U Moskvi je nedavno izašla knjiga bivšeg ministra obrane SFRJ Veljka Kadijevića "Kontraudar" u kojoj daje svoje viđenje raspada Jugoslavije. Umirovljenog stožernog generala Antona Tusa, koji je tih dramatičnih dana bio na dužnosti u JNA te se susretao s Kadijevićem, zamolili smo da se prisjeti tih uzbudljivih kontakata.
General Tus, prvi zapovjednik Glavnog stožera HV-a, bivši veleposlanik Hrvatske u NATO-u, bivši komandant ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, prvi pilot koji je letio i u ruskom MiG-u i u američkom F-16, školovao se u Komandnoj školi u Moskvi te Ratnoj školi JNA, spada u red najboljih časnika u hrvatskoj ratnoj povijesti.
- Kadijevića sam upoznao sredinom osamdesetih kada smo već obojica bili na dužnostima u Beogradu. Djelovao je kulturno, obrazovano, izvrsno je govorio engleski jer se, među ostalim, školovao u SAD-u. O njemu kao profesionalcu, do početka jugoslavenske krize, mogao bih čak reći i dosta toga pozitivnoga.
No, bez obzira na to bilo je očekivano što je stao na stranu Miloševića. Kako se situacija intenzivirala, Kadijević je sve očitije bio na strani konzervativnih snaga i pokazivao da ne razumije nove tendencije i promjene u međunarodnoj politici, a koje su prestankom hladnog rata imale i sve veći utjecaj na stanje u Jugoslaviji.
Istupao je protiv razvoja federalizacije, govorio je da se previše ističe republičko i nacionalno te je naglašavao važnost očuvanja Jugoslavije. Sebe je smatrao Srbinom, premda je isticao da potječe iz miješanoga braka, ali u političkom smislu govorio je da je Jugoslaven. Napadao je Ustav iz 1974. kao glavnog krivca za nastalu situaciju.
Bio je protiv koncepcije Teritorijalne obrane jer, prema njemu, razbija cjelovitost i jedinstvo oružane sile. Moj prvi otvoreni sukob s njim bio je, kada se zalagao da u prijemu za vojne škole prioritet imaju oni koji se izjašnjavaju kao Jugoslaveni, čemu sam se usprotivio. No, tada ga ipak nisam doživljavao kao prosrpsku ili velikosrpsku liniju u JNA koja je sve više s jačanjem Miloševića dizala glavu.
• Kadijević u svojoj knjizi iznosi tezu kako su Jugoslaviju razbili Zapad i Vatikan.
- To je, naravno, smiješna teza, ali njegova stalna opsesija, sada već više kao opravdanje i alibi. Stalno je upirao prstom u Njemačku i Vatikan, a razočarali su ga Francuzi i Britanci koje je smatrao "zaštitnicima" Jugoslavije, odnosno Srbije jer nisu "ustali" u zaštitu očuvanja Jugoslavije. To pokazuje da unatoč svojoj elokvenciji i obrazovanosti nije shvaćao suvremene procese u svijetu.
Previše je bio ideološki uskogrudan. Govorio je kako je nakon pada Berlinskog zida i rušenja bipolarnog svijeta SAD izgubio interes za Jugoslaviju i Balkan, prepuštajući taj prostor Njemačkoj, koju je smatrao najvećim neprijateljem. On je morao shvatiti da jačaju snage decentralizacije, no priklonio se Srbiji i Miloševiću koji je neumitni raspad Jugoslavije želio iskoristiti za stvaranje Velike Srbije, odnosno kako su govorili - "Treću Jugoslaviju". Tom je floskulom i "kupio" Kadijevića, odnosno u tome je ovaj našao alibi za svoje ponašanje.
• Koji je bio osnovni razlog zašto je Kadijević izabrao Miloševića?
- Na početku krize on se pokušava definirati kao zasebna politička linija koja je iznad "republičkih interesa" i koja bi zastupala projugoslavenske interese. No, nije to bila nova situacija, jer već u neredima na Kosovu 1981. - 1982. JNA se pojavila kao politički arbitar i s evidentnom naklonošću samo jednoj strani. No, bilo mu je jasno da ne može djelovati sam bez političke podrške.
