BLESIMETAR

Horoskopski znak - znanstvenik

    AUTOR:
    • Saša Ceci

  • OBJAVLJENO:
  • 12.12.2011. u 17:49

Sigurno znate da je nedavno utvrđeno da postoji trinaesti znak u horoskopu. Ono što vam je možda promaklo je da novi znak nije zmijonosac, niti zmijoljubac, nego znanstvenik. I kakav je taj novi znak? Najbolje da sami pročitate.  

Prvo kraći uvod. Naime, prije par dana sam se razbio k’o kruška. Zadnje vrijeme trčim skoro svaki dan ne bih li broju kila koje nosim nekako uklonio prvu znamenku. I baš prije tih par dana je neki lik u zgradi kraj koje prolazim na svojoj ruti odlučio sadržaj svog hladnjaka izbaciti kroz prozor. Zaobilazeći približno paraboličnu putanju uočenih projektila spretnošću kung-fu pande, pogledao sam prema gore da ne bi za hranom doletio i sam frižider -  ali s manjom početnom brzinom. Uspio sam uočiti da nema znakova bijele tehnike na prozorima, ali ne i da na tom dijelu pločnika nema asfalta. Glava mi je poletjela prema dolje, a noge prema nebu. U tom trenutku sam se sjetio kako sam zadnjih par mjeseci dosta puta razmišljao o tome da kad bih se sa svojom kilažom rasuo po asfaltu, nitko me više ne bi uspio sastaviti. Ali sjetio sam se i da bi bilo dobro nastaviti se kotrljati i raspodijeliti sudar s tlom na što više dijelova tijela - pa sam to nekako napravio. Dlanovi, rame, glava, leđa, laktovi i na kraju koljeno - sve je dobilo po malo - ali na kraju nije bilo ni krvi. Digao sam se i otrčao svoju rutu do kraja. Trčim već dugo, a trčao sam dosta i ranije, ali moram priznati da se nikad nisam ovako razletio. Bit će da mi je horoskop za taj dan bio loš.

Ma neću vas muljati, svi već dobro znate da ja baš i ne vjerujem u horoskope. Ali ako naš izbornik može imati bioenergetičara koji pomaže svaku put kad naša repka pobjedi, a rektor našeg najvećeg sveučilišta ima radiestezista koji pomaže da se namještaj u rektoratu rasporedi po, ne znam, fengšujiju, možda i ja zapravo imam horoskop koji mi objašnjava zašto stvari idu kako idu. Baš si nešto mislim kako bi taj horoskop izgledao da mi ga je netko napravio prije nekih 12-13 godina. Možda ovako nekako.

POSAO (I)

Završit ćete neki malo zeznutiji faks i pitati za posao (zapravo, za izradu diplomskog rada) na nekoj našoj znanstvenoj instituciji. Tamo ćete napraviti diplomski rad i oni će poslati vaše materijale (što god to značilo) u odgovarajuće ministarstvo. Vi ćete otići odslužiti vojni rok ili tako nešto. (Danas više nema obaveznog vojnog roka pa možete volontirati na instituciji. Prednost vojske pred volontiranjem je da vas tamo barem hrane i oblače - a na noćnim požarstvima možete rješavati zadatke iz Bjorken-Drella ili nekog drugog udžbenika za vaš budući postdiplomski.) U nekom trenutku poklopit će se predizborni interesi stranke na vlasti i administrativni zahtjevi vaše institucije, kao i razne druge silnice o kojima ni 10-ak godina kasnije nećete imati previše pojma i dobit ćete ugovor na četiri godine (danas šest). Kad vas šef pita jeste li zadovoljni plaćom (3500 kuna) reći ćete da je super (jer ste očekivali 2500, koliko ste čuli da je kad ste prije vojske pitali starije kolege). Vaši kolege će tada u realnom sektoru primati, teško je točno reći, ali brojka će biti negdje između 5000 i 7000 kuna. U te četiri godine morate položite ispite i napisati magisterij. Nakon toga možda nastavite s doktoratom, a možda i ne. Neki neće.

