Jučer je bio Dan neovisnosti Republike Hrvatske, jedan od ona dva praznika koji su zamijenili onaj Dan državnosti koji se slavio 30. svibnja, a 2001. je pretvoren u spomendan Hrvatskog sabora.
U Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, kao što se čita u samom njegovu imenu, ne koristi se riječ praznik, nego blagdan. Meni je riječ praznik, priznajem, ostala kao recidiv iz vremena komunizma kada je službena jugoslavenska terminologija od riječi blagdan bježala kao vrag od tamjana zato što je asocirala dane koje smo doista i zvali blagdanima, a crvenim su slovima bili označeni samo u crkvenim kalendarima. Tako je Dan Republike, najveći praznik SFRJ, koji se slavio 29. studenog, uvijek i jedino bio samo praznik, a blagdani su bili Božić i Uskrs. Naravno, onima koji su ih slavili. Međutim, i jednima i drugima bilo je zajedničko to što su se doista slavili, a ne samo obilježavali. Jer i blagdani i praznici izmišljeni su zato da bi se slavili, a to, prije svega, uključuje po mogućnosti sveopće, kako bi nekada rekli, narodno veselje. A može i pučko, svejedno.
Možemo stvar i okrenuti pa reći da je iz veselja kojim su pojedini dani ispunjavali veliki broj ljudi neke zemlje, naroda ili vjere upravo i nastajala potreba da se ti oni i službeno ozakone kao takvi. Kao dani slavlja. Dakle, ne vesele se ljudi zato što su gradovi i sela okićeni zastavama, nego obrnuto: i barjacima se, uz ostali instrumentarij i bogatu ponudu jela i pića, izražava kolektivni osjećaj radosti. Bez obzira na karakter i retoriku državnih proslava koje se održavaju danju i u pravilu nastoje biti svečane i dostojanstvene i poticati rodoljubni zanos i ponos, u večernjim satima svi građani zemlje koja slavi postanu slični svim drugim građanima bilo koje druge zemlje na takve dane. Okupljaju se, pjevaju, sviraju, plešu, jedu i piju, grle se i ljube, jedni drugima čestitaju. Ukratko - vesele se, slave.
E, pa takvog dana neovisna i samostalna Republika Hrvatska više jednostavno nema i po tome je možda jedinstvena u svijetu. A svijet nam u tome sigurno nije bio uzor jer niti su Ja se ne bih usudio tvrditi da je autorima 'novih' državnih blagdana bila namjera ubiti veselje koje je pratilo one 'stare', ali posljedica njihova prekrajanja to svakako jest
Amerikanci odustali od proslavljanja četvrtog, niti Francuzi od 14. srpnja, od jutarnjih vojnih parada i promenada, do večernjih vatrometa i zabava u svakom selu svojih država. Ne dovodim u pitanje namjere inicijatora svojedobne promjene kalendara hrvatskih državnih blagdana. I jučerašnji Dan neovisnosti, kao i "novi" Dan državnosti (znate li mu datum?) itekako su čvrsto utemeljeni na važnim povijesnim činjenicama i događajima. Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. doista usvojio dva dokumenta od presudne važnosti za suverenost i samostalnost u nastajanju. Isto tako, 8. listopada 1991. Sabor je donio Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza koje su od republika i pokrajina činile dotadašnju SFRJ. Štoviše, taj dan ima i "dobru priču", dramatično zasjedanje na tajnoj lokaciji, u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu, čije je središte samo dan ranije bilo bombardirano. Međutim, onaj prvi Dan državnosti, 30. svibnja, ljudi su doista slavili i na taj se dan veselili, pjesme su se orile, a zastave vijorile.
Danas, na dane "novih" praznika, toga više nema. Ja se ne bih usudio tvrditi da je autorima novog kalendara upravo to i bila namjera, ali posljedica njihova prekrajanja to svakako jest. A budući da se baš nitko i ne trudi takvo slavlje potaknuti i obnoviti, što drugo nego zaključiti da su učinjenim zadovoljni.
Tako smo ostali samo na obilježavanju, na onom većini ljudi uvijek dosadnijem formalnom i protokolarnom dijelu praznikovanja, na uštogljenim svečanim sjednicama Sabora i Vlade, na primadoni čija interpretacija himne, ruku na srce, malo koga gane i na obaveznom polaganju vijenaca. Ovo posljednje posljednjih je godina i najmasovnije. Osobito u medijskoj, a u prvom redu, televizijskoj prezentaciji tih blagdana zbog čega prevladava dojam jedne velike komemoracije. Jedini preostali državni blagdan koji kod većeg broja ljudi izaziva stvarne osjećaje je 5. kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. No, i tada političari ne znaju što bi s tim emocijama pa ih, zabrinuti u prvom redu za to kako će koji od njih u odnosu na onog drugog biti eksponiran, obilaze kao minsko polje.
