Ratovi 1991.-99. jesu bili tragedija za sve narode bivše Jugoslavije, ali su, s druge strane, raskrčili putove trajnom miru. Teza je, naravno, cinična i žalosna. Radilo se, naime, o tome da su nacionalisti vodili ratove u ime stvaranja nacionalno homogenih država. Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, pa i protiv svoje volje i Srbijanci ostvarili su svoje nacionalne države i vjerojatno njima neće pasti na pamet neki novi rat. Srbi su pretrpjeli najveći poraz, pa ni njima neće biti do nekog novog rata. Albanci su se oslobodili srpske dominacije koja je trajala od 1912. do 1999. i sada čekaju da im se dogodi država.
U završnom nastavku feljtona autor naglašava glavne značajke budućnosti južnoslavenskih naroda, odnosno kako njihov glavni cilj treba biti sudjelovanje u građenju Nove Europe
Unatoč teškom povijesnom naslijeđu, sukobima i mržnjama, postoje i racionalni duhovni i materijalni argumenti koji govore da stanje na prostoru bivše Jugoslavije nije tako teško kao što se obično misli i da perspektive nisu tako mračne. Bilo bi zaista zastrašujuće kada ovi narodi ne bi izvukli pouke iz prošlosti i sadašnjosti i kada ne bi znali izabrati put za svoju budućnost.
Koji su to, dakle, racionalni argumenti na osnovi kojih se s pravom može očekivati bolja budućnost za sve zemlje bivše Jugoslavije?
Prvo, ratovi 1991.-99. pokopali su sve iluzije za koncepciju Velike Srbije, a upravo je to bio glavni razlog sukoba u bivšoj Jugoslaviji i uzrok gotovo stogodišnjeg sukob na Balkanu. S druge strane, Hrvatska, kao druga po veličini zemlja bivše Jugoslavije, ulazi u trajno razdoblje smirivanja, jer je, kako kažu nacionalisti, s jedne strane, ostvarila "milenijski san" stvaranja samostalne države, a, s druge strane, poražena je i ideja Velike Hrvatske koja je računala na cijelu ili na dio BiH i na granicu na Dunavu kod Beograda.
Slovenija je u fazi izgrađivanja stabilne demokracije na osnovi čega je već primljena u Europsku uniju. Procesi smirivanja Srbije su tek započeli. Stabilizacija Makedonije i Albanije je također na početku. Crna Gora će se brže i lakše stabilizirati. Mogući su nemiri, pa i oružani u BiH, potaknuti avanturistima iz Beograda i iz Banje Luke. Oni vjeruju da bi se i međunarodna zajednica zamorila trajnošću krize u BiH.
Raspad i ratovi u Jugoslaviji 1990.-99. ostavit će na psihologiju, mentalitete i svijet milijuna ljudi možda više i jače promjene nego I. i II. svjetski rat. Ratni obračun među južnoslavenskim narodima do kraja je jedan drugom razotkrio pravo lice, svi su oni shvatili tko je tko, i u pozitivnom i u negativnom smislu. Nova geopolitička struktura na Balkanu stvorila je države koje sada mogu surađivati na temelju "čistih računa" i oguljenih interesa, bez posredovanja lažnih ideologija. Upravo spomenuti slom nacionalnih ideologija koje su ljudima vladale skoro 200 godina otvara putove u dobrosusjedske odnose i stabilan mir.
Drugo, desetogodišnja kriza i ratovi iscrpili su zadnje rezerve i volju za nove ratne avanture. Danas su milijun ljudi u depresiji i zamoru. Postkomunistički režimi su doveli privredu u žalosno stanje - društveni brutoproizvod je pao na razinu od nekoliko desetljeća unatrag. Paralelno egzistira mali bogati sloj i osiromašeni narod. Oba ova fenomena - rat i siromaštvo - stvorila su sinkretičan učinak koji će se okrenuti protiv aktualnih režima i podržavati demokratske reforme.