Milošević mu se nudio kao prihvatljiv saveznik. U procesu raspada Jugoslavije Kadijević je za JNA tražio državu! Vojska je bila tu i trebalo ju je "zbrinuti". Kao pobornik jugoslavenske ideje smatrao je da mora biti uz Miloševića jer on po njemu garantira kakvu-takvu jugoslavensku državu. Pogotovo se to izrazilo kada se u siječnju 1990. raspada i SKJ.
• Taj nezavršeni 14. kongres SKJ bio je početak kraja Jugoslavije. Kako se ponašao Kadijević?
- Bio je nezadovoljan ponašanjem delegacije JNA koju je vodio moj dobar prijatelj admiral Petar Šimić. Naime, admiral Šimić je nakon odlaska slovenskih i hrvatskih delegata zaključio da nema smisla nastavljati Kongres. Bio je pod pritiskom, ali kada smo mi delegati JNA glasovali o tome, većina nas je ipak bila za to da ne nastavljamo s radom. Na Kongresu sam istupio s tezom da JNA ne može biti iznad društveno-političkih promjena u državi te da se ne smije svrstavati uz jedan narod ili političku opciju.
Govorio sam da se JNA ne smije miješati u razvoj republika te u sklopu toga zatražio transformaciju JNA. Odmah nakon mog istupa, Kadijević i Mamula u pauzi su angažirali sljedećeg govornika iz JNA koji se ogradio od mog izlaganja. Rekao je da je to moj osobni stav i da nisam govorio u ime JNA.
• Bili ste prijatelj s admiralom Šimićem, ali još postoji mnoštvo nedoumica oko njegove nenadane smrti.
- Admiral Šimić bio je zagovaratelj transformacije JNA u skladu s promjenama koje su se događale. Velika je sreća bila što je upravo on u tim ključnim trenucima Kongresa bio na čelu partijske organizacije JNA. Nakon Kongresa bio je pozvan kod generala Adžića, tadašnjeg načelnika Generalštaba, na razgovor o osnivanju SK Pokreta za Jugoslaviju. Nas smo dvojica razgovarali o tome.
Dogovorili smo se da na tom sastanku kaže kako je to promašaj i da JNA ne smije imati političku stranku te da mora pratiti društveno-političke promjene. Okupili su se u kabinetu kod Adžića, podijeljene su kave i u tom se trenutku Šimić srušio. Liječnici na VMA u Beogradu rekli su mi da je u pitanju moždani udar. Ne bih ulazio u špekulacije, ali činjenica jest da im je Šimić smetao sa svojim stavovima.
• Zašto je Kadijević inzistirao na "armijskoj stranci"?
- U tom raspadu Jugoslavije i pojavi višestranačja Kadijević opterećen i svojim jugoslavenstvom i pripadnošću srpskoj naciji traži zamjenu za SKJ, kao nekom osloncu za svoj politički angažman. To pronalazi u SK Pokretu za Jugoslaviju. Bio sam na prvoj koordinaciji Pokreta u Karlovcu, gdje sam pitao koja je socijalna baza te partije, gdje su mladi, te da zadaća JNA nije politička djelatnost. Istaknuo sam da je najveći problem to što se Pokret neće ravnomjerno razvijati u svim republikama, nego će u Srbiji i Crnoj Gori imati prednost, što nije dobro.
Od svih prisutnih samo su još dva oficira govorila slično. Rekao sam da nije dobro da vojska ima svoju stranku koja će sjediti u nekoj vladi. Kadijević se čak u tom dijelu sa mnom složio, ali je rekao da su vremena takva da vojska ne može bez stranke jer će izgubiti utjecaj na političke događaje. Tada još nastoji pokazati da predstavlja neku zasebnu opciju. Ako su Kučan i Tuđman jedna, Milošević druga, Marković treća, želio je stvoriti dojam da je on neka četvrta opcija.
• Nedugo nakon izbora u Hrvatskoj u kolovozu 1990. godine u Kninu počinje tzv. balvan-revolucija.
- Da, i tu Kadijević pokazuje kako je u otvorenom zagrljaju Miloševića i da on zapravo nije nikakva "zasebna opcija". Bio sam na odmoru u Novom Vinodolskom kada sma čuo vijesti o balvanima. Odmah sam se vratio u Beograd. Sastao sam se s premijerom Markovićem i ministrom prometa Slokarom te sam pitao što Vlada namjerava napraviti. Sa Slokarom sam se dogovorio da ode u Knin, pa neka na razini svog ministarstva pokuša srediti otvaranje prometnica. Kada se vratio, rekao je da je stanje puno gore nego što je mislio te da je situacija vrlo napeta. Marković je balvane smatrao velikom opasnošću, ali nije znao kako bi Vlada trebala reagirati.