Redovito bude još gore kada neki službeni organi organiziraju javnu proslavu, pa dobijemo nesuvisli umjetničko-estradni vašar, poput onog kakav je i ovo ljeto, 5. kolovoza, priređen u Kninu. Bio sam tamo i nadosađivao se i naiščuđavao gluposti organizatora skupa s Kninjanima. Pod dojmom tog "spektakla", osjetio sam neočekivani i neodoljivi poriv smjesta otići u uobličnje Čavoglave. To sam i učinio. I znate što sam vidio i doživio? Nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su, jednostavno, slavili i veselili se. Nakon onog, tobože, "kulturnog" programa na glavnom kninskom trgu, ja doista nikome živom ne mogu prigovoriti što se veseli uz Matu Bulića, tim više što se i Thompson opametio i nije pripustio u svoj program ni trunku političke nekorektnosti, a kamoli čega goreg.
Kada se stvarno hoće, te kada organizatori i sami imaju za to smisla, talenta i barem minimum sentimenta, praznik se doista može proslaviti i kulturom. Tako je točno prije dvije godine, na Dan neovisnosti 2004., u Gatima iznad Omiša otkriven spomenik Antunu Mihanoviću, brončana, ne u naravnoj veličini nego 3,2 metra visoka skulptura Kuzme Kovačića, na masivnu postamentu od jednog komada kamena u koji je uklesan prvi stih hrvatske himne. U sklopu svečanosti na klisuri s koje se pruža predivan vidik i na more i na gore, praizveden je i stavak Gudačkog kvarteta "Lijepa naša" Miroslava Miletića. Nakon toga se, naravno, i onako pravo narodski do dugo u noć slavilo. Sada je već prošlo više od mjesec dana od nevjerojatne krađe tog spomenika, iščupanog i odvezenog u nepoznatom smjeru skupa s postamentom. Policija još uvijek ima samo indicije i zapravo nikakav ozbiljan trag. A nitko ih, čini se, baš u toj istrazi i ne požuruje, dok je ljudi koje znam, da su zbog toga još uvijek uzbuđeni i frustrirani, jedva šačica. Institucije, od Grada Omiša do Ministarstva kulture, Sabora i Vlade, baš boli briga.
Ja zato sumnjam i u iskrenost svih tih državnih organa i dužnosnika kada se, s pravom, silno uzbude u slučajevima kada pojedini Hrvati (što se uvijek podrazumijeva) atakiraju bilo na Titov spomenik u Kumrovcu, bilo na žive ljude, povratnike iz Srbije. Mene doista iskreno užasava i jedno i drugo, i upravo zato što volim i poštujem "svoje" branim i "tuđe". No, Hrvatska je, na žalost, postala država koja se najmanje uzbuđuje zbog sebe same, koja se sebi samoj najmanje veseli, koja sebe samu i svoje vrijednosti najmanje poznaje i koja svoje praznike više ne slavi već ih samo obilježava. Doista, obilježena zemlja. Jeste li stvarno to željeli, gospodine Škrabalo?
Branimir Pofuk
U Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, kao što se čita u samom njegovu imenu, ne koristi se riječ praznik, nego blagdan. Meni je riječ praznik, priznajem, ostala kao recidiv iz vremena komunizma kada je službena jugoslavenska terminologija od riječi blagdan bježala kao vrag od tamjana zato što je asocirala dane koje smo doista i zvali blagdanima, a crvenim su slovima bili označeni samo u crkvenim kalendarima. Tako je Dan Republike, najveći praznik SFRJ, koji se slavio 29. studenog, uvijek i jedino bio samo praznik, a blagdani su bili Božić i Uskrs. Naravno, onima koji su ih slavili. Međutim, i jednima i drugima bilo je zajedničko to što su se doista slavili, a ne samo obilježavali. Jer i blagdani i praznici izmišljeni su zato da bi se slavili, a to, prije svega, uključuje po mogućnosti sveopće, kako bi nekada rekli, narodno veselje. A može i pučko, svejedno.
Možemo stvar i okrenuti pa reći da je iz veselja kojim su pojedini dani ispunjavali veliki broj ljudi neke zemlje, naroda ili vjere upravo i nastajala potreba da se ti oni i službeno ozakone kao takvi. Kao dani slavlja. Dakle, ne vesele se ljudi zato što su gradovi i sela okićeni zastavama, nego obrnuto: i barjacima se, uz ostali instrumentarij i bogatu ponudu jela i pića, izražava kolektivni osjećaj radosti. Bez obzira na karakter i retoriku državnih proslava koje se održavaju danju i u pravilu nastoje biti svečane i dostojanstvene i poticati rodoljubni zanos i ponos, u večernjim satima svi građani zemlje koja slavi postanu slični svim drugim građanima bilo koje druge zemlje na takve dane. Okupljaju se, pjevaju, sviraju, plešu, jedu i piju, grle se i ljube, jedni drugima čestitaju. Ukratko - vesele se, slave.
