Zagreb je "brzoživi grad", napisao je Gjuro Szabo. I uvijek je bio spreman rušiti i odbaciti ono što trenutačno nije u modi, dodala je povjesničarka umjetnosti Olga Maruševski.
Što je, evo, ostalo od starih zagrebačkih kavana? Malo, pa ništa. Što će ostati od današnjih kavana i kafića - vjerojatno ništa. Tako, barem, kaže vijest prema kojoj je grad predao svoje uspomene u stečaj Zagrebačkom ugostiteljsko-slastičarskom poduzeću (ZUSP). Jasno, u stečaju je to poduzeće čiji su lokali Zvečka, slastičarnica Gundulić, Majmunjak na ćošku Jelačić-placa i još šest lokala. Vjerovnici su, naime, otjerali ZUSP i njegovih preostalih 20-ak radničkih obitelji na prosjački štap (1600 kuna mjesečno, plus prijevoz).
A tko mu je najveći vjerovnik? U iznosu od 10 milijuna kuna duga za najamninu to je - Grad Zagreb. Zato je ZUSP već odobrio ili upravo odobrava podzakup za spomenute lokale. Slastičarnica u Gundulićevoj postala je dućanom za odjeću (Diesel), a slična sudba čeka i ostale lokale. Umjesto najboljih kremšnita u gradu, tu će se "jesti" traperice.
Je li Zagreb, uistinu, tako siromašan ili je tradicionalno bezdušan pa do svoje prošlosti ne drži ni koliko je crno pod noktom? U ovom slučaju povijest se samo ponavlja. Nešto slično već se dogodilo. Umjetnici poput Matoša, Čerine, Donadinija ili Ujevića "kružili su gradom od kavane Zagreb (ugao Zrinskog trga i Berislavićeve), do kavane Bauer u Frankopanskoj 2 gdje je bilo sjedište naše slikarske i književne moderne, od Kazališne kavane (Kavkaz) otvorene 1906. do Korza (prvo na početku Tomićeve, a od 1907. u Ilici), od Kavane na Strossmayerovu šetalištu do Medulića (ugao Medulićeve i Ilice)". Što je od svega toga ostalo?
Ništa. Pak-papir po staklenim izlozima, u najboljem slučaju. Jer Zagreb nije sačuvao nijedan takav svoj stari ambijent i nema nijedne kulturno-povijesne vrijednosti kakve su kavana New York u Budimpešti, Tomaselli u Salzburgu ili kafe El Greco u Rimu. Ista je stvar s "egzistencijalističkim" kafeima u Parizu, gdje su sjedili Sartre i njegova Simone.
Ma jasno, nije Čerina Sartre, niti je Matoš Tolkien. Ali, neka netko pokuša dirnuti u pub u Oxfordu u kome je Tolkien čitao svoje Međuzemlje Lewisu koji mu je, onda, zauzvrat čitao dijelove svojih Narnijskih kronika. Uostalom, Kavkaz u kome su sjedili Krleža i Mate Ujević nema nikakve veze s ovim aktualnim, pa ni s onim u kojem su sjedili Ive Mihovilović i Oto Šolc. Kao da jedan interijer u Zagrebu ima rok trajanja od maksimalno 20-ak godina.
Majmunjak sam, uglavnom, gledao iz daleka. Pamtim tek nekoliko pića s Ivanom Kušanom, kavu s Borisom Bućanom. Baš kao i susjedna Mocca, to je bio kafić za one mnogo starije, sad već mnogo mlađe od mene. Bit će mi žao ako tu nikne, primjerice, delikatesni, blještavi dućan. Ali ni izdaleka toliko koliko za Zvečku u Masarykovoj ulici. Tu više nije stvar u nekoj otekloj nostalgiji, nego o dijelu urbane povijest do kojeg bi gradski zastupnici, ipak, trebali držati.
Ulice mračnih dućana
Ma ne, ne plačem za Zvečkom, plačem za onima kojima nikakve prošlosti ne treba. Kao da nisu pročitali da takvima nema ni budućnosti, jer kako će graditi na pijesku ili na - novčanicama.