Treće, sam budući život će prisiliti režime, a još više njihove protivnike, eventualne nove vladajuće snage, kao susjedi, da obnove neke stare veze i odnose iz predratnog razdoblja. Naime, organske veze, kako kapilarne tako i one infrastrukturne, koje su postojale među južnoslavenskim narodima su više zakon života, a manje stvar ideologije i dobre volje ljudi. Tu su, prije svega, prometne veze, slobodan protok roba, zaštita okoliša itd. - sve do kulturnih i sportskih događanja i obnove starih prijateljstava. Povezivanje naroda je zakon života, a to su, prije svega, odnosi na susjedne zemlje. Jer, prostori bivše Jugoslavije su prirodno upućeni na kooperaciju. Na njima susjedi ne mogu živjeti bez zajedničkih veza i projekata razvitka - tu su riječki tokovi, isti putni koridori, vrlo slični jezici pa i neka pozitivna iskustva zajedničkog života u povijesti. Prekid veza u ratu 1990.-99. plaćen je velikim ekonomskim gubicima, što je jedan od argumenata spomenute povezanosti.
Četvrto, međunarodna zajednica će u sljedećih desetak godina izvršiti presudan utjecaj u smirivanju i stabilizaciji prilika na Balkanu. Povezivanje s Europom je spasonosno upravo u civilizacijskom pogledu. U kvantitativnom pogledu narodi Balkana pojedinačno sudjeluju u europskom stanovništvu počev od 0,1 do oko 1%. Njihov udio danas u europskoj znanosti, tehnologiji i kulturi je marginalan, gotovo beznačajan, iako se oni narcisoidno "busaju u prsa" kako su najstariji narodi. "Konačan" rezultat između cjeline (SAD i EU) i dijelova - novonastalih država - je potpuno jasan. Dijelovi se moraju prikloniti cjelini. Jer, duhovna, znanstveno-tehnološka, ekonomska i kulturna superiornost Zapada u odnosu na Balkan tako je privlačna, a za neke vlastodršce i intelektualce tako "zastrašujuća" da se toj nadmoćnosti ni jedna mala zemlja ne može uspješno oduprijeti. Kao najzaostaliji dio Europe, Balkan ne može dugo živjeti bez integracije sa Zapadom. Globalizacija nije stvar volje, već zakon života, koji je jači od ideologije. Alternativa je ugušenje u vlastitom getu - ekonomski, a zatim i duhovni slom. Empirijski dokaz takove sudbine je današnja Srbija, koja je za osam godina sankcija pretrpjela katastrofu.
Neki današnji vlastodršci i nacionalistički ideolozi s užasom i ostrašćeno odbijaju intervenciju međunarodne zajednice, optužujući je da ne vjeruje u sposobnost ovih naroda da sami sobom upravljaju i da želi poništiti njihov suverenitet.
Oružana intervencija međunarodne zajednice u jugoslavenske ratove 1991.-99. je argument teze o njenoj poželjnoj ulozi. Iako i kasno i kolebljivo, bez te intervencije ti ratovi bi se, vjerojatno, produljili do samouništenja sukobljenih naroda. Pakt o stabilnosti je nastavak te politike u miru.
Prošlost, sadašnjost i budućnost Balkana zahtijeva da se ovi narodi za sada ne prepuste sami sebima sve dok se ne slegnu naslijeđeni, pa i današnji konflikti. Konačno rješenje kao i cilj je ono stanje u kojem za praktični svakodnevni život običnih ljudi državne granice neće postojati u smislu slobodnog kretanja ljudi, ideja, roba, kapitala, kao što je to danas u zemljama Europske unije. To znači da se u budućnosti dio po dio suvereniteta iz Beograda, Zagreba, Ljubljane, Sarajeva, Skoplja, Podgorice treba prenositi u Bruxelles, gdje će s drugim zemljama sudjelovati u građenju Nove Europe.
Sukladno s osnovnim tezama ove rasprave, a u duhu reformi koje vode u pravcu uključivanja država jugoistočne Europe u Europsku uniju, potrebno bi bilo djelovati na ovim pravcima:
- višegodišnje prisustvo međunarodne zajednice;
- demilitarizacija regije;
- izgradnja infrastrukture za demokratski politički i pravni sustav;
- tranzicija državnog u privatno vlasništvo;
- ekonomska obnova po uzoru na Marshallov plan;
- restrukturirati predratnu etničku strukturu;
- paralelna integracija novonastalih država između i s EU;
Već davno je trebalo operacionalizirati što više broja projekata za razne oblasti društvenog života - za privredu, obrazovanje, kulturu, sport itd.
