Imate slobodu da sami glasate za budale

Politička karijera načelnika Saborskog i dugogodišnjeg HDZ-ova političara Luke Hodaka, čini se, ipak ide prema neumitnom sutonu. Kako je objavljeno sredinom ovog tjedna, načelnik malene, potkapelske općine izgubio je povjerenje vlastite stranke i neće biti kandidat HDZ-a za funkciju koju sada zauzima. Čak i površnim čitateljima novina suvišno je objašnjavati zašto: naime, Hodak, dužnosnik stranke iz demokršćanske internacionale, u kućnoj je radinosti pripravljao travarske halucinogene napitke, a prilikom seanse u indijanskom vigvamu u požaru je izgorio jedan njegov “sljedbenik”.



Pravo je pitanje, međutim, što bi se dogodilo da tog dana Hodak i njegovi indijanski mistici nisu pretjerali s kompotom od bunike i što bi bilo da žerava nije slučajno zahvatila tkaninu indijanskog vigvama? Ukratko - što bi se dogodilo da Luka Hodak nije dospio na naslovne stranice svih metropolskih medija i na sebe prizvao gnjev službene crkve koja mu zamjera širenje poganskog kulta? Da se to nije dogodilo, Luka Hodak bi - mogu se u to kladiti - jamačno dobio još jedan mandat kao HDZ-ov kandidat, a to znači i vjerojatno dobio izbore. Pritom nikom ni u Karlovcu ni u Zagrebu ne bi bilo bitno što je njihova “kadrovska akvizicija” očito potpuni ludonja, i što tumači da su ustaše sljednici hinduskih ratnika svjetlosti. Luka Hodak živio bi u mekom poplunu anonimnosti, kao neprikosnoveni načelnik, obavijen plaštom nedodirljivosti sačinjenim od tri velika, tiskana slova. Ta tri slova su, naravno, kratica njegove stranke.

Okrenuo protiv sebe župnika

MAGAZIN

više iz rubrike

Luka Hodak je u ovom času umiruće magare, a mrtvo je magare lako šutirati. Ipak, priče o birgermajsteru Hodaku valja se prisjetiti naprosto zato što deseci, ako ne i stotinjak Hodaka u ovom trenutku hoda među vama i brižljivo se priprema za nadolazeći lokalne izbore. Ti drugi “Hodaci” nisu možda imali tu nesreću da dospiju na hedlajne nacionalnih medija, nisu eto bili tako nesmotreni da spravljaju pripravke od bobica i daju intervjue Anti Tomiću, no među njima mnogo je onih koji su barem jednako pitoreskni kao potkapelski šaman. Iz perspektive velegrada, oni se ne vide. Nećete se na njih spotaći u Bogovićevoj, oni neće postati tema uredske ćakule u korporacijskoj zgradi, niti jezičac koji će poremetiti nacionalnu političku arhitektoniku. Ali, u svojim malim kozmosima, ti “Hodaci” su više od Tuđmana, veći od pape, oni su gospodari lokalnih budžeta, mali bogovi u BMW-ima na leasing, lučonoše “razvojnih projekata” i emisari čija se moć generira iz tri trajnožareća slova. Ta su tri slova obično HDZ, no pokatkad SDP te jako često IDS. 



Neki od tih lokalnih knezova zakratko dopru do neželjena publiciteta. Obično se to dogodi kad guknu kroz usta kakav antisemitski ispad ili ksenofobnu pošalicu, ili kad obore rekord na alkotestu. Neki od njih postali su vorholovske zvijezde za petnaest minuta. Takav je trogirski donačelnik Vinko Brkan, čiji se nesuvisli politički solilokvij razmjenjivao s jednog “plavog zuba” na drugi, pa je bulažnjenjem i gutanjem samoglasnika tjedan ili dva zabavljao hrvatske vlasnike mobitela koji su se slatko smijali “trogirskom humanističkom krugu”. Ipak, nismo baš čuli da ga se HDZ odrekao kao šamana Hodaka. Brkan, naime, koještarije govori zdrav i prav, njemu za to ne trebaju indijanske bobice.



A samo koji kilometar zapadno od trogirskog “središta humanizma” nalazi se još jedna živopisna postaja hrvatske lokalne politike. Ta se općina zove Seget, a u prirodi riječ je o malom povijesnom mjestu oko kojeg se svila ovojnica apartmana i vikendica, te jedan od najvećih srednjodalmatinskih hotela - Medena. Slično kao Saborsko, i Seget je desetljetna hadezeovska utvrda. Za razliku od svojega trogirskog partaj-kolege Brkana, načelnik Segeta  Vinko Zulim ne prekoračuje brzinu, ne bulazni pred mikrofonima i ne hrani medije pitoresknim ispadima. No, spomenuti Vinko Zulim - koji je načelnik 16 godina - doživio je sudbinu sličnu Luki Hodaku: protiv sebe je okrenuo Crkvu. Točnije, okrenuo je protiv sebe lokalnog župnika  don Nikolu Galova koji je - kako izvješćuje Slobodna Dalmacija - izvjesio na