Nakon burne i krvave revolucije iz 1789. u Francuskoj se učvrstila buržoazijska republika. Pa ipak, 5. listopada 1795. u Parizu su se pobunili rojalisti. Član vlade, Direktorija, Paulo Barroso povjerio je Napoleonu Bonaparteu gušenje ustanka, koji je u tom trenutku bio odlučna "sablja" revolucije: prosvjednike je zasuo topovskom vatrom.
Taj je događaj označio početak velike vojničke i političke karijere. Bonaparte je tako zaslužio generalski čin i postao zapovjednikom tzv. unutranje vojske. Vrlo brzo imenovan je zapovjednikom vojske u Italiji, s obzirom na to da je Francuska bila u ratu s Habsburškom monarhijom. Loše naoružane i nedisciplinirane vojnike Napoleon uspijeva dovesti u red te je brzo nanio poraz habsburško-pijemontskoj vojsci.
Godine 1797. ušao je u Milano, a zatim zadao smrtonosan udarac Mletačkoj Republici koja se morala "demokratizirati". No mirom u Compoformiju Napoleon je Habsburškoj monarhiji ustupio Veneciju, Istru i Dalmaciju te se u Pariz vratio kao pobjednik i mirotvorac. Popularnost Napoleona toliko je narasla da ga se Direktorij u Parizu želio riješiti. Stoga su željeli da se s vojskom iskrca u Britaniju. Međutim, Napoleon je Britancima namjeravao zadati poraze u Egiptu. Na putu u Egipat osvojio je Maltu, a zatim 1789. porazio Mameluke kod piramida. Francuska flota pretrpjela je poraz kod sidrišta Abukir, koji joj je zadao lukavi britanski admiral Horatio Nelson.
Zbog političkih (ne)prilika u Francuskoj Napoleon se vraća u Pariz gdje je izveden državni udar. Napoleon postaje prvi konzul, a ustav iz 1800. dao mu je diktatorske ovlasti. Slijedila je reorganizacija francuske države. Napoleon je potpisao čak i Konkordat s Katoličkom crkvom.
Godine 1804. proglašen je francuskim carem s pravom dinastijskog nasljeđivanja. Napoleon je, stalno ratujući, brzo zavladao Europom. Francuska se borila protiv sedam europskih vojnih saveza, koalicija, u sedam ratova.
Zatim, organizirana je protubritanska kontinentalna blokada, dva pohoda u Italiju, pohod u Portugal i Španjolsku te pohod na Rusiju (1812.), koji je završio katstrofalno unatoč tome što je Napoleon ušao u napuštenu Moskvu.
Godine 1813. Sedma koalicija (Pruska, Britanija i Rusija) ponovno ratuje s Francuskom. Prusi su poraženi, sklapa se mir s njima i Rusima, ali rat objavljuje Habsburška monarhija koja je porazila Napoleona u "bici naroda" kod Lepziga.
Koalicijske snage izvršavaju invaziju na Francusku i ulaze u Pariz u ožujku 1814. Napoleon je morao abdicirati i otići na Elbu, ali je godinu poslije pobjegao s Elbe i vratio se u Pariz. Europske sile odmah su se ujedinile i stvorile protufrancusku koaliciju. U bici kod Waterlooa 18. lipnja 1815. Napoleona su porazili Britanac Wellington i Prus Blucher.
Povlačeći se, Napoleon se vratio u Pariz, ali je morao abdicirati. Predao se Britancima koji su ga pritvorili na otok Svetu Helenu gdje je umro 1821. Mit o Napoleonu održao se unatoč svemu. Kao čovjek iznadprosječnih sposobnosti na vrijeme je shvatio moć manupulacije javnim mnijenjen i moć propagande. Za mnoge je ostao simbol genijalnog ratnika koji je "izvozio revoluciju", odnosno propagirao ideje Francuske revolucije, nametnuo građanski zakonik, uredio administarciju itd.
Serija protufrancuskih ratova završila je Bečkim kongresom na kojem su bili svi europski državnici, a vodeću ulogu imali su Britanci, Habsburzi, Prusi i Rusi. Nakon Kongresa dolazi do restauracije "starih režima" u Europi, a u Francusku na vlast dolazi Luj XVIII.
Austrija, zahvaljujući ministru vanjskih poslova Klemensu Lotharu od Metternicha, ostala je najveći pobornik restauracije. Ipak, ideje revolucije nailazile su na plodno tlo diljem Europe. Primjerice, dekabristi su u Rusiji 1925. pokušali svrgnuti cara Nikolu, a grčki nacionalisti krenuli su u borbu za nezavisnost od Osmanlija.
Srpanjska revolucija u Francuskoj 1830. bila je odgovor na restauraciju. Revolucionarni pokreti proširili su se diljem Europe, a Belgija je izborila nezavisnost od Nizozemske. Godina 1848. opet je bila revolucionarna, a uzrokovala ju je gospodarska kriza. Sve je opet počelo u Francuskoj: kralj je abdicirao, a proglašena je Druga Republika.
