ZAGREB - Vlasnika zlatarnice
Ljuza Kushninija, koji je u petak u vlastitoj radnji u zagrebačkoj Margaretskoj ulici svjedočio ubojstvu
Branka Mijića, policija je danas privela zbog sumnje za iznudu.
Prokockao kuću, pa s četiri metka ubio kamatara
Navodno je priveden jer je otkriveno kako je Ivica Ivanda, djelatnik njegove zlatarnice, koji je likvidirao Mijića, svoj stan u kući na Bukovačkoj cesti prepisao na Kushninijevu suprugu Anitu.
Ivanda, koji je ubio Milića, navodno je prepisao stan na ime supruge vlasnika zlatarnice
To bi značilo da je zlatar sam kamatario svog djelatnika.
U prilog toj pretpostavci ide i činjenica da je Ivanda u zlatarnici na zagrebačkome Cvjetnom trgu zaposlen tek nekoliko mjeseci, a navodno je kod Kushninija radio i ranije. Moguće je da je sada radio kako bi bio pod kontrolom svog vjerovnika.
Branko Mijić navodno je zahtijevao da stan bude prepisan na treću osobu, ali to što je ta treća osoba supruga vlasnika zlatarnice, baca novo svjetlo na slučaj.
Dug Ivice Ivande prema lihvarima popeo se, kako smo doznali, na 100.000 eura. Ivanda je očito dulje bio u čeličnom zagrljaju kamatara, a čini se da su ga najviše pritiskali njegov gazda i pokojni Mijić.
Je li ga tamo, kako se nagađa, gurnula njegova strast za kockom ili neki drugi porok, još nije potvrđeno u istrazi.
Zasad je jedino poznato da je Ivanda kod Kushninija radio za 3000 kuna mjesečno i da od imovine nije imao ništa osim stana koji je morao prepustiti da bi vratio dug.
Iz neslužbenih izvora doznajemo kako postoji mogućnost da je zlatar Ivandi “otkidao” i dio plaće na ime vrtoglavog duga.
Mijić je u petak došao u zlatarnu i zaprijetio Ivandi da će uzeti svo zlato
Ivanda je, doznajemo, zbog svojih dugova prije nešto više od mjesec dana čak nakratko nestao, vjerojatno u strahu za život.
Odvjetnik Ivice Ivande, kojeg smo jučer zatekli ispred Županijskog suda, nije htio komentirati slučaj.
- Zasad mogu samo reći da se moj klijent brani šutnjom - kratko je rekao Mate Matić.
Uz Kushninija, policija je jučer privedela i Emila Poljaka, koji je u društvu ubijenog kamatara Branka Mijića u petak posjetio zlatarnicu u Margaretskoj ulici.
Priveden je i Emil Poljak koji je bio u pratnji Branka Mijića
Poljak se bavi ultimate fightom i trenira u klubu Trešnjevka. Njegova je uloga u priči još nepoznata, no moguće je da ga je Mijić poveo kao osiguranje za slučaj da nešto krene po zlu. Poljakov menadžer, Zvonimir Brala, rekao je da ne zna ništa o privođenju svog klijenta, kao ni o ubojstvu koje se dogodilo u Zagrebu.
- Ne znam je li priveden u policiju i ne mogu vam ništa o tome reći - kratko je rekao Brala.
Policija jučer nije dala informaciju o privođenju Kushninija i Poljaka, niti je kasnije bilo moguće dobiti potvrdu. U PU zagrebačkoj slučaj su okvalificirali kao “ubojstvo, uporabu sredstva prisile, dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom”.
Naime, vlasnik zlatarnice i Emil Poljak, koji je bio u Mijićevoj pratnji, nalazili su se iza kamatara kada je Ivanda prema njemu ispalio sedam hitaca, pa se lako moglo dogoditi i da njih dvojica stradaju. Oružje nije bilo registrirano i nije imao dozvolu za njega.
Ivanda i Mijić prvo su se u zlatarnici posvađali, a potom je došlo i do naguravanja i tučnjave, koja je okončana pucnjavom.
Inače, Ivanda se u policijskoj evidenciji našao 90-ih, kada je počinio kazneno djelo dovođenja u opasnost općeopasnom radnjom. Za Ivandu njegovi poznanici kažu da je bio dobar igrač, znao je zavrtjeti i veće dobitke, ali malo se preračunao. Šutljiv i povučen, u Maraschinu bi uzeo kavu i vratio se u zlatarnicu. Prije nekoliko mjeseci nevjenčanoj je supruzi u susjednom lokalu kupio kožnu jaknu.
