Slavenka Drakulić, u svijetu najprevođenija hrvatska spisateljica, u svom publicističkom radu, među ostalim, bavila se i portretima haaških optuženika. Da bi napisala knjigu "Oni ne bi ni mrava zgazili", u kojoj iznosi portrete ratnih zločinaca, Slavenka Drakulić provela je nekoliko mjeseci u Haagu, gdje je prisustvovala svim važnijim suđenjima.
S autoricom koja je u nekoliko knjiga uspješno esejizirala pitanja rata i mira na Balkanu razgovarali smo o kraju života najvećega balkanskog krvnika.
• Može li pravda biti zadovoljena ako je Slobodan Milošević umro bez izrečene kazne? Ili je možda smrt u zatvoru u kojem Milošević nije mogao imati najbolji liječnički tretman ponižavajući kraj, gori od zatvorske kazne?
- Pravda zapravo nikada ne može biti zadovoljena, osim simbolički - ali jako je važno istraživati ratne zločine, voditi suđenja i kazniti krivce jer bez toga čovjeku ne preostaje ništa osim krvne osvete. U ovom slučaju, žrtve Miloševićeve politike ostaju čak i bez te simbolične zadovoljštine, što je strašno.
Ako im je to ikakva utjeha, Milošević je umro u zatvorskoj ćeliji, sam kao pas, iskusivši tako i sam sudbinu mnogih žrtava svoje politike. Međutim, njega će svejedno stići jedna druga vrsta pravde, ona historijska.
Cilj njegove obrane bio je dokazati da je njegova uloga u povijesti Srbije bila herojska i da je on branio svoju zemlju od međunarodne zavjere.
Sada će drugi suditi o tome, to jest dogodit će se ono što je Milošević upravo očajnički pokušao izbjeći vodeći vlastitu obranu.
• Ako glavni krivac za zločine na Balkanu nije dočekao pravdu, koliko to umanjuje snagu i važnost Suda u Haagu kojemu je u ćeliji umro Milošević, a Karadžića i Mladića još nisu priveli?
- Moje je mišljenje da međunarodni tribunal, osim manje ili više uspješnog zadovoljenja pravde, ima i drugu ulogu. Ispostavlja se da je to do sada gotovo jedini izvor istine o ratovima na ovim prostorima koja sa svakim novim suđenjem pomalo izbija na površinu, odnosno dospijeva u javnost.
Nemojte zaboraviti da sudovi u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu nisu bili niti zainteresirani niti spremni sami voditi istrage i procese vlastitim ratnim zločincima. Bilo bi to daleko efikasnije, ali i prilično teško u situaciji kada većina ljudi još uvijek vjeruje da njihove vojske nisu počinile ratne zločine.
Da tribunal nije preuzeo suđenja, svi bi ti zločinci živjeli mirno među nama, kao što i dan-danas žive i toliki drugi.
• Što bi ovakav kraj mogao značiti za Srbiju i njezinu političku stabilizaciju?
- O tome je teško govoriti, u prvom redu zato što se ne zna koliko podrške njegova partija ima i ima li snage iskoristiti njegovu smrt za političke ciljeve, što će svakako pokušati. U svakom slučaju, za Srbe bi bilo mnogo važnije da je Milošević dočekao presudu. Ne samo zato što bi on završio u zatvoru, nego bi tada doživjeli i službenu, javnu, zakonsku osudu njegove politke nacionalizma, mržnje i rata.
Bila bi to šansa da se konačno zapitaju o svojoj odgovornosti za Srebrenicu, Sarajevo, Vukovar, Kosovo. Ovako izgleda da je ta šansa odgođena barem na neko vrijeme.
• Na osnovi koje presude može biti zadovoljena sudska pravda prema Hrvatskoj ako je Milošević umro, a Slavko Dokmanović i Milan Babić su si sami presudili?
- To je dobro pitanje... I Hrvatskoj treba zadovoljština te vrste, potvrda da je Srbija izvršila agresiju. Međutim, to će se pokazati i bez obzira na Miloševićevu smrt. Međutim, Hrvatska ima i sama velikih problema s priznanjem svojih ratnih zločina i sagledavanjem istine o ratu - pa dakle i s Tribunalom kao institucijom koja sudi njenim "herojima".
Možda bi bilo dobro da ne čekamo da nam drugi peru prljavi veš?
Možda smo dovoljno odrasli da taj posao konačno pokušamo obaviti sami?
• Ima li neke povijesne ironije u tome što Milošević, kao i najveći zločinac 2. svjetskog rata, Hitler (i njegovi najvažniji suradnici Goebbels, Goering), nije dočekao živ ruku pravde?
- Možete to nazvati povijesnom ironijom ili pukom koincidencijom, a u nekim slučajevima običnim kukavičlukom, kad već govorimo o pojedinim ličnostima.
Nije lako suočiti se s pravdom i dostojanstveno podnijeti suđenje i osudu. Ali još je teže suočiti se s istinom i pravdom, sa svojom ulogom u ratu i svojom odgovornošću na nivou čitavog kolektiva. To je mukotrpan, naporan i dugotrajan posao, koji u Hrvatskoj jedva da je u začetku.