• Jeste li o tome razgovarali s Kadijevićem?
- Da, na redovitom kolegiju zapovjednika. Zanimljivo da se tada raspravljalo o tekućim stvarima, kao da se ništa ne događa. Bilo je to prenapadno jer se do tada na tim sastancima raspravljalo i o političkoj situaciji. Potegnuo sam pitanje Knina. Kadijević je želio sve umanjiti. Rekao da je to lokalnog karaktera i da tamo nema posla za JNA. Napomenuo sam da tamo, osim što je onemogućena normalna transportna komunikacija, i to usred turističke sezone, ima naoružanih civila te da JNA treba omogućiti da prometnice budu prohodne, ali da se ne miješa u tamošnju političku situaciju. Kadijević se digao i rekao: "Ti želiš da Srbi kažu kako je JNA protiv njih".
• Jeste li tada znali o pripremama za vojni udar?
- Opasnost od vojnog puča bila je samo jednom, ali više su se puta razmatrale neke druge izvanredne mjere. Negdje sredinom prosinca 1990. Kadijević je prvi put zatražio uvođenje izvanrednog stanja te razoružanje svih paravojnih formacija i teritorijalnih obrana, što je u prvom redu bilo upereno protiv Hrvatske i Slovenije.
• U ožujku 1991. s idejom o državnom udaru otišao je sovjetskom maršalu Dmitriju Jazovu.
- Ujutro 13. ožujka nazvao me dežurni oficir s aerodroma i kazao da savezni sekretar Kadijević leti u Moskvu. Ništa o tome nisam znao. Znali su samo Adžić, Milošević i Jović. Dežurnom sam oficiru rekao da me obavijesti kada se dobije odobrenje za let, a Mađari su otezali s odobrenjem za prelet njihova zračnog prostora. Tek nakon punih sedam sati odobrili su prelet. Mađari su tako dugo odlučivali zato jer su zahtjev dobili neslužbenim kanalima, što ih je zbunjivalo. Kada su mi popodne javili da je dozvola dobivena, odlučio sam otići na aerodrom pratiti polijetanje aviona, ali se nisam želio javiti Kadijeviću.
• Što je tamo dogovarao?
- Bila je riječ o dogovoru za pripremu zajedničkog vojnog udara. Puč se trebao koordinirano izvršiti u SSSR-u i Jugoslaviji, a kasnije sam čuo da je bilo planirano da se priključi i Rumunjska. S tom misijom u Bukurešt je išao admiral Stane Brovet. No, "sovjetski pučisti" još nisu bili spremni. Naime, Mihail Gorbačov je valjda nešto naslutio te je učinio neke ustupke Armiji, tako da je Jazov objasnio da "još nije trenutak". No, rekao je Kadijeviću da Zapad, odnosno NATO prema sovjetskim obavještajnim podacima i procjenama neće reagirati, to jest najvjerojatnije se neće miješati ako vojska krene "u sređivanje stvari u Jugoslaviji".
• Što je vojni vrh htio napraviti?
- U vrijeme kada je dolazilo do smjene u Predsjedništvu SFRJ, JNA je željela iskoristiti nastalu prazninu te tako omogućiti Štabu Vrhovne komande da preuzme vodstvo države. Štab Vrhovne komande u koji ulaze SSNO, odnosno Ministarstvo obrane i Generalštab, osniva se, prema tadašnjem Ustavu, samo u izvanrednoj ili ratnoj situaciji, a on je osnovan još u prosincu 1990. godine! To govori kako su Milošević i JNA već tada uzimali u obzir i vojnu varijantu. O tome sam doznao slučajno.
Naime, 4. prosinca 1990. vodio sam delegaciju JNA u SAD. Moj tadašnji zamjenik Mirčetić, očito i sam iznenađen, na dan odlaska rekao mi je kako je dobio poziv za sastanak Štaba Vrhovne komande, misleći da mijenja mene dok sam na putu. No o tome nisam ništa znao, iako su hijerarhijski u taj Štab ulazili svi zapovjednici rodova. Osim toga, to je bilo protivno Ustavu jer nije bilo neposredne ratne opasnosti.
