Svoje djetinjstvo proveo sam u olovno sivom, industrijskom Splitu osamdesetih. Iako će Daleka obala tu eru kasnije pozlatiti nostalgijom u svom hitu “Osamdesete“, prava je činjenica da je Split tog doba bio sumoran grad. U moru se nisi mogao kupati zbog zagađenja, zrak je zbog cementnih dimnjaka bio baltičke boje, sveučilišta takoreći nije bilo, thompsonovsko desnilo kuljalo je u inkubatorima školskih WC-a, a infrastruktura je pucala zbog naraslog stanovništva. Današnji Split za taj tadašnji je - da citiram “milog“ mi Keruma - zaista čista Ibiza.
U to doba, za većinu Splićana i simptomi i dijagnoza svodili su se na jednu riječ: doseljenici. Dakako, riječ koja bi se koristila u razgovoru nije bila ta, nego ona druga - koja počinje s “V“. No, suština je ista: useljenici iza brda bili su krivi za sve, za sive oljuštene nebodere, škovace i akulturaciju. “Vlaj“ je bio projekcija svega onoga što nam se oko nas samih nije sviđalo i zbog čega nas je bilo stid. Taj stid bio je utjelovljen u liku kolektivne babaroge.
Od tih davnih vremena prošlo je dvadeset i kusur godina, a projiciranje stida u neke nedefinirane “redneke” u Hrvatskoj je od lokalnog postalo - nacionalni sport. Sredinom devedesetih čudom sam se čudio kad sam u Zagrebu slušao iste rečenice o “dotepencima“ koje sam desetljeće prije slušao u Splitu. Na vrhuncu devedesetih ulogu nemilog pedra preuzeli su “bjeločarapaši“ i Hercegovci. U Istri, funkciju kulturalnog krivca preuzelo je “sve preko Učke“, što je - da si ne bi lagali - osnovni motivacijski čimbenik iz kojeg je nastao IDS. A kako se zemlja centralizirala, kako je Zagreb preuzimao ulogu kolonijalnog gubernatora koji živi virtualnu zbilju poodmaklog kapitalizma, tako se međaš “nas“ i “njih“ pomicao. Na koncu, on je stigao do Remetinca i Dugog Sela. Iza tog za hrvatsku vladajuću klasu počinje nedođija, mračna zemlja silovatelja, Thompsonovih slušatelja, rabijatnih divljaka koji tuku turiste i ubiru agrarne poticaje. To je hrvatska Ruritanija, ne-prostor u koji - pogotovo tamo gdje nema mora - pristojan čovjek ne treba ići, imaginarno mjesto zapunjeno balkanističkim općim mjestima iz Marije Todorove. To je slika koju projiciraju nacionalne novine, uključujući i našu: u toj diobi uloga “divljem limesu“ mjesto je na crnoj kronici, sportu i estradi, a tipska slika je slika prevrnutih kontejnera i znojnih muškaraca u sokolskim majicama. Ništa se ta slika ne razlikuje od one iz mog splitskog djetinjstva, osim što smo mrski trogloditi sad postali - i mi sami.
Mitska slika kulturalnog Drugog
I stoga, ma koliko god Denis Kuljiš nastojao “dekulturirati“ svoju koncepciju istočne i zapadne Hrvatske izloženu u dva navrata u ovom listu, ostaje činjenica da se ona po inspiraciji, metodologiji i ugrađenom imaginariju ništa ne razlikuje od splitskih mitova o vječno krivim Vlajima. Onaj dio tebe kojeg se stidiš, i Kuljiš, kao i moji “fetivi“ spalatini, projecira u mitsku sliku kulturalnog Drugog, a razlika je tek to što se rijeka sad izlila iz korita, pa “Vlaji“, eto, više nisu samo oni s otomanske granice, nego su to sad i pitomi tomašićevski Panonci, i Vukovarci i Esekeri, i Korčulani, pa i sami Splićani, koji su našli s druge strane igre difamacije kakvom su se sami rado igrali.
Kolega Kuljiš oboružao se skalamerijom izborne statistike i razvija teoriju o imanentno političkim korijenima “kosovizacije istoka“. Pritom iz olimpijske visine korporacijskog nebodera paušalno vrijeđa gradove u kojima godinama nije bio, sveučilišta koja nije pohađao, kulturne scene koje ne poznaje, jer o njima novine koje čita nikad ne pišu. Kako ne bi htio ispasti rasist, strašno se prti pokazati da njegova teorija o civilizacijskom limesu kod Pitomače imaju izvorište u političkom, dakle kratkom trajanju, a ne dugom, kulturnom. Pritom njegov tekst kazuje jedno, a cijela retorička ambalaža i ruho kulturalne arogancije kazuje oprečno.