ŠKOLA (I)

Ponovo ćete biti student. Počet ćete slušati predavanja i polagati ispite. Zapravo nećete, jer ćete u prvoj godini položiti samo vozački ispit. Naime, ako ćete imati sreću da se nastava doista održava, neće završiti na vrijeme (ili nikad) pa ćete otići kod profesora i reći da ste došli položiti ispit (to bi najčešće upalilo). Kad to sve nekako položite (osim najtvrdokornijeg ispita koji će se sastojati od 40-ak domaćih zadaća koje rješavate godinama i položite ga tik prije obrane) - prijavit ćete magisterij iz istraživanja kojim se bavi vaš mentor.

ZDRAVLJE (I)

Radit ćete za 3500 kuna od 7 ujutro do 7 navečer i osjećat ćete se pomalo blesavo. Naročito kad ćete čekati skoro sat vremena na bus, jer je onaj u 7 i 15 navečer valjda upao u prostor-vremensku crvotočinu (u nekom paralelnom svemiru će netko doktorirati na fenomenu spontanog pojavljivanja buseva vašeg gradskog prevoznog poduzeća). Nepotrebno je napominjati da će na vašu stanicu u 8 sati praktički istovremeno stizati tri busa. S vremenom ćete nekako sakupiti dovoljno love da kupite kompjuter za doma i, kako ćete se baviti teorijom, moći ćete konačno ići kući ranije. Nažalost - dio onih koji to ne mogu (ili ne žele, ili tko zna zašto) će vam zavidjeti i/ili vas smatrati neradnikom. Činit će vam se da bi se rad u znanosti trebao mjeriti učinkom, a ne vremenom provedenim na poslu, ali to nije tako (a vidjet ćete dosta kasnije da nije tako ni i u Njemačkoj). Nije to baš zdravo.

Kad smo kod zdravlja, radit ćete u zanimljivom okruženju - tamo je radioaktivno odlagalište, tu je radioaktivni kobalt, malo iza je ciklotron, ispod vas je tandem akcelerator, a malo iznad neutronski generator - da se ne spominje zanimljive mirise koji će se godinama osjećati iz kanalizacije. Svakih par dana nova aroma. I na sve ćete se jako brzo naviknuti i nećete razmišljati o opasnosti.

Kao i za mnoge zaposlene u ovoj našoj zemlji, stres će biti nešto s čime svakodnevno živite. U znanosti će sve što može poći loše, to i napraviti. Poznati fizičar Niels Bohr je rekao da je stručnjak onaj koji je napravio sve moguće pogreške u nekom vrlo uskom području. Uvidjet ćete da je to bolno točno. Nekad će vam se činiti da bi bilo bolje da svi objavljuju vlastite promašaje, nego svoje uspješne rezultate. Oni pametniji bi lakše učili na tuđim greškama.

No to vam neće biti najgore. Najgori će vam biti odnosi s ljudima. Jedna od najzanimljivijih stvari je kako studenti nekad misle da su profesori (ili drugi znanstvenici) neugodni prema njima. To nije ništa kako znaju biti negativni prema (naročito, ali ne i isključivo tuđim) asistentima. A valjda su najneugodniji prema svojim kolegama. Nekad ćete misliti da je manje neugodno da policajca upozorite da krši zakon time da vas traži osobnu bez posebnog razloga, nego zamoliti nekog znanstvenike u nekom tijelu koje obrađuje neki vaš slučaj (prijava za više zvanje ili za radno mjesto - što se ponavlja svakih 3-5 godina) ne da malo ubrzaju proceduru (jer da je više od godinu dana razvlačenja da se taj posao od u najgorem slučaju 6-7 mjeseci mjeseci privede kraju možda ipak mrvicu pretjerano), već tek da vas se informira u kojoj je fazi vaš predmet. Nekima će takvi upiti neočekivano (ili očekivano) produljiti proceduru jer će se neki članovi povjerenstava osjetiti osobno uvrijeđeni i umaltretirani upitom. Drugima će se procedura odužiti jer će se tijela koja provode proceduru pronaći iznenađena da postoje propisani pravilnici koji reguliraju konkretnu proceduru pa će zatražiti odgodu dok se ovi ne prouče.

