Ruralna gornja Austrija pomalo podsjeća na ljubičaste omote Milka čokolade. Na sve strane po selima između Salbzurga i Linza krave i livade. Miris kravljeg izmeta intenzivan je čak i tijekom hladnog jesenskog dana. Pokoja crkva, pokoja krčma, na cesti vikendom ni psa. Čak i učmala atmosfera sela Ungenach, koje je ime dobilo po žabama, 15-godišnjoj je kosovskoj djevojčici privlačnija od prisilnog povratka na rodno Kosovo.
Arigona Zogaj, koja se ovamo s roditeljima i četvero braće doselila prije pet i pol godina, bila je spremna i ubiti se ne bi li spriječila austrijske vlasti da je deportiraju na Kosovo. Dva tjedna skrivala se po nepoznatim kućama diljem Austrije i bježala vlakom u njoj nepoznati Beč. Vrhunac je drama dosegnula kad je nacionalnoj televiziji ORF poslala videovrpcu na kojoj poručuje da je sve što želi - ostati u Austriji te da će se ubiti ako je prisile da se vrati na Kosovo.
Svi osim Arigone koja je pobjegla i skrivala se 14 dana. Postala je sinonim otpora sve striktnijoj austrijskog antiimigracijskoj politici
Kako je tinejdžerica s jakim austrijskim naglaskom, koja je tijekom pet godina života u austrijskom selu zaboravila mnogo albanskog, postala sinonim građanskog otpora sve striktnijoj austrijskog antiimigracijskoj politici? Arigonin očajnički čin rasplamsao je polemike o imigracijskim zakonima u Austriji, a tisuće ljudi izašle su na ulice ne bi li pružile podršku curici i siromašnoj kosovskoj obitelji čija je situacija nalik na još 34.000 slučajeva - u društvo solidno integriranih useljenika koji nisu i vjerojatno će teško dobiti azil, a ipak ostaju u Austriji, strahujući svaki dan da ih vlasti ne deportiraju na čemernu adresu u drugom dijelu svijeta odakle su jednom, misleći zauvijek, otišli.
Austrija ima velik broj zahtjeva za azil baš zato što je drugačije gotovo nemoguće ostati. Nedavno istraživanje Europske Unije pokazalo je da je Austrija za imigrante jedna od najzatvorenijih zemalja. Ipak, zbog rupa u zakonu stranci mogu boraviti desetljećima dok ih se konačno ne deportira.
- Bila je srijeda, 26. rujna, običan dan. Prvo sam bila u školi, a zatim sam polagala ispit za vožnju motocikla. Baš sam krenula u McDonald's kad me nazvao prijatelj i javio da su pred našu kuću došli policajci s malim kombijem, pokupili moju braću, sestre, mamu i tatu te da ih vode na aerodrom jer ih deportiraju na Kosovo. Mislila sam da je to loša šala i rekla mu da prestane. On je ponavljao: 'Ne, ne, Arigona, sve što govorim, istina je'. Nisam to mogla slušati, prekinula sam razgovor. Za nekoliko minuta nazvala me druga prijateljica. Vikala je da je ispred naše kuće gomila policajaca. Počeli su mi stizati SMS-ovi. Mnogo ljudi javljalo mi je što se događa. Više si nisam mogla lagati da se netko glupo šali sa mnom. Shvatila sam da je sve istina i preplavio me paničan strah, bojala sam se vratiti kući - priča.
Tu noć ostala je kod prijateljice. Sljedećih 14 noći provela je mijenjajući domaćine, tuđe kuće i jastuke.
- Stalno sam bila u zatvorenom prostoru. Nisam nigdje izlazila, bojala sam se da me ne otkriju - objasnila je djevojčica. Ipak, nije mogla dugo izdržati u okolnim selima gornje Austrije jer je albanska djevojčica postala traženija od bilo kojeg austrijskog kriminalca.
- Bilo me je užasno strah. Moja slika je stalno bila u novinama i na televiziji. Nitko od mojih rođaka nije znao gdje sam. Nisam se nikome usudila javiti. Na televiziji sam vidjela da su tata i braća poslani na Kosovo. Vidjela sam i da su mami dopustili da ostane, ona je ostala tražiti mene - dodala je Arigona.
Razmišljala sam samo o tome da se što bolje sakrijem,
da se prerušim, da
me nitko ne moće
prepoznati
Ostati u gornjoj Austriji postalo je preopasno pa je tražena djevojčica odlučila sakriti se u glavnom gradu.
