Arhitekt Josip Pičman zabilježen je u hrvatskoj arhitekturi prvonagrađenim projektom za Hrvatski kulturni dom na Sušaku iz 1934. godine, zamišljen da "nadvisuje i živo sjaji na hrvatskoj strani, uz susjednu Rijeku pod talijanskom okupacijom".
Darja Radović-Mahečić, autorica arhitektonskog dijela na izložbi posvećenoj avangardama u Klovićevim dvorima, Pičmana smatra inventivnim arhitektom, ali i primjerom "egzotičnog društvenog pojedinca koji je zbog neslaganja s društvenim običajima" počinio samoubojstvo 1936. godine.
"Bila je to neartikulirana gesta umjetnika i nezapamćen eksces, istovremeno provokacija i destrukcija, revolt protiv mlitavosti i neodlučnosti raznih žirija i gradskih uprava". Pobuna protiv sistema jedna je od odrednica avangarde.
Iako, Pičman nije najzastupljeniji pojedinac na izložbi "Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti", koja se od danas može razgledati u Zagrebu. Zastupljeniji su Aleksander Srnec (dizajn, slikarstvo, film) te Josip Seissel (slikarstvo, arhitektura). Seissel, Pičmanov suradnik pri prijedlogu gradnje Zakladnog bloka ujedno je autor važne slike "Pafama", nacrta futurističkih građevina, te uz Ljubomira Micića glavni protagonist zenitizma.
Što je avangarda, to je pitanje na koje odgovara autor izložbe Zvonko Maković koji se pozabavio i likovnim aspektom. Za druga područja pozvao je niz stručnih suradnika poput Marije Tonković za fotografiju, Maje Ćurinović za ples, Tvrtka Jakovinu za povijest, Anu Lederer za kazalište i Branimira Donata za književnost.
O zastupljenom Srnecu pišu i Feđa Vukić, zadužen za dizajn, koji izdvaja neka eksperimentalna ostvarenja autora iz 50-ih, te Hrvoje Turković koji je zadužen za film. Turković navodi kako se odlučio na jedno krilo na čiju se prisutnost slabo usredotočavalo, apstraktnog filma i apstraktnih sastavnica Zagrebačke škole animacije.
"Samodostatnom identitetu ovog krila osobito je pridonijelo otkriće o gefovskom pokretu neovisnih Srnecovih luminoplastičkih filmova te njegova kasnije realiziranog animiranog filma 'Čovjek i sjena'".
U kinu Tuškanac, pak, bit će predstavljena hrvatska neoavangarda. Postav izložbe koja obuhvaća sve aspekte umjetnosti - avangardna glazba prema odabiru Nikše Gliga svira dok se prolazi izložbom - potpisuje dizajnerska skupina Numen.
Na izložbi će se vidjeti niz današnjih prepoznatljivih klasika koji su svojedobno smatrani avangardom, poput plakata Ede Murtića "Došla je Crvena armija", Borisa Ljubičića "Kongres SKJ", performancea Tomislava Gotovca "Volim Zagreb" koji je snimio Mio Vesović...
Također će se pokušati ispraviti nepravda prema nekim sasvim mariginaliziranim imenima kao što je na području književnosti Hrvat Marijan Maršik koji je bio prijatelj Vasilija Kandinskog i suradnik kultnoga ekspresionističkog časopisa iz Berlina Der Sturm te autor knjige pjesama "Maria aus Magdala". To su otprilike svi poznati podaci o autoru, no zna se i kako je bio blizak prijatelj Vilka Gecana.
Upravo Gecanovo djelo "Cinik" Zvonko Maković uzima kao paradigmatsku sliku avangarde, navodeći da taj autor ima boljih slika, no rad se tumači kao gesta koja na nedvosmisleni način želi uputiti na širi kontekst te kako su "lice i geste nalik na grotesku prije nego na portret stvarne osobe", a lik bi se analogijama mogao razumjeti kao autoportret predočen kroz stiliziranu mimiku Conrada Veidta, glumca iz "Kabineta doktora Caligarija".
Izložba obuhvaća šest desetljeća, počinje ekspresionizmom, a završava radovima Trbuljaka i Mladena Stilinovića iz 80-ih. Maković smatra kako je tema aktualna danas kada se u Europi pojavljuju knjige o avangardi u kojoj Hrvatska zauzima važno mjesto te kada se zbog novijih saznanja izmijenio stav prema avangardi. Između avangarde i neoavangarde, smatra Maković, nije postojala direktna poveznica, niti je treba tražiti.
