Dramatičan pad cijena sirove nafte mijenja ulogu energije u međunarodnim odnosima i stratešku poziciju različitih država. Posebice je podupro ulogu Amerike, oslabio poziciju Rusije, povećao rivalstvo između Saudijske Arabije i Irana te bi mogao umanjiti stratešku važnost Srednjeg istoka. Sirova se nafta trenutačno prodaje za 33 dolara po barelu, što je samo trećina cijene otprije 18 mjeseci. Pala je ispod prijelomne cijene za crpljenje, procijenjene na 50 dolara za barel.
Međunarodna agencija za energiju (IEA) sada zaključuje da cijena nafte možda neće doseći 50 dolara sve do 2020-ih. Tijekom buma 2008. godine cijena je dosegla rekord od 143 dolara za barel. Još u lipnju 2014. nafta se prodavala za 115 dolara i analitičari su vjerovali da bi cijena mogla ostati na razini višoj od 100 dolara niz sljedećih godina.
U stvarnosti, svijet 20. stoljeća, fokusiran na naftu, ide svom kraju. To, pak, ima ozbiljne implikacije ne samo za najveće svjetske naftne kompanije, nego će također imati velik utjecaj na najveće zemlje izvoznice nafte. Uzevši u obzir prihode od nafte Rusije, Saudijske Arabije, Nigerije, Venezuele, zaljevskih zemalja i ostalih proizvođača, naftni krah će zaprijetiti opstanku postojećih režima. Moskva je od propasti Sovjetskog Saveza koristila sirovu naftu i prirodni plin, čija je cijena usko vezana uz naftu, kao oružje protiv svojih bivših satelita i sredstvo utjecaja na EU. Prijetnje prekidom opskrbe ili povećanjem cijene te kupnja energetske infrastrukture u susjednim zemljama omogućili su Kremlju da se upliće u poslove susjeda. No, tepih se sada izmiče ispod Kremlja predsjednika Vladimira Putina jer gubi svoje ključno energetsko oružje.
Rusija treba cijenu nafte od 80 dolara za barel kako bi uravnotežila svoj proračun, u suprotnom će se ekonomija snažno kontrahirati. Padajuće cijene nafte potiču dugoročni ekonomski pad, smanjuju ulaganja, ruše životni standard, povećavaju nezaposlenost te izazivaju društvene i regionalne nemire.
Neki analitičari smatraju da je Putin poduzeo skup i rizičan korak intervencije u sirijski rat prije svega kako bi skrenuo pozornost javnosti s pogoršanja ekonomskih uvjeta te mobilizirao ruski nacionalizam. Žurna potreba da se preduhitre društvena revolucija i pad režima mogla bi inicirati daljnju regionalnu nestabilnost dok se Kremlj okreće protiv susjeda kako bi ojačao podršku javnosti kod kuće.
Neke druge države, uključujući Nigeriju, Saudijsku Arabiju i Venezuelu, također doživljavaju ekonomsko i političko previranje kao rezultat naftnog kraha. Što dulje cijene budu ostale niske, posljedice će biti sve više devastirajuće. Obilne saudijske financijske rezerve prošle su godine dramatično smanjene i vlada je objavila ograničavanje javnih troškova.
Saudijski otpor prema bilo kakvom prijedlogu da smanje crpljenje nafte pridonio je ostanku cijena na niskoj razini. Više je razloga za saudijski otpor smanjenju proizvodnje, među kojima je želja da se kazne Iran i Rusija za podršku Asadovu režimu u Siriji. Kraljevstvo također želi održati niske cijene energenata kako bi izgurali američke proizvođače energenata s tržišta. Saudijci smatraju da su bolje pozicionirani od svojih rivala u podnošenju dugoročnog pada cijena. Međutim, Saudijska Arabija sada ima novog regionalnog konkurenta nakon što su Iranu ukinute sankcije Zapada.
Iranska proizvodnja nafte će rasti kako se Teheran vraća na globalno tržište i počinje uvoz moderne tehnologije za crpljenje nafte.
Cijene nafte rastu kad raste globalna ekonomija i povećava se potražnja. Smanjuju se kad globalna ekonomija stagnira i potražnja za energentima je slaba. Kad su Kina, Indija, Brazil i druge ekonomije doživljavale ekspanziju, rasla je i potreba za naftom. No, svaka od tih ekonomija u razvoju sada stagnira, posebice zato što opada potražnja za izvozom njihovih proizvoda.
Od 2014. godine glavni čimbenik u padu cijena nafte bio je dramatičan rast domaće proizvodnje nafte u SAD-u, koji je porastao s 5,5 milijuna barela u siječnju 2010. na 9,6 milijuna barela u srpnju 2015. godine. Gotovo sva dodatna nafta dolazi iz novoistraženih formacija škriljevca u Sjevernoj Dakoti i Teksasu. U dugoročnoj perspektivi mnogi čimbenici rade protiv novog porasta cijena nafte, posebno jer je Amerika, najveći svjetski uvoznik, pronašla zamjenske izvore.
Osim rastuće domaće proizvodnje, povećana učinkovitost goriva u SAD-u je izrazito smanjila potražnju za naftom, a zamjenski izvori energije dobivaju na značenju. Mnogi američki i europski potrošači sada preferiraju hibridne i električne automobile ili favoriziraju različite oblike prijevoza.
Osim toga, procjenjuje se da će korištenje obnovljivih izvora energije, uključujući sunce, vjetar, vodu i biomasu, rasti u značajnoj mjeri u sljedećem desetljeću te dodatno smanjivati potražnju za naftnim derivatima.
Takvi trendovi indiciraju da će globalna potražnja za naftom pretrpjeti dugoročni pad. To također znači da će Srednji istok padati na ljestvici sigurnosnih prioriteta Washingtona. Paradoksalno, to bi doista moglo generirati novu nestabilnost u regiji kroz nadmetanje Saudijske Arabije i Irana za regionalnu dominaciju bez Amerike kao sredstva odvraćanja od sveopćeg rata.