Bila je mirna, jesenska, nedjeljna večer. Pedesetogodišnja Sonja Matejček je sa suprugom Brankom i sedmogodišnjom kćerkom u dnevnom boravku gledala televiziju. Obitelj je bila na okupu, za vikend su joj došli i starija kći Željka i zet, koji su se ranije povukli u spavaću sobu. Negdje oko 23 sata Sonja je rastegnula trosjed i s kćeri i mužem krenula na počinak.
Tri sata kasnije bila je mrtva. Suprug ju je zatukao mramornom pepeljarom dok je spavala. Djevojčica koja je s njima bila u krevetu probudila se i u snu počela moliti tatu da pusti mamu na miru. On ju je opsovao, uzeo kabel televizora i počeo daviti već mrtvu ženu. Dok je prestravljena djevojčica tiho jecala ispod deke, Branko je mirno pospremio nered, oprao krvavu pepeljaru u kuhinji, skuhao si kavu i popušio nekoliko cigareta. Već je skoro bilo jutro kad je otišao u spavaću sobu i pozvao stariju kćer da pogleda kako joj je mama.
Policija je stigla brzo. Branka su pronašli u obližnjem kafiću, dok je uz konjak prepričavao što je učinio. Nitko ga nije shvaćao ozbiljno.
Svi su znali
Branko je Sonju i djecu maltretirao i tukao godinama, pričali su kasnije susjedi. Bio je alkoholičar koji bi svako malo odlazio na liječenje, no nakon nekoliko mjeseci bi nastavljao. Sonja je prijetila da će ga ostaviti, ali to nikad nije učinila.
Nikad nije ni tražila pomoć. Trpjela je vjerujući da će se uz nju i djecu promijeniti, da je dobar u duši i da joj još samo malo, mrvica, nedostaje do sretnog obiteljskog života. Njezina kći, koja je one noći s dekom preko glave sjedila pored oca dok joj je ubijao majku, danas živi sa starijom sestrom. Otac je osuđen na 11 godina zatvora. Psiholozi znaju da Sonja nije imala šanse.
- Ta je gospođa tipični primjer generacije tradicionalno odgojenih žena koje vjeruju da brak treba održati po svaku cijenu, da je razvod stigma i da se moraju žrtvovati za djecu bez obzira na to što im se događalo. One vjeruju da je njihov muž kad ne pije zapravo jako dobar čovjek. Do kraja se nadaju da će ga promijeniti. Ta žena nije imala šanse, u tome se jednostavno ne može uspjeti. Nasilnik se neće promijeniti, čak i ako se izlječi od alkoholizma, i mnogo je veća mogućnost da će on i psihički i fizički uništiti nju nego da će ona poboljšati njega - konstatira psihologinja Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe, koja nam je prokomentirala neke tipične slučajeve obiteljskog nasilja u kojima su nasilni partneri na kraju ubili svoje žene.
Nasilje i ljubav
- Iako ova žena nije tražila pomoć, svi smo krivi za njezinu smrt. Nemoguće je da nitko, nijedan susjed, nijedna teta u vrtiću, učiteljica, liječnik, nisu znali da muž 30-ak godina tuče nju i djecu. Nitko joj nije pomogao ni zvao pomoć - poručuje Mamula.
Sonja nije poduzela puno da se zaštiti. Suzana Jurčević učinila je sve - molila je za pomoć prijatelje, policiju, centar za socijalnu pomoć, sud. Ali završila je isto. Imala je 27 godina i dvoje djece kad ju je suprug Damir kuhinjskim nožem zaklao na balkonu unajmljenog stana u zagrebačkoj Dubravi. Ubio ju je nekoliko minuta prije nego što je stigla njezina sestra koja ju je trebala zauvijek odvesti od nasilnog muža.
Suzana se udala mlada, tek je završila srednju školu. Bila je silno zaljubljena u Damira iako su stariji zabrinuto prognozirali da to ne može dobro završiti. Damir je imao tek 14 godina kad ga je otac napustio i preselio u Srbiju. Majka je ubrzo zasnovala novu obitelj, a Damir je ostao prepušten sebi. Završio je srednju autolimarsku školu i do ranih 20-ih iza sebe imao već 10-ak kaznenih i prekršajnih prijava zbog šverca, krađa, preprodaje automobila, iznude.
Suzana je ostala trudna vrlo brzo nakon vjenčanja. Damir je sve teže kontrolirao bijes i patološku ljubomoru. U visokoj trudnoći prvi ju je put istukao. Prije nego što je Suzana uspjela doći k sebi, Damir se rasplakao, pao na koljena i molio je da mu oprosti. Obećao je da je to prvi i zadnji put, rekao da je voli najviše na svijetu i da će prije ubiti sebe nego ikad više dići ruku na nju. Suzana mu je oprostila jer je vjerovala da je to mala cijena za veliku ljubav. To je, nažalost, napravila još stotinjak puta.
Suzanin odlazak
ŽELJKA KIHALIĆ
NADA KUŠAN
VESNA MOKROVIĆ
JELENA SABINA JAKOPOVIĆ
HAJRA PROHIĆ
GORDANA ORAŠKIĆ
SUZANA JURČEVIĆ
LJILJANA HVALEC
Prekipjelo joj je na ljeto 2005. godine. Pala je na dno, shvatila da tu nema ljubavi, da se neke stvari neće nikada promijeniti. Našla je posao u pekarnici i odlučila napustiti muža. Kad je počela raditi, u Damiru se nešto prelomilo. Svaki njezin odlazak na posao smatrao je odlaskom ljubavniku, svaki izlazak značio je novi preljub, svaki telefonski poziv novu prijevaru. Susjedi su nekoliko puta zvali policiju, no sve bi završilo prijavom za remećenje javnog reda i mira protiv oba supružnika. Kad joj je postalo neizdrživo, Suzana je odlučila. Ne rekavši ništa mužu, pronašla je novi stan koji je željela iznajmiti za sebe i djecu. Po preporuci prijateljice, otišla je odmah u Centar za socijalnu skrb i ispričala im u kakvim uvjetima živi i da s djecom želi pobjeći od muža. Rekli su joj da ne mogu pomoći jer nema boravište u Zagrebu, dakle - nije s njihovog terena. Suzana je izašla u nevjerici. Otišla je na policiju.
- Vi ste već peta žena s istom pričom danas. Imate li kakve dokaze o nasilju? - pitao ju je iznervirani policajac. Bilo joj je jasno da joj sustav neće biti od velike koristi. S prijateljicom je otišla u stari stan želeći pokupiti svoje stvari i otići. Pred ulazom u zgradu srele su Damira koji je iznosio prepune crne vreće. Suzana mu je rekla da je došla po neke stvari i da će brzo otići. Ali Damir ju je počeo tući. Iz stana su izašla djeca. Prijateljica je pozvala policiju, no prije nego što je stigla, Damir je ugurao djecu u auto, potrgao bravu i vikao da ih Suzana više neće vidjeti. Policija ga je odvela u pritvor.
Kolege policajci
U crnim vrećama koje je iznio bila je Suzanina odjeća, izrezana na komadiće. Tu joj je noć iz pritvora muž poslao poruku: "Završit ćeš kao i tvoja odjeća".
Drugi dan izveden je pred sutkinju Prekršajnog suda. Suzana i prijateljica sve su joj ispričale, a sutkinja ga je osudila na 40 dana zatvora. Mogla ga je zadržati, ali pustila ga je iz pritvora, a svjedoci tvrde da je Suzani dobacila da bi joj bilo pametnije da mužu skuha kavu i kolače te riješi problem umjesto da se vuče po sudovima.