- Nisam nikoga znala u Beču, samo sam htjela pobjeći što dalje jer se stalno po televiziji i novinama pričalo da me traže po cijeloj gornjoj Austriji i da će me naći. Bilo me je jako strah, ali imala sam 200 eura koje mi je mama dala za vozačku školu za motocikl, pa sam mogla platiti kartu za vlak i kupiti nešto za jelo. Nisam razmišljala ni o čemu drugome osim o tome da se što bolje prerušim, da me nitko ne prepozna - otkrila je. Tjedan dana provela je u Beču.
- Uopće ne znam u kojem sam dijelu Beča bila. Beč je velik grad - dok je pričala, raširile su joj se ionako velike oči. - Čak ne znam ni gornju Austriju, prije nisam mnogo putovala. Spavala sam u kući, a pomogla mi je jedna obitelj.
Ni danas ne želi otkriti identitet onih koji su je zaštitili od zakona i države u kojoj tako očajnički želi ostati. U Beču je ORF-u poslala videovrpcu. Na snimci djevojčica, iza koje je samo bijeli zid, tupim glasom govori da će se ubiti ako ona i obitelj ne smiju ostati u Austriji.
- Doznala sam preko televizije i radija da prijatelji i roditelji žele neki znak života od mene, da sam živa, zato sam to poduzela. Stvarno sam bila spremna ubiti se, psihički iscrpljena, više nisam mogla mnogo ni razmišljati, osim o mojoj obitelji i nesreći koja ih čeka na Kosovu. Nikako se ne želim vratiti na Kosovo, tamo nemamo ništa, porušena nam je kuća, moji nemaju posla, gotovo sva uža rodbina nam je tu u Austriji - istaknula je 15-godišnja djevojčica.
Tijekom tih 15 dana skrivanja po zemlji koja je ne želi najgora je bila odvojenost od obitelji. - Nikada nisam bila tako dugo odvojena od roditelja. Najdulje sam bez njih bila dva ili tri dana, kada bih odlazila na školske izlete. Nisam mogla spavati, noću sam buljila u strop, neprestano sam razmišljala o obitelji, što je s njima, gdje i kako su. Čitala sam novine kriomice, po kioscima.
Otkako se obitelj doselila u Austriju, Arigona nije bila na Kosovu.
Vrhovni sud u prosincu bi trebao
odlučiti što s
Arigonom, majkom koja se vratila po nju i cijelom obitelji
- Nemam ništa protiv Kosova, to je zemlja u kojoj sam rođena, ali moji tamo nemaju ništa, a ovdje imamo život.
S Kosova pamti jedino rat. - Otkad su moje deportirali, vratile su mi se noćne more. Ponovno sanjam taj rat. Ne mogu opet dolje, užasno me strah da će tamo ponovno biti rata. Znam da je sada mir, ali ne mogu u sebi zaustaviti strah.
Pitamo je zna li što se trenutačno događa na Kosovu. Djevojka koja govori mirno i ostavlja dojam starije i hrabrije nego što jest na to nas pitanje pogleda s vrištećim strahom u očima. - Što je dolje? Što se događa - prozborila je. Umirili smo je govoreći da nema novih sukoba i da smo je zapravo željeli pitati zna li za pregovore o novom statusu Kosova. - A to, da znam, čitam u novinama - odgovorila je s golemim olakšanjem.
Nekoliko je dana Arigona provela skrivajući se u župnom uredu katoličkog svećenika koji već 30 godina vodi župu Sv. Lorenca. Otac Josef Friedl u malom je selu s 1400 stanovnika bitna institucija. Od 1971. do danas pruža pomoć svakome tko pokuca na vrata i kod njega je, osim austrijskih župljana, bilo Kurda, Bosanaca, Mongola...
- Posljednjih tjedana bio sam u kontaktu s parlamentarnim zastupnicima, ljudima iz vlade, čak i s premijerom, ali nisam siguran koliko oni razumiju humanitarnu tragediju naše imigracijske politike. Ovo je dom te albanske obitelji, njihova mlađa djeca ovo znaju kao jedinu domovinu. Predugo su ovdje, integrirali su se, ljudi rade, djeca idu u školu i sad je prekasno za povratak. Austrijski emigracijski zakon prespor je i pun crnih rupa pa je previše toga prepušteno na volju službenika. Osim toga, procesi dobivanja azila te dozvole boravka i rada jako dugo traju, u međuvremenu djeca koja tu rastu postanu mentalno građani ove zemlje - kaže svećenik.