• Koliko je srbijansko vodstvo bilo uključeno u plan udara?
- Slobodan Milošević i Borisav Jović bili su posve uključeni. I nakon povratka Kadijevića iz Moskve odustali su od puča jer su zaključili da su premale garancije za uspjeh. Od ožujka, kada je već bio i sukob u Pakracu i kada se JNA jasno odredila, srbijansko je rukovodstvo dogovaralo realizaciju "Velike Srbije" i JNA im je trebala za osiguranje tih granica. Kadijević je želio oboriti vlast u Hrvatskoj, a Miloševiću je JNA trebala da ostvari svoje memorandumske planove.
• Kako se u svemu tome ponašao Ante Marković?
- On nije znao za odlazak k Jazovu, ja sam ga o svemu informirao. Kada je doznao sve detalje tog tajnog puta, Marković mi je rekao da će smijeniti Kadijevića i ponudio mi mjesto saveznog sekretara za obranu. Bio sam skeptičan prema tome jer je situacija bila takva da srpsko rukovodstvo nikada ne bi to dopustilo. Kadijević im je bio prevažan, a bili su i dovoljno jaki da spriječe takvo što. Predložio sam mu kao jedinu moguću varijantu da sam Marković nakon smjene Kadijevića preuzme i resor ministra obrane. No, Marković se na to ipak nije odlučio.
• Kadijević i Milošević nakon neostvarenog udara planiraju rat?
- Da. Kadijević je već od balvana u potpunosti na Miloševićevoj strani. Negdje u travnju 1991. godine na operativnom sastanku vodstva JNA Kadijević predlaže izmještanje nekih jedinica s istoka zemlje u Hrvatsku i Sloveniju. Meni podređena zrakoplovna jedinica iz Niša prebacila bi se u okolicu Zagreba, oklopni i motorizirani bataljuni iz Pančeva i Mitrovice bili bi razmješteni u okolicu Vukovara, a neke druge jedinice na područje oko Novog Mesta. Dakle, vrši se premještaj vojske prema planovima obrane u slučaju napada sa Zapada.
Bilo mi je jasno zašto se to radi te sam se usprotivio i rekao kako ne vidim logiku u tim izmještajima jer se takvi manevri rade samo u slučaju vanjske opasnosti koja nam, istaknuo sam, ne prijeti. Rekao sam da u ime ratnog zrakoplovstva izražavam svoje protivljenje. Kadijević je na to kratko kazao: "Tko nije s nama, bez njega se može! Dajem vam 10 dana da razmislite". Rekao sam da nemam što razmišljati jer neću promijeniti stav.
Javio se zatim general Kolšek, zapovjednik 5. (zagrebačke) vojne oblasti, i admiral Kandić, zapovjednik mornarice, koji su također izrazili protivljenje. Na to se Kadijević digao i rekao: "Vidimo se drugi put". Bilo je to zadnji put da sam ga vidio jer sam za nekoliko dana, u svibnju, dobio dopis o umirovljenju te zapovijed da predam dužnost generalu Zvonku Jurjeviću. Rat je bio na pomolu i nisam se bunio. Odmah sam prešao u Zagreb gdje sam se javio predsjedniku Tuđmanu i stavio na raspolaganje.
• Koliko je Hrvatska bila spremna za rat?
- Malo. Predsjednik Tuđman bio je uvjeren da se još sve može riješiti diplomatskim putem, pa čak i ako se nešto teritorija izgubi, to će se povratiti pregovorima.
- Ne znam detalje tog razgovora, ali znam da je predsjednik Tuđman o Kadijeviću imao visoko mišljenje. Smatrao ga je vrlo šarmantnim čovjekom i imao je u njega povjerenje. Ovaj mu je tada govorio da JNA neće intervenirati. Govorio je: "Kadijević mi je obećao". Bilo je to neshvatljivo s obzirom na to da se na istoku zemlje se već vodio rat. Tuđman je do zadnjeg trenutka imao povjerenje u Kadijevića za kojeg samo mu govorili da je potpuno u službi Miloševićevih interesa. Tuđman ni početkom rujna 1991. godine još nije imao spremnu vojnu opciju! U razgovoru 14. rujna sam rekao: "Predsjedniče, kasnimo u obrani najmanje mjesec dana, i nije pet do 12, nego je debelo prošlo 12! Nema čekanja, agresija je na djelu". I tek se tada odlučuje na vojni odgovor.