Suzana je tada znala da je prepuštena sama sebi. Djecu je odvela svojim roditeljima. Sljedećih dana Damir je probao sve, od prijetnji do molbi, da je vrati. Na kraju joj je ostavio ključeve zajedničkog stana, poručio joj da će je mirno pustiti i da će stan ostaviti njoj i djeci da nastave normalno živjeti. U određeni dan, u kojem je jamčio da neće biti kod kuće, Suzana je došla u stan. Na vratima su bile nove brave. Činilo se da je stan doista prazan. No, iz ormara koji inače nisu koristili izletio je njezin suprug. Počela je svađa.
Nakon sat vremena Suzana je nazvala sestru da dođe po nju jer se stvari ne razvijaju po planu.
Sestra je došla brzo, no policija je već bila tamo. Snažan vrisak natjerao je susjede da pozovu policajce. Damir je 17 centimetara dugi nož ženi zario točno u srce, pet dana nakon što ga je sutkinja pustila na slobodu. Psihijatar je tijekom suđenja zaključio da je Damir izuzetno inteligentan i vješt u manipuliranju te da u trenutku ubojstva nije bio smanjeno uračunljiv. Od vlasnice stana u kojem je ubio ženu Damir je tražio natrag svoj vjenčani prsten. I danas ga nosi. Osuđen je na 13 godina zatvora. Suzaninim roditeljima iz zatvora šalje poruke da će 13 godina proći za čas i da će se za njega još čuti.
- Ova je žena sasvim sigurno mogla biti živa da ju je netko ozbiljno shvatio. Kao i mnoge zlostavljane žene, u više je navrata pokušavala ostaviti supruga i opet mu se vraćala. Oni koji to nisu prošli svaki put na ovakve priče odmahuju glavom i pitaju se zašto ga nije ostavila? Razlozi su brojni. Prvo, mit je da nasilje isključuje ljubav, i to mit u koji najčešće vjeruju stručnjaci. Ta je mlada žena voljela svog supruga i ona je prvo morala "progledati", nadići svoju emocionalnu angažiranost i vratiti samopouzdanje da bi ga doista mogla napustiti. To obično traje godinama. Nakon toga morala je stvoriti uvjete za ekonomsku nezavisnost za sebe i djecu, a onda dolazi treći i najteži dio - prevladati strah od nasilnika kojeg napušta. Nasilnici su posesivni, ženu smatraju svojom imovinom i njezin odlazak za njih je neprihvatljiv. Oni će često pokušati vratiti ih suzama, cvijećem, molbama. Ako to upali, nasilje se vrlo brzo ponavlja. Ne uspiju li, neki su od njih skloni ženu zauvijek ukloniti po principu "ili moja ili ničija". Zato sve službe moraju krajnje ozbiljno shvatiti ženu koja im dođe reći da će napustiti nasilnika i da se boji da će je on ubiti. Jer oni to doista čine! U ovom je slučaju nedopustiva reakcija Centra za socijalnu skrb, a osobito, ako je to točno, opaska sutkinje nakon što ga je pustila. To je taj odnos našeg društva prema nasilju u obitelji, a stručnjaci - socijalni radnici, suci, liječnici - dio su tog društva i takav stav nose i na posao. Kad se za takve stvari sazna, oni poimence moraju odgovarati i ostati bez posla jer jedino tako možemo mijenjati društvo i zaštititi žene. Ubojica i dalje prijeti obitelji te žene, on se sada u zatvoru hrani mržnjom i on će doista brzo izaći. Ne prođe li u zatvoru ozbiljni psihotretman, za njega ćemo doista još čuti - kaže psihologinja Mamula.
Petrinjke Nada Kušan i Vesna Mokrović nisu imale nasilne muževe ni loše brakove, ali imale su dobru prijateljicu iz lokalnog zbora, Željku Kihalić, koja je 12 godina bila udana za nasilnika, psihopata, bivšeg umirovljenog policajca s PTSP-om i dobrim prijateljima u policiji, legalno naoružanog. Ubio ih je sve tri u sat vremena, mjesec dana nakon što je Željka prijavila policiji da želi rastavu i da će je suprug ubiti kad sazna.
Vlastimir Kihalić bio je smijenjen iz Policijske postaje Glina zbog "izrazite okrutnosti i sadističkog ponašanja prema podređenima". Bio je, kažu, krajnje zaljubljen u samoga sebe, zbog čega su mu se kolege smijale. Zatezao je lice, operirao podočnjake i presadio kosu. Imao je vlastita pravila za život, koja nije dao remetiti.
Svih godina Željkina teškog braka punog batina i uvreda, u kojem je rođeno i dvoje djece, Nada i Vesna bile su joj utjeha i podrška. Nagovarale su je da ostavi muža i uvjeravale je da život može biti bolji i za nju i za djecu. Željka je bila realnija - znala je s kim ima posla i da je odlazak za nju gotovo nemoguć. On će je prije ubiti nego joj dozvoliti da ode, znala je reći.
Svi su mislili da pretjeruje, a ni sama Željka duboko u sebi nije vjerovala da je njezin suprug kadar ubiti ženu koju je volio i s kojom ima dvoje djece. Vlastimir je napadao sve češće i sve gore i Željka je došla u fazu kad je mislila da više doista nema što izgubiti. Pomno je pripremala razvod, no nije ni slutila što sve zna njezin suprug. Vlastimir je postavio prisluškivač na telefon kako bi snimao njezine razgovore s prijateljicama i preslušavao ih po nekoliko puta. Svoju reakciju pripremao je jednako marljivo kao Željka pokretanje razvoda.
Mjesec dana prije nego što je ubijena otišla je u policijsku postaju, istu onu iz koje je sedam godina ranije njezin muž umirovljen zbog psihičkih problema i PTSP-a. Rekla je policajcima da pokreće razvod i da je u silnom strahu jer Vlastimir ima pištolj sa svim dozvolama, koji mu kolege unatoč dijagnozi nisu oduzeli. Štoviše, psihijatrijska komisija mu je nakon umirovljenja izdala novu dozvolu za nošenje oružja. Vlastimir je pištolj uvijek nosio uza se ili u automobilu.
Masakr na sudu
Policajci nisu bili oduševljeni idejom da love ili gone bivšeg kolegu. Predložili su Željki da sama digne kaznenu prijavu ako želi iako su to sami trebali učiniti po službenoj dužnosti. Poznavajući Kihalića, ipak su ga pozvali na obavjesni razgovor. Nisu ga našli kod kuće pa su odustali od cijelog slučaja. Željka je pobjegla od kuće, skrivajući se kod prijateljica i u skloništu za zlostavljane žene.
Policajci su već i zaboravili Željku i njezine bračne probleme kad je mjesec dana kasnije, u mirno proljetno popodne, u postaji u sat vremena tri puta zazvonio telefon. Prvi je put dojavljeno da je podivljali muškarac nasred ceste ustrijelio Željku Kihalić, pola sata kasnije ubio je Vesnu Mokrović pred očima njezina djeteta, u njihovu dnevnom boravku, a 15 minuta nakon toga i treću prijateljicu, Nadu Kušan, na dječjem igralištu. Svaka od njih imala je po dvoje maloljetne djece.
- Ja sam Željku volio najviše na svijetu. Znao sam je koji put ošamariti kad bi me iživcirala, ali živjeli smo kao dva goluba. Odjedanput je sve krenulo naopako. Bacili su uroke na moj brak, tražio sam pomoć i od hodže, i od gatare, i od Ciganke. Morao sam to riješiti - rekao je Kihalić na suđenju.