U to vrijeme u Europi su sve popularnije lijeve ideje. Odjeci revolucije osjetili su se izvan Francuske, kroz nacionalne pokrete, poput mađarskog koji je vodio Lajos Kossuth. Prva polovica 19. stoljeća vrijeme je i stvaranja liberalnih i tajnih društava, masonskih loža te rađanja nacionalne svijesti. Zbog industrijske revolucije na vidjelo su izbila i socijalna pitanja, što je rezultiralo rađanjem socijalističkih ideja. U umjetnosti vladao je romantizam.
Ivica Radoš
Taj je događaj označio početak velike vojničke i političke karijere. Bonaparte je tako zaslužio generalski čin i postao zapovjednikom tzv. unutranje vojske. Vrlo brzo imenovan je zapovjednikom vojske u Italiji, s obzirom na to da je Francuska bila u ratu s Habsburškom monarhijom. Loše naoružane i nedisciplinirane vojnike Napoleon uspijeva dovesti u red te je brzo nanio poraz habsburško-pijemontskoj vojsci.
Godine 1797. ušao je u Milano, a zatim zadao smrtonosan udarac Mletačkoj Republici koja se morala "demokratizirati". No mirom u Compoformiju Napoleon je Habsburškoj monarhiji ustupio Veneciju, Istru i Dalmaciju te se u Pariz vratio kao pobjednik i mirotvorac. Popularnost Napoleona toliko je narasla da ga se Direktorij u Parizu želio riješiti. Stoga su željeli da se s vojskom iskrca u Britaniju. Međutim, Napoleon je Britancima namjeravao zadati poraze u Egiptu. Na putu u Egipat osvojio je Maltu, a zatim 1789. porazio Mameluke kod piramida. Francuska flota pretrpjela je poraz kod sidrišta Abukir, koji joj je zadao lukavi britanski admiral Horatio Nelson.
| Industrijska je revolucija donijela goleme promjene |
Godine 1804. proglašen je francuskim carem s pravom dinastijskog nasljeđivanja. Napoleon je, stalno ratujući, brzo zavladao Europom. Francuska se borila protiv sedam europskih vojnih saveza, koalicija, u sedam ratova.
Zatim, organizirana je protubritanska kontinentalna blokada, dva pohoda u Italiju, pohod u Portugal i Španjolsku te pohod na Rusiju (1812.), koji je završio katstrofalno unatoč tome što je Napoleon ušao u napuštenu Moskvu.
Godine 1813. Sedma koalicija (Pruska, Britanija i Rusija) ponovno ratuje s Francuskom. Prusi su poraženi, sklapa se mir s njima i Rusima, ali rat objavljuje Habsburška monarhija koja je porazila Napoleona u "bici naroda" kod Lepziga.
Koalicijske snage izvršavaju invaziju na Francusku i ulaze u Pariz u ožujku 1814. Napoleon je morao abdicirati i otići na Elbu, ali je godinu poslije pobjegao s Elbe i vratio se u Pariz. Europske sile odmah su se ujedinile i stvorile protufrancusku koaliciju. U bici kod Waterlooa 18. lipnja 1815. Napoleona su porazili Britanac Wellington i Prus Blucher.
Povlačeći se, Napoleon se vratio u Pariz, ali je morao abdicirati. Predao se Britancima koji su ga pritvorili na otok Svetu Helenu gdje je umro 1821. Mit o Napoleonu održao se unatoč svemu. Kao čovjek iznadprosječnih sposobnosti na vrijeme je shvatio moć manupulacije javnim mnijenjen i moć propagande. Za mnoge je ostao simbol genijalnog ratnika koji je "izvozio revoluciju", odnosno propagirao ideje Francuske revolucije, nametnuo građanski zakonik, uredio administarciju itd.
Serija protufrancuskih ratova završila je Bečkim kongresom na kojem su bili svi europski državnici, a vodeću ulogu imali su Britanci, Habsburzi, Prusi i Rusi. Nakon Kongresa dolazi do restauracije "starih režima" u Europi, a u Francusku na vlast dolazi Luj XVIII.
Austrija, zahvaljujući ministru vanjskih poslova Klemensu Lotharu od Metternicha, ostala je najveći pobornik restauracije. Ipak, ideje revolucije nailazile su na plodno tlo diljem Europe. Primjerice, dekabristi su u Rusiji 1925. pokušali svrgnuti cara Nikolu, a grčki nacionalisti krenuli su u borbu za nezavisnost od Osmanlija.
Srpanjska revolucija u Francuskoj 1830. bila je odgovor na restauraciju. Revolucionarni pokreti proširili su se diljem Europe, a Belgija je izborila nezavisnost od Nizozemske. Godina 1848. opet je bila revolucionarna, a uzrokovala ju je gospodarska kriza. Sve je opet počelo u Francuskoj: kralj je abdicirao, a proglašena je Druga Republika.
U to vrijeme u Europi su sve popularnije lijeve ideje. Odjeci revolucije osjetili su se izvan Francuske, kroz nacionalne pokrete, poput mađarskog koji je vodio Lajos Kossuth. Prva polovica 19. stoljeća vrijeme je i stvaranja liberalnih i tajnih društava, masonskih loža te rađanja nacionalne svijesti. Zbog industrijske revolucije na vidjelo su izbila i socijalna pitanja, što je rezultiralo rađanjem socijalističkih ideja. U umjetnosti vladao je romantizam.
Ivica Radoš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....