Kada sam prije 20-ak godina pročitao naslov romana francuskog pisca Patricka Modiana - "Ulica mračnih dućana" - ništa nisam razumio. Kako Pariz, pa mračan. Kako dućan, pa mračan. Ulica jednako tako. Drugim riječima, otkud mu "crni kapitalizam" koji je nama bio toliko svijetao?
Sada, kada se zatvara kafe-bar Zvečevo u Masarykovoj ulici, stvari mi postaju jasnije. To čini starenje: uzalud objašnjava, kao brižan roditelj. Više neće biti ni blijede slike jednog kafića koji je bio i ostao jedino urbano čudo Zagreba u 20. stoljeću. Ako su "crvene zore" jednačile naše starce (radnike, službenike, partijske rukovodioce, grešne i pravovjerne itd.), onda su se baš u tom kafiću jednačili samoupravljački potomci.
Kći "svemoćnog" Bakarića, primjerice, družila se s nadarenim sinom oficira JNA-a Štulića. Samo su ovdje klinci iz Sigeta bili jednaki s onima iz Jurjevske ili s Pantovčaka. Po klasnoj pripadnosti, po mjestu stanovanja, samo smo pred Zvečkom, a manje u njoj, bili naoko isti. Ne kažem da zima nije bila to, ali samo je ljeto bilo pravo za mladost, ljepotu i - pamet. Kažem, da, nažalost - pamet. Jer, sve mi se više čini da je svaki od prisutnih kružoka ovako ili onako počivao na nekoj ljubavi, na nekom radu, pa i na slobodnom vremenu kao kreativnom vremenu.
Lokacija je, razumije se, bila važna - to što se u blizini nalazila Pavićeva pa Franičevićeva redakcija "Poleta", HNK, Pravni faks, Škola za primijenjenu umjetnost, Zuppin Grafički zavod Hrvatske itd. Posao i školski džeparac davali su nekakav temelj robnoj razmjeni. Iako se uvijek najbolje zabavljalo bez love, kad ju je imao netko drugi.
Svaki ceh, jedan krug
Odavde su muzičari (Hasanefendić, Houra, Rundek, Stublić, Stančić, Štulić itd.) kretali na koncerte po provinciji. Tu su strip-crtači (Devlić, Ilić, Kordej) rastvarali svoje mape velike kao svijet. Studenti filmske režije i potom filmaši (pokojni Hrvoje Horvatić, pok. Dragutin Krencer, "naš" Adi Imamović, Schmidt, Žmegač) ovdje su raspravljali o filmovima, a mladi pisci (Barbieri, Jelačić Bužimski, Ott, Tribuson), zna se, o knjigama. Neki su spremali najbolje tulume u gradu (Mance, Pavelić, Slamnig, Žardin, koji su stanovali na Kraljevcu kod redatelja Slobodana Praljka).
Znali su svratiti ili se naviriti profesori s akademije (Palašev, Šerbedžija), a posebno su imponirali mladi glumci koje je slava htjela više ili manje (sestre Begović, Đorđe Rapajić Joe, Slavko Brankov). U glasovanju za najljepše parove s kraja 70-ih teško bi bilo mimoići Žardina i Cintiju Ašperger, ili Davora Slamniga i Miru Furlan, ili pak Joea i Stjepkicu Kavurić. Jednako tako, bilo bi nemoguće zaobići jahaće čizme redatelja Ljubiše Ristića i njegovu prijateljicu Nadu Kokotović.
Mladi novinari, ne samo "Poleta", činili su poseban sloj Zvečke u drugoj polovici 70-ih i na početku 80-ih (Bakalović, Kuljiš, Vladimir Tomić, Polimac). Neki su i imali novca. Urednici su zarađivali više od svojih staraca, s honorarima od oko 1200 maraka ili više mjesečno. Sudeći po njima, Tito je s pravom govorio kako su "mladi naše najveće bogatstvo". Ali, s time se ne bi složile djevojčice s proizvodne trake u Tesli ili Končaru.