Tog je dana, vozeći se automobilom, na cesti sreo svoju suprugu koja nije htjela s njim razgovarati.
- Htio sam je stići, ali ona je bila brža, bježala je. Izvadio sam pištolj samo da je zaustavim. Opalio sam dva metka. Pala je na prsa, okrenuo sam je i počeo ljubiti. Imala je širom otvorene oči, samo je zijevala i nije željela razgovarati. Krenuo sam u auto, kad mi je glas u glavi rekao da moram ubiti i one dvije gadure koje su mi uništile brak. Spasio sam sebe, Ivana i Milana, jer su nas žene htjele ostaviti - rekao je sutkinji Kihalić. Sud je utvrdio da je Kihalić narcisoidan tip, ali da je ubojstva učinio iz bezobzirne osvete te da mu u trenutku počinjenja zločina nisu bili umanjeni voljni i misaoni procesi. Dobio je maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora. Troje policajaca je suspendirano.
- Ovo je splet najgorih mogućih okolnosti: težak odlazak od izrazito nasilnog sociopata, koji je uz to naoružani umirovljeni policajac. Iskustva pokazuju da je najteže spasiti žene čiji su nasilni muževi visokorangirani državni službenici ili dužnosnici, policajci i vojnici. Takve žene teško očekuju pomoć jer ih kolege njihovih muževa ne žele zaštititi, odnosno ne žele sukob s kolegom. Ovaj muškarac je otpušten iz policije zbog okrutnosti i sadizma, dijagnosticiran mu je PTSP, a nakon toga mu stručnjaci daju oružje?!? Osim toga, živio je u malom gradu, njegovi kolege sasvim su sigurno znali što radi supruzi kod kuće. I nitko nije reagirao. Takvi nasilnici i inače vjeruju da se njihova supruga nije sama dosjetila odlasku, već da ima suučesnike, i oni su često također njegove žrtve - objašnjava Mamula.
Gordana Oraškić napravila je sve da se spasi. Napustila je muža, pokrenula brakorazvodnu parnicu, čak je odselila u drugu državu. Nije bilo dovoljno. Poginula je na mjestu na kojem je vjerovala da je najsigurnija - u sudnici. Njezin suprug Mato Oraškić, suspendirani policajac, mirno je došao na brakorazvodnu parnicu, dečkima na porti pokazao policijsku značku i bez ikakvog pregleda s ruksakom otišao u sudnicu. Nakon rasprave izvadio je pištolj i pucao u suprugu, sutkinju, odvjetnicu i zapisničarku. Tri su žene - Gordana, pravnica Hajra Prohić i sutkinja Ljiljana Hvalec na mjestu ostale mrtve. Zapisničarka Stanka Cvetković preživjela je pukom srećom.
Oraškić je jednako mirno, kao da se ništa nije dogodilo, uzeo spis o svojem razvodu, otišao u WC oprati ruke i napustio sud. Uhićen je nekoliko sati kasnije na graničnom prijelazu.
Gordana se udala za mladog policajca Matu nakon samo nekoliko mjeseci poznanstva. Uvjeravala je braću i roditelje u Njemačkoj, da osjeća kako s njim može provesti život.
Došla je živjeti u Zagreb. Rastavu je pokrenula nakon dvije godine braka. O svojim problemima nikome nije pričala. Prijatelji i obitelj primijetili su da je sve prestrašenija i da je Mato ne ispušta s oka. Pratio ju je i u zahod. Prestali su i izlaziti, i Novu godinu dočekivali su kući, kako Gordana ne bi nekoga poljubila. Opsesivnost i ljubomora postajali su kod Mate sve jači, a njegovi kolege policajci, koji su za sve znali, u šali su kao kletvu govorili: "Nemoj da ti dođe psihopat Mato".
Gordanini roditelji nisu bili iznenađeni kad ih je jednog dana nazvala rekavši da je kod obitelji u Sloveniji i da dođu po nju. No, nisu očekivali prizor koji su zatekli: Gordana je bila isprebijana, deformirane čeljusti, zatvorenog oka. Odveli su je u Njemačku i pokušali joj zavidati rane.
Kad žena ubije muža
Mato je došao po suprugu već nekoliko dana kasnije. Nisu ga željeli pustiti u kuću pa je danima spavao u autu na parkiralištu, dok ga nije otjerala njemačka policija. Mato je počeo planirati osvetu. Prvo je zapalio kuću Gordanine obitelji u Blagorodevcu. Policija ga je brzo otkrila i suspendiran je s posla.
I za to je krivio Gordanu i odlučio je da neće biti ničija ako nije njegova i da će platiti i one koje joj pomažu da od njega ode. Čekao je pravi trenutak.
Gordana je u Hrvatsku došla samo na brakorazvodnu parnicu u bratovoj pratnji, jer se bojala Matine reakcije.
Mato je prvi hrvatski osuđenik osuđen na 40 godina zatvora. Tijekom suđenja bio je neobično bahat, bezobrazan i uvredljiv, osobito prema obiteljima ubijenih žena. Obrijao je glavu i obrve, pustio brkove i udebljao se 20-ak kilograma. Bio je neprepoznatljiv i to mu je bila obrana. Tvrdio je da je tog dana u sudnici pucala neka druga osoba.
- To što je čovjek s lakonskim smješkom, mašući nekakvom značkom, ušao u sud bez ikakve provjere na brakorazvodnu parnicu nakon što je supruginoj obitelji spalio kuću i maltretirao ih u Njemačkoj - to je stvarna slika ozbiljnosti s kojom mi prilazimo brakorazvodnim parnicama nasilnih brakova. Ti su policajci na ulazu u sud trebali biti upozoreni da dolazi čovjek koji je već učinio sve da naudi svojoj ženi i da bi se svašta moglo dogoditi. Žena je učinila sve, apsolutno sve da se zaštiti. Mi nismo učinili ništa - kaže Mamula.
A onda je slučaj Ane Magaš donio drukčiji rasplet priča o zlostavljanju. Ana je prošle godine ubila supruga koji ju je fizički napao i želio zadaviti. Osuđena je na 9,5 godina zatvora. Sud je zaključio da to nije bila samoobrana ni ubojstvo na mah.
Anin brak, iz kojeg ima sedmogodišnje dijete, nakon 10 godina bio je pri kraju. Nije išlo. Svađali su se, prepirali, postali su dva svijeta. Lucijan je bio iz ugledne i bogate zadarske obitelji, najmlađi strojarski inspektor u Hrvatskoj, zaposlen u Tankerskoj plovidbi, kojoj je njegov otac nekad bio predsjednik Uprave. Njezina je obitelj spadala u prosječnu srednju klasu. Ana je završila srednju kozmetičarsku školu i imala mali salon u Zadru.
- Mi nikada Ani nismo prigovarali što nije fakultetski obrazovana iako u našoj kući samo pas nema fakultet - rekao je jednom prilikom Lucijanov otac.
Posljednje godine braka obilježila je, pričaju poznanici, Lucijanova opsesivnost i želja za nadmoći, stalne svađe, naguravanja, vrijeđanja. U nekoliko joj je navrata prijetio, jednom joj je prislonio pištolj na glavu jer ga je došla tražiti u kafić gdje je pio s prijateljima. Na svadbi njezina rođaka jako pijan gađao ju je pivskom bocom jer je plesala.
Početkom prošle godine počeli su ozbiljno pričati o razvodu. Dogovorili su se da to još neće učiniti, ali su se udaljili i počeli sami izlaziti.
