Volim Matoša onoliko koliko je junak njegove priče "Lijepa Jelena" volio žene. "Ljubim žene, samo žene, otkako sam sebe pamtim, i ljubim ženu, samo ženu i sada pošto me upropasti… Sve - sve obožavah kod žena; njihove slabosti, njihov dječački glas, nježnost i ćeretanje, a toliko me zanosila ljepota ženskog tijela da ju crtah već dječakom…" Tako i ja, čitam Matoša, samo Matoša, više nego bilo kojeg živog i mrtvog pisca, sve obožavam kod njega, njegove slabosti, dječački glas, nježnost i ćeretanje, a toliko me zanosi ljepota njegova pisanja da od nje ronim suze, otkako sam bila dijete, pa do danas.
Neku noć poljubila sam Matoševu sliku, jer bliži mu se rođendan, sto trideset i četvrti, i odlučila mu otići na grob na kojem još nikad nisam bila. Vrijeme je da odem, jer i tako mu nitko neće doći - sve do neke zaokružene godišnjice, možda sto i pedesete, a možda i do dvjestote. Odem na Mirogoj s buketićem cvijeća i s prijateljem, piscem Borisom Perićem, poznatim po mračnoj, grobljanskoj atmosferi u svemu što piše - osim u "Bečkoj kuharici".
Tamo se sretnemo s ljubaznim gospodinom Željkom, koji nad grobovima dežura od sedam navečer do sedam ujutro i pomoći će nam da nađemo grob. Neplanirano, u našem se društvu zatekne i paun koji je toga dana valjda pobjegao iz Maksimira i sada nervozno šetka među grobovima, glasajući se pritom poput neke neurotične babe. Uvijajući se tirkiznim tijelom, zbunjen sumornošću krajolika, podsjeti me na uvijanje i svjetlucanje Matoševih rečenica: "Letim u čaroliji nježnih, tankih parfema kao pijan leptir nad opojnošću cvijeća što samo na mjesečini iziđe u zanosu nevidljivih, sablasnih mirisa." Nakon kraće potrage po kišici, dolazimo do Matoševa groba, sivog kamena na sivom kamenu, ispod kojeg leže članovi obitelji.
Djed Grgur, majka Marija, otac August, brat Milan i sestra Danica - Dana. Između njih - "pjesnik, kritičar i feljtonista", Antun Gustav Matoš. Mjesec rođenja najprije je krivo urezan (VII), a potom je jedna rimska crtica izbrisana. Osim neke davno izgorjele svijeće, na grobu nema baš ničega. Matoš je umro mlad, prije četrdeset i drugog rođendana. Od njega danas imamo dvadeset tvrdo ukoričenih knjiga-kritika, priča, feljtona, putopisa, pjesama. Tih dvadeset purpurnih knjiga sa zlatnim brojkama na hrbatima Matošev je magnum opus, kojem bi se on prvi začudio, jer svoje je tekstove pisao u grču, za novine, češće gladan neko sit, pritisnut dugovima.
Matošev, kako bi se to danas reklo, lifestile po mnogočemu je nalikovao na Baudelaireov, što se besparice, osamljenosti i žudnje za ljepotom tiče. Po svoj prilici, Matoš nije bio tako gorljiv posjetilac bordela poput svog slavnog prethodnika. No, tražeći opis neke žene koja malo podsjeća na sfingu, a malo na anđela, shvatila sam da uzalud listam Matoševe priče. Pomiješala sam je sa zavodnicom iz Baudelaireove pjesme. Prvi dio Matoševa eseja o Baudelaireu završava rečenicom: "Baudelaire bijaše gentelman, vjeran ljubavnik i vjeran sin…Bio je nesrećan, vrlo nesrećan".
O sreći i Matošu dalo bi se još manje napisati nego o sreći i Baudelaireu. Dobar dio života proveo je kao vojni dezerter - Beograd, Ženeva, Pariz, Beograd, a u Zagreb se vratio tek šest godina prije smrti. Umro je mlađi i u gorim mukama nego Baudelaire. Vijenci mu nikada nisu osobito zasipali grob. Kako 1914., tako i danas. Ipak, čitajući Matoša, čini mi se da je uz nesreću grizao i sreću, barem dok je pisao, a pisao je - stalno. Jezik mu je bujan poput krošnje, mekan, sočan, puten, ponegdje pretjeran i nakinđuren: "Mitila tek petnaestu i obezumila me sa petnaest svojih pramaljeća kao sa petnaest vrčeva petnaestogodišnjaka vina."
