Britanski dnevni list Telegraph objavio je povjerljivu informaciju - vlada u Londonu je nedavno dobila izvješće Dearing Languages Reviewa, utjecajnog tijela koje se bavi problematikom učenja jezika, prema kojem "učenje klasičnih jezika, latinskog i starogrčkog negativno utječe na učenje stranih jezika u školama". Postoji tako mogućnost da grčki i latinski budu ispušteni s popisa jezika čije bi učenje škole trebale poticati.
Glavni je razlog to što su "mrtvi" te ne doprinose "međukulturnom razumijevanju". Ako bi se takva odluka u konačnici i provela, to bi bio novi udarac klasičnim jezicima u Europi. Naime, već je desetak godina stara preporuka europskih tijela da treba poticati učenje živih jezika, pa i nauštrb klasičnih.
Očuvanje jezične raznolikosti Europe, koja je postala toliko važno pitanje da je uveden i europski povjerenik za jezike, jedan je od temeljaca moderne europske integracije koja ne želi postati "melting pot" (posuda za taljenje). Vremena u kojima je upravo latinitet bio glavni integrativni faktor, pa su hrvatski humanisti mogli nesmetano na tom jeziku komunicirati s Erazmom Roterdamskim i drugim europskim intelektualcima, davno su prohujala. Puno je vremena prošlo i od romantizma kada je izučavanje klasičnih jezika doživjelo svoje vrhunce. Kako tehničke znanosti odnose primat pred humanističkim, tako usporedo klasični jezici postaju ekskluzivitet.
Nedavno je u Financial Timesu jedan mladi Talijan pitao zašto ga u gimnaziji tjeraju učiti latinski, od kojeg nema koristi, a ne kineski kojim govori barem petina svjetskog stanovništva. Da, i autor ovih redaka je prije 13 godina napisao da od učenja klasičnih jezika zapravo, prave koristi nema. Kao ni od učenja fizike, recimo, jer će gravitacija vrijediti znali mi za Newtona ili ne. Ili filozofije, koja je ionako na zlu glasu. No ipak se ti čudni jezici kao i fizika i dalje uče prije svega zato jer bavljenje njima donosi znanje koje ne mora uvijek imati i neku uporabnu vrijednost - iako se često ispostavi da i ta postoji.
Cijela je ova priča posebno zanimljiva za Hrvatsku, zemlju koja može dva tisućljeća pismenosti na svom ozemlju zahvaliti prije svega grčkom. Naime, najstariji jezični zapis, nađen na Visu, na grčkom je. Latinskim će se kasnije govoriti i na njemu sačuvati značajan dio naše povijesti. Upravo je stoga pitanje poznavanja klasičnih jezika kod nas izuzetno osjetljivo. No u godini u kojoj slavimo 400. obljetnicu zagrebačke Klasične gimanzije otvara se jedan drugi problem: naime, klasični se jezici kod nas uče - čak se Grci čude da naši klasičari grčki bubaju šest godina po tri sata tjedno.
Kao problem se pak postavlja pitanje kako se uče jer gotovo da ni u čemu nisu odmakli od metoda i ideja starih ne samo pedeset nego i sto godina. Na struci je dakle da vidi što joj je činiti kako bi pouku prilagodila modernom dobu. Ne učini li pak to, moglo bi joj se dogoditi da se u kratkom vremenskom razdoblju nađe u ozbiljnim problemima, sličnim onim s početka teksta.
Željko Trkanjec
Glavni je razlog to što su "mrtvi" te ne doprinose "međukulturnom razumijevanju". Ako bi se takva odluka u konačnici i provela, to bi bio novi udarac klasičnim jezicima u Europi. Naime, već je desetak godina stara preporuka europskih tijela da treba poticati učenje živih jezika, pa i nauštrb klasičnih.
Očuvanje jezične raznolikosti Europe, koja je postala toliko važno pitanje da je uveden i europski povjerenik za jezike, jedan je od temeljaca moderne europske integracije koja ne želi postati "melting pot" (posuda za taljenje). Vremena u kojima je upravo latinitet bio glavni integrativni faktor, pa su hrvatski humanisti mogli nesmetano na tom jeziku komunicirati s Erazmom Roterdamskim i drugim europskim intelektualcima, davno su prohujala. Puno je vremena prošlo i od romantizma kada je izučavanje klasičnih jezika doživjelo svoje vrhunce. Kako tehničke znanosti odnose primat pred humanističkim, tako usporedo klasični jezici postaju ekskluzivitet.
Nedavno je u Financial Timesu jedan mladi Talijan pitao zašto ga u gimnaziji tjeraju učiti latinski, od kojeg nema koristi, a ne kineski kojim govori barem petina svjetskog stanovništva. Da, i autor ovih redaka je prije 13 godina napisao da od učenja klasičnih jezika zapravo, prave koristi nema. Kao ni od učenja fizike, recimo, jer će gravitacija vrijediti znali mi za Newtona ili ne. Ili filozofije, koja je ionako na zlu glasu. No ipak se ti čudni jezici kao i fizika i dalje uče prije svega zato jer bavljenje njima donosi znanje koje ne mora uvijek imati i neku uporabnu vrijednost - iako se često ispostavi da i ta postoji.
Cijela je ova priča posebno zanimljiva za Hrvatsku, zemlju koja može dva tisućljeća pismenosti na svom ozemlju zahvaliti prije svega grčkom. Naime, najstariji jezični zapis, nađen na Visu, na grčkom je. Latinskim će se kasnije govoriti i na njemu sačuvati značajan dio naše povijesti. Upravo je stoga pitanje poznavanja klasičnih jezika kod nas izuzetno osjetljivo. No u godini u kojoj slavimo 400. obljetnicu zagrebačke Klasične gimanzije otvara se jedan drugi problem: naime, klasični se jezici kod nas uče - čak se Grci čude da naši klasičari grčki bubaju šest godina po tri sata tjedno.
Kao problem se pak postavlja pitanje kako se uče jer gotovo da ni u čemu nisu odmakli od metoda i ideja starih ne samo pedeset nego i sto godina. Na struci je dakle da vidi što joj je činiti kako bi pouku prilagodila modernom dobu. Ne učini li pak to, moglo bi joj se dogoditi da se u kratkom vremenskom razdoblju nađe u ozbiljnim problemima, sličnim onim s početka teksta.
Željko Trkanjec
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....