Zbog škole koju ćete proći na magisteriju doktorat će vam proteći relativno bezbolno - ako nećete brojati tikove desnog oka, osip po tijelu, raspad imunološkog sustava, te živopisne suicidalne i homicidalne tendencije. Dobivanjem diplome zabava ne prestaje jer će vam na njoj biti upisan pogrešan smjer, što će se pokazati ne samo kao nepopravljivo već i vrlo nepraktično za vašu tuzemnu karijeru, ali (kao što ćemo uskoro vidjeti) vrlo praktično za neke ljude na instituciji koja ju vam je izdala.

NOVAC

Netko u vlasti će nekako (potaknut sindikatom ili zdravim razumom) skužiti da je 3500 kuna premalo pa će plaća polako rasti. Prva povišica bit će na oko 4500, poslije magisterija 5500, a poslije doktorata 7000 kuna. Kao znanstveni suradnik (doktorat plus barem devet međunarodno relevantnih radova plus dobiveno radno mjesto na nekom od natječaja = cirka 9-10 godina staža) dobivate 8500 kuna. No lova koja će vam zapravo trebati na poslu je lova za istraživanja, znanstvena putovanja (skupovi i međunarodne suradnje) i znanstvenu opremu.

Vratimo se malo unatrag. Prvo će vam se zalomiti da vam ukinu financiranje. Onda će vam našto kasnije odbiti znanstveni projekt praktično istovremeno s objavom vašeg najboljeg rada. Nastaviti ćete objavljivati u jako dobrim časopisima, ali ni to neće pomoći da dobijete ikakvo financiranje bilo od koga, pa ćete se zapitati kako to sve uopće funkcionira. Onda ćete nekako skrpati neko sitno financiranje (cirka 1000 kuna po glavi mjesečno), ali ćete imati toliko dugova da ćete još godinama vraćati lovu (zadnje će biti vraćeno krajem 2011. godine) i kumiti organizatore da vam na konferencijama pokriju troškove kotizacije, puta i smještaja. U međuvremenu, vlastitom lovom ćete kupovati znanstvenu opremu i platiti si put do Amerike i odricati se pola dnevnica. Ništa od toga vam nikad neće biti vraćeno. To tako radi. 'Ko vam je jamio, jamio je.

Kad će vam najviše trebati lova (netom prije nego što vam projekt konačno prođe) uspjeti ćete dobiti neku sitnu stimulaciju za posao koji ste obavili na drugom znanstvenom projektu. No prije nego što je doista dobijete, ukinut će se isplata stimulacija pa nećete moći dobiti keš lovu. Pokušat ćete za to kupiti produljenu garanciju za novi komp koji ste kupili za svoje novce i za posao, jer je stari riknuo (treći i konačni put) a na projektu neće biti love ni za popravak starog, a kamoli za kupovinu novog. Kad ćete pitati da umjesto stimulacije dobijete bar produljenu garanciju, reći će vam se da se ne može trošiti novac poreznih obveznika na tamo neko vaše privatno računalo. Logično, zar ne?

OK, otkud lova? Držat ćete plaćenu nastavu - bila je čista sreća da vam je tako nešto bilo ponuđeno. I gledat ćete kasnije nemoćno kako drugi mladi ostaju bez tog vida pomoći. (No početna plaća će tada biti značajno veća. Doduše ni inflacija u međuvremenu neće biti zanemariva.)