Te kobne večeri Ana je rekla Lucijanu da će izaći s prijateljicom. Spletom okolnosti, u kasnim noćnim satima plesala je na podiju jednog diska s poznanikom kojeg njezin muž nije znao, kad se od negdje stvorio Lucijan. Bio je vrlo napet i počeo ju je vrijeđati.
Sramotna presuda
- Ana Magaš našla se u društvu nepoznatog muškarca, čime je iskazala da oštećenika ne poštuje uopće ili makar u dovoljnoj mjeri te ga je na taj način uvrijedila, odnosno napala njegovu čast i dostojanstvo. Rekla je mužu da će izaći s poznanicom i, s obzirom na to, reakcija oštećenika (koji joj je u disku rekao "Kurvo, je li ti ovo dečko?" op. a.), bila je životna i logična, čak i vrlo suzdržana - zaključili su suci u obrazloženju presude kojom Anu Magaš šalju na 9,5 godina u zatvor.
Lucijan je otišao iz diska, a za njim i Ana. No, kad je došla kući, Lucijan joj je zatvorio vrata i nije ih želio otključati. Vrijeđao ju je, nazivajući je lažljivom kurvom, dok ga je ona molila da je pusti u kući.
- Ono što je zapravo trebala učiniti jest da na nekoliko sati izbjegne susret sa suprugom, za kojeg je znala da je pod utjecajem alkohola, baš kao što je to i sama bila. Sasvim je dakle životno i logično da je optuženica upornim lupanjem po vratima, zvonjenjem kao i pozivanjem mobitelom i dalje provocirala oštećenika, tražeći zapravo sukob, koji je u danoj situaciji bio sasvim izvjestan - piše dalje u presudi.
Nakon nekog vremena Lucijan je Ani otvorio vrata te je odmah fizički napao.
- Takvo je ponašanje sasvim razumljivo jer ga je supruga iskazanom upornošću da uđe u stan dodatno isprovocirala - kaže se u presudi. Naguravali su se u hodniku. Lucijan ju je vrijeđao, mlatarao rukama, bio je napet. U jednom je trenutku, pričala je kasnije Ana, stao i mislila je da je gotovo. Otišla je u kuhinju natočiti čašu vode, kad joj je Lucijan prišao s leđa. Uhvatio ju je za ramena i okrenuo. "Sad ćeš vidjeti što je muškarac", rekao joj je. Ana je, kaže, pomislila da će je prisiliti na seksualni odnos. No, on ju je uhvatio rukom za vrat i počeo je daviti. Drugom ju je rukom želio uhvatiti za noge prebaciti je cijelu na element. Ana je mislila da je to kraj. Nije mogla disati, počela je gubiti svijest. Tada je, kaže, rukom napipala nož na elementu. Nije, tvrdi, u prvom trenu ni shvaćala da je to nož, uzela bi bilo što, samo da ga makne sa sebe. Lupila ga je predmetom po leđima, odnosno ubola nožem.
- Ovo je sudsko vijeće zaključilo da to nije ubojstvo na mah ni u nužnoj samoobrani i to zato što on nju nije davio nego samo hvatao za vrat, te on svojim napadom nije iskazivao prijetnju, nagovještaj napada na tijelo ili namjeru da će izvršiti nasilnu obljubu. Stoga je ona bila dužna ukloniti se, ograničiti se na defenzivnu obranu ili čak pretrpjeti lakše ozljede - zaključili su suci.
Vrhovni je sud poništio sramotnu presudu i Ani Magaš se sudi ponovno. Suci koji su napisali ovakvu presudu još uvijek rade. Anino dijete živi s Lucijanovim roditeljima, nije ga vidjela od odvođenja u pritvor, misli da ne dobiva ni njezina pisma.
- Stalno se pitam što bi se dogodilo da se nije obranila i da je zadavljena? Kako bi se onda pravno tretirao cijeli slučaj? - pita se majka Ane Magaš.
- Sasvim sigurno drugačije, nama je mnogo prihvatljivije da muž ubije ženu nego obratno - poručuje joj psihologinja Mamula.
- Presuda Ani Magaš bila je sramotna i nadamo se da će ovaj put biti drugačije. Uopće je ispod razine konstatirati da nitko nema pravo na fizički obračun s drugom osobom i nitko ne može zaključiti da je netko isprovocirao da ga druga osoba, partner, zadavi. No, ovakve su presude česte kad žena ubije muža zlostavljača. Svim ubojicama iz prethodnih slučajeva pri presudi uzeta je kao olakotna okolnost to što imaju maloljetnu djecu, pa trebaju što prije izaći iz zatvora da brinu o njima. Samo je Ani Magaš ta činjenica uzeta kao otegotna okolnost jer je ubila oca maloljetnog djeteta! Inače, u mnogim zemljama, poput SAD-a, Kanade, Australije i drugih, postoji ozbiljni poremećaj koji se zove "sindrom zlostavljanih žena". To je splet poremećaja poput PTSP-a, teških depresija, ubijenog samopouzdanja i samopoštovanja koji se pri suđenju ženama koje su zlostavljane dugi niz godina uzima kao olakotna okolnost. Konkretnije, ako je ženi dijagnosticiran taj sindrom, njezino se ubojstvo partnera automatski smatra nužnom obranom. Jer to doista jest obrana, čak i kad je ubojstvo počinjeno izvan direktnog sukoba. Žene u konfliktu rijetko ubiju jer su fizički inferiornije i nisu to u mogućnosti. Učine to u silnom strahu kad mogu. Osim toga, takve žene imaju osobitu percepciju opasnih situacija. One ne osjećaju opasnost kad ih muž napadne, već, primjerice, čim on dođe pijan doma. One padaju u teško stanje straha i panike u kojem mogu naizgled iz čistog mira ubiti partnera i prije nego što krene njegovo ludilo. I mi u Hrvatskoj sad nastojimo da se izmjeni zakonodavstvo i da ovakvu praksu pokušamo uvesti.
Uz to, posebno je znakovita činjenica da je suđenje Ani Magaš završeno u rekordnom vremenu i da je njegova ugledna obitelj dobila 1700 telegrama sućuti, jedan i od predsjednika Mesića. Zanima me koliko ih je dobila obitelj supruge Vlastimira Kihalića? - pita psihologinja Mamula.
Ubojstvo mjesečno
Stotine žena u Hrvatskoj strepe kako će završiti - kao Jelena, Željka, Gordana, Suzana... ili kao Ana Magaš? Ovoga trenutka još jedna mlada žena očajnički traži pomoć od sustava, medija, cijele okoline. Sredinom prošle godine Sanja je nazvala Savjetovalište za žene i potražila pomoć u strahu da će je muž zlostavljač ubiti. Pokrenula je razvod. Muž je bijesno reagirao. Otišla je u Autonomnu kuću na tajnu adresu. Dva puta tjedno vodi dijete u centar za socijalnu skrb kako bi viđalo oca. Kontakte, tvrdi Sanja, otac koristi kako bi joj prijetio i kako bi od djeteta izvlačio informacije o tome gdje sad žive, s kim se druže, gdje mama radi... Uskoro će morati izaći iz skloništa i probati normalno živjeti. Svakih 15 minuta u Hrvatskoj je pretučena jedna žena. Svako treće ubojstvo posljedica je obiteljskog nasilja. Prosječno jednom mjesečno suprug ubije ženu koja ga želi napustiti.
Tölle: Nećemo još jedan slučaj
Kristina Turčin
Tri sata kasnije bila je mrtva. Suprug ju je zatukao mramornom pepeljarom dok je spavala. Djevojčica koja je s njima bila u krevetu probudila se i u snu počela moliti tatu da pusti mamu na miru. On ju je opsovao, uzeo kabel televizora i počeo daviti već mrtvu ženu. Dok je prestravljena djevojčica tiho jecala ispod deke, Branko je mirno pospremio nered, oprao krvavu pepeljaru u kuhinji, skuhao si kavu i popušio nekoliko cigareta. Već je skoro bilo jutro kad je otišao u spavaću sobu i pozvao stariju kćer da pogleda kako joj je mama.