E, pa takvog dana neovisna i samostalna Republika Hrvatska više jednostavno nema i po tome je možda jedinstvena u svijetu. A svijet nam u tome sigurno nije bio uzor jer niti su Ja se ne bih usudio tvrditi da je autorima 'novih' državnih blagdana bila namjera ubiti veselje koje je pratilo one 'stare', ali posljedica njihova prekrajanja to svakako jest
|
Danas, na dane "novih" praznika, toga više nema. Ja se ne bih usudio tvrditi da je autorima novog kalendara upravo to i bila namjera, ali posljedica njihova prekrajanja to svakako jest. A budući da se baš nitko i ne trudi takvo slavlje potaknuti i obnoviti, što drugo nego zaključiti da su učinjenim zadovoljni.
Tako smo ostali samo na obilježavanju, na onom većini ljudi uvijek dosadnijem formalnom i protokolarnom dijelu praznikovanja, na uštogljenim svečanim sjednicama Sabora i Vlade, na primadoni čija interpretacija himne, ruku na srce, malo koga gane i na obaveznom polaganju vijenaca. Ovo posljednje posljednjih je godina i najmasovnije. Osobito u medijskoj, a u prvom redu, televizijskoj prezentaciji tih blagdana zbog čega prevladava dojam jedne velike komemoracije. Jedini preostali državni blagdan koji kod većeg broja ljudi izaziva stvarne osjećaje je 5. kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. No, i tada političari ne znaju što bi s tim emocijama pa ih, zabrinuti u prvom redu za to kako će koji od njih u odnosu na onog drugog biti eksponiran, obilaze kao minsko polje.
Redovito bude još gore kada neki službeni organi organiziraju javnu proslavu, pa dobijemo nesuvisli umjetničko-estradni vašar, poput onog kakav je i ovo ljeto, 5. kolovoza, priređen u Kninu. Bio sam tamo i nadosađivao se i naiščuđavao gluposti organizatora skupa s Kninjanima. Pod dojmom tog "spektakla", osjetio sam neočekivani i neodoljivi poriv smjesta otići u uobličnje Čavoglave. To sam i učinio. I znate što sam vidio i doživio? Nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su, jednostavno, slavili i veselili se. Nakon onog, tobože, "kulturnog" programa na glavnom kninskom trgu, ja doista nikome živom ne mogu prigovoriti što se veseli uz Matu Bulića, tim više što se i Thompson opametio i nije pripustio u svoj program ni trunku političke nekorektnosti, a kamoli čega goreg.
Kada se stvarno hoće, te kada organizatori i sami imaju za to smisla, talenta i barem minimum sentimenta, praznik se doista može proslaviti i kulturom. Tako je točno prije dvije godine, na Dan neovisnosti 2004., u Gatima iznad Omiša otkriven spomenik Antunu Mihanoviću, brončana, ne u naravnoj veličini nego 3,2 metra visoka skulptura Kuzme Kovačića, na masivnu postamentu od jednog komada kamena u koji je uklesan prvi stih hrvatske himne. U sklopu svečanosti na klisuri s koje se pruža predivan vidik i na more i na gore, praizveden je i stavak Gudačkog kvarteta "Lijepa naša" Miroslava Miletića. Nakon toga se, naravno, i onako pravo narodski do dugo u noć slavilo. Sada je već prošlo više od mjesec dana od nevjerojatne krađe tog spomenika, iščupanog i odvezenog u nepoznatom smjeru skupa s postamentom. Policija još uvijek ima samo indicije i zapravo nikakav ozbiljan trag. A nitko ih, čini se, baš u toj istrazi i ne požuruje, dok je ljudi koje znam, da su zbog toga još uvijek uzbuđeni i frustrirani, jedva šačica. Institucije, od Grada Omiša do Ministarstva kulture, Sabora i Vlade, baš boli briga.
Ja zato sumnjam i u iskrenost svih tih državnih organa i dužnosnika kada se, s pravom, silno uzbude u slučajevima kada pojedini Hrvati (što se uvijek podrazumijeva) atakiraju bilo na Titov spomenik u Kumrovcu, bilo na žive ljude, povratnike iz Srbije. Mene doista iskreno užasava i jedno i drugo, i upravo zato što volim i poštujem "svoje" branim i "tuđe". No, Hrvatska je, na žalost, postala država koja se najmanje uzbuđuje zbog sebe same, koja se sebi samoj najmanje veseli, koja sebe samu i svoje vrijednosti najmanje poznaje i koja svoje praznike više ne slavi već ih samo obilježava. Doista, obilježena zemlja. Jeste li stvarno to željeli, gospodine Škrabalo?
Branimir Pofuk
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....