LJUBAV

Odlazak na postdok je nešto kao odlazak u vojsku. Cura (ili dečko) možda će čekati, a možda i neće. Muž ili žena možda će ići s vama, a možda i neće. Nije to baš tolika lova (i stalno se smanjuje, barem u SAD-u gdje će vas zalomiti), pa netko treba i zarađivati u obitelji. O čuvanju klinaca da se i ne govori. Tako ćete ostaviti ženu i malu djecu doma i otići na godinu dana. Ponudit će vam i dvije ili tri. Teško je to, laže tko kaže da nije. Ali i to je dio posla. Neki će doma ostaviti malu bebu, a neki - kao jedan frend - vlastitu ženu pred porodom. Malo je stvari u ovom poslu koje su tako prokleto teške.

POSAO (II)

Vratiti ćete se s postdoka i trebat ćete odlučiti hoćete li pokušati nastaviti s ovim poslom, ili tražiti neki drugi. Prvi izbor neće ovisiti o vama pa ako želite kakvu takvu sigurnost i iole bolja primanja, drugi izbor će ti biti sve primamljiviji. No, dogodit će se ekonomska kriza. U krizi nitko neće biti lud da zapošljava nekakvoga bivšeg znanstvenika koji očekuje astronomsku plaću (iznad 8000 kuna neto) a nema nikakvih praktičnih znanja. Da stvar bude blesavija, imat ćete znanja i iskustva u znanstvenom istraživanju, radu u međunarodnom okruženju, pregovorima, držanju javnih prezentacija na hrvatskom i engleskom, vođenju tima, organiziranju konferencija, (su)mentoriranju, te pisanju znanstvenih radova, recenzija i međunarodnih projekata. Ali badava, jer će smotani znanstvenik nesposoban za išta praktično biti ono kako će javnost doživljavati vas i vaše kolege. I to se nitko neće truditi previše promijeniti.

Javljat ćete se na raspisane natječaje na faksovima i na institutima. Nekako ćete pronaći par natječaja na kojima je po kriterijima natječaja moguće da se javi i neka druga osoba na svijetu osim one za koju je natječaj napisan. Opet bez uspjeha. Na jednom ćete biti jedini koji će imati sve uvjete - i nećete proći. Na drugom ćete također jedini imati sve uvjete, i opet nećete proći. Štoviše, ispast će da niste prošli zbog administrativne greške koju su oni sami napravili (navodno će biti vrlo praktično to da su vam napisali krivi smjer na doktorsku diplomu kao i to da to onda više nisu htjeli ispraviti). Imate pravo na tužbu, poručit će vam s osmijehom.

Kolege znanstvenici iz vaše zemlje će vam savjetovati da ih tužite, dok će istovremeno naši zemljaci znanstvenici iz inozemstva mantrati po znanstvenim internetskim portalima da se kod nas neće nikad moći raditi prava znanost jer da ovdje ljudi tuže ako ne dobiju posao. Stvarno, pomislit ćete? Kako pronicljivo, primijetit ćete sarkastično. No na kraju ipak nećete tužiti jer nećete vidjeti kako bi na kraju priče mogli raditi s nekim koga ste tužili - i znat ćete da i oni to znaju. I da na to računaju. Da stvar bude gora, znat ćete i to da ima i drugih ljudi koji doživljavaju slične svinjarije i mrzit ćete to što stvarno nećete vidjeti kako bi se drugačije takve stvari prestale događati bez da ljudi podižu tužbi na sudovima.

I onda ćete na trećem natječaju nekako proći i zaboraviti na sva ta sra..., ovaj, prethodna neugodna iskustva. I tek onda će vam polako početi postajati jasno gdje ste to došli i zapitati ćete se ima li sve to ikakvoga smisla - ako će svaki vaš asistent ili suradnik prolaziti slične ovakve stvari.

SREĆA

U znanosti, kao i u sportu, trebat ćete i talent i rad (puno rada), ali trebat ćete i sreću. Vidjet ćete kako nitko nikad priznati neće da je njegov rezultat rezultat sreće. No ono što će vas obilježiti bit će nesreće i baksuzi i način na koji ćete se nositi s njima. I nećete previše kukati oko toga jer će neke takve slične stvari doživljavati mnogi.