Istina, u nečem bitnom je Kuljiš u pravu. Doista postoje dvije Hrvatske, istočna i zapadna. Ali - ta poddioba doista jest povijesna, ona doista jest kulturna i doista jest dugog trajanja. To je poddioba na onaj dio zemlje koji je kontinuirano mogao razvijati mirnodopsku civilizaciju te onaj koji to nije mogao, a nije mogao upravo zato da ovaj drugi može. I to je stvarna priča o hrvatskom limesu: o zemlji u kojoj se u nekoj Krajini uvijek vode neki ratovi da se ne bi vodili u Zagrebu i Rijeci, o krajevima koji uvijek nanovo trpi demografske udare i prazne se da bi stanovništvom zapunio Split, Zagreb i Pittsburgh, o gluhoj granici, krležijanskom Vučjaku u kojem će vinograd koji je posađen nesumnjivo dočekati da bude spaljen, u kojem se ne isplati posaditi stablo jer će ga konjica posjeći, niti šalovati ploču jer će je netko razvaliti čiketom. Koliko se god Kuljiš izvrdavao, to JEST Hrvatska: sve drugo samo su sporadične iznimke, džepovi nastali spletom povijesnog slučaja u trenucima kratkotrajne utihe. Jednom davno je Split bio takav incident, bio je to nekoć i Osijek, a sad su to Kuljiševi “zapadni“ predjeli. Međutim, nemojmo si lagati - to su incidenti. Zato mi je smiješno što me Kuljiš proziva kao nacionalista: ja, naime, o Hrvatskoj imam mnogo gore mišljenje nego on i, u osnovi, uopće ne vjerujem da postoji druga Hrvatska osim te (za njega) grozmorne, “istočne“.
Ono što me duboko uzrujava u mentalitetu Kuljiša i svih njegovih istomišljenika nije samo kulturni rasizam i lakomisleno projiciranje vlastita stida na “Vlaje“, “brđane“ i “bijesne lisice“. Mnogo me više uzrujava ekonomski cinizam koji iza te retorike stoji. Naime, čitavog svijeta i čitave klase kojoj Kuljiš pripada ne bi bilo da nije bilo tog divljeg limesa. Korporacijske zgrade, sushi barovi, concept-storeovi, after-work barovi i cijela ta nadgradnja mladog neiživljenog kapitalizma postoji zahvaljujući tome što su neki drugi gradovi gorjeli da ne bi gorio Kuljišev, što su neke druge njive minirane da ne bi njegovo dvorište, što su se neke brdske ruritanije praznile i selile u Zagreb gdje sad ti “dotepenci“ voze tramvaje, lože plinaru i glasuju za Bandića.
Učvršćivanje korporacijskog burga
U međuvremenu, hrvatska vladajuća klasa je učvrstila svoj korporacijski burg i sad joj najednom divlji graničari ne trebaju. Uzela je profit od hrvatskog osamostaljenja, lijepo zarađuje u ulozi zemaljskog gubernatora i transmisije svih tih T-Coma, RTL-a, Unicredita i drugih kolonijalnih gazda. Sad, kad je novi poredak učvršćen, najednom ih strašno nerviraju ti “pasivni krajevi“ koji bi izvoljevali potraživati od budžeta. Odjednom se gnušaju tih primitivnih troglodita koji - zamislite - ne mogu izdvojiti ni tričavih 750 kuna za kartu za U2 - nego se gužvaju na Thompsonovim koncertima gdje karta košta 30 kuna, a produkcija prodaje vlastitu janjetinu. Kuljišev društveni imaginarij je kao vestern s pogrešnom zadnjom rolom: “gunman“ je obavio stvar, zlikovci su otjerani, no - gle čuda - heroj nije bio pristojan i odjahao za horizont, nego sad sjedi tu i očekuje dividendu. A cijela ta pučka antropologija služi, nažalost, tomu da kao zavjesa kulturalnog dima zamaskira stvarne odnose moći. Kuljiš, ali ne samo on, zgražava se nad barbarskim istočnjacima, njihovim nepotizmom, klijentizmom i zemljaštvom, užasava se barba Luke i njegova nećaka, u čemu, dakako, nije u krivu. No, pritom zaboravlja da nisu netjaci i zemljaci vladajuća oligarhija u ovoj zemlji.