100 kuna za mladost
U omladinskom se tisku dobrim dijelom skupljao cvijet jedne mladosti. A ona je bila povezana s drugim omladinskim institucijama koje su sve crpile državni, radnički novac iz zajedničke kase, ove ili one ispostave Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske. Bilo je zeznuto stati na žulj SSOH-a.
Jasno, ne mogu i neću reći da se glazbeni Novi val rodio u Zvečki ili da se tu rodio Novi kvadrat. Neću reći da je odavde potekla slavna škola "Poletove" fotografije koju je jedno vrijeme prelamao filmski snimatelj i likovni umjetnik Goran Trbuljak, iako su ovdje fotografi imali poseban status (Dražen Kalenić, Goran Pavelić Pipo, Milisav Vesović, Tomislav Videc, Andrija Zelmanović). Hoću samo reći da se mladi, kreativni Zagreb okupljao baš u Zvečki i da nema nijednog drugog kafića, da se ne govori o Majmunjaku ili Mocci na Trgu koji bi mogao reći: "Svatko tko je nešto radio, tko je nešto vrijedio popio je kod mene barem kavu, ako se već nije napio, ili popušio joint." Pa dobro, Tin Ujević nije pio crno vino u Zvečki nego u Blatu i pokojni pjesnik Josip Sever najradije bi pobjegao od toga kafića do ćoška Gundulićeve i Masarykove. Ali, nije Blato dalo Tina, nego je on dao sebe svome gradu. Po toj i takvoj logici Zvečka je jedini pravi rock-kafić u gradu pa bi je, makar po njoj, vrijedilo sačuvati.
Hoću reći, možda su već stari ljudi iz Zvečke zaslužili samo to jedno mjesto u gradu koje im više od svega govori o nadi i snovima. Interijer je izvorno ionako jeftin. Možda je Zagreb, s druge strane, dovoljno velik da sačuva jedan mali kafić u kome je metropola bila cijeli svijet, i obratno. Zato predlažem da svaki od posjetitelja "stare" Zvečke sabere 100 kuna i da se tim novcem lokal uzme u podzakup. Ne zbog gradske prošlosti, nego zbog gradske budućnosti.
U kratkom razgovoru s Goranom Pipom Pavelićem , čije fotografije objavljujemo uz tekst, sjetili smo se mnogih dragih ljudi koji su negdje drugdje, pa i u smrti. "Meni je sasvim jasno da nekakve nove Zvečke ne može više biti. Zvečka i sve oko nje značilo mi je mnogo jer sam u tom razdoblju (od 1978. pa do 1987.) intenzivno živio u skladu s tim vremenom. Svi su nešto radili, a oni koji nisu ništa posebno radili, imali su časnu dužnost visiti na tim mjestima i upotpuniti sliku jednog veselog, drukčijeg Zagreba", kaže danas Pipo.
Spomenuo je da je Zvečka barem imala tu sreću da bude zabilježena u književnosti (Habjan, Slamnig) pa i na dokumentarnom filmu (Mirković, Pletikos). U mnogim knjigama o Johnnyju Štuliću Zvečka, opet, zauzima važno mjesto (Horvat, Petrinović). Nismo se dotakli glazbenog projekta u 2 CD-a "Zvuk Zvečke". Nato me iz Šibenika upozorio Dražen Vrdoljak.
Skromni Pipo spomenuo je komentar Johna LeCarré o njegovim fotografijama jedne generacije. Tvorac Smileyja napisao ga je u privatnom pismu Pipi: "Puno vam hvala za lijepu knjigu fotografija: kakva prekrasna počast jednom vremenu (a wonderful tribute to the time). Svi smo mi povjesničari. Jedino mi sami posjedujemo negative fotografija koje su naše oči snimale tijekom godina. Ništa od toga što smo vidjeli više ne postoji. Ništa se neće vratiti."