Potrebno je puno političke mudrosti i snage za takvo što, a toga, bojim se, kod nas nedostaje.
Ivana Mikuličin
S autoricom koja je u nekoliko knjiga uspješno esejizirala pitanja rata i mira na Balkanu razgovarali smo o kraju života najvećega balkanskog krvnika.
• Može li pravda biti zadovoljena ako je Slobodan Milošević umro bez izrečene kazne? Ili je možda smrt u zatvoru u kojem Milošević nije mogao imati najbolji liječnički tretman ponižavajući kraj, gori od zatvorske kazne?
- Pravda zapravo nikada ne može biti zadovoljena, osim simbolički - ali jako je važno istraživati ratne zločine, voditi suđenja i kazniti krivce jer bez toga čovjeku ne preostaje ništa osim krvne osvete. U ovom slučaju, žrtve Miloševićeve politike ostaju čak i bez te simbolične zadovoljštine, što je strašno.
Ako im je to ikakva utjeha, Milošević je umro u zatvorskoj ćeliji, sam kao pas, iskusivši tako i sam sudbinu mnogih žrtava svoje politike. Međutim, njega će svejedno stići jedna druga vrsta pravde, ona historijska.
Cilj njegove obrane bio je dokazati da je njegova uloga u povijesti Srbije bila herojska i da je on branio svoju zemlju od međunarodne zavjere.
Sada će drugi suditi o tome, to jest dogodit će se ono što je Milošević upravo očajnički pokušao izbjeći vodeći vlastitu obranu.
• Ako glavni krivac za zločine na Balkanu nije dočekao pravdu, koliko to umanjuje snagu i važnost Suda u Haagu kojemu je u ćeliji umro Milošević, a Karadžića i Mladića još nisu priveli?
- Moje je mišljenje da međunarodni tribunal, osim manje ili više uspješnog zadovoljenja pravde, ima i drugu ulogu. Ispostavlja se da je to do sada gotovo jedini izvor istine o ratovima na ovim prostorima koja sa svakim novim suđenjem pomalo izbija na površinu, odnosno dospijeva u javnost.
Nemojte zaboraviti da sudovi u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu nisu bili niti zainteresirani niti spremni sami voditi istrage i procese vlastitim ratnim zločincima. Bilo bi to daleko efikasnije, ali i prilično teško u situaciji kada većina ljudi još uvijek vjeruje da njihove vojske nisu počinile ratne zločine.
Da tribunal nije preuzeo suđenja, svi bi ti zločinci živjeli mirno među nama, kao što i dan-danas žive i toliki drugi.
• Što bi ovakav kraj mogao značiti za Srbiju i njezinu političku stabilizaciju?
- O tome je teško govoriti, u prvom redu zato što se ne zna koliko podrške njegova partija ima i ima li snage iskoristiti njegovu smrt za političke ciljeve, što će svakako pokušati. U svakom slučaju, za Srbe bi bilo mnogo važnije da je Milošević dočekao presudu. Ne samo zato što bi on završio u zatvoru, nego bi tada doživjeli i službenu, javnu, zakonsku osudu njegove politke nacionalizma, mržnje i rata.
Bila bi to šansa da se konačno zapitaju o svojoj odgovornosti za Srebrenicu, Sarajevo, Vukovar, Kosovo. Ovako izgleda da je ta šansa odgođena barem na neko vrijeme.
• Na osnovi koje presude može biti zadovoljena sudska pravda prema Hrvatskoj ako je Milošević umro, a Slavko Dokmanović i Milan Babić su si sami presudili?
- To je dobro pitanje... I Hrvatskoj treba zadovoljština te vrste, potvrda da je Srbija izvršila agresiju. Međutim, to će se pokazati i bez obzira na Miloševićevu smrt. Međutim, Hrvatska ima i sama velikih problema s priznanjem svojih ratnih zločina i sagledavanjem istine o ratu - pa dakle i s Tribunalom kao institucijom koja sudi njenim "herojima".
Možda bi bilo dobro da ne čekamo da nam drugi peru prljavi veš?
Možda smo dovoljno odrasli da taj posao konačno pokušamo obaviti sami?
• Ima li neke povijesne ironije u tome što Milošević, kao i najveći zločinac 2. svjetskog rata, Hitler (i njegovi najvažniji suradnici Goebbels, Goering), nije dočekao živ ruku pravde?
- Možete to nazvati povijesnom ironijom ili pukom koincidencijom, a u nekim slučajevima običnim kukavičlukom, kad već govorimo o pojedinim ličnostima.
Nije lako suočiti se s pravdom i dostojanstveno podnijeti suđenje i osudu. Ali još je teže suočiti se s istinom i pravdom, sa svojom ulogom u ratu i svojom odgovornošću na nivou čitavog kolektiva. To je mukotrpan, naporan i dugotrajan posao, koji u Hrvatskoj jedva da je u začetku.
Potrebno je puno političke mudrosti i snage za takvo što, a toga, bojim se, kod nas nedostaje.
Ivana Mikuličin
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....