Arigoninoj obitelji više je puta odbijen zahtjev za azil, zato je i uslijedio nalog za deportaciju. Majka i djevojčica zasad su još u Austriji, a Vrhovni bi sud u prosincu trebao odlučiti što s njima i, eventualno, cijelom obitelji Zogaj.
- Čekamo. Moji mi nedostaju, pogotovo navečer. Tad smo uvijek bili svi zajedno, ja bih se igrala s mlađim sestrama, a tata je najmlađima uvijek pričao svoje lovačke priče o lovu na kuniće na Kosovu i o tome kako se poskliznuo i pao, a kunići bi trčali preko njegovih leđa. To je mojoj maloj braći uvijek bilo jako smiješno - prošaputala je Arigona.
Lani je u Austriji izglasan novi i još stroži imigracijski zakon čija su posljedica razdvajanja obitelji. Većina Austrijanaca ne želi još više stranaca u zemlji. Za zakon su glasovali i zastupnici Narodne stranke desnog centra i Socijaldemokrati, trenutačno vladajuća koalicija. Stranka zelenih jedina je bila protiv aktualnog zakona. Naglašavaju da zemlja koja ima više od 13 posto stanovništva rođenog u inozemstvu te još 10 posto onih koji imaju i stranu putovnicu ne može imati "birokratsku imigracijsku politiku" koja ne uzima u obzir humanitarne probleme s kojima se mnoge od tih obitelji susreću. Arigona je isprovocirala nacionalnu shizofreniju. Dok većina komentira "ne možemo tu djevojku ostaviti bez njezine obitelji", u istoj rečenici dodaju "ali ne možemo davati azil obiteljima poput njezine".
Arigona, koja je rođena i rasla u muslimanskoj obitelji, kaže da joj život u katoličkom župnom uredu nije bio neobičan. Razmišlja i sanja isključivo na njemačkom. Ipak, postoji jedna komunikacija gdje ne može i ne zna govoriti njemački - molitva.
- Mnogo sam se molila i molim se, onako kako me naučila majka, na albanskom. Molim da se tata i braća vrate u Austriju - otkrila je. Na upit kome se moli, pogledala nas je u čudu, dlanom se lupila o grudi i rekla: - Pa, mom Bogu, Bogu sam se molila. Zar je bitno kako se zove? Ne znam kako se zove.
onda će se njene želje ispuniti
- Arigona se prestala skrivati na dan Bajrama. Tu sam je večer konačno prvi put odvezao ujakovoj kući gdje joj sad živi i majka - ispričao je svećenik Friedl.
Htjela je na Bajram svakako biti kod kuće jer taj je dan obitelj uvijek provodila zajedno. Kad ju je katolički svećenik Friedl uveo u albanski dom njezinih rođaka, Arigonina ujna potreseno ga je uhvatila za ruku: - Bog je velik, imamo samo jednog Boga. Hvala vam puno...
Arigona nema svoje junake, ne čita knjige, sluša njemački pop i želi postati frizerka. Za sebe ne misli da je hrabra. - Pa, nisam imala drugu mogućnost jer da to nisam učinila, završila bih na Kosovu. Nisam imala izbora, shvaćate?
Dok su joj mlađa braća bila u Austriji, vrijeme je provodila pomažući majci u brizi oko djece, a jedini hobi joj je igranje nogometa. U neformalnom ženskom nogometnom klubu Arigona, predvidljivo, igra na poziciji napadača. Čudi je što zbog nje u malo austrijsko selo ovih dana stalno navraćaju novinari.
- Bio je i neki Amerikanac - ravnodušno je rekla o činjenici da je i redakcija New York Timesa u Ungenach prošli tjedan, vjerojatno prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, poslala dopisnika.
- Da, bili su i češki i talijanski novinari, i kosovski. Ne znam više, mnogo njih - kazala je vrteći ružičastu narukvicu. Pitamo kakav je to nakit i tu se Arigona pretvara u tinejdžericu, veselo nam dijeleći tanke žičane narukvice. - Uzmite, imam ih mnogo, radi ih moja teta.