Potpuno svjestan opasnosti gubitka ne samo suvereniteta već i kolonijalnog statusa u EU - što bi Hrvate moglo pretvoriti u konobare, pastire, spriječiti pristup visokim tehnologijama, profitabilnim granama industrije i dobro plaćenim radnim mjestima, a da i ne govorimo o kulturi i znanosti itd. i tsl. Valjalo bi izraditi elaborat o toj opasnosti kao dio ove rasprave. Za to je potreban dulji studijski rad ekipe eksperata.
akademik Dušan Bilandžić
U završnom nastavku feljtona autor naglašava glavne značajke budućnosti južnoslavenskih naroda, odnosno kako njihov glavni cilj treba biti sudjelovanje u građenju Nove Europe
| 4. NASTAVAK
|
Koji su to, dakle, racionalni argumenti na osnovi kojih se s pravom može očekivati bolja budućnost za sve zemlje bivše Jugoslavije?
Prvo, ratovi 1991.-99. pokopali su sve iluzije za koncepciju Velike Srbije, a upravo je to bio glavni razlog sukoba u bivšoj Jugoslaviji i uzrok gotovo stogodišnjeg sukob na Balkanu. S druge strane, Hrvatska, kao druga po veličini zemlja bivše Jugoslavije, ulazi u trajno razdoblje smirivanja, jer je, kako kažu nacionalisti, s jedne strane, ostvarila "milenijski san" stvaranja samostalne države, a, s druge strane, poražena je i ideja Velike Hrvatske koja je računala na cijelu ili na dio BiH i na granicu na Dunavu kod Beograda.
Slovenija je u fazi izgrađivanja stabilne demokracije na osnovi čega je već primljena u Europsku uniju. Procesi smirivanja Srbije su tek započeli. Stabilizacija Makedonije i Albanije je također na početku. Crna Gora će se brže i lakše stabilizirati. Mogući su nemiri, pa i oružani u BiH, potaknuti avanturistima iz Beograda i iz Banje Luke. Oni vjeruju da bi se i međunarodna zajednica zamorila trajnošću krize u BiH.
Raspad i ratovi u Jugoslaviji 1990.-99. ostavit će na psihologiju, mentalitete i svijet milijuna ljudi možda više i jače promjene nego I. i II. svjetski rat. Ratni obračun među južnoslavenskim narodima do kraja je jedan drugom razotkrio pravo lice, svi su oni shvatili tko je tko, i u pozitivnom i u negativnom smislu. Nova geopolitička struktura na Balkanu stvorila je države koje sada mogu surađivati na temelju "čistih računa" i oguljenih interesa, bez posredovanja lažnih ideologija. Upravo spomenuti slom nacionalnih ideologija koje su ljudima vladale skoro 200 godina otvara putove u dobrosusjedske odnose i stabilan mir.
Drugo, desetogodišnja kriza i ratovi iscrpili su zadnje rezerve i volju za nove ratne avanture. Danas su milijun ljudi u depresiji i zamoru. Postkomunistički režimi su doveli privredu u žalosno stanje - društveni brutoproizvod je pao na razinu od nekoliko desetljeća unatrag. Paralelno egzistira mali bogati sloj i osiromašeni narod. Oba ova fenomena - rat i siromaštvo - stvorila su sinkretičan učinak koji će se okrenuti protiv aktualnih režima i podržavati demokratske reforme.
Treće, sam budući život će prisiliti režime, a još više njihove protivnike, eventualne nove vladajuće snage, kao susjedi, da obnove neke stare veze i odnose iz predratnog razdoblja. Naime, organske veze, kako kapilarne tako i one infrastrukturne, koje su postojale među južnoslavenskim narodima su više zakon života, a manje stvar ideologije i dobre volje ljudi. Tu su, prije svega, prometne veze, slobodan protok roba, zaštita okoliša itd. - sve do kulturnih i sportskih događanja i obnove starih prijateljstava. Povezivanje naroda je zakon života, a to su, prije svega, odnosi na susjedne zemlje. Jer, prostori bivše Jugoslavije su prirodno upućeni na kooperaciju. Na njima susjedi ne mogu živjeti bez zajedničkih veza i projekata razvitka - tu su riječki tokovi, isti putni koridori, vrlo slični jezici pa i neka pozitivna iskustva zajedničkog života u povijesti. Prekid veza u ratu 1990.-99. plaćen je velikim ekonomskim gubicima, što je jedan od argumenata spomenute povezanosti.