Vlado Vurušić
General Tus, prvi zapovjednik Glavnog stožera HV-a, bivši veleposlanik Hrvatske u NATO-u, bivši komandant ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, prvi pilot koji je letio i u ruskom MiG-u i u američkom F-16, školovao se u Komandnoj školi u Moskvi te Ratnoj školi JNA, spada u red najboljih časnika u hrvatskoj ratnoj povijesti.
- Kadijevića sam upoznao sredinom osamdesetih kada smo već obojica bili na dužnostima u Beogradu. Djelovao je kulturno, obrazovano, izvrsno je govorio engleski jer se, među ostalim, školovao u SAD-u. O njemu kao profesionalcu, do početka jugoslavenske krize, mogao bih čak reći i dosta toga pozitivnoga.
No, bez obzira na to bilo je očekivano što je stao na stranu Miloševića. Kako se situacija intenzivirala, Kadijević je sve očitije bio na strani konzervativnih snaga i pokazivao da ne razumije nove tendencije i promjene u međunarodnoj politici, a koje su prestankom hladnog rata imale i sve veći utjecaj na stanje u Jugoslaviji.
Istupao je protiv razvoja federalizacije, govorio je da se previše ističe republičko i nacionalno te je naglašavao važnost očuvanja Jugoslavije. Sebe je smatrao Srbinom, premda je isticao da potječe iz miješanoga braka, ali u političkom smislu govorio je da je Jugoslaven. Napadao je Ustav iz 1974. kao glavnog krivca za nastalu situaciju.
Bio je protiv koncepcije Teritorijalne obrane jer, prema njemu, razbija cjelovitost i jedinstvo oružane sile. Moj prvi otvoreni sukob s njim bio je, kada se zalagao da u prijemu za vojne škole prioritet imaju oni koji se izjašnjavaju kao Jugoslaveni, čemu sam se usprotivio. No, tada ga ipak nisam doživljavao kao prosrpsku ili velikosrpsku liniju u JNA koja je sve više s jačanjem Miloševića dizala glavu.
• Kadijević u svojoj knjizi iznosi tezu kako su Jugoslaviju razbili Zapad i Vatikan.
- To je, naravno, smiješna teza, ali njegova stalna opsesija, sada već više kao opravdanje i alibi. Stalno je upirao prstom u Njemačku i Vatikan, a razočarali su ga Francuzi i Britanci koje je smatrao "zaštitnicima" Jugoslavije, odnosno Srbije jer nisu "ustali" u zaštitu očuvanja Jugoslavije. To pokazuje da unatoč svojoj elokvenciji i obrazovanosti nije shvaćao suvremene procese u svijetu.
Previše je bio ideološki uskogrudan. Govorio je kako je nakon pada Berlinskog zida i rušenja bipolarnog svijeta SAD izgubio interes za Jugoslaviju i Balkan, prepuštajući taj prostor Njemačkoj, koju je smatrao najvećim neprijateljem. On je morao shvatiti da jačaju snage decentralizacije, no priklonio se Srbiji i Miloševiću koji je neumitni raspad Jugoslavije želio iskoristiti za stvaranje Velike Srbije, odnosno kako su govorili - "Treću Jugoslaviju". Tom je floskulom i "kupio" Kadijevića, odnosno u tome je ovaj našao alibi za svoje ponašanje.
• Koji je bio osnovni razlog zašto je Kadijević izabrao Miloševića?
- Na početku krize on se pokušava definirati kao zasebna politička linija koja je iznad "republičkih interesa" i koja bi zastupala projugoslavenske interese. No, nije to bila nova situacija, jer već u neredima na Kosovu 1981. - 1982. JNA se pojavila kao politički arbitar i s evidentnom naklonošću samo jednoj strani. No, bilo mu je jasno da ne može djelovati sam bez političke podrške.
Milošević mu se nudio kao prihvatljiv saveznik. U procesu raspada Jugoslavije Kadijević je za JNA tražio državu! Vojska je bila tu i trebalo ju je "zbrinuti". Kao pobornik jugoslavenske ideje smatrao je da mora biti uz Miloševića jer on po njemu garantira kakvu-takvu jugoslavensku državu. Pogotovo se to izrazilo kada se u siječnju 1990. raspada i SKJ.