Da se kojim slučajem Matoš ovih dana vratio sa svojih putešestvija u Zagreb, zaprepastilo bi ga stanje u kojem se našao jadan, blijed, nemaštovit, uškopljen naš jezik. Zagledao bi jumbo-plakate i povukao se za brk. "Zakoračimo zajedno u blistavu budućnost", piše na jednom. "Pravi izbor za poslovni uspjeh" na drugom. Za njima slijede i drugi natpisi: "Osjeti slobodu". "Stvoren za brzinu". "Garantiramo najnižu cijenu". "Knock out tarifa". I kao šlag na torti: "Veliki izbor kosilica". Sumrak jezika možda se najbolje vidi na velikim plakatima koji noću promiču pred okom umornog vozača, no prisutan je posvuda: od imena knjiga, do novinskih naslova, reklamnih tekstuljaka, praznog i suhoparnog jezika politike, rečenica bez glave i repa koje nas zasipaju s radija i televizije, i tako dalje, i tako dalje. Naš jezik dijeli sudbinu Nietszcheova boga. Mrtav je.
Neželjeno trijebljenje koje mu se i dalje događa podjednako mu je naškodilo poput ucijepljivanja stranih riječi, mahom engleskih, uslijed čega nastaju nesnosne kombinacije poput "treba li vam nešto wild". Svijest o jeziku jedva da je prisutna. Uglavnom se piše drvenkasto, tromo, a pisanje bez stila (kratkim, neduhovitim rečenicama, koje su, oh, tako realistične!) sve je češća pojava u našoj novijoj književnosti.
Prije nego što će se proslaviti kao pisac, Salman Rushdie smišljao je natpise za jumbo-plakate. Nažalost, ne znam ni jedan plakat Rushdieja-copywritera. Zapis na plakatu zapravo je kraća književna forma, nešto poput Jolesova "jednostavnog oblika" i bilo bi dobro da se njima bave samo oni koji znaju s riječima. Da se ovih dana vratio iz Pariza ili iz Beograda, možda bi se i Matoš za neki pristojan honorar okrenuo natpisima. Ali kod njega bi to malo drukčije izgledalo. "Ja sam teži od zlata, burniji od mora, hitriji od munje, vreliji od ognja.
Ja sam gigant, i zemlja mi, strepeći, tutnji pod nogama." Ili: "Vrijeme kao hrt". Ili: "Živjeti nije uvijek ugodno, ali je uvijek zanimljivo". Ili: "Ja još nikada ne zaboravih u krčmi novčarku, ženu, kišobran ili svoju glavu". Ili: "Sve je u odaji moje ljubavi crno, sve: pod, zidovi, strop, sve je zastrto debelim, tmastim baršunom". Ili: "Naše šume i naše vode još uvijek su pune povotkinja i gorskih vila, ali treba biti nimfolept, vilenjak, pa da vam u duši zadodlaju i uhvate kolo kao zlatne zvijezde oko srebrenog mjeseca." Ili: "Oblaci, teški, crni oblaci. Oblaci kao misli." Da li bi tako izgledale Matoševe reklame za automobile/satove/ novine/šešire/zavjese/šumski turizam/kišobrane? Da li bi postao jedan od traženijih copywritera u ovom nemaštovitom gradu? Ili bi ga dočekala već proživljena sudbina neshvaćenog tipa, marginalca, kojeg se nitko ne bi usudio angažirati?
Milana Vukov Runjić
Neku noć poljubila sam Matoševu sliku, jer bliži mu se rođendan, sto trideset i četvrti, i odlučila mu otići na grob na kojem još nikad nisam bila. Vrijeme je da odem, jer i tako mu nitko neće doći - sve do neke zaokružene godišnjice, možda sto i pedesete, a možda i do dvjestote. Odem na Mirogoj s buketićem cvijeća i s prijateljem, piscem Borisom Perićem, poznatim po mračnoj, grobljanskoj atmosferi u svemu što piše - osim u "Bečkoj kuharici".
Tamo se sretnemo s ljubaznim gospodinom Željkom, koji nad grobovima dežura od sedam navečer do sedam ujutro i pomoći će nam da nađemo grob. Neplanirano, u našem se društvu zatekne i paun koji je toga dana valjda pobjegao iz Maksimira i sada nervozno šetka među grobovima, glasajući se pritom poput neke neurotične babe. Uvijajući se tirkiznim tijelom, zbunjen sumornošću krajolika, podsjeti me na uvijanje i svjetlucanje Matoševih rečenica: "Letim u čaroliji nježnih, tankih parfema kao pijan leptir nad opojnošću cvijeća što samo na mjesečini iziđe u zanosu nevidljivih, sablasnih mirisa." Nakon kraće potrage po kišici, dolazimo do Matoševa groba, sivog kamena na sivom kamenu, ispod kojeg leže članovi obitelji.
| O sreći i Matošu dalo bi se još manje napisati nego o sreći i Baudelaireu. Dobar dio života proveo je kao vojni dezerter - Beograd, Ženeva, Pariz, Beograd, a u Zagreb se vratio tek šest godina prije smrti. Umro je mlađi i u gorim mukama nego Baudelaire. Vijenci mu nikada nisu osobito zasipali grob. |
Matošev, kako bi se to danas reklo, lifestile po mnogočemu je nalikovao na Baudelaireov, što se besparice, osamljenosti i žudnje za ljepotom tiče. Po svoj prilici, Matoš nije bio tako gorljiv posjetilac bordela poput svog slavnog prethodnika. No, tražeći opis neke žene koja malo podsjeća na sfingu, a malo na anđela, shvatila sam da uzalud listam Matoševe priče. Pomiješala sam je sa zavodnicom iz Baudelaireove pjesme. Prvi dio Matoševa eseja o Baudelaireu završava rečenicom: "Baudelaire bijaše gentelman, vjeran ljubavnik i vjeran sin…Bio je nesrećan, vrlo nesrećan".