Policija je stigla brzo. Branka su pronašli u obližnjem kafiću, dok je uz konjak prepričavao što je učinio. Nitko ga nije shvaćao ozbiljno.
Svi su znali
Branko je Sonju i djecu maltretirao i tukao godinama, pričali su kasnije susjedi. Bio je alkoholičar koji bi svako malo odlazio na liječenje, no nakon nekoliko mjeseci bi nastavljao. Sonja je prijetila da će ga ostaviti, ali to nikad nije učinila.
Nikad nije ni tražila pomoć. Trpjela je vjerujući da će se uz nju i djecu promijeniti, da je dobar u duši i da joj još samo malo, mrvica, nedostaje do sretnog obiteljskog života. Njezina kći, koja je one noći s dekom preko glave sjedila pored oca dok joj je ubijao majku, danas živi sa starijom sestrom. Otac je osuđen na 11 godina zatvora. Psiholozi znaju da Sonja nije imala šanse.
- Ta je gospođa tipični primjer generacije tradicionalno odgojenih žena koje vjeruju da brak treba održati po svaku cijenu, da je razvod stigma i da se moraju žrtvovati za djecu bez obzira na to što im se događalo. One vjeruju da je njihov muž kad ne pije zapravo jako dobar čovjek. Do kraja se nadaju da će ga promijeniti. Ta žena nije imala šanse, u tome se jednostavno ne može uspjeti. Nasilnik se neće promijeniti, čak i ako se izlječi od alkoholizma, i mnogo je veća mogućnost da će on i psihički i fizički uništiti nju nego da će ona poboljšati njega - konstatira psihologinja Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe, koja nam je prokomentirala neke tipične slučajeve obiteljskog nasilja u kojima su nasilni partneri na kraju ubili svoje žene.
Nasilje i ljubav
- Iako ova žena nije tražila pomoć, svi smo krivi za njezinu smrt. Nemoguće je da nitko, nijedan susjed, nijedna teta u vrtiću, učiteljica, liječnik, nisu znali da muž 30-ak godina tuče nju i djecu. Nitko joj nije pomogao ni zvao pomoć - poručuje Mamula.
Sonja nije poduzela puno da se zaštiti. Suzana Jurčević učinila je sve - molila je za pomoć prijatelje, policiju, centar za socijalnu pomoć, sud. Ali završila je isto. Imala je 27 godina i dvoje djece kad ju je suprug Damir kuhinjskim nožem zaklao na balkonu unajmljenog stana u zagrebačkoj Dubravi. Ubio ju je nekoliko minuta prije nego što je stigla njezina sestra koja ju je trebala zauvijek odvesti od nasilnog muža.
Suzana se udala mlada, tek je završila srednju školu. Bila je silno zaljubljena u Damira iako su stariji zabrinuto prognozirali da to ne može dobro završiti. Damir je imao tek 14 godina kad ga je otac napustio i preselio u Srbiju. Majka je ubrzo zasnovala novu obitelj, a Damir je ostao prepušten sebi. Završio je srednju autolimarsku školu i do ranih 20-ih iza sebe imao već 10-ak kaznenih i prekršajnih prijava zbog šverca, krađa, preprodaje automobila, iznude.
Suzana je ostala trudna vrlo brzo nakon vjenčanja. Damir je sve teže kontrolirao bijes i patološku ljubomoru. U visokoj trudnoći prvi ju je put istukao. Prije nego što je Suzana uspjela doći k sebi, Damir se rasplakao, pao na koljena i molio je da mu oprosti. Obećao je da je to prvi i zadnji put, rekao da je voli najviše na svijetu i da će prije ubiti sebe nego ikad više dići ruku na nju. Suzana mu je oprostila jer je vjerovala da je to mala cijena za veliku ljubav. To je, nažalost, napravila još stotinjak puta.
Suzanin odlazak
ŽELJKA KIHALIĆ
NADA KUŠAN
VESNA MOKROVIĆ
JELENA SABINA JAKOPOVIĆ
HAJRA PROHIĆ
GORDANA ORAŠKIĆ
SUZANA JURČEVIĆ
LJILJANA HVALEC
|
|
|
|
|
|
|
|
- Vi ste već peta žena s istom pričom danas. Imate li kakve dokaze o nasilju? - pitao ju je iznervirani policajac. Bilo joj je jasno da joj sustav neće biti od velike koristi. S prijateljicom je otišla u stari stan želeći pokupiti svoje stvari i otići. Pred ulazom u zgradu srele su Damira koji je iznosio prepune crne vreće. Suzana mu je rekla da je došla po neke stvari i da će brzo otići. Ali Damir ju je počeo tući. Iz stana su izašla djeca. Prijateljica je pozvala policiju, no prije nego što je stigla, Damir je ugurao djecu u auto, potrgao bravu i vikao da ih Suzana više neće vidjeti. Policija ga je odvela u pritvor.
Kolege policajci
U crnim vrećama koje je iznio bila je Suzanina odjeća, izrezana na komadiće. Tu joj je noć iz pritvora muž poslao poruku: "Završit ćeš kao i tvoja odjeća".
Drugi dan izveden je pred sutkinju Prekršajnog suda. Suzana i prijateljica sve su joj ispričale, a sutkinja ga je osudila na 40 dana zatvora. Mogla ga je zadržati, ali pustila ga je iz pritvora, a svjedoci tvrde da je Suzani dobacila da bi joj bilo pametnije da mužu skuha kavu i kolače te riješi problem umjesto da se vuče po sudovima.
Suzana je tada znala da je prepuštena sama sebi. Djecu je odvela svojim roditeljima. Sljedećih dana Damir je probao sve, od prijetnji do molbi, da je vrati. Na kraju joj je ostavio ključeve zajedničkog stana, poručio joj da će je mirno pustiti i da će stan ostaviti njoj i djeci da nastave normalno živjeti. U određeni dan, u kojem je jamčio da neće biti kod kuće, Suzana je došla u stan. Na vratima su bile nove brave. Činilo se da je stan doista prazan. No, iz ormara koji inače nisu koristili izletio je njezin suprug. Počela je svađa.
Nakon sat vremena Suzana je nazvala sestru da dođe po nju jer se stvari ne razvijaju po planu.
Sestra je došla brzo, no policija je već bila tamo. Snažan vrisak natjerao je susjede da pozovu policajce. Damir je 17 centimetara dugi nož ženi zario točno u srce, pet dana nakon što ga je sutkinja pustila na slobodu. Psihijatar je tijekom suđenja zaključio da je Damir izuzetno inteligentan i vješt u manipuliranju te da u trenutku ubojstva nije bio smanjeno uračunljiv. Od vlasnice stana u kojem je ubio ženu Damir je tražio natrag svoj vjenčani prsten. I danas ga nosi. Osuđen je na 13 godina zatvora. Suzaninim roditeljima iz zatvora šalje poruke da će 13 godina proći za čas i da će se za njega još čuti.