Puca njima prsluk za škverove
Vladajuća oligarhija danas su ljudi koji rade za grozd velikih metropolitanskih korporacija, te žive jako dobro od toga što sve te gluhe vučjake servisiraju uslugama: bankovnim, telekomunikacijskim, medijskima… Riječ je o oligarhiji koja ništa ne proizvodi i koja je samo isparcelirala unutrašnje tržište onako kako se tranšira zaklano tele. Smjestila se uz nabreklo vime i može sebi priuštiti da joj puca prsluk za škverove i agrar, za komiške sardine ili slavonske šljive, ukratko: za bilo koga tko nešto proizvodi.
Denis Kuljiš u svojoj analizi Hrvatske spominje talijanski sjever i južni mezzogiorno. I pritom pravi ključnu pogrešku. Naime, talijanski sjever nije bogat zato jer su tamo sjedišta javnih poduzeća i petsto tisuća bijelih ovratnika, nego zato što je smislio i znao proizvesti Maserati i Lamborghini, renesansu i parmezan. Onog časa kad mi na “zapadu“ pokaže Maserati, Kuljiš će moći obraniti svoju ekonomističku konstrukciju. Do tada, ona nije ništa drugo nego čin klasne sebičnosti, iskaz društvene grupe koja brani svoj majušni interes.
Jurica Pavičić
U to doba, za većinu Splićana i simptomi i dijagnoza svodili su se na jednu riječ: doseljenici. Dakako, riječ koja bi se koristila u razgovoru nije bila ta, nego ona druga - koja počinje s “V“. No, suština je ista: useljenici iza brda bili su krivi za sve, za sive oljuštene nebodere, škovace i akulturaciju. “Vlaj“ je bio projekcija svega onoga što nam se oko nas samih nije sviđalo i zbog čega nas je bilo stid. Taj stid bio je utjelovljen u liku kolektivne babaroge.
 Vladajuća oligarhija ništa ne proizvodi, nego radi za grozd korporacija. Žive dobro od toga što ‘istoku’ nude bankovne, telekomunikacijske i druge usluge
|
Mitska slika kulturalnog Drugog
I stoga, ma koliko god Denis Kuljiš nastojao “dekulturirati“ svoju koncepciju istočne i zapadne Hrvatske izloženu u dva navrata u ovom listu, ostaje činjenica da se ona po inspiraciji, metodologiji i ugrađenom imaginariju ništa ne razlikuje od splitskih mitova o vječno krivim Vlajima. Onaj dio tebe kojeg se stidiš, i Kuljiš, kao i moji “fetivi“ spalatini, projecira u mitsku sliku kulturalnog Drugog, a razlika je tek to što se rijeka sad izlila iz korita, pa “Vlaji“, eto, više nisu samo oni s otomanske granice, nego su to sad i pitomi tomašićevski Panonci, i Vukovarci i Esekeri, i Korčulani, pa i sami Splićani, koji su našli s druge strane igre difamacije kakvom su se sami rado igrali.
Kolega Kuljiš oboružao se skalamerijom izborne statistike i razvija teoriju o imanentno političkim korijenima “kosovizacije istoka“. Pritom iz olimpijske visine korporacijskog nebodera paušalno vrijeđa gradove u kojima godinama nije bio, sveučilišta koja nije pohađao, kulturne scene koje ne poznaje, jer o njima novine koje čita nikad ne pišu. Kako ne bi htio ispasti rasist, strašno se prti pokazati da njegova teorija o civilizacijskom limesu kod Pitomače imaju izvorište u političkom, dakle kratkom trajanju, a ne dugom, kulturnom. Pritom njegov tekst kazuje jedno, a cijela retorička ambalaža i ruho kulturalne arogancije kazuje oprečno.
Istina, u nečem bitnom je Kuljiš u pravu. Doista postoje dvije Hrvatske, istočna i zapadna. Ali - ta poddioba doista jest povijesna, ona doista jest kulturna i doista jest dugog trajanja. To je poddioba na onaj dio zemlje koji je kontinuirano mogao razvijati mirnodopsku civilizaciju te onaj koji to nije mogao, a nije mogao upravo zato da ovaj drugi može. I to je stvarna priča o hrvatskom limesu: o zemlji u kojoj se u nekoj Krajini uvijek vode neki ratovi da se ne bi vodili u Zagrebu i Rijeci, o krajevima koji uvijek nanovo trpi demografske udare i prazne se da bi stanovništvom zapunio Split, Zagreb i Pittsburgh, o gluhoj granici, krležijanskom Vučjaku u kojem će vinograd koji je posađen nesumnjivo dočekati da bude spaljen, u kojem se ne isplati posaditi stablo jer će ga konjica posjeći, niti šalovati ploču jer će je netko razvaliti čiketom. Koliko se god Kuljiš izvrdavao, to JEST Hrvatska: sve drugo samo su sporadične iznimke, džepovi nastali spletom povijesnog slučaja u trenucima kratkotrajne utihe. Jednom davno je Split bio takav incident, bio je to nekoć i Osijek, a sad su to Kuljiševi “zapadni“ predjeli. Međutim, nemojmo si lagati - to su incidenti. Zato mi je smiješno što me Kuljiš proziva kao nacionalista: ja, naime, o Hrvatskoj imam mnogo gore mišljenje nego on i, u osnovi, uopće ne vjerujem da postoji druga Hrvatska osim te (za njega) grozmorne, “istočne“.