Od Zvečke ostaje tek ime.
Željko Ivanjek
Što je, evo, ostalo od starih zagrebačkih kavana? Malo, pa ništa. Što će ostati od današnjih kavana i kafića - vjerojatno ništa. Tako, barem, kaže vijest prema kojoj je grad predao svoje uspomene u stečaj Zagrebačkom ugostiteljsko-slastičarskom poduzeću (ZUSP). Jasno, u stečaju je to poduzeće čiji su lokali Zvečka, slastičarnica Gundulić, Majmunjak na ćošku Jelačić-placa i još šest lokala. Vjerovnici su, naime, otjerali ZUSP i njegovih preostalih 20-ak radničkih obitelji na prosjački štap (1600 kuna mjesečno, plus prijevoz).
A tko mu je najveći vjerovnik? U iznosu od 10 milijuna kuna duga za najamninu to je - Grad Zagreb. Zato je ZUSP već odobrio ili upravo odobrava podzakup za spomenute lokale. Slastičarnica u Gundulićevoj postala je dućanom za odjeću (Diesel), a slična sudba čeka i ostale lokale. Umjesto najboljih kremšnita u gradu, tu će se "jesti" traperice.
Je li Zagreb, uistinu, tako siromašan ili je tradicionalno bezdušan pa do svoje prošlosti ne drži ni koliko je crno pod noktom? U ovom slučaju povijest se samo ponavlja. Nešto slično već se dogodilo. Umjetnici poput Matoša, Čerine, Donadinija ili Ujevića "kružili su gradom od kavane Zagreb (ugao Zrinskog trga i Berislavićeve), do kavane Bauer u Frankopanskoj 2 gdje je bilo sjedište naše slikarske i književne moderne, od Kazališne kavane (Kavkaz) otvorene 1906. do Korza (prvo na početku Tomićeve, a od 1907. u Ilici), od Kavane na Strossmayerovu šetalištu do Medulića (ugao Medulićeve i Ilice)". Što je od svega toga ostalo?
Ništa. Pak-papir po staklenim izlozima, u najboljem slučaju. Jer Zagreb nije sačuvao nijedan takav svoj stari ambijent i nema nijedne kulturno-povijesne vrijednosti kakve su kavana New York u Budimpešti, Tomaselli u Salzburgu ili kafe El Greco u Rimu. Ista je stvar s "egzistencijalističkim" kafeima u Parizu, gdje su sjedili Sartre i njegova Simone.
Ma jasno, nije Čerina Sartre, niti je Matoš Tolkien. Ali, neka netko pokuša dirnuti u pub u Oxfordu u kome je Tolkien čitao svoje Međuzemlje Lewisu koji mu je, onda, zauzvrat čitao dijelove svojih Narnijskih kronika. Uostalom, Kavkaz u kome su sjedili Krleža i Mate Ujević nema nikakve veze s ovim aktualnim, pa ni s onim u kojem su sjedili Ive Mihovilović i Oto Šolc. Kao da jedan interijer u Zagrebu ima rok trajanja od maksimalno 20-ak godina.
Majmunjak sam, uglavnom, gledao iz daleka. Pamtim tek nekoliko pića s Ivanom Kušanom, kavu s Borisom Bućanom. Baš kao i susjedna Mocca, to je bio kafić za one mnogo starije, sad već mnogo mlađe od mene. Bit će mi žao ako tu nikne, primjerice, delikatesni, blještavi dućan. Ali ni izdaleka toliko koliko za Zvečku u Masarykovoj ulici. Tu više nije stvar u nekoj otekloj nostalgiji, nego o dijelu urbane povijest do kojeg bi gradski zastupnici, ipak, trebali držati.
Ulice mračnih dućana
Ma ne, ne plačem za Zvečkom, plačem za onima kojima nikakve prošlosti ne treba. Kao da nisu pročitali da takvima nema ni budućnosti, jer kako će graditi na pijesku ili na - novčanicama.