Naletjet ćete tako na recenzente koji će vas šokirati tvrdnjama koje je trivijalno pokazati da nisu točne (e sad je li to sreća ili nesreća - gubitak vremena je, u svakom slučaju). Recimo zamolit ćete jednog od njih da otvori Review of Particle Physics (bibliju za svakog tko se bavi fizikom elementarnih čestica - svi je držimo na dohvat ruke, a cijela je dostupna i online) i uvjeri se da postoje dvije različite vrste tablica s parameterima za svaku rezonanciju, kao što ste spomenuli u svom radu, a ne jedna kao što on tvrdi. On će vam u odgovoru napisati da što se tu treba gledati kad svi znamo kako stoje stvari (što će vas neodoljivo podsjetiti na film Ko to tamo peva i citat "Šta ima da pretražujemo, valjda se zna ko ovde voli da krade."). Bit ćete šokirani da će urednik podržati - njega. Napravit ćete kompromis (na poticaj starijih i iskusnijih kolega) jer časopis je super, a ovaj frik davi samo samo oko te jedne gluposti. Pokazat će se da ćete cijenu tog kompromisa plaćati još godinama.

Udubit ćete stol udarcima glavom od gluposti kad jedan (valjda) drugi recenzent na jednom drugom članku i u jednom drugom časopisu iznese svoje vrijednosne sudove i ne potkrijepi ih nikakvim činjenicama navedenim u vašem radu. I opet će (jedan drugi) urednik podržati recenzenta pa će biti prava sreća kad recenzent sam konačno dokaže da je totalno prolupao. Naime, u trećoj će recenziji pohvaliti u radu ono što je u prvoj popljuvao, a popljuvati ono što je tamo pohvalio - tada će i urednik shvatiti kako stoje stvari pa poslati sve kvrag...,  ovaj... drugom recenzentu. Članak će na kraju proći bez ikakvih problema, ali to unaprijed nećete znati. Od prve recenzije pa do tog kraja svi kolege će vam sugerirati da odustanete i rad pošaljete u neki slabiji časopis. Ipak je to recenzent u jako jakom časopisu - znaju oni puno više nego što mi znamo, a i nitko ne voli trablmejkere. Postat ćete i vi recenzent u jako jakom časopisu, pa ćete skužiti da u trenutku u kojem ste to postali niste znali ništa više nego što ste znali trenutak prije toga.


Bit će tu i puno boljih iskustava, mnoge recenzije bit će pozitvne, ali dobiti kvalitetnu pa makar i negativnu recenziju smatrat ćete ne samo srećom nego i malim čudom. A čudo je (drugi) poznati fizičar, Enrico Fermi, definirao kao nešto što se događa s vjerojatnošću manjom od 20 posto. Stvarno korisne recenzije su fakat blizu tog postotka.


No i prije nego vam dođu problemi s recenzentima, imat ćete problema s kolegama čije rezultate ćete analizirati. Za magisterij će vam dati svoje preliminarne rezultate s kojima će se vaše teorijske krivulje savršeno poklapati. No, nakon nekog vremena će bez objašnjenja promijeniti svoje rezultate povećavajući ih za 50 posto. Upozorit ćete ih da sad njihove točke strše (šokantno, baš za oko 50 posto) iznad svih ostalih mjerenja, ali oni će to svejedno objaviti tako. Iako će to za vas napraviti problem, prepoznat ćete da tu ima nešto etično i zapravo kul, jer ljudi su napravili svoje mjerenje najbolje što su mogli i unatoč tome što je očito nešto čudno s tim, odlučili su pokušati objaviti pa što ispadne. (Kao i ona ekipa oko neutrinskog tahiona - za objaviti tako nešto treba imat i malo mud... ehm..., hrabrosti.)