Samo ružičasta narukvica nije za dijeljenje. - Ovo mi je napravila prijateljica kad sam se vratila u Ungenach. Na njoj su tri čvora. Tri čvora za tri želje. Kad se ti čvorovi sami odvežu, počinju se ostvarivati moje želje - pokazala je. S narukvicom spava, s njom se kupa, ne skida je nikada - dok se jednom sama ne rasplete. Koje su to tri želje, upitali smo. - Auuuu, to vam ne mogu reći. Neće se ostvariti ako kažem, ali kad se otvore, mogu vam reći - rekla je Arigona pogleda uprtog u pod.
Karmela Devčić
Arigona Zogaj, koja se ovamo s roditeljima i četvero braće doselila prije pet i pol godina, bila je spremna i ubiti se ne bi li spriječila austrijske vlasti da je deportiraju na Kosovo. Dva tjedna skrivala se po nepoznatim kućama diljem Austrije i bježala vlakom u njoj nepoznati Beč. Vrhunac je drama dosegnula kad je nacionalnoj televiziji ORF poslala videovrpcu na kojoj poručuje da je sve što želi - ostati u Austriji te da će se ubiti ako je prisile da se vrati na Kosovo.
Svi osim Arigone koja je pobjegla i skrivala se 14 dana. Postala je sinonim otpora sve striktnijoj austrijskog antiimigracijskoj politici
|
Arigona Zogaj (15) s obitelji se doselila u Austriju prije pet i pol godina. Roditelji su pokušavali dobiti azil, ali je obitelj deportirana.
|
Austrija ima velik broj zahtjeva za azil baš zato što je drugačije gotovo nemoguće ostati. Nedavno istraživanje Europske Unije pokazalo je da je Austrija za imigrante jedna od najzatvorenijih zemalja. Ipak, zbog rupa u zakonu stranci mogu boraviti desetljećima dok ih se konačno ne deportira.
- Bila je srijeda, 26. rujna, običan dan. Prvo sam bila u školi, a zatim sam polagala ispit za vožnju motocikla. Baš sam krenula u McDonald's kad me nazvao prijatelj i javio da su pred našu kuću došli policajci s malim kombijem, pokupili moju braću, sestre, mamu i tatu te da ih vode na aerodrom jer ih deportiraju na Kosovo. Mislila sam da je to loša šala i rekla mu da prestane. On je ponavljao: 'Ne, ne, Arigona, sve što govorim, istina je'. Nisam to mogla slušati, prekinula sam razgovor. Za nekoliko minuta nazvala me druga prijateljica. Vikala je da je ispred naše kuće gomila policajaca. Počeli su mi stizati SMS-ovi. Mnogo ljudi javljalo mi je što se događa. Više si nisam mogla lagati da se netko glupo šali sa mnom. Shvatila sam da je sve istina i preplavio me paničan strah, bojala sam se vratiti kući - priča.
Tu noć ostala je kod prijateljice. Sljedećih 14 noći provela je mijenjajući domaćine, tuđe kuće i jastuke.
|
 |
| Arigonin otac i njegovo troje djece - Alfred, Arbana i Albin na ruševinama
|
Arigona sa svećenikom Friedlom koji joj je pružio utočište |
- Stalno sam bila u zatvorenom prostoru. Nisam nigdje izlazila, bojala sam se da me ne otkriju - objasnila je djevojčica. Ipak, nije mogla dugo izdržati u okolnim selima gornje Austrije jer je albanska djevojčica postala traženija od bilo kojeg austrijskog kriminalca.
- Bilo me je užasno strah. Moja slika je stalno bila u novinama i na televiziji. Nitko od mojih rođaka nije znao gdje sam. Nisam se nikome usudila javiti. Na televiziji sam vidjela da su tata i braća poslani na Kosovo. Vidjela sam i da su mami dopustili da ostane, ona je ostala tražiti mene - dodala je Arigona.
Razmišljala sam samo o tome da se što bolje sakrijem,
da se prerušim, da
me nitko ne moće
prepoznati
|
- Nisam nikoga znala u Beču, samo sam htjela pobjeći što dalje jer se stalno po televiziji i novinama pričalo da me traže po cijeloj gornjoj Austriji i da će me naći. Bilo me je jako strah, ali imala sam 200 eura koje mi je mama dala za vozačku školu za motocikl, pa sam mogla platiti kartu za vlak i kupiti nešto za jelo. Nisam razmišljala ni o čemu drugome osim o tome da se što bolje prerušim, da me nitko ne prepozna - otkrila je. Tjedan dana provela je u Beču.