Kada sam prije 20-ak godina pročitao naslov romana francuskog pisca Patricka Modiana - "Ulica mračnih dućana" - ništa nisam razumio. Kako Pariz, pa mračan. Kako dućan, pa mračan. Ulica jednako tako. Drugim riječima, otkud mu "crni kapitalizam" koji je nama bio toliko svijetao?
Sada, kada se zatvara kafe-bar Zvečevo u Masarykovoj ulici, stvari mi postaju jasnije. To čini starenje: uzalud objašnjava, kao brižan roditelj. Više neće biti ni blijede slike jednog kafića koji je bio i ostao jedino urbano čudo Zagreba u 20. stoljeću. Ako su "crvene zore" jednačile naše starce (radnike, službenike, partijske rukovodioce, grešne i pravovjerne itd.), onda su se baš u tom kafiću jednačili samoupravljački potomci.
|
|
|
Kći "svemoćnog" Bakarića, primjerice, družila se s nadarenim sinom oficira JNA-a Štulića. Samo su ovdje klinci iz Sigeta bili jednaki s onima iz Jurjevske ili s Pantovčaka. Po klasnoj pripadnosti, po mjestu stanovanja, samo smo pred Zvečkom, a manje u njoj, bili naoko isti. Ne kažem da zima nije bila to, ali samo je ljeto bilo pravo za mladost, ljepotu i - pamet. Kažem, da, nažalost - pamet. Jer, sve mi se više čini da je svaki od prisutnih kružoka ovako ili onako počivao na nekoj ljubavi, na nekom radu, pa i na slobodnom vremenu kao kreativnom vremenu.
Lokacija je, razumije se, bila važna - to što se u blizini nalazila Pavićeva pa Franičevićeva redakcija "Poleta", HNK, Pravni faks, Škola za primijenjenu umjetnost, Zuppin Grafički zavod Hrvatske itd. Posao i školski džeparac davali su nekakav temelj robnoj razmjeni. Iako se uvijek najbolje zabavljalo bez love, kad ju je imao netko drugi.
Svaki ceh, jedan krug
Odavde su muzičari (Hasanefendić, Houra, Rundek, Stublić, Stančić, Štulić itd.) kretali na koncerte po provinciji. Tu su strip-crtači (Devlić, Ilić, Kordej) rastvarali svoje mape velike kao svijet. Studenti filmske režije i potom filmaši (pokojni Hrvoje Horvatić, pok. Dragutin Krencer, "naš" Adi Imamović, Schmidt, Žmegač) ovdje su raspravljali o filmovima, a mladi pisci (Barbieri, Jelačić Bužimski, Ott, Tribuson), zna se, o knjigama. Neki su spremali najbolje tulume u gradu (Mance, Pavelić, Slamnig, Žardin, koji su stanovali na Kraljevcu kod redatelja Slobodana Praljka).
Znali su svratiti ili se naviriti profesori s akademije (Palašev, Šerbedžija), a posebno su imponirali mladi glumci koje je slava htjela više ili manje (sestre Begović, Đorđe Rapajić Joe, Slavko Brankov). U glasovanju za najljepše parove s kraja 70-ih teško bi bilo mimoići Žardina i Cintiju Ašperger, ili Davora Slamniga i Miru Furlan, ili pak Joea i Stjepkicu Kavurić. Jednako tako, bilo bi nemoguće zaobići jahaće čizme redatelja Ljubiše Ristića i njegovu prijateljicu Nadu Kokotović.
Mladi novinari, ne samo "Poleta", činili su poseban sloj Zvečke u drugoj polovici 70-ih i na početku 80-ih (Bakalović, Kuljiš, Vladimir Tomić, Polimac). Neki su i imali novca. Urednici su zarađivali više od svojih staraca, s honorarima od oko 1200 maraka ili više mjesečno. Sudeći po njima, Tito je s pravom govorio kako su "mladi naše najveće bogatstvo". Ali, s time se ne bi složile djevojčice s proizvodne trake u Tesli ili Končaru.