No, naizgled miran život zlatarskog obrtnika Ivice Ivande imao je “crnu rupu”, strast za klađenjem, koja ga je u petak u 14.20 sati odvukla u zločin. Ivica Ivanda nije vidio izlaz iz dužničkog ropstva u koje je upao kod Branka Mijića. Priča je počela tako što mu je trebalo 35.000 kuna za podmirenje kockarskog duga, no Mijić mu je posudio 50.000 kuna. Više nije bilo izlaza. Pokušao se izvući prodavanjem na “crno” stotinjak PlayStationa 3 koji su bili ukradeni. Kao “vruću robu” nudio ih je na crnom tržištu, ali nije mogao skupiti dovoljno. Mijić ga je stiskao, gotovo svakodnevno dolazio u zlatarnicu i tražio svoj novac. Ivanda je popustio i prepisao svoj stan na Bukovačkoj u kojem je živio s djevojkom. No, iako su PlayStationi pokrili glavnicu, Mijić je htio još. Ivanda nije imao novac.
Prema nekim izvorima, koji u cijelu priču ne upliću vlasnika zlatarnice, Mijić mu je u petak popodne došao i zaprijetio da će mu uzeti zlato iz radnje. U jednom trenutku zlatarski je tehničar izvadio pištolj. Sijevali su hici, prvi, drugi, treći. U tijelu Branka Mijića završila su četiri hica, tri su promašila, a nijedan od njih nije pogodio Emila Poljaka koji je stajao iza Mijića.
- Igrao je na kladionicama, bio je dobar igrač, imao je neki svoj sistem, znao je povući i veće novce - rekao nam je danas ujutro u prolazu jedan od igrača koji je viđao tridesetjednogodišnjeg Ivicu Ivandu, zlatara u zlatarskoj radnji Zagreb Ljuza Kushninija u Margaretskoj 2, u sportskim kladionicama oko zagrebačkoga Cvjetnog trga. Prihodi od skromne obrtničke plaće odavno su bili nedostatni za pokriće minusa iz sportskih kladionica. Na bubanj je otišla i kuća i zemlja.
U zagrebačkom polusvijetu utjerivača dugova Branko Mijić nije bio nepoznat. I dok njegova obitelj, razumljivo, odbija bilo kakvu povezanost s kamatarskim poslovima, ubijenog utjerivača dugova smještaju na toj ljestvici od kamatara srednjeg ranga do gulikože. Naš sugovornik s početka ove priče upotrijebio je čak i izraz koji ćemo izbjeći iz pijeteta prema žrtvi kaznenog djela.
Prema onome što su vidjeli očevici, nakon što je Mijića doslovce izbušio hicima iz pištolja kad mu je on htio uzeti zlato u zalog za dug, Ivica Ivanda smješkao se za pultom zlatarnice dok je čekao policajce. Nakon što je usmrtio Mijića, izašao je na trenutak i prodavačice su čule kako govori vlasniku zlatarnice: “Ubij mene.”
Nakon što je priveden u policijsku postaju Centar, Ivanda je policajcima šturo objasnio zašto je pucao u Mijića, ali kad se u policijskoj postaji pojavio njegov branitelj, odvjetnik Mate Matić, odlučio je šutjeti o zločinu istražnom sucu Ratku Šćekiću.
Prema pričama prodavačica iz obližnjih trgovina, nitko ne bi zaključio da je odnos Ivande prema Mijiću bio odnos “dužničkog ropstva”.
- Čovjeka koji je ubijen često smo viđali zajedno s Ivicom, sjedili su na terasi kafića, pili kavu, ubijeni je čak katkad bio za pultom zlatarnice, činilo se kao da on ondje radi. Viđali smo ga i s vlasnikom zlatarnice. Ivica nam je čak jučer mahnuo. No, u jednom je trenutku neka gospođa utrčala u Maraschino i rekla: ‘Bježite ljudi, pucat će!’” - ispričala nam je jedna prodavačica.
Branko Mijić trebao je naslijediti obiteljski obrt, autolimarsku radionicu koju je još 1964. godine na sadašnjoj adresi u Drinskoj 10 otvorio njegov otac Ostoja.