• Taj nezavršeni 14. kongres SKJ bio je početak kraja Jugoslavije. Kako se ponašao Kadijević?
- Bio je nezadovoljan ponašanjem delegacije JNA koju je vodio moj dobar prijatelj admiral Petar Šimić. Naime, admiral Šimić je nakon odlaska slovenskih i hrvatskih delegata zaključio da nema smisla nastavljati Kongres. Bio je pod pritiskom, ali kada smo mi delegati JNA glasovali o tome, većina nas je ipak bila za to da ne nastavljamo s radom. Na Kongresu sam istupio s tezom da JNA ne može biti iznad društveno-političkih promjena u državi te da se ne smije svrstavati uz jedan narod ili političku opciju.
Govorio sam da se JNA ne smije miješati u razvoj republika te u sklopu toga zatražio transformaciju JNA. Odmah nakon mog istupa, Kadijević i Mamula u pauzi su angažirali sljedećeg govornika iz JNA koji se ogradio od mog izlaganja. Rekao je da je to moj osobni stav i da nisam govorio u ime JNA.
• Bili ste prijatelj s admiralom Šimićem, ali još postoji mnoštvo nedoumica oko njegove nenadane smrti.
- Admiral Šimić bio je zagovaratelj transformacije JNA u skladu s promjenama koje su se događale. Velika je sreća bila što je upravo on u tim ključnim trenucima Kongresa bio na čelu partijske organizacije JNA. Nakon Kongresa bio je pozvan kod generala Adžića, tadašnjeg načelnika Generalštaba, na razgovor o osnivanju SK Pokreta za Jugoslaviju. Nas smo dvojica razgovarali o tome.
Dogovorili smo se da na tom sastanku kaže kako je to promašaj i da JNA ne smije imati političku stranku te da mora pratiti društveno-političke promjene. Okupili su se u kabinetu kod Adžića, podijeljene su kave i u tom se trenutku Šimić srušio. Liječnici na VMA u Beogradu rekli su mi da je u pitanju moždani udar. Ne bih ulazio u špekulacije, ali činjenica jest da im je Šimić smetao sa svojim stavovima.
• Zašto je Kadijević inzistirao na "armijskoj stranci"?
- U tom raspadu Jugoslavije i pojavi višestranačja Kadijević opterećen i svojim jugoslavenstvom i pripadnošću srpskoj naciji traži zamjenu za SKJ, kao nekom osloncu za svoj politički angažman. To pronalazi u SK Pokretu za Jugoslaviju. Bio sam na prvoj koordinaciji Pokreta u Karlovcu, gdje sam pitao koja je socijalna baza te partije, gdje su mladi, te da zadaća JNA nije politička djelatnost. Istaknuo sam da je najveći problem to što se Pokret neće ravnomjerno razvijati u svim republikama, nego će u Srbiji i Crnoj Gori imati prednost, što nije dobro.
Od svih prisutnih samo su još dva oficira govorila slično. Rekao sam da nije dobro da vojska ima svoju stranku koja će sjediti u nekoj vladi. Kadijević se čak u tom dijelu sa mnom složio, ali je rekao da su vremena takva da vojska ne može bez stranke jer će izgubiti utjecaj na političke događaje. Tada još nastoji pokazati da predstavlja neku zasebnu opciju. Ako su Kučan i Tuđman jedna, Milošević druga, Marković treća, želio je stvoriti dojam da je on neka četvrta opcija.
• Nedugo nakon izbora u Hrvatskoj u kolovozu 1990. godine u Kninu počinje tzv. balvan-revolucija.
- Da, i tu Kadijević pokazuje kako je u otvorenom zagrljaju Miloševića i da on zapravo nije nikakva "zasebna opcija". Bio sam na odmoru u Novom Vinodolskom kada sma čuo vijesti o balvanima. Odmah sam se vratio u Beograd. Sastao sam se s premijerom Markovićem i ministrom prometa Slokarom te sam pitao što Vlada namjerava napraviti. Sa Slokarom sam se dogovorio da ode u Knin, pa neka na razini svog ministarstva pokuša srediti otvaranje prometnica. Kada se vratio, rekao je da je stanje puno gore nego što je mislio te da je situacija vrlo napeta. Marković je balvane smatrao velikom opasnošću, ali nije znao kako bi Vlada trebala reagirati.