100 kuna za mladost
U omladinskom se tisku dobrim dijelom skupljao cvijet jedne mladosti. A ona je bila povezana s drugim omladinskim institucijama koje su sve crpile državni, radnički novac iz zajedničke kase, ove ili one ispostave Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske. Bilo je zeznuto stati na žulj SSOH-a.
Jasno, ne mogu i neću reći da se glazbeni Novi val rodio u Zvečki ili da se tu rodio Novi kvadrat. Neću reći da je odavde potekla slavna škola "Poletove" fotografije koju je jedno vrijeme prelamao filmski snimatelj i likovni umjetnik Goran Trbuljak, iako su ovdje fotografi imali poseban status (Dražen Kalenić, Goran Pavelić Pipo, Milisav Vesović, Tomislav Videc, Andrija Zelmanović). Hoću samo reći da se mladi, kreativni Zagreb okupljao baš u Zvečki i da nema nijednog drugog kafića, da se ne govori o Majmunjaku ili Mocci na Trgu koji bi mogao reći: "Svatko tko je nešto radio, tko je nešto vrijedio popio je kod mene barem kavu, ako se već nije napio, ili popušio joint." Pa dobro, Tin Ujević nije pio crno vino u Zvečki nego u Blatu i pokojni pjesnik Josip Sever najradije bi pobjegao od toga kafića do ćoška Gundulićeve i Masarykove. Ali, nije Blato dalo Tina, nego je on dao sebe svome gradu. Po toj i takvoj logici Zvečka je jedini pravi rock-kafić u gradu pa bi je, makar po njoj, vrijedilo sačuvati.
Hoću reći, možda su već stari ljudi iz Zvečke zaslužili samo to jedno mjesto u gradu koje im više od svega govori o nadi i snovima. Interijer je izvorno ionako jeftin. Možda je Zagreb, s druge strane, dovoljno velik da sačuva jedan mali kafić u kome je metropola bila cijeli svijet, i obratno. Zato predlažem da svaki od posjetitelja "stare" Zvečke sabere 100 kuna i da se tim novcem lokal uzme u podzakup. Ne zbog gradske prošlosti, nego zbog gradske budućnosti.
U kratkom razgovoru s Goranom Pipom Pavelićem , čije fotografije objavljujemo uz tekst, sjetili smo se mnogih dragih ljudi koji su negdje drugdje, pa i u smrti. "Meni je sasvim jasno da nekakve nove Zvečke ne može više biti. Zvečka i sve oko nje značilo mi je mnogo jer sam u tom razdoblju (od 1978. pa do 1987.) intenzivno živio u skladu s tim vremenom. Svi su nešto radili, a oni koji nisu ništa posebno radili, imali su časnu dužnost visiti na tim mjestima i upotpuniti sliku jednog veselog, drukčijeg Zagreba", kaže danas Pipo.
Spomenuo je da je Zvečka barem imala tu sreću da bude zabilježena u književnosti (Habjan, Slamnig) pa i na dokumentarnom filmu (Mirković, Pletikos). U mnogim knjigama o Johnnyju Štuliću Zvečka, opet, zauzima važno mjesto (Horvat, Petrinović). Nismo se dotakli glazbenog projekta u 2 CD-a "Zvuk Zvečke". Nato me iz Šibenika upozorio Dražen Vrdoljak.
Skromni Pipo spomenuo je komentar Johna LeCarré o njegovim fotografijama jedne generacije. Tvorac Smileyja napisao ga je u privatnom pismu Pipi: "Puno vam hvala za lijepu knjigu fotografija: kakva prekrasna počast jednom vremenu (a wonderful tribute to the time). Svi smo mi povjesničari. Jedino mi sami posjedujemo negative fotografija koje su naše oči snimale tijekom godina. Ništa od toga što smo vidjeli više ne postoji. Ništa se neće vratiti."
Od Zvečke ostaje tek ime.
|
Gorna Pavelić Pipo, svjedok generacije s fotoaparatom: Drukčiji Zagreb
|
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....