Drugi slučaj bit će zanimljiviji. Smislit ćete fora metodu za određivanje nekakvih fensi-šmensi veličina iz eksperimentalnih podataka. Pokušat ćete je primjeniti na najcool podatke objavljene u vrhunskom časopisu. Kontaktirati ćete autore koji su to mjerili da vam pošalju brojeve (jer su u članku objavljeni samo grafovi). Dvojica (veliki šef velikog eksperimenta i jedan iz vojske malih šljakera) će vam nezavisno poslati tablicu s brojevima koji su objavljeni u članku. Ispast će da su tablice različite - veliki šef će vam doista poslati ono objavljeno, a mali šljaker neke brojeve na kojima je on, izgleda, radio naknadno. Vaša metoda davat će vrlo čudne rezultate na prvima, i skoro savršene rezultate (u skladu s očekivanjima iz vrlo kompliciranih indirektnih analiza) na drugima. Dakle, imat ćete jednostavnu metodu koja radi prilično dobro i da možete na temelju eksperimenata potvrditi direktno nešto što se do sad određivalo komplicirano i indirektno, no nećete je moći objaviti (barem ne u kvalitetnom časopisu) jer veliki šef eksperimenta neće korigirati objavljene rezultate (sramota je to, ili što?) i neće vam dozvoliti da objavite bilo koje druge podatke vezane za njihov eksperiment (pa ni rezultate re-analize malog šljakera). Vi ćete se pitati je li nesreća to što ćete morati raditi dodatan posao da biste objavili svoj rad u lošijem časopisu, ili je sreća što ćete ovako barem znati da metoda ipak radi, pa vam se da dalje gubit vrijeme na to. (Slično kao i u prošlom slučaju, postoji sumnja da su objavljeni podaci pogrešni. No u ovom slučaju autore bi se teško moglo smatrati etičnima ili kul. Baš suprotno.)

 
Kad nećete imati love ni za opremu, ni za putovanja, mislit ćete da bi bila sreća da bar imate za jedno. Kad ćete dobiti lovu za putovanja, ali ne i za opremu, shvatit ćete kako je nije neka fora raditi bez svog računala (a opcija da si opremu za posao ponovo kupujete sami neće zvučati pretjerano primamljivo). Kad ćete konačno imati sredstva i za jedno i za drugo, i odlučite npr. napraviti upgrade svog računala - ne može. Što je sad, pitat ćete se. Ne može jer će firma s kojom imate ekskluzivni ugovor biti u blokadi. A u blokadi će biti (po jako neprovjerenim izvorima, hej - pa ovo je samo jedan 12-godišnji horoskop) jer neće moći platiti dug državi. Istoj državi koja će istovremeno njoj dugovati cirka pet puta više love. Dakle, ako hoćeš apgrejd, opet plati druže sam.

ZAKLJUČAK

Tako je zapisano u zvijezdama i tako će vam biti. Neću vam pričati o tome kakav ćete odnos sa svojim šefovima imati, u kojim tijelima ćete u svojoj firmi raditi, ni s kime sve i o čemu pregovarati, što će ljudi o vama govoriti, ni koliko će se to od istine razlikovati - jer kakvi ste već blesavi, sigurno ćete i to negdje objaviti. Ali evo, još jedno ću vam reći, blog ćete pisati i za to lovu nećete dobivati.


I to je to, rekao bi onaj kuhar s televizije. Što bih napravio da sam sve to znao prije 12 godina? Teško je reći. Znam da bih se nakon svakog pada opet pokušao podići i nastaviti trčati. No bih li svejedno prihvatio ovaj i ovakav posao? A što ja znam, ja ne volim horoskope, a bome ni naknadnu pamet. Biste li vi?

Nadopuna (12.12.’11.) - ovaj tekst o tome kako biti znanstvenik u našoj zemlji iz osobne perspektive, napisao sam prije cirka mjesec dana. Nisam ga želio objaviti u blogu jer mi se činilo da u njemu samo kukam dok je mnogim ljudima danas stvarno teško. U svakom slučaju, teže nego meni. Danas mi se čini da možda ipak ne bi bilo loše pokazati i ovu stranu priče. Sljedeći blog post, o politici i izborima, slijedi vrlo uskoro nakon ovog.

Blesimetar 'The Blog' (Facebook)

Blesimetar na Twitteru

Izdvajamo