- Uopće ne znam u kojem sam dijelu Beča bila. Beč je velik grad - dok je pričala, raširile su joj se ionako velike oči. - Čak ne znam ni gornju Austriju, prije nisam mnogo putovala. Spavala sam u kući, a pomogla mi je jedna obitelj.
Ni danas ne želi otkriti identitet onih koji su je zaštitili od zakona i države u kojoj tako očajnički želi ostati. U Beču je ORF-u poslala videovrpcu. Na snimci djevojčica, iza koje je samo bijeli zid, tupim glasom govori da će se ubiti ako ona i obitelj ne smiju ostati u Austriji.
- Doznala sam preko televizije i radija da prijatelji i roditelji žele neki znak života od mene, da sam živa, zato sam to poduzela. Stvarno sam bila spremna ubiti se, psihički iscrpljena, više nisam mogla mnogo ni razmišljati, osim o mojoj obitelji i nesreći koja ih čeka na Kosovu. Nikako se ne želim vratiti na Kosovo, tamo nemamo ništa, porušena nam je kuća, moji nemaju posla, gotovo sva uža rodbina nam je tu u Austriji - istaknula je 15-godišnja djevojčica.
|
|
| Arigona sa svojim prijateljicama, nakon što se vratila u politehničku školu u mjesto Vöcklamarkt
|
Rođena je i odrasla u muslimanskoj obitelji, ali joj život u katoličkom uredu nije neobičan.
|
Tijekom tih 15 dana skrivanja po zemlji koja je ne želi najgora je bila odvojenost od obitelji. - Nikada nisam bila tako dugo odvojena od roditelja. Najdulje sam bez njih bila dva ili tri dana, kada bih odlazila na školske izlete. Nisam mogla spavati, noću sam buljila u strop, neprestano sam razmišljala o obitelji, što je s njima, gdje i kako su. Čitala sam novine kriomice, po kioscima.
Otkako se obitelj doselila u Austriju, Arigona nije bila na Kosovu.
Vrhovni sud u prosincu bi trebao
odlučiti što s
Arigonom, majkom koja se vratila po nju i cijelom obitelji
|
|
S Kosova pamti jedino rat. - Otkad su moje deportirali, vratile su mi se noćne more. Ponovno sanjam taj rat. Ne mogu opet dolje, užasno me strah da će tamo ponovno biti rata. Znam da je sada mir, ali ne mogu u sebi zaustaviti strah.
Pitamo je zna li što se trenutačno događa na Kosovu. Djevojka koja govori mirno i ostavlja dojam starije i hrabrije nego što jest na to nas pitanje pogleda s vrištećim strahom u očima. - Što je dolje? Što se događa - prozborila je. Umirili smo je govoreći da nema novih sukoba i da smo je zapravo željeli pitati zna li za pregovore o novom statusu Kosova. - A to, da znam, čitam u novinama - odgovorila je s golemim olakšanjem.
Nekoliko je dana Arigona provela skrivajući se u župnom uredu katoličkog svećenika koji već 30 godina vodi župu Sv. Lorenca. Otac Josef Friedl u malom je selu s 1400 stanovnika bitna institucija. Od 1971. do danas pruža pomoć svakome tko pokuca na vrata i kod njega je, osim austrijskih župljana, bilo Kurda, Bosanaca, Mongola...
- Posljednjih tjedana bio sam u kontaktu s parlamentarnim zastupnicima, ljudima iz vlade, čak i s premijerom, ali nisam siguran koliko oni razumiju humanitarnu tragediju naše imigracijske politike. Ovo je dom te albanske obitelji, njihova mlađa djeca ovo znaju kao jedinu domovinu. Predugo su ovdje, integrirali su se, ljudi rade, djeca idu u školu i sad je prekasno za povratak. Austrijski emigracijski zakon prespor je i pun crnih rupa pa je previše toga prepušteno na volju službenika. Osim toga, procesi dobivanja azila te dozvole boravka i rada jako dugo traju, u međuvremenu djeca koja tu rastu postanu mentalno građani ove zemlje - kaže svećenik.
Arigoninoj obitelji više je puta odbijen zahtjev za azil, zato je i uslijedio nalog za deportaciju. Majka i djevojčica zasad su još u Austriji, a Vrhovni bi sud u prosincu trebao odlučiti što s njima i, eventualno, cijelom obitelji Zogaj.