• Jeste li o tome razgovarali s Kadijevićem?
- Da, na redovitom kolegiju zapovjednika. Zanimljivo da se tada raspravljalo o tekućim stvarima, kao da se ništa ne događa. Bilo je to prenapadno jer se do tada na tim sastancima raspravljalo i o političkoj situaciji. Potegnuo sam pitanje Knina. Kadijević je želio sve umanjiti. Rekao da je to lokalnog karaktera i da tamo nema posla za JNA. Napomenuo sam da tamo, osim što je onemogućena normalna transportna komunikacija, i to usred turističke sezone, ima naoružanih civila te da JNA treba omogućiti da prometnice budu prohodne, ali da se ne miješa u tamošnju političku situaciju. Kadijević se digao i rekao: "Ti želiš da Srbi kažu kako je JNA protiv njih".
• Jeste li tada znali o pripremama za vojni udar?
- Opasnost od vojnog puča bila je samo jednom, ali više su se puta razmatrale neke druge izvanredne mjere. Negdje sredinom prosinca 1990. Kadijević je prvi put zatražio uvođenje izvanrednog stanja te razoružanje svih paravojnih formacija i teritorijalnih obrana, što je u prvom redu bilo upereno protiv Hrvatske i Slovenije.
• U ožujku 1991. s idejom o državnom udaru otišao je sovjetskom maršalu Dmitriju Jazovu.
- Ujutro 13. ožujka nazvao me dežurni oficir s aerodroma i kazao da savezni sekretar Kadijević leti u Moskvu. Ništa o tome nisam znao. Znali su samo Adžić, Milošević i Jović. Dežurnom sam oficiru rekao da me obavijesti kada se dobije odobrenje za let, a Mađari su otezali s odobrenjem za prelet njihova zračnog prostora. Tek nakon punih sedam sati odobrili su prelet. Mađari su tako dugo odlučivali zato jer su zahtjev dobili neslužbenim kanalima, što ih je zbunjivalo. Kada su mi popodne javili da je dozvola dobivena, odlučio sam otići na aerodrom pratiti polijetanje aviona, ali se nisam želio javiti Kadijeviću.
• Što je tamo dogovarao?
- Bila je riječ o dogovoru za pripremu zajedničkog vojnog udara. Puč se trebao koordinirano izvršiti u SSSR-u i Jugoslaviji, a kasnije sam čuo da je bilo planirano da se priključi i Rumunjska. S tom misijom u Bukurešt je išao admiral Stane Brovet. No, "sovjetski pučisti" još nisu bili spremni. Naime, Mihail Gorbačov je valjda nešto naslutio te je učinio neke ustupke Armiji, tako da je Jazov objasnio da "još nije trenutak". No, rekao je Kadijeviću da Zapad, odnosno NATO prema sovjetskim obavještajnim podacima i procjenama neće reagirati, to jest najvjerojatnije se neće miješati ako vojska krene "u sređivanje stvari u Jugoslaviji".
• Što je vojni vrh htio napraviti?
- U vrijeme kada je dolazilo do smjene u Predsjedništvu SFRJ, JNA je željela iskoristiti nastalu prazninu te tako omogućiti Štabu Vrhovne komande da preuzme vodstvo države. Štab Vrhovne komande u koji ulaze SSNO, odnosno Ministarstvo obrane i Generalštab, osniva se, prema tadašnjem Ustavu, samo u izvanrednoj ili ratnoj situaciji, a on je osnovan još u prosincu 1990. godine! To govori kako su Milošević i JNA već tada uzimali u obzir i vojnu varijantu. O tome sam doznao slučajno.
Naime, 4. prosinca 1990. vodio sam delegaciju JNA u SAD. Moj tadašnji zamjenik Mirčetić, očito i sam iznenađen, na dan odlaska rekao mi je kako je dobio poziv za sastanak Štaba Vrhovne komande, misleći da mijenja mene dok sam na putu. No o tome nisam ništa znao, iako su hijerarhijski u taj Štab ulazili svi zapovjednici rodova. Osim toga, to je bilo protivno Ustavu jer nije bilo neposredne ratne opasnosti.
• Koliko je srbijansko vodstvo bilo uključeno u plan udara?