Njegova majka Kata vozila je utrke, a autolimarski biznis obitelj je proširila i na autosalon koji je u ponudi imao polovne, ali i ekskluzivne automobile. Na naslovnici njihove web stranice stoji crveni Ferrari koji je vozio Branko koji je, kako tvrde oni koji ga poznaju, oduvijek volio brze automobile. Vozio je i crni Mercedes CL 500 ZG 4554-MB, koji je prodavao za 125.000 eura. Mijić je tvrdio da je prešao 55.000 km, bio je u sustavu PDV-a, a na prodaju je nudio najpoznatije automobile više i srednje klase.
Kako je kamatario Branko Mijić, koji je policiji poznat još od 1988. godine kada je ubio policajca?
Autosalon kojeg je imao Branko Mijić na zagrebačkoj Savici zapravo je bio paravan za prodaju automobila koje je Mijić uzeo svojim dužnicima, tvrde oni koji ga poznaju. Naš izvor tvrdi da je Mijić u zalog za isplaćeni novac uzimao automobile, ali bi dužniku unaprijed uzeo određeni postotak kamate. Ujedno, sebe bi osigurao kupoprodajnim ugovorom koji bi aktivirao ako bi mu dužnik i samo jedan dan kasnio s plaćanjem i tako bi postao vlasnik auta. Na dan kad bi dospijevalo vraćanje duga, znao je isključiti sve mobitele i nije ga bilo moguće naći, rekao nam je sugovornik koji je poznavao njegov način “kamatarenja”.
Najnoviji kamatar koji je pao kao žrtva vjerovnika, u policijsko-pravosudne kronike ušao je 20. veljače 1988. godine. U radionicu njegova oca Ostoje, koja je i danas smještena u Drinskoj 10, došla je mušterija u pratnji prijatelja, tada 39-godišnjeg djelatnika GSUP-a Ilije Mandića, nezadovoljna cijenom popravka Zastave 101.
Na jednoj strani bili su Mijić i njegova rodbina, mušterija na drugoj, a nakon verbalne prepirke počeli su pljuštati i udarci.
U jednom trenutku mladi je autolimar dohvatio nož i krenuo za Mandićem. Sustigao ga je u Gruškoj i nasmrt izbo nožem. Brže-bolje pokupio je stvari i djevojku i pobjegao u Italiju. No, samo 12 dana nakon ubojstva pred hotelom Villa Giovanna u Milanu uhitio ga je leteći odred talijanske policije. Tadašnje su vlasti zatražile njegovo izručenje, ali je Italija to odbila jer mu je u tadašnjoj SFRJ prijetila smrtna kazna. U Milanu je 23. svibnja 1990. osuđen na 11 godina zatvora. Osuđen je za tzv. obično ubojstvo, a Drugi porotni apelacijski sud u Milanu presudom od 4. veljače 1991. kaznu mu je smanjio na sedam godina zatvora, uz uvjet od dvije godine. Svaku zatvorsku godinu sud mu je smanjio za dva mjeseca, i to je za Mijića značilo puštanje iz zatvora u kojem je izgubio kosu. Nakon izlaska iz zatvora u Italiji otišao je u Njemačku. To je za njega bilo kobno, jer Hrvatska nije povukla tjeralicu za njim i on je uhićen te je nakon postupka izručenja dospio u zatvor u Remetincu.
U međuvremenu, na Okružnom sudu u Zagrebu osuđen je u odsutnosti na 15 godina zatvora zbog ubojstva službene osobe. No, tu je presudu Vrhovni sud ukinuo i odredio ponovljeno suđenje. Njegov branitelj, odvjetnik Silvije Degen osporavao je novi postupak tvrdeći da je Mijić već suđen za isto djelo, no do suđenja je ipak došlo, a kazna mu je smanjena na sedam, ali je već u veljači 1993. bio na slobodi.
Otišao je u Njemačku, gdje je uhićen i potom izručen Hrvatskoj. U Zagrebu je u odsutnosti bio osuđen na 15 godina. Dobio je šest, a sud mu je kaznu povisio na osam godina.
Kad su ga rođaci pokušali odgovoriti od ubojstva policajca, on im je odgovorio: “Učinit ću to! Kučkin sin je htio pobjeći!” Braneći se za ubojstvo policajca Mandića, Mijić je na sudu rekao da ga je policajac Mandić udario u svađi, prvo jednom, a potom mu privukao glavu i koljenima ga udarao u lice. “U tom trenutku izgubio sam svijest o onome što se dešavalo oko mene. I dalje sam primao udarce u lice”, branio se Mijić. No, kada se uspio otrgnuti Mandiću, dohvatio je nož, a Mandić je počeo bježati. No, Mijić ga je sustigao i nasmrt izbo nožem.