Četvrto, međunarodna zajednica će u sljedećih desetak godina izvršiti presudan utjecaj u smirivanju i stabilizaciji prilika na Balkanu. Povezivanje s Europom je spasonosno upravo u civilizacijskom pogledu. U kvantitativnom pogledu narodi Balkana pojedinačno sudjeluju u europskom stanovništvu počev od 0,1 do oko 1%. Njihov udio danas u europskoj znanosti, tehnologiji i kulturi je marginalan, gotovo beznačajan, iako se oni narcisoidno "busaju u prsa" kako su najstariji narodi. "Konačan" rezultat između cjeline (SAD i EU) i dijelova - novonastalih država - je potpuno jasan. Dijelovi se moraju prikloniti cjelini. Jer, duhovna, znanstveno-tehnološka, ekonomska i kulturna superiornost Zapada u odnosu na Balkan tako je privlačna, a za neke vlastodršce i intelektualce tako "zastrašujuća" da se toj nadmoćnosti ni jedna mala zemlja ne može uspješno oduprijeti. Kao najzaostaliji dio Europe, Balkan ne može dugo živjeti bez integracije sa Zapadom. Globalizacija nije stvar volje, već zakon života, koji je jači od ideologije. Alternativa je ugušenje u vlastitom getu - ekonomski, a zatim i duhovni slom. Empirijski dokaz takove sudbine je današnja Srbija, koja je za osam godina sankcija pretrpjela katastrofu.
Neki današnji vlastodršci i nacionalistički ideolozi s užasom i ostrašćeno odbijaju intervenciju međunarodne zajednice, optužujući je da ne vjeruje u sposobnost ovih naroda da sami sobom upravljaju i da želi poništiti njihov suverenitet.
Oružana intervencija međunarodne zajednice u jugoslavenske ratove 1991.-99. je argument teze o njenoj poželjnoj ulozi. Iako i kasno i kolebljivo, bez te intervencije ti ratovi bi se, vjerojatno, produljili do samouništenja sukobljenih naroda. Pakt o stabilnosti je nastavak te politike u miru.
Prošlost, sadašnjost i budućnost Balkana zahtijeva da se ovi narodi za sada ne prepuste sami sebima sve dok se ne slegnu naslijeđeni, pa i današnji konflikti. Konačno rješenje kao i cilj je ono stanje u kojem za praktični svakodnevni život običnih ljudi državne granice neće postojati u smislu slobodnog kretanja ljudi, ideja, roba, kapitala, kao što je to danas u zemljama Europske unije. To znači da se u budućnosti dio po dio suvereniteta iz Beograda, Zagreba, Ljubljane, Sarajeva, Skoplja, Podgorice treba prenositi u Bruxelles, gdje će s drugim zemljama sudjelovati u građenju Nove Europe.
Sukladno s osnovnim tezama ove rasprave, a u duhu reformi koje vode u pravcu uključivanja država jugoistočne Europe u Europsku uniju, potrebno bi bilo djelovati na ovim pravcima:
- višegodišnje prisustvo međunarodne zajednice;
- demilitarizacija regije;
- izgradnja infrastrukture za demokratski politički i pravni sustav;
- tranzicija državnog u privatno vlasništvo;
- ekonomska obnova po uzoru na Marshallov plan;
- restrukturirati predratnu etničku strukturu;
- paralelna integracija novonastalih država između i s EU;
Već davno je trebalo operacionalizirati što više broja projekata za razne oblasti društvenog života - za privredu, obrazovanje, kulturu, sport itd.
Potpuno svjestan opasnosti gubitka ne samo suvereniteta već i kolonijalnog statusa u EU - što bi Hrvate moglo pretvoriti u konobare, pastire, spriječiti pristup visokim tehnologijama, profitabilnim granama industrije i dobro plaćenim radnim mjestima, a da i ne govorimo o kulturi i znanosti itd. i tsl. Valjalo bi izraditi elaborat o toj opasnosti kao dio ove rasprave. Za to je potreban dulji studijski rad ekipe eksperata.
akademik Dušan Bilandžić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....