Film o Domovinskom ratu

Ovih dana ponovo se na stranicama dnevnih novina pokrenula priča o filmu koji bi na istinit i pošten način trebao opjevati domovinski rat. (Uzgred to rogobatno i ideološki prenapregnuto ime za rat ukrali smo lično od druga Staljina, koji je tako nazvao sovjetski rat protiv Hitlerove Njemačke i njezinih saveznica, pa je pod tim imenom dotični rat i do danas upamćen.) Svako malo jave se kolektivne težnje i društvene inicijative za takvim filmom, ali njega nema, niti će ga vjerojatno biti - barem ne takvog koji bi publika dobrovoljno gledala - dok god se pokušava načiniti od kolektivnih težnji i društvenih inicijativa. Umjetnička istina čudna je tvar: nastaje isključivo kroz osobni čin, kao priča jednoga čovjeka, a ne čitavog naroda ili koordinacije braniteljskih i veteranskih udruga. No, nemojmo se zbog toga uzrujavati, jer ni drug Staljin tu stvar nije shvaćao pa je tjerao umjetnike da stvaraju po nalogu narodne duše.



Ali, ima jedan film, snimljen u prvom susjedstvu, u kojem je jedna ratna priča savršeno točno ispričana. Snimio ga je genijalni Pjer Žalica, a zove se “Kod amidže Idriza”. Radnja filma događa se nekoliko godina nakon rata, možda i ovih dana, priča je obična mirnodopska, rat i pucnjava skoro da se i ne spomenu. Jedan stari auto neće da upali, jedna stara žena dočekuje gosta prejakim sokom od sirupa za razmućivanje, ljudi razgovaraju o običnim stvarima. Gostu je malo daleko da se vraća kući na drugi kraj grada, pa ga zadržavaju da ostane. U jednom trenutku on je sam u sobi u kojoj je živio netko koga više nema. Otvara ormar, gleda njegove stvari, prstima ih dodiruje. U tu čudesno potresnu scenu stao je sav rat. Onima koji je mogu razumjeti i osjetiti jasno je zašto je “Kod amidže Idriza” ratni film, kao što im je jasno i zašto je Žalica veliki filmski pripovjedač. Onima koji, pak, ne mogu ni razumjeti ni osjetiti ne bi pomogla ni Neretva, ni Kozara, ni cjelokupan opus čestitoga Veljka Bulajića, ni dragih i poštenih Hajrudina Krvavca i Žike Mitrovića. Džaba ćeš gluhome guditi na uho.



Možda netko vjeruje da će film kao rezultat kolektivnih težnji stranoj publici objasniti nas te naša ratna stradanja i herojstva? Možda. Nešto slično vjerovao je Moamer Gadafi, pa je iskeširao grdnu lovu da se snimi kultni agitacijski spektakl “Pod zastavom Muhameda”. Strašno je kada se publika smije nečemu u što ljudi iskreno vjeruju ili što je dio njihove zajedničke povijesti. To je razlog zašto se valja čuvati društvenih inicijativa u individualnim umjetnostima.






Miljenko Jergović
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. prosinac 2025 18:14