Dušan Miljuš;Mila Batinica, Goran Milaković i Marin Penavić
Prokockao kuću, pa s četiri metka ubio kamatara
Navodno je priveden jer je otkriveno kako je Ivica Ivanda, djelatnik njegove zlatarnice, koji je likvidirao Mijića, svoj stan u kući na Bukovačkoj cesti prepisao na Kushninijevu suprugu Anitu.
Ivanda, koji je ubio Milića, navodno je prepisao stan na ime supruge vlasnika zlatarnice
|
Ucjene zbog duga
|
To bi značilo da je zlatar sam kamatario svog djelatnika.
U prilog toj pretpostavci ide i činjenica da je Ivanda u zlatarnici na zagrebačkome Cvjetnom trgu zaposlen tek nekoliko mjeseci, a navodno je kod Kushninija radio i ranije. Moguće je da je sada radio kako bi bio pod kontrolom svog vjerovnika.
Branko Mijić navodno je zahtijevao da stan bude prepisan na treću osobu, ali to što je ta treća osoba supruga vlasnika zlatarnice, baca novo svjetlo na slučaj.
Dug Ivice Ivande prema lihvarima popeo se, kako smo doznali, na 100.000 eura. Ivanda je očito dulje bio u čeličnom zagrljaju kamatara, a čini se da su ga najviše pritiskali njegov gazda i pokojni Mijić.
Je li ga tamo, kako se nagađa, gurnula njegova strast za kockom ili neki drugi porok, još nije potvrđeno u istrazi.
Zasad je jedino poznato da je Ivanda kod Kushninija radio za 3000 kuna mjesečno i da od imovine nije imao ništa osim stana koji je morao prepustiti da bi vratio dug.
Iz neslužbenih izvora doznajemo kako postoji mogućnost da je zlatar Ivandi “otkidao” i dio plaće na ime vrtoglavog duga.
Mijić je u petak došao u zlatarnu i zaprijetio Ivandi da će uzeti svo zlato
|
Prijetnja i svađa
|
Ivanda je, doznajemo, zbog svojih dugova prije nešto više od mjesec dana čak nakratko nestao, vjerojatno u strahu za život.
Odvjetnik Ivice Ivande, kojeg smo jučer zatekli ispred Županijskog suda, nije htio komentirati slučaj.
- Zasad mogu samo reći da se moj klijent brani šutnjom - kratko je rekao Mate Matić.
Uz Kushninija, policija je jučer privedela i Emila Poljaka, koji je u društvu ubijenog kamatara Branka Mijića u petak posjetio zlatarnicu u Margaretskoj ulici.
Priveden je i Emil Poljak koji je bio u pratnji Branka Mijića
|
Suradnik ili promatrač
|
Poljak se bavi ultimate fightom i trenira u klubu Trešnjevka. Njegova je uloga u priči još nepoznata, no moguće je da ga je Mijić poveo kao osiguranje za slučaj da nešto krene po zlu. Poljakov menadžer, Zvonimir Brala, rekao je da ne zna ništa o privođenju svog klijenta, kao ni o ubojstvu koje se dogodilo u Zagrebu.
- Ne znam je li priveden u policiju i ne mogu vam ništa o tome reći - kratko je rekao Brala.
Policija jučer nije dala informaciju o privođenju Kushninija i Poljaka, niti je kasnije bilo moguće dobiti potvrdu. U PU zagrebačkoj slučaj su okvalificirali kao “ubojstvo, uporabu sredstva prisile, dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom”.
Naime, vlasnik zlatarnice i Emil Poljak, koji je bio u Mijićevoj pratnji, nalazili su se iza kamatara kada je Ivanda prema njemu ispalio sedam hitaca, pa se lako moglo dogoditi i da njih dvojica stradaju. Oružje nije bilo registrirano i nije imao dozvolu za njega.
Ivanda i Mijić prvo su se u zlatarnici posvađali, a potom je došlo i do naguravanja i tučnjave, koja je okončana pucnjavom.
Inače, Ivanda se u policijskoj evidenciji našao 90-ih, kada je počinio kazneno djelo dovođenja u opasnost općeopasnom radnjom. Za Ivandu njegovi poznanici kažu da je bio dobar igrač, znao je zavrtjeti i veće dobitke, ali malo se preračunao. Šutljiv i povučen, u Maraschinu bi uzeo kavu i vratio se u zlatarnicu. Prije nekoliko mjeseci nevjenčanoj je supruzi u susjednom lokalu kupio kožnu jaknu.