- Slobodan Milošević i Borisav Jović bili su posve uključeni. I nakon povratka Kadijevića iz Moskve odustali su od puča jer su zaključili da su premale garancije za uspjeh. Od ožujka, kada je već bio i sukob u Pakracu i kada se JNA jasno odredila, srbijansko je rukovodstvo dogovaralo realizaciju "Velike Srbije" i JNA im je trebala za osiguranje tih granica. Kadijević je želio oboriti vlast u Hrvatskoj, a Miloševiću je JNA trebala da ostvari svoje memorandumske planove.
• Kako se u svemu tome ponašao Ante Marković?
- On nije znao za odlazak k Jazovu, ja sam ga o svemu informirao. Kada je doznao sve detalje tog tajnog puta, Marković mi je rekao da će smijeniti Kadijevića i ponudio mi mjesto saveznog sekretara za obranu. Bio sam skeptičan prema tome jer je situacija bila takva da srpsko rukovodstvo nikada ne bi to dopustilo. Kadijević im je bio prevažan, a bili su i dovoljno jaki da spriječe takvo što. Predložio sam mu kao jedinu moguću varijantu da sam Marković nakon smjene Kadijevića preuzme i resor ministra obrane. No, Marković se na to ipak nije odlučio.
• Kadijević i Milošević nakon neostvarenog udara planiraju rat?
- Da. Kadijević je već od balvana u potpunosti na Miloševićevoj strani. Negdje u travnju 1991. godine na operativnom sastanku vodstva JNA Kadijević predlaže izmještanje nekih jedinica s istoka zemlje u Hrvatsku i Sloveniju. Meni podređena zrakoplovna jedinica iz Niša prebacila bi se u okolicu Zagreba, oklopni i motorizirani bataljuni iz Pančeva i Mitrovice bili bi razmješteni u okolicu Vukovara, a neke druge jedinice na područje oko Novog Mesta. Dakle, vrši se premještaj vojske prema planovima obrane u slučaju napada sa Zapada.
Bilo mi je jasno zašto se to radi te sam se usprotivio i rekao kako ne vidim logiku u tim izmještajima jer se takvi manevri rade samo u slučaju vanjske opasnosti koja nam, istaknuo sam, ne prijeti. Rekao sam da u ime ratnog zrakoplovstva izražavam svoje protivljenje. Kadijević je na to kratko kazao: "Tko nije s nama, bez njega se može! Dajem vam 10 dana da razmislite". Rekao sam da nemam što razmišljati jer neću promijeniti stav.
Javio se zatim general Kolšek, zapovjednik 5. (zagrebačke) vojne oblasti, i admiral Kandić, zapovjednik mornarice, koji su također izrazili protivljenje. Na to se Kadijević digao i rekao: "Vidimo se drugi put". Bilo je to zadnji put da sam ga vidio jer sam za nekoliko dana, u svibnju, dobio dopis o umirovljenju te zapovijed da predam dužnost generalu Zvonku Jurjeviću. Rat je bio na pomolu i nisam se bunio. Odmah sam prešao u Zagreb gdje sam se javio predsjedniku Tuđmanu i stavio na raspolaganje.
• Koliko je Hrvatska bila spremna za rat?
- Malo. Predsjednik Tuđman bio je uvjeren da se još sve može riješiti diplomatskim putem, pa čak i ako se nešto teritorija izgubi, to će se povratiti pregovorima.
- Ne znam detalje tog razgovora, ali znam da je predsjednik Tuđman o Kadijeviću imao visoko mišljenje. Smatrao ga je vrlo šarmantnim čovjekom i imao je u njega povjerenje. Ovaj mu je tada govorio da JNA neće intervenirati. Govorio je: "Kadijević mi je obećao". Bilo je to neshvatljivo s obzirom na to da se na istoku zemlje se već vodio rat. Tuđman je do zadnjeg trenutka imao povjerenje u Kadijevića za kojeg samo mu govorili da je potpuno u službi Miloševićevih interesa. Tuđman ni početkom rujna 1991. godine još nije imao spremnu vojnu opciju! U razgovoru 14. rujna sam rekao: "Predsjedniče, kasnimo u obrani najmanje mjesec dana, i nije pet do 12, nego je debelo prošlo 12! Nema čekanja, agresija je na djelu". I tek se tada odlučuje na vojni odgovor.
Tuđman je imao povjerenje u Kadijevića• Malo se zna i o famoznom susretu Tuđmana i Kadijevića na zadarskom aerodromu u kolovozu 1991. godine. |
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....