muškarac bez brkova", eurimagesovske koprodukcije "Karaula" te "Puta lubenica" vječitog miljenika institucija, Branka Schmidta. Na kraju se debitant Nuić pretvorio u potpunog pobjednika: njegov bosanski road movie "Sve džaba" osvojio je Zlatne arene za režiju, scenarij i najbolji film, što nikad u 52 godine povijesti Pule nije uspjelo nijednom debitantu.

Otada je prošlo pet mjeseci, a film "Sve džaba" započeo je svoj kinematografski život. U tom povodu razgovarali smo s Antonijem Nuićem o onome što se s filmom u međuvremenu dogodilo, te s prvim iskustvima kinematografskog života.

Razgovor smo vodili u Splitu, gdje je Nuić došao kao pratnja svojoj djevojci Nataši Janjić, koja glumi glavnu žensku ulogu u "Sve džaba", a u splitskom HNK nastupa u "Ujaku Vanji" A. P. Čehova.

• Je li pulski uspjeh došao kao iznenađenje?

- Iskreno, da. Nismo očekivali skoro ništa, nadali smo se eventualno nagradi za scenarij. Bili smo zaista iznenađeni.

• Koliko pulski uspjeh realno pomaže domaćem filmu?

- Pa, to će objektivno pokazati tek kinodistribucija. Zasad imamo samo brojke prvog vikenda. Nakon prva tri dana film je u tri dvorane u Zagrebu i Rijeci vidjelo 1500 ljudi, s time da još nismo dogovorili prikazivanje u Splitu i drugim gradovima. Ono u čemu nam je Pula sigurno pomogla bilo je to što smo u Sarajevu, zahvaljujući toj nagradi, imali dobar start.

Moj film je koprodukcija s BiH i po temi bosanski, tamo su ljudi bili ponosni što je nešto njihovo osvojilo Pulu, pa je film u startu bio drukčije promatran.

• Mislite li da bi bilo bolje da se nacionalni filmski festival nalazi u takvom terminu, da nakon njega filmovi mogu odmah ići u distribuciju?

- To bi nesumnjivo bilo bolje. Kada bi festival bio bliži jeseni, onda bi uspjeh na njemu ostao u uhu publike.

Recimo, mi smo nastupili na zatvaranju Zagreb Film Festivala, tamo je "Sve džaba" gledalo 1200 ljudi i reakcije su bile odlične. Nažalost, nismo odmah dobili termin distribucije, a bolje bi bilo da jesmo, jer bi još bila aktivna usmena predaja i film bi bio gledaniji.

• Dugo pratimo naš film, ali nisu nam posve jasni razlozi zašto neki domaći filmovi postanu, ili pak ne postanu predmetom zanimanja domaće publike?

- S tim u vezi imam neku poluteoriju. Film, kao prvo, mora svakako biti prezentiran kao komedija ili blizu komediji. Očito je da naša publika ima poriv da se nasmije u kinu, pobjegne od svakodnevice. To je pola recepta. Druga je polovica marketing. Film moraš reklamirati kao jogurt. Ja se, međutim, u svemu tome baš ne snalazim, a nismo imali ni novca za ozbiljan marketing.

• Što se sa "Sve džaba" događalo u međuvremenu?

- Išli smo na dosta festivala. Bili smo u Sarajevu gdje je Rakan Rushaidat dobio nagradu žirija, a film je primljen odlično, što je bilo osobito osjetljivo jer se radnja događa u Bosni. Išli smo nadalje u njemački Cottbus, Skoplje, Raindance festival u Londonu, te na festival autorskog filma u Beograd, gdje smo dobili specijalno priznanje žirija. Dosta putujem po tim festivalima i sada vidim koliko zapravo tamo ima slabih filmova. Očito je dobrih naslova manje nego što se misli.

• Obično se o pojedinim umjetničkim generacijama zna govoriti kao o "izgubljenim generacijama". Ali, vaš filmski naraštaj doslovce je "izgubljen". Malo vas je snimilo film, ne postoji neki kolektivni nastup, niti koherentna estetika. Nema ničeg nalik onom što je u devedesetima funkcioniralo kao "mladi hrvatski film"...

- To je, nažalost, točno. Od moje generacije s akademije, kao ni generacije prije i poslije, nitko nije snimio film. Jako mi je žao što nemamo neku takvu, kolektivnu priču. Nepostojanje generacija šteti kinematografiji. Danci su najbolji primjer: postigli su bitne stvari kad su se skupili u grupu. Sličan rukopis olakšava i prepoznatljivost kad vas se promatra iz inozemstva. Mislim da kod nas ima premalo debitanata; trebala bi nam barem dva debitantska filma godišnje. Ali, mladi autori ni ne grizu, kao da ih je strah. Uvijek mi je drago vidjeti mladog redatelja koji zaista želi film, koji će reći "snimat ću filmove makar u međuvremenu pekao ćevape". Ima takvih, jedan od njih je, recimo, čovjek koji je sad apsolvent režije, Juraj Lerotić.

• Koliko je to povezano s eksplozijom komercijalne TV proizvodnje, koja je posisala redatelje i filmske profesionalce?