No, naizgled miran život zlatarskog obrtnika Ivice Ivande imao je “crnu rupu”, strast za klađenjem, koja ga je u petak u 14.20 sati odvukla u zločin. Ivica Ivanda nije vidio izlaz iz dužničkog ropstva u koje je upao kod Branka Mijića. Priča je počela tako što mu je trebalo 35.000 kuna za podmirenje kockarskog duga, no Mijić mu je posudio 50.000 kuna. Više nije bilo izlaza. Pokušao se izvući prodavanjem na “crno” stotinjak PlayStationa 3 koji su bili ukradeni. Kao “vruću robu” nudio ih je na crnom tržištu, ali nije mogao skupiti dovoljno. Mijić ga je stiskao, gotovo svakodnevno dolazio u zlatarnicu i tražio svoj novac. Ivanda je popustio i prepisao svoj stan na Bukovačkoj u kojem je živio s djevojkom. No, iako su PlayStationi pokrili glavnicu, Mijić je htio još. Ivanda nije imao novac.
Prema nekim izvorima, koji u cijelu priču ne upliću vlasnika zlatarnice, Mijić mu je u petak popodne došao i zaprijetio da će mu uzeti zlato iz radnje. U jednom trenutku zlatarski je tehničar izvadio pištolj. Sijevali su hici, prvi, drugi, treći. U tijelu Branka Mijića završila su četiri hica, tri su promašila, a nijedan od njih nije pogodio Emila Poljaka koji je stajao iza Mijića.
- Igrao je na kladionicama, bio je dobar igrač, imao je neki svoj sistem, znao je povući i veće novce - rekao nam je danas ujutro u prolazu jedan od igrača koji je viđao tridesetjednogodišnjeg Ivicu Ivandu, zlatara u zlatarskoj radnji Zagreb Ljuza Kushninija u Margaretskoj 2, u sportskim kladionicama oko zagrebačkoga Cvjetnog trga. Prihodi od skromne obrtničke plaće odavno su bili nedostatni za pokriće minusa iz sportskih kladionica. Na bubanj je otišla i kuća i zemlja.
U zagrebačkom polusvijetu utjerivača dugova Branko Mijić nije bio nepoznat. I dok njegova obitelj, razumljivo, odbija bilo kakvu povezanost s kamatarskim poslovima, ubijenog utjerivača dugova smještaju na toj ljestvici od kamatara srednjeg ranga do gulikože. Naš sugovornik s početka ove priče upotrijebio je čak i izraz koji ćemo izbjeći iz pijeteta prema žrtvi kaznenog djela.
Prema onome što su vidjeli očevici, nakon što je Mijića doslovce izbušio hicima iz pištolja kad mu je on htio uzeti zlato u zalog za dug, Ivica Ivanda smješkao se za pultom zlatarnice dok je čekao policajce. Nakon što je usmrtio Mijića, izašao je na trenutak i prodavačice su čule kako govori vlasniku zlatarnice: “Ubij mene.”
Nakon što je priveden u policijsku postaju Centar, Ivanda je policajcima šturo objasnio zašto je pucao u Mijića, ali kad se u policijskoj postaji pojavio njegov branitelj, odvjetnik Mate Matić, odlučio je šutjeti o zločinu istražnom sucu Ratku Šćekiću.
Prema pričama prodavačica iz obližnjih trgovina, nitko ne bi zaključio da je odnos Ivande prema Mijiću bio odnos “dužničkog ropstva”.
- Čovjeka koji je ubijen često smo viđali zajedno s Ivicom, sjedili su na terasi kafića, pili kavu, ubijeni je čak katkad bio za pultom zlatarnice, činilo se kao da on ondje radi. Viđali smo ga i s vlasnikom zlatarnice. Ivica nam je čak jučer mahnuo. No, u jednom je trenutku neka gospođa utrčala u Maraschino i rekla: ‘Bježite ljudi, pucat će!’” - ispričala nam je jedna prodavačica.
Branko Mijić trebao je naslijediti obiteljski obrt, autolimarsku radionicu koju je još 1964. godine na sadašnjoj adresi u Drinskoj 10 otvorio njegov otac Ostoja.
Njegova majka Kata vozila je utrke, a autolimarski biznis obitelj je proširila i na autosalon koji je u ponudi imao polovne, ali i ekskluzivne automobile. Na naslovnici njihove web stranice stoji crveni Ferrari koji je vozio Branko koji je, kako tvrde oni koji ga poznaju, oduvijek volio brze automobile. Vozio je i crni Mercedes CL 500 ZG 4554-MB, koji je prodavao za 125.000 eura. Mijić je tvrdio da je prešao 55.000 km, bio je u sustavu PDV-a, a na prodaju je nudio najpoznatije automobile više i srednje klase.
