Ako bi trebalo upotrijebiti jednu riječ da se opiše ponašanje grčkog premijera Tsiprasa, onda bi to, po mom izboru, bila riječ - nepristojno. Naravno, mogli bismo ponašanje druga Tsiprasa opisati cijelim nizom pridjeva, poput politikantski, iracionalno, demagoški, neodgovorno, populistički…, ali u ovom trenutku, kad je izmanipulirao 61 posto Grka da kažu ne Trojki dok se grčki bankarski sustav utapa u agoniji insolventnosti, riječ nepristojno čini se kao najbolji izbor. U biti se grčka drama počela svoditi na odnose u europskoj obitelji naroda. Cijelo vrijeme Tsipras i Syriza temelje svoj nastup u međunarodnim odnosima na vrlo neobičnim 'znanstvenim' teorijama bivšeg ministra financija Varoufakisa koje se mogu pročitati na njegovom blogu, a prema kojoj ono što je možda prihvatljivo u određenim sredinama u drugima nije. A Grcima, očigledno, mnogo toga nije prihvatljivo, smatraju se barem nešto vrednijim i posebnijima nego neki drugi narodi i do te mjere da su spremni (Varoufakis) na shizofrene prijetnje odsijecanjem vlastite ruke ako bi ta 'poludjela' ruka potpisala 'neprihvatljivi' sporazum.
Konkretno, kad čelnici Syrize pričaju o obračunu s međunarodnim kreditorima, zapravo aludiraju na pohlepne bankare i odnarođene međunarodne institucije poput MMF-a s 'talentom' za nametanje pogrešne politike. Međutim, treba obratiti pažnju da su banke između 2009. i 2014. drastično smanjile svoju izloženost lošim dužnicima, Grcima. Njemačke banke srezale su u tom razdoblju izloženost u Grčkoj s 45 na 13,51 milijardu eura, francuske s 78,82 milijarde na 1,81 milijardu eura, talijanske s 6,36 na 1,06 milijardi eura, nizozemske s 12,21 na 1,22 milijarde eura… To smanjenje izloženosti propaloj balkanskoj državici bilo je moguće jedino zbog toga što je obitelj nacija eurozone podmetnula svoja leđa te su države direktno ili kroz njihove zajedničke institucije (ECB) solidarno osigurale Grčkoj enormne iznose koji su spriječili bankrot.
Rast izloženosti država eurozone i njezinih institucija prema Grčkoj događao se kroz cijeli niz direktnih i indirektnih mehanizama; prvotno kroz ESFS program, zatim via SMP, da bi se nastavio kroz MRO, pa Target 2 itd... Naravno, Grci bi te teško pamtljive kratice, iza kojih se skriva veliki transfer novca prema grčkim potrebama, najradije izbrisali iz kolektivne svijesti, a državnici solidarnih zemalja eurozone shvatili su da su pogriješili jer se ubrzano smanjuju šanse da ponovno vide svoj novac koji su na vrhuncu svjetske financijske krize teško izdvajali da bi, ponovimo, iz solidarnosti pomogli Grcima koji sada, predvođeni Tsiprasom, pokazuju sve veće gađenje prema nužnosti vraćanja vlastitih dugova.
Valja reći da je ukupna izloženost Europe grčkom dugu 341 milijarda eura ili čak 3,4 posto europskog BDP-a. Možda se nekome ne čini da je tako strašno što bi Njemačka mogla izgubiti 94,6 milijardi eura ili 'samo' 3,3 posto BDP-a, ali što onda reći o tome da bi grupa europskih nacija koje žive skromnije i štedljive od Grčke mogle izgubiti postotno gledano osjetno više? Ljudi moji, dok se paneuropski salonski ljevičari solidariziraju sa Syrizom, Sloveniji prijeti gubitak 4 posto BDP-a, Slovacima 4,3 posto, Malti 5,1 posto, Estoniji 4,2 posto… Jedna velika Španjolska mogla bi izgubiti 4,1 posto, Italija ne puno manjih 3,9 posto. Što ako grčko jogunjenje inicira novu depresiju s posljedičnim gubitkom milijun-dva radnih mjesta u Europi? Što sad, nakon svega, mogu reći Slovaci koji su na vrijeme proveli radikalne reforme? Što bi trebali reći Estonci koji su radikalno štedjeli te dokazali kako upravo to 'zlo', štednja, može biti jako dobar recept za gospodarski oporavak? I što mogu reći Slovenci koji su stvorili uspješnu izvoznu ekonomiju, ali ipak teškom financijskom mukom saniraju svoje velike banke? Da njima njihovih 1,5 milijardi eura, što su zaglavile u Grčkoj, manje trebaju nego Grcima?
Sve u svemu, nekako se nameće zaključak da Syrizi jednostavno treba poručiti: ljudi, nepristojni ste, probudite se, ponašajte se odgovorno te zbog samih sebe provedite reforme za kojima vam zemlja ionako vapi. Zamijenili ste teze; nije Grčka neuspješna zbog toga što su europski narodi i međunarodne institucije priskočili s raznovrsnim programima financijske solidarnosti, već zbog toga što se Grčkom godinama neodgovorno upravljalo, jer se nisu pravovremeno provodile reforme, zbog enormne porezne evazije srednjeg sloja i bogatih, zbog korupcije, niske razine učinkovitosti javnog sektora, potpuno netransparentnog sustava nagrađivanja u javnom sektoru, zbog nekontroliranog rasta javne potrošnje… Jesu li zaista Grci zaslužili imati dvostruko više mirovine od Bugara? Jesu li zaslužili da te penzije, za razliku od Bugara, primaju u eurima? I jedni i drugi su EU, ali, da, što bi rekao Varoufakis, Grci su ipak malo 'jednakiji'.
Podsjetimo da je bugarski javni dug u odnosu na BDP potpuno zanemariv, Bugari definitivno nisu i neće biti dužni k'o Grčka.
Zaključno, valja naglasiti da zahtjevi Tsiprasa nisu samo nepristojni. Oni su opasni. Oni u sebi nose poruku o svima nama; o Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj… O zemljama za koje je jasno da će uz sadašnje javne politike dugoročno teško imati uravnoteženi fiskalni sustav te bi lako mogle postati veće ili manje Grčke. Pa tamošnji dežurni demagozi i politikanti žurno tvrde da bi Grcima trebalo pomoći jer 'nas sve to isto čeka'. Pobogu? Ako ćemo jednom morati pomagati Italiji kao Grčkoj, onda ćemo svi morati bar dva do tri mjeseca raditi samo za Italiju. S obzirom na to da je to nemoguće, to se neće dogoditi. Ali postoji realna opasnost da grčki politikanti i njihovi istomišljenici u drugim europskim zemljama zaista razbiju Europsku uniju. Pokušajmo je sačuvati najjednostavnijim oružjem: zdravom logikom.