- Mislim da to nema previše veze. Istina, ljudi nađu posao na televiziji gdje se radi puno i brzo, a to iscrpi. Dobro se plaća, ali treba naći i mjeru koliko ti stvarno novca treba. Osim toga, mislim da se premalo podupire profesionalni scenaristički rad. Kod nas su scenaristi ljudi koji su primarno dramatičari ili romansijeri, nemate nekoga tko sad ima, recimo, tri scenarija u ladici. Razvoj scenarija ne bi smio biti vezan samo za natječaj, trebao bi biti permanentan.

• Koliko je za mali broj debitanata kriv dramski program TV? Oni su u svoje vrijeme davali prilike, ali, nekako nam se čini, krivim ljudima.

- Dramski program TV trebao bi godišnje napraviti 4-5 filmova koji ne moraju nužno završiti u kinu, pravih TV filmova koji bi mladim režiserima služili kao "postdiplomski". Međutim, nisam sklon ovoj formi srednjometražnog filma od 55 minuta koji televizija gaji. Film mora biti ili kratki ili dugi. Kad već sjedim i gledam neku dramsku radnju 45 minuta, onda želim do kraja odgledati cjelovečernji film. Ovako uvijek imate dojam da je film nedorečen, da naglo završi, kao da je amputiran.

• Televizija, pak, ne voli da joj se otimaju filmovi i da završe u kinima...

- Mislim da bi Pulski festival trebalo demokratizirati tako da se na njemu u posebnom dijelu prikazuju TV filmovi na vlastitom formatu. Onda prebacivanje na kinoformat može doći na kraju, kao nagrada, ako film uspije.

• Je li u Hrvatskoj lako ili teško doći do filma?

- Pa, lakše nego u mnogim drugim zemljama. Oliver Stone je napisao 21 scenarij dok se nije domogao prvog filma. Ej, znaš li koliko je 21 scenarij, koliko je to posla? Dukić i Ostojić su petnaestak godina čekali u SAD-u na prvi film, a Ostojić ga nije ni dočekao. Kad sam napisao "Sve džaba" prvi sam ga put slao fondu i bio odbijen. Odlučio sam ga slati drugi put i rekao producentu: ako me sad odbiju, na šaljem ga više. Pa nisu ni oni koji odabiru papci, valjda su i oni koji put u pravu. Ako me odbiju, rekao sam, napisat ću nešto drugo.

• Prikazivači se žale na slabu gledanost. Koliko je problem u samoj instituciji kina?

- Ja mislim uvelike. Poznajem mnoge klince filmofile koji ne samo da ne idu u kino, nego godinama nisu otišli ni u videoteku. Gledaju samo "divikse". Danas kao da prave filmofile kinorepertoar odbija. Bojim se da su na repertoaru pravi filmovi postali odviše rijetki. Nedavno sam poželio ići u kino i otvorio novine. Sve na programu bili su neki filmovi s "dva" i "tri" Ledeno doba 2, X-Men 3, ovaj 2, onaj 3, sve sequeli. A onda, s druge strane, odem na reviju azijskog filma i tamo se pojave neki ljudi koji se pojave niotkuda. Festivali su uspješni jer se doživljavaju kao rezervati drukčijeg filma. Često pričam s ljudima o tome što im se sviđa, i to obično nisu stvari koje se prikazuju u našim kinima. Stoga ti ljudi i ne idu u kina, jer tamo to ne mogu naći.

• Kad smo ovog ljeta pričali u Puli, istaknuli ste da je tema koja vas najviše zanima - obitelj.

- Da, obitelj je nešto što me najviše intrigira kao redatelja. Najzanimljivije su priče iza zatvorenih vrata. Često se čuju stereotipi - Beograd je filmičniji grad od Zagreba, tamo je sve na ulici, dok je Zagreb u četiri zida. Ja mislim da je to pogrešno, najzanimljivije se stvari događaju unutar četiri zida.

Uzor Meša Selimović Antonio Nuić rođen je 1977. u Sarajevu, gdje je i živio do rata. Početkom rata seli kod rodbine u Hercegovinu, a potom u Zagreb. U Zagrebu studira filmsku režiju na ADU. Skreće pozornost kratkim filmom "Na mjestu događaja" koji 1998. studenti akademije nagrađuju na internom studentskom filmskom festivalu FRKA. Na istoj smotri njegov film "Vratite im Dinamo" dobiva nagradu publike. Na velikom ekranu Nuić debitira trećim dijelom u trodjelnom nogometnom omnibusu "Seks, piće, krvoproliće" u kojem su režirali još i Boris T. Matić i Zvonimir Jurić. Premda je omnibus u cjelini ocijenjen slabim, struka, kritika i publika izdvojile su Nuićev polusatni segment kao briljantan. Nuićev igrani prvijenac "Sve džaba", film je ceste, s radnjom u srednjoj Bosni. Sniman u Varešu i okolici, film pripovijeda o mladiću (Rakan Rushaidat) koji nakon pogibije najboljih prijatelja prodaje očevu kuću, kupuje pokretnu kantinu i putuje iz grada u grad, te dijeli ljudima besplatno piće. Svaki dan putuje u novo naselje, sve dok mu za oko ne zapne konobarica (Nataša Janjić). Gazda gostionice u kojoj ona radi, međutim, u glavnom junaku vidi i poslovnu konkurenciju, i neželjenog suparnika. Kao književni uzor za "Sve džaba" Antonio Nuić navodi Mešu Selimovića, a kao svog omiljenog redatelja Korejca Kim Ki-duka.

Razgovarao Jurica Pavićić