Kako je kamatario Branko Mijić, koji je policiji poznat još od 1988. godine kada je ubio policajca?
Autosalon kojeg je imao Branko Mijić na zagrebačkoj Savici zapravo je bio paravan za prodaju automobila koje je Mijić uzeo svojim dužnicima, tvrde oni koji ga poznaju. Naš izvor tvrdi da je Mijić u zalog za isplaćeni novac uzimao automobile, ali bi dužniku unaprijed uzeo određeni postotak kamate. Ujedno, sebe bi osigurao kupoprodajnim ugovorom koji bi aktivirao ako bi mu dužnik i samo jedan dan kasnio s plaćanjem i tako bi postao vlasnik auta. Na dan kad bi dospijevalo vraćanje duga, znao je isključiti sve mobitele i nije ga bilo moguće naći, rekao nam je sugovornik koji je poznavao njegov način “kamatarenja”.
Najnoviji kamatar koji je pao kao žrtva vjerovnika, u policijsko-pravosudne kronike ušao je 20. veljače 1988. godine. U radionicu njegova oca Ostoje, koja je i danas smještena u Drinskoj 10, došla je mušterija u pratnji prijatelja, tada 39-godišnjeg djelatnika GSUP-a Ilije Mandića, nezadovoljna cijenom popravka Zastave 101.
Na jednoj strani bili su Mijić i njegova rodbina, mušterija na drugoj, a nakon verbalne prepirke počeli su pljuštati i udarci.
U jednom trenutku mladi je autolimar dohvatio nož i krenuo za Mandićem. Sustigao ga je u Gruškoj i nasmrt izbo nožem. Brže-bolje pokupio je stvari i djevojku i pobjegao u Italiju. No, samo 12 dana nakon ubojstva pred hotelom Villa Giovanna u Milanu uhitio ga je leteći odred talijanske policije. Tadašnje su vlasti zatražile njegovo izručenje, ali je Italija to odbila jer mu je u tadašnjoj SFRJ prijetila smrtna kazna. U Milanu je 23. svibnja 1990. osuđen na 11 godina zatvora. Osuđen je za tzv. obično ubojstvo, a Drugi porotni apelacijski sud u Milanu presudom od 4. veljače 1991. kaznu mu je smanjio na sedam godina zatvora, uz uvjet od dvije godine. Svaku zatvorsku godinu sud mu je smanjio za dva mjeseca, i to je za Mijića značilo puštanje iz zatvora u kojem je izgubio kosu. Nakon izlaska iz zatvora u Italiji otišao je u Njemačku. To je za njega bilo kobno, jer Hrvatska nije povukla tjeralicu za njim i on je uhićen te je nakon postupka izručenja dospio u zatvor u Remetincu.
U međuvremenu, na Okružnom sudu u Zagrebu osuđen je u odsutnosti na 15 godina zatvora zbog ubojstva službene osobe. No, tu je presudu Vrhovni sud ukinuo i odredio ponovljeno suđenje. Njegov branitelj, odvjetnik Silvije Degen osporavao je novi postupak tvrdeći da je Mijić već suđen za isto djelo, no do suđenja je ipak došlo, a kazna mu je smanjena na sedam, ali je već u veljači 1993. bio na slobodi.
Otišao je u Njemačku, gdje je uhićen i potom izručen Hrvatskoj. U Zagrebu je u odsutnosti bio osuđen na 15 godina. Dobio je šest, a sud mu je kaznu povisio na osam godina.
Kad su ga rođaci pokušali odgovoriti od ubojstva policajca, on im je odgovorio: “Učinit ću to! Kučkin sin je htio pobjeći!” Braneći se za ubojstvo policajca Mandića, Mijić je na sudu rekao da ga je policajac Mandić udario u svađi, prvo jednom, a potom mu privukao glavu i koljenima ga udarao u lice. “U tom trenutku izgubio sam svijest o onome što se dešavalo oko mene. I dalje sam primao udarce u lice”, branio se Mijić. No, kada se uspio otrgnuti Mandiću, dohvatio je nož, a Mandić je počeo bježati. No, Mijić ga je sustigao i nasmrt izbo nožem.
Plijenio aute i prodavao ih u svom autosalonu
|
Dušan Miljuš;Mila Batinica, Goran Milaković i Marin Penavić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....