- Ova je žena sasvim sigurno mogla biti živa da ju je netko ozbiljno shvatio. Kao i mnoge zlostavljane žene, u više je navrata pokušavala ostaviti supruga i opet mu se vraćala. Oni koji to nisu prošli svaki put na ovakve priče odmahuju glavom i pitaju se zašto ga nije ostavila? Razlozi su brojni. Prvo, mit je da nasilje isključuje ljubav, i to mit u koji najčešće vjeruju stručnjaci. Ta je mlada žena voljela svog supruga i ona je prvo morala "progledati", nadići svoju emocionalnu angažiranost i vratiti samopouzdanje da bi ga doista mogla napustiti. To obično traje godinama. Nakon toga morala je stvoriti uvjete za ekonomsku nezavisnost za sebe i djecu, a onda dolazi treći i najteži dio - prevladati strah od nasilnika kojeg napušta. Nasilnici su posesivni, ženu smatraju svojom imovinom i njezin odlazak za njih je neprihvatljiv. Oni će često pokušati vratiti ih suzama, cvijećem, molbama. Ako to upali, nasilje se vrlo brzo ponavlja. Ne uspiju li, neki su od njih skloni ženu zauvijek ukloniti po principu "ili moja ili ničija". Zato sve službe moraju krajnje ozbiljno shvatiti ženu koja im dođe reći da će napustiti nasilnika i da se boji da će je on ubiti. Jer oni to doista čine! U ovom je slučaju nedopustiva reakcija Centra za socijalnu skrb, a osobito, ako je to točno, opaska sutkinje nakon što ga je pustila. To je taj odnos našeg društva prema nasilju u obitelji, a stručnjaci - socijalni radnici, suci, liječnici - dio su tog društva i takav stav nose i na posao. Kad se za takve stvari sazna, oni poimence moraju odgovarati i ostati bez posla jer jedino tako možemo mijenjati društvo i zaštititi žene. Ubojica i dalje prijeti obitelji te žene, on se sada u zatvoru hrani mržnjom i on će doista brzo izaći. Ne prođe li u zatvoru ozbiljni psihotretman, za njega ćemo doista još čuti - kaže psihologinja Mamula.
Petrinjke Nada Kušan i Vesna Mokrović nisu imale nasilne muževe ni loše brakove, ali imale su dobru prijateljicu iz lokalnog zbora, Željku Kihalić, koja je 12 godina bila udana za nasilnika, psihopata, bivšeg umirovljenog policajca s PTSP-om i dobrim prijateljima u policiji, legalno naoružanog. Ubio ih je sve tri u sat vremena, mjesec dana nakon što je Željka prijavila policiji da želi rastavu i da će je suprug ubiti kad sazna.
Vlastimir Kihalić bio je smijenjen iz Policijske postaje Glina zbog "izrazite okrutnosti i sadističkog ponašanja prema podređenima". Bio je, kažu, krajnje zaljubljen u samoga sebe, zbog čega su mu se kolege smijale. Zatezao je lice, operirao podočnjake i presadio kosu. Imao je vlastita pravila za život, koja nije dao remetiti.
Svih godina Željkina teškog braka punog batina i uvreda, u kojem je rođeno i dvoje djece, Nada i Vesna bile su joj utjeha i podrška. Nagovarale su je da ostavi muža i uvjeravale je da život može biti bolji i za nju i za djecu. Željka je bila realnija - znala je s kim ima posla i da je odlazak za nju gotovo nemoguć. On će je prije ubiti nego joj dozvoliti da ode, znala je reći.
Svi su mislili da pretjeruje, a ni sama Željka duboko u sebi nije vjerovala da je njezin suprug kadar ubiti ženu koju je volio i s kojom ima dvoje djece. Vlastimir je napadao sve češće i sve gore i Željka je došla u fazu kad je mislila da više doista nema što izgubiti. Pomno je pripremala razvod, no nije ni slutila što sve zna njezin suprug. Vlastimir je postavio prisluškivač na telefon kako bi snimao njezine razgovore s prijateljicama i preslušavao ih po nekoliko puta. Svoju reakciju pripremao je jednako marljivo kao Željka pokretanje razvoda.
Mjesec dana prije nego što je ubijena otišla je u policijsku postaju, istu onu iz koje je sedam godina ranije njezin muž umirovljen zbog psihičkih problema i PTSP-a. Rekla je policajcima da pokreće razvod i da je u silnom strahu jer Vlastimir ima pištolj sa svim dozvolama, koji mu kolege unatoč dijagnozi nisu oduzeli. Štoviše, psihijatrijska komisija mu je nakon umirovljenja izdala novu dozvolu za nošenje oružja. Vlastimir je pištolj uvijek nosio uza se ili u automobilu.
Masakr na sudu
Policajci nisu bili oduševljeni idejom da love ili gone bivšeg kolegu. Predložili su Željki da sama digne kaznenu prijavu ako želi iako su to sami trebali učiniti po službenoj dužnosti. Poznavajući Kihalića, ipak su ga pozvali na obavjesni razgovor. Nisu ga našli kod kuće pa su odustali od cijelog slučaja. Željka je pobjegla od kuće, skrivajući se kod prijateljica i u skloništu za zlostavljane žene.
Policajci su već i zaboravili Željku i njezine bračne probleme kad je mjesec dana kasnije, u mirno proljetno popodne, u postaji u sat vremena tri puta zazvonio telefon. Prvi je put dojavljeno da je podivljali muškarac nasred ceste ustrijelio Željku Kihalić, pola sata kasnije ubio je Vesnu Mokrović pred očima njezina djeteta, u njihovu dnevnom boravku, a 15 minuta nakon toga i treću prijateljicu, Nadu Kušan, na dječjem igralištu. Svaka od njih imala je po dvoje maloljetne djece.
- Ja sam Željku volio najviše na svijetu. Znao sam je koji put ošamariti kad bi me iživcirala, ali živjeli smo kao dva goluba. Odjedanput je sve krenulo naopako. Bacili su uroke na moj brak, tražio sam pomoć i od hodže, i od gatare, i od Ciganke. Morao sam to riješiti - rekao je Kihalić na suđenju.
Tog je dana, vozeći se automobilom, na cesti sreo svoju suprugu koja nije htjela s njim razgovarati.
- Htio sam je stići, ali ona je bila brža, bježala je. Izvadio sam pištolj samo da je zaustavim. Opalio sam dva metka. Pala je na prsa, okrenuo sam je i počeo ljubiti. Imala je širom otvorene oči, samo je zijevala i nije željela razgovarati. Krenuo sam u auto, kad mi je glas u glavi rekao da moram ubiti i one dvije gadure koje su mi uništile brak. Spasio sam sebe, Ivana i Milana, jer su nas žene htjele ostaviti - rekao je sutkinji Kihalić. Sud je utvrdio da je Kihalić narcisoidan tip, ali da je ubojstva učinio iz bezobzirne osvete te da mu u trenutku počinjenja zločina nisu bili umanjeni voljni i misaoni procesi. Dobio je maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora. Troje policajaca je suspendirano.
- Ovo je splet najgorih mogućih okolnosti: težak odlazak od izrazito nasilnog sociopata, koji je uz to naoružani umirovljeni policajac. Iskustva pokazuju da je najteže spasiti žene čiji su nasilni muževi visokorangirani državni službenici ili dužnosnici, policajci i vojnici. Takve žene teško očekuju pomoć jer ih kolege njihovih muževa ne žele zaštititi, odnosno ne žele sukob s kolegom. Ovaj muškarac je otpušten iz policije zbog okrutnosti i sadizma, dijagnosticiran mu je PTSP, a nakon toga mu stručnjaci daju oružje?!? Osim toga, živio je u malom gradu, njegovi kolege sasvim su sigurno znali što radi supruzi kod kuće. I nitko nije reagirao. Takvi nasilnici i inače vjeruju da se njihova supruga nije sama dosjetila odlasku, već da ima suučesnike, i oni su često također njegove žrtve - objašnjava Mamula.