- Čekamo. Moji mi nedostaju, pogotovo navečer. Tad smo uvijek bili svi zajedno, ja bih se igrala s mlađim sestrama, a tata je najmlađima uvijek pričao svoje lovačke priče o lovu na kuniće na Kosovu i o tome kako se poskliznuo i pao, a kunići bi trčali preko njegovih leđa. To je mojoj maloj braći uvijek bilo jako smiješno - prošaputala je Arigona.
Lani je u Austriji izglasan novi i još stroži imigracijski zakon čija su posljedica razdvajanja obitelji. Većina Austrijanaca ne želi još više stranaca u zemlji. Za zakon su glasovali i zastupnici Narodne stranke desnog centra i Socijaldemokrati, trenutačno vladajuća koalicija. Stranka zelenih jedina je bila protiv aktualnog zakona. Naglašavaju da zemlja koja ima više od 13 posto stanovništva rođenog u inozemstvu te još 10 posto onih koji imaju i stranu putovnicu ne može imati "birokratsku imigracijsku politiku" koja ne uzima u obzir humanitarne probleme s kojima se mnoge od tih obitelji susreću. Arigona je isprovocirala nacionalnu shizofreniju. Dok većina komentira "ne možemo tu djevojku ostaviti bez njezine obitelji", u istoj rečenici dodaju "ali ne možemo davati azil obiteljima poput njezine".
Arigona, koja je rođena i rasla u muslimanskoj obitelji, kaže da joj život u katoličkom župnom uredu nije bio neobičan. Razmišlja i sanja isključivo na njemačkom. Ipak, postoji jedna komunikacija gdje ne može i ne zna govoriti njemački - molitva.
- Mnogo sam se molila i molim se, onako kako me naučila majka, na albanskom. Molim da se tata i braća vrate u Austriju - otkrila je. Na upit kome se moli, pogledala nas je u čudu, dlanom se lupila o grudi i rekla: - Pa, mom Bogu, Bogu sam se molila. Zar je bitno kako se zove? Ne znam kako se zove.
onda će se njene želje ispuniti
|
Nosi narukvicu s tri čvora. Kad se čvorovi sami od sebe raspletu,
|
Htjela je na Bajram svakako biti kod kuće jer taj je dan obitelj uvijek provodila zajedno. Kad ju je katolički svećenik Friedl uveo u albanski dom njezinih rođaka, Arigonina ujna potreseno ga je uhvatila za ruku: - Bog je velik, imamo samo jednog Boga. Hvala vam puno...
Arigona nema svoje junake, ne čita knjige, sluša njemački pop i želi postati frizerka. Za sebe ne misli da je hrabra. - Pa, nisam imala drugu mogućnost jer da to nisam učinila, završila bih na Kosovu. Nisam imala izbora, shvaćate?
Dok su joj mlađa braća bila u Austriji, vrijeme je provodila pomažući majci u brizi oko djece, a jedini hobi joj je igranje nogometa. U neformalnom ženskom nogometnom klubu Arigona, predvidljivo, igra na poziciji napadača. Čudi je što zbog nje u malo austrijsko selo ovih dana stalno navraćaju novinari.
- Bio je i neki Amerikanac - ravnodušno je rekla o činjenici da je i redakcija New York Timesa u Ungenach prošli tjedan, vjerojatno prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, poslala dopisnika.
- Da, bili su i češki i talijanski novinari, i kosovski. Ne znam više, mnogo njih - kazala je vrteći ružičastu narukvicu. Pitamo kakav je to nakit i tu se Arigona pretvara u tinejdžericu, veselo nam dijeleći tanke žičane narukvice. - Uzmite, imam ih mnogo, radi ih moja teta.
Samo ružičasta narukvica nije za dijeljenje. - Ovo mi je napravila prijateljica kad sam se vratila u Ungenach. Na njoj su tri čvora. Tri čvora za tri želje. Kad se ti čvorovi sami odvežu, počinju se ostvarivati moje želje - pokazala je. S narukvicom spava, s njom se kupa, ne skida je nikada - dok se jednom sama ne rasplete. Koje su to tri želje, upitali smo. - Auuuu, to vam ne mogu reći. Neće se ostvariti ako kažem, ali kad se otvore, mogu vam reći - rekla je Arigona pogleda uprtog u pod.
Karmela Devčić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....