O sreći i Matošu dalo bi se još manje napisati nego o sreći i Baudelaireu. Dobar dio života proveo je kao vojni dezerter - Beograd, Ženeva, Pariz, Beograd, a u Zagreb se vratio tek šest godina prije smrti. Umro je mlađi i u gorim mukama nego Baudelaire. Vijenci mu nikada nisu osobito zasipali grob. Kako 1914., tako i danas. Ipak, čitajući Matoša, čini mi se da je uz nesreću grizao i sreću, barem dok je pisao, a pisao je - stalno. Jezik mu je bujan poput krošnje, mekan, sočan, puten, ponegdje pretjeran i nakinđuren: "Mitila tek petnaestu i obezumila me sa petnaest svojih pramaljeća kao sa petnaest vrčeva petnaestogodišnjaka vina."
Da se kojim slučajem Matoš ovih dana vratio sa svojih putešestvija u Zagreb, zaprepastilo bi ga stanje u kojem se našao jadan, blijed, nemaštovit, uškopljen naš jezik. Zagledao bi jumbo-plakate i povukao se za brk. "Zakoračimo zajedno u blistavu budućnost", piše na jednom. "Pravi izbor za poslovni uspjeh" na drugom. Za njima slijede i drugi natpisi: "Osjeti slobodu". "Stvoren za brzinu". "Garantiramo najnižu cijenu". "Knock out tarifa". I kao šlag na torti: "Veliki izbor kosilica". Sumrak jezika možda se najbolje vidi na velikim plakatima koji noću promiču pred okom umornog vozača, no prisutan je posvuda: od imena knjiga, do novinskih naslova, reklamnih tekstuljaka, praznog i suhoparnog jezika politike, rečenica bez glave i repa koje nas zasipaju s radija i televizije, i tako dalje, i tako dalje. Naš jezik dijeli sudbinu Nietszcheova boga. Mrtav je.
|
Sumrak jezika možda se najbolje vidi na velikim plakatima koji noću promiču pred okom umornog vozača, no prisutan je posvuda: od imena knjiga, do novinskih naslova, reklamnih tekstuljaka, praznog i suhoparnog jezika politike, rečenica bez glave i repa koje nas zasipaju s radija i televizije, i tako dalje, i tako dalje. Naš jezik dijeli sudbinu Nietszcheova boga. Mrtav je.
|
Prije nego što će se proslaviti kao pisac, Salman Rushdie smišljao je natpise za jumbo-plakate. Nažalost, ne znam ni jedan plakat Rushdieja-copywritera. Zapis na plakatu zapravo je kraća književna forma, nešto poput Jolesova "jednostavnog oblika" i bilo bi dobro da se njima bave samo oni koji znaju s riječima. Da se ovih dana vratio iz Pariza ili iz Beograda, možda bi se i Matoš za neki pristojan honorar okrenuo natpisima. Ali kod njega bi to malo drukčije izgledalo. "Ja sam teži od zlata, burniji od mora, hitriji od munje, vreliji od ognja.
Ja sam gigant, i zemlja mi, strepeći, tutnji pod nogama." Ili: "Vrijeme kao hrt". Ili: "Živjeti nije uvijek ugodno, ali je uvijek zanimljivo". Ili: "Ja još nikada ne zaboravih u krčmi novčarku, ženu, kišobran ili svoju glavu". Ili: "Sve je u odaji moje ljubavi crno, sve: pod, zidovi, strop, sve je zastrto debelim, tmastim baršunom". Ili: "Naše šume i naše vode još uvijek su pune povotkinja i gorskih vila, ali treba biti nimfolept, vilenjak, pa da vam u duši zadodlaju i uhvate kolo kao zlatne zvijezde oko srebrenog mjeseca." Ili: "Oblaci, teški, crni oblaci. Oblaci kao misli." Da li bi tako izgledale Matoševe reklame za automobile/satove/ novine/šešire/zavjese/šumski turizam/kišobrane? Da li bi postao jedan od traženijih copywritera u ovom nemaštovitom gradu? Ili bi ga dočekala već proživljena sudbina neshvaćenog tipa, marginalca, kojeg se nitko ne bi usudio angažirati?
Milana Vukov Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....