Ono što me duboko uzrujava u mentalitetu Kuljiša i svih njegovih istomišljenika nije samo kulturni rasizam i lakomisleno projiciranje vlastita stida na “Vlaje“, “brđane“ i “bijesne lisice“. Mnogo me više uzrujava ekonomski cinizam koji iza te retorike stoji. Naime, čitavog svijeta i čitave klase kojoj Kuljiš pripada ne bi bilo da nije bilo tog divljeg limesa. Korporacijske zgrade, sushi barovi, concept-storeovi, after-work barovi i cijela ta nadgradnja mladog neiživljenog kapitalizma postoji zahvaljujući tome što su neki drugi gradovi gorjeli da ne bi gorio Kuljišev, što su neke druge njive minirane da ne bi njegovo dvorište, što su se neke brdske ruritanije praznile i selile u Zagreb gdje sad ti “dotepenci“ voze tramvaje, lože plinaru i glasuju za Bandića.
Učvršćivanje korporacijskog burga
U međuvremenu, hrvatska vladajuća klasa je učvrstila svoj korporacijski burg i sad joj najednom divlji graničari ne trebaju. Uzela je profit od hrvatskog osamostaljenja, lijepo zarađuje u ulozi zemaljskog gubernatora i transmisije svih tih T-Coma, RTL-a, Unicredita i drugih kolonijalnih gazda. Sad, kad je novi poredak učvršćen, najednom ih strašno nerviraju ti “pasivni krajevi“ koji bi izvoljevali potraživati od budžeta. Odjednom se gnušaju tih primitivnih troglodita koji - zamislite - ne mogu izdvojiti ni tričavih 750 kuna za kartu za U2 - nego se gužvaju na Thompsonovim koncertima gdje karta košta 30 kuna, a produkcija prodaje vlastitu janjetinu. Kuljišev društveni imaginarij je kao vestern s pogrešnom zadnjom rolom: “gunman“ je obavio stvar, zlikovci su otjerani, no - gle čuda - heroj nije bio pristojan i odjahao za horizont, nego sad sjedi tu i očekuje dividendu. A cijela ta pučka antropologija služi, nažalost, tomu da kao zavjesa kulturalnog dima zamaskira stvarne odnose moći. Kuljiš, ali ne samo on, zgražava se nad barbarskim istočnjacima, njihovim nepotizmom, klijentizmom i zemljaštvom, užasava se barba Luke i njegova nećaka, u čemu, dakako, nije u krivu. No, pritom zaboravlja da nisu netjaci i zemljaci vladajuća oligarhija u ovoj zemlji.
Puca njima prsluk za škverove
Vladajuća oligarhija danas su ljudi koji rade za grozd velikih metropolitanskih korporacija, te žive jako dobro od toga što sve te gluhe vučjake servisiraju uslugama: bankovnim, telekomunikacijskim, medijskima… Riječ je o oligarhiji koja ništa ne proizvodi i koja je samo isparcelirala unutrašnje tržište onako kako se tranšira zaklano tele. Smjestila se uz nabreklo vime i može sebi priuštiti da joj puca prsluk za škverove i agrar, za komiške sardine ili slavonske šljive, ukratko: za bilo koga tko nešto proizvodi.
Denis Kuljiš u svojoj analizi Hrvatske spominje talijanski sjever i južni mezzogiorno. I pritom pravi ključnu pogrešku. Naime, talijanski sjever nije bogat zato jer su tamo sjedišta javnih poduzeća i petsto tisuća bijelih ovratnika, nego zato što je smislio i znao proizvesti Maserati i Lamborghini, renesansu i parmezan. Onog časa kad mi na “zapadu“ pokaže Maserati, Kuljiš će moći obraniti svoju ekonomističku konstrukciju. Do tada, ona nije ništa drugo nego čin klasne sebičnosti, iskaz društvene grupe koja brani svoj majušni interes.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....