Gordana Oraškić napravila je sve da se spasi. Napustila je muža, pokrenula brakorazvodnu parnicu, čak je odselila u drugu državu. Nije bilo dovoljno. Poginula je na mjestu na kojem je vjerovala da je najsigurnija - u sudnici. Njezin suprug Mato Oraškić, suspendirani policajac, mirno je došao na brakorazvodnu parnicu, dečkima na porti pokazao policijsku značku i bez ikakvog pregleda s ruksakom otišao u sudnicu. Nakon rasprave izvadio je pištolj i pucao u suprugu, sutkinju, odvjetnicu i zapisničarku. Tri su žene - Gordana, pravnica Hajra Prohić i sutkinja Ljiljana Hvalec na mjestu ostale mrtve. Zapisničarka Stanka Cvetković preživjela je pukom srećom.
Oraškić je jednako mirno, kao da se ništa nije dogodilo, uzeo spis o svojem razvodu, otišao u WC oprati ruke i napustio sud. Uhićen je nekoliko sati kasnije na graničnom prijelazu.
Gordana se udala za mladog policajca Matu nakon samo nekoliko mjeseci poznanstva. Uvjeravala je braću i roditelje u Njemačkoj, da osjeća kako s njim može provesti život.
Došla je živjeti u Zagreb. Rastavu je pokrenula nakon dvije godine braka. O svojim problemima nikome nije pričala. Prijatelji i obitelj primijetili su da je sve prestrašenija i da je Mato ne ispušta s oka. Pratio ju je i u zahod. Prestali su i izlaziti, i Novu godinu dočekivali su kući, kako Gordana ne bi nekoga poljubila. Opsesivnost i ljubomora postajali su kod Mate sve jači, a njegovi kolege policajci, koji su za sve znali, u šali su kao kletvu govorili: "Nemoj da ti dođe psihopat Mato".
Gordanini roditelji nisu bili iznenađeni kad ih je jednog dana nazvala rekavši da je kod obitelji u Sloveniji i da dođu po nju. No, nisu očekivali prizor koji su zatekli: Gordana je bila isprebijana, deformirane čeljusti, zatvorenog oka. Odveli su je u Njemačku i pokušali joj zavidati rane.
Kad žena ubije muža
Mato je došao po suprugu već nekoliko dana kasnije. Nisu ga željeli pustiti u kuću pa je danima spavao u autu na parkiralištu, dok ga nije otjerala njemačka policija. Mato je počeo planirati osvetu. Prvo je zapalio kuću Gordanine obitelji u Blagorodevcu. Policija ga je brzo otkrila i suspendiran je s posla.
I za to je krivio Gordanu i odlučio je da neće biti ničija ako nije njegova i da će platiti i one koje joj pomažu da od njega ode. Čekao je pravi trenutak.
Gordana je u Hrvatsku došla samo na brakorazvodnu parnicu u bratovoj pratnji, jer se bojala Matine reakcije.
Mato je prvi hrvatski osuđenik osuđen na 40 godina zatvora. Tijekom suđenja bio je neobično bahat, bezobrazan i uvredljiv, osobito prema obiteljima ubijenih žena. Obrijao je glavu i obrve, pustio brkove i udebljao se 20-ak kilograma. Bio je neprepoznatljiv i to mu je bila obrana. Tvrdio je da je tog dana u sudnici pucala neka druga osoba.
- To što je čovjek s lakonskim smješkom, mašući nekakvom značkom, ušao u sud bez ikakve provjere na brakorazvodnu parnicu nakon što je supruginoj obitelji spalio kuću i maltretirao ih u Njemačkoj - to je stvarna slika ozbiljnosti s kojom mi prilazimo brakorazvodnim parnicama nasilnih brakova. Ti su policajci na ulazu u sud trebali biti upozoreni da dolazi čovjek koji je već učinio sve da naudi svojoj ženi i da bi se svašta moglo dogoditi. Žena je učinila sve, apsolutno sve da se zaštiti. Mi nismo učinili ništa - kaže Mamula.
A onda je slučaj Ane Magaš donio drukčiji rasplet priča o zlostavljanju. Ana je prošle godine ubila supruga koji ju je fizički napao i želio zadaviti. Osuđena je na 9,5 godina zatvora. Sud je zaključio da to nije bila samoobrana ni ubojstvo na mah.
Anin brak, iz kojeg ima sedmogodišnje dijete, nakon 10 godina bio je pri kraju. Nije išlo. Svađali su se, prepirali, postali su dva svijeta. Lucijan je bio iz ugledne i bogate zadarske obitelji, najmlađi strojarski inspektor u Hrvatskoj, zaposlen u Tankerskoj plovidbi, kojoj je njegov otac nekad bio predsjednik Uprave. Njezina je obitelj spadala u prosječnu srednju klasu. Ana je završila srednju kozmetičarsku školu i imala mali salon u Zadru.
- Mi nikada Ani nismo prigovarali što nije fakultetski obrazovana iako u našoj kući samo pas nema fakultet - rekao je jednom prilikom Lucijanov otac.
Posljednje godine braka obilježila je, pričaju poznanici, Lucijanova opsesivnost i želja za nadmoći, stalne svađe, naguravanja, vrijeđanja. U nekoliko joj je navrata prijetio, jednom joj je prislonio pištolj na glavu jer ga je došla tražiti u kafić gdje je pio s prijateljima. Na svadbi njezina rođaka jako pijan gađao ju je pivskom bocom jer je plesala.
Početkom prošle godine počeli su ozbiljno pričati o razvodu. Dogovorili su se da to još neće učiniti, ali su se udaljili i počeli sami izlaziti.
Te kobne večeri Ana je rekla Lucijanu da će izaći s prijateljicom. Spletom okolnosti, u kasnim noćnim satima plesala je na podiju jednog diska s poznanikom kojeg njezin muž nije znao, kad se od negdje stvorio Lucijan. Bio je vrlo napet i počeo ju je vrijeđati.
Sramotna presuda
- Ana Magaš našla se u društvu nepoznatog muškarca, čime je iskazala da oštećenika ne poštuje uopće ili makar u dovoljnoj mjeri te ga je na taj način uvrijedila, odnosno napala njegovu čast i dostojanstvo. Rekla je mužu da će izaći s poznanicom i, s obzirom na to, reakcija oštećenika (koji joj je u disku rekao "Kurvo, je li ti ovo dečko?" op. a.), bila je životna i logična, čak i vrlo suzdržana - zaključili su suci u obrazloženju presude kojom Anu Magaš šalju na 9,5 godina u zatvor.
Lucijan je otišao iz diska, a za njim i Ana. No, kad je došla kući, Lucijan joj je zatvorio vrata i nije ih želio otključati. Vrijeđao ju je, nazivajući je lažljivom kurvom, dok ga je ona molila da je pusti u kući.
- Ono što je zapravo trebala učiniti jest da na nekoliko sati izbjegne susret sa suprugom, za kojeg je znala da je pod utjecajem alkohola, baš kao što je to i sama bila. Sasvim je dakle životno i logično da je optuženica upornim lupanjem po vratima, zvonjenjem kao i pozivanjem mobitelom i dalje provocirala oštećenika, tražeći zapravo sukob, koji je u danoj situaciji bio sasvim izvjestan - piše dalje u presudi.
Nakon nekog vremena Lucijan je Ani otvorio vrata te je odmah fizički napao.