Patricia Kiš
Darja Radović-Mahečić, autorica arhitektonskog dijela na izložbi posvećenoj avangardama u Klovićevim dvorima, Pičmana smatra inventivnim arhitektom, ali i primjerom "egzotičnog društvenog pojedinca koji je zbog neslaganja s društvenim običajima" počinio samoubojstvo 1936. godine.
"Bila je to neartikulirana gesta umjetnika i nezapamćen eksces, istovremeno provokacija i destrukcija, revolt protiv mlitavosti i neodlučnosti raznih žirija i gradskih uprava". Pobuna protiv sistema jedna je od odrednica avangarde.
Iako, Pičman nije najzastupljeniji pojedinac na izložbi "Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti", koja se od danas može razgledati u Zagrebu. Zastupljeniji su Aleksander Srnec (dizajn, slikarstvo, film) te Josip Seissel (slikarstvo, arhitektura). Seissel, Pičmanov suradnik pri prijedlogu gradnje Zakladnog bloka ujedno je autor važne slike "Pafama", nacrta futurističkih građevina, te uz Ljubomira Micića glavni protagonist zenitizma.
Što je avangarda, to je pitanje na koje odgovara autor izložbe Zvonko Maković koji se pozabavio i likovnim aspektom. Za druga područja pozvao je niz stručnih suradnika poput Marije Tonković za fotografiju, Maje Ćurinović za ples, Tvrtka Jakovinu za povijest, Anu Lederer za kazalište i Branimira Donata za književnost.
O zastupljenom Srnecu pišu i Feđa Vukić, zadužen za dizajn, koji izdvaja neka eksperimentalna ostvarenja autora iz 50-ih, te Hrvoje Turković koji je zadužen za film. Turković navodi kako se odlučio na jedno krilo na čiju se prisutnost slabo usredotočavalo, apstraktnog filma i apstraktnih sastavnica Zagrebačke škole animacije.
"Samodostatnom identitetu ovog krila osobito je pridonijelo otkriće o gefovskom pokretu neovisnih Srnecovih luminoplastičkih filmova te njegova kasnije realiziranog animiranog filma 'Čovjek i sjena'".
U kinu Tuškanac, pak, bit će predstavljena hrvatska neoavangarda. Postav izložbe koja obuhvaća sve aspekte umjetnosti - avangardna glazba prema odabiru Nikše Gliga svira dok se prolazi izložbom - potpisuje dizajnerska skupina Numen.
Na izložbi će se vidjeti niz današnjih prepoznatljivih klasika koji su svojedobno smatrani avangardom, poput plakata Ede Murtića "Došla je Crvena armija", Borisa Ljubičića "Kongres SKJ", performancea Tomislava Gotovca "Volim Zagreb" koji je snimio Mio Vesović...
Također će se pokušati ispraviti nepravda prema nekim sasvim mariginaliziranim imenima kao što je na području književnosti Hrvat Marijan Maršik koji je bio prijatelj Vasilija Kandinskog i suradnik kultnoga ekspresionističkog časopisa iz Berlina Der Sturm te autor knjige pjesama "Maria aus Magdala". To su otprilike svi poznati podaci o autoru, no zna se i kako je bio blizak prijatelj Vilka Gecana.
Upravo Gecanovo djelo "Cinik" Zvonko Maković uzima kao paradigmatsku sliku avangarde, navodeći da taj autor ima boljih slika, no rad se tumači kao gesta koja na nedvosmisleni način želi uputiti na širi kontekst te kako su "lice i geste nalik na grotesku prije nego na portret stvarne osobe", a lik bi se analogijama mogao razumjeti kao autoportret predočen kroz stiliziranu mimiku Conrada Veidta, glumca iz "Kabineta doktora Caligarija".
Izložba obuhvaća šest desetljeća, počinje ekspresionizmom, a završava radovima Trbuljaka i Mladena Stilinovića iz 80-ih. Maković smatra kako je tema aktualna danas kada se u Europi pojavljuju knjige o avangardi u kojoj Hrvatska zauzima važno mjesto te kada se zbog novijih saznanja izmijenio stav prema avangardi. Između avangarde i neoavangarde, smatra Maković, nije postojala direktna poveznica, niti je treba tražiti.
Patricia Kiš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....