- Takvo je ponašanje sasvim razumljivo jer ga je supruga iskazanom upornošću da uđe u stan dodatno isprovocirala - kaže se u presudi. Naguravali su se u hodniku. Lucijan ju je vrijeđao, mlatarao rukama, bio je napet. U jednom je trenutku, pričala je kasnije Ana, stao i mislila je da je gotovo. Otišla je u kuhinju natočiti čašu vode, kad joj je Lucijan prišao s leđa. Uhvatio ju je za ramena i okrenuo. "Sad ćeš vidjeti što je muškarac", rekao joj je. Ana je, kaže, pomislila da će je prisiliti na seksualni odnos. No, on ju je uhvatio rukom za vrat i počeo je daviti. Drugom ju je rukom želio uhvatiti za noge prebaciti je cijelu na element. Ana je mislila da je to kraj. Nije mogla disati, počela je gubiti svijest. Tada je, kaže, rukom napipala nož na elementu. Nije, tvrdi, u prvom trenu ni shvaćala da je to nož, uzela bi bilo što, samo da ga makne sa sebe. Lupila ga je predmetom po leđima, odnosno ubola nožem.
- Ovo je sudsko vijeće zaključilo da to nije ubojstvo na mah ni u nužnoj samoobrani i to zato što on nju nije davio nego samo hvatao za vrat, te on svojim napadom nije iskazivao prijetnju, nagovještaj napada na tijelo ili namjeru da će izvršiti nasilnu obljubu. Stoga je ona bila dužna ukloniti se, ograničiti se na defenzivnu obranu ili čak pretrpjeti lakše ozljede - zaključili su suci.
Vrhovni je sud poništio sramotnu presudu i Ani Magaš se sudi ponovno. Suci koji su napisali ovakvu presudu još uvijek rade. Anino dijete živi s Lucijanovim roditeljima, nije ga vidjela od odvođenja u pritvor, misli da ne dobiva ni njezina pisma.
- Stalno se pitam što bi se dogodilo da se nije obranila i da je zadavljena? Kako bi se onda pravno tretirao cijeli slučaj? - pita se majka Ane Magaš.
- Sasvim sigurno drugačije, nama je mnogo prihvatljivije da muž ubije ženu nego obratno - poručuje joj psihologinja Mamula.
- Presuda Ani Magaš bila je sramotna i nadamo se da će ovaj put biti drugačije. Uopće je ispod razine konstatirati da nitko nema pravo na fizički obračun s drugom osobom i nitko ne može zaključiti da je netko isprovocirao da ga druga osoba, partner, zadavi. No, ovakve su presude česte kad žena ubije muža zlostavljača. Svim ubojicama iz prethodnih slučajeva pri presudi uzeta je kao olakotna okolnost to što imaju maloljetnu djecu, pa trebaju što prije izaći iz zatvora da brinu o njima. Samo je Ani Magaš ta činjenica uzeta kao otegotna okolnost jer je ubila oca maloljetnog djeteta! Inače, u mnogim zemljama, poput SAD-a, Kanade, Australije i drugih, postoji ozbiljni poremećaj koji se zove "sindrom zlostavljanih žena". To je splet poremećaja poput PTSP-a, teških depresija, ubijenog samopouzdanja i samopoštovanja koji se pri suđenju ženama koje su zlostavljane dugi niz godina uzima kao olakotna okolnost. Konkretnije, ako je ženi dijagnosticiran taj sindrom, njezino se ubojstvo partnera automatski smatra nužnom obranom. Jer to doista jest obrana, čak i kad je ubojstvo počinjeno izvan direktnog sukoba. Žene u konfliktu rijetko ubiju jer su fizički inferiornije i nisu to u mogućnosti. Učine to u silnom strahu kad mogu. Osim toga, takve žene imaju osobitu percepciju opasnih situacija. One ne osjećaju opasnost kad ih muž napadne, već, primjerice, čim on dođe pijan doma. One padaju u teško stanje straha i panike u kojem mogu naizgled iz čistog mira ubiti partnera i prije nego što krene njegovo ludilo. I mi u Hrvatskoj sad nastojimo da se izmjeni zakonodavstvo i da ovakvu praksu pokušamo uvesti.
Uz to, posebno je znakovita činjenica da je suđenje Ani Magaš završeno u rekordnom vremenu i da je njegova ugledna obitelj dobila 1700 telegrama sućuti, jedan i od predsjednika Mesića. Zanima me koliko ih je dobila obitelj supruge Vlastimira Kihalića? - pita psihologinja Mamula.
Ubojstvo mjesečno
Stotine žena u Hrvatskoj strepe kako će završiti - kao Jelena, Željka, Gordana, Suzana... ili kao Ana Magaš? Ovoga trenutka još jedna mlada žena očajnički traži pomoć od sustava, medija, cijele okoline. Sredinom prošle godine Sanja je nazvala Savjetovalište za žene i potražila pomoć u strahu da će je muž zlostavljač ubiti. Pokrenula je razvod. Muž je bijesno reagirao. Otišla je u Autonomnu kuću na tajnu adresu. Dva puta tjedno vodi dijete u centar za socijalnu skrb kako bi viđalo oca. Kontakte, tvrdi Sanja, otac koristi kako bi joj prijetio i kako bi od djeteta izvlačio informacije o tome gdje sad žive, s kim se druže, gdje mama radi... Uskoro će morati izaći iz skloništa i probati normalno živjeti. Svakih 15 minuta u Hrvatskoj je pretučena jedna žena. Svako treće ubojstvo posljedica je obiteljskog nasilja. Prosječno jednom mjesečno suprug ubije ženu koja ga želi napustiti.
Tölle: Nećemo još jedan slučaj
Jelena Sabina Jakopović najnovija je žrtva nasilnog supruga. Molila je pomoć od centra za socijalnu skrb, od policije i na sudu. Ubijena je prošli tjedan u dvorištu Dječjeg doma u Nazorovoj ulici tijekom muževa posjeta djetetu. Tomislav Jakopović ubio je i sebe.
Ona je tako postala još jedan statistički broj, utopila se u moru sličnih priča. Međutim, njezina je tragedija pokrenula lavinu. Dosta je, poručile su aktivistice iz Autonomne ženske kuće Zagreb, u kojoj je posljednjih šest mjeseci Jelena živjela. Dosta je da žene završavaju mrtve, a nitko za to ne biva kažnjen. Iz mjeseca u mjesec svjedočimo krvoproliću koje nasilnici počine nad svojim ženama, a nikoga ne pozivamo na odgovornost.
- Je li normalno da se slučaj ubijene žene, koja je prije toga mahnito hodala od institucije do institucije i molila ih za pomoć jer će je suprug ubiti, smatra tipičnim? Do kada ćemo mirno trpjeti inertnost 'stručnjaka' koji nam ne žele pomoći i gledati kako nas ubijaju? Do kada ćemo odlaziti u centar za socijalnu skrb i slušati kako je suprug koji nas prebija na mrtvo ime zapravo dobar čovjek, do kad će nam uzimati djecu jer mi nismo dobre majke ako nas muževi tuku, do kada ćemo čekati da sud donese odluku? Želimo da se krivci koji joj nisu pomogli javno prozovu i kazne, da se to više ne dogodi niti jednoj ženi. Nećemo dozvoliti da Jelena Sabina bude još jedan slučaj - poručuje Neva Tölle, koordinatorica AŽKZ-a.
Nema načina da se obiteljsko nasilje iskorijeni niti se uvijek može spriječiti nasilnike da ostvare svoj krvavi naum. Postoje situacije u kojima doista nitko nije kriv, u kojima se tragedija nije mogla spriječiti. Ali u takvim situacijama svi djelići sustava moraju moći pogledati unatrag i reći: učinili smo sve.
|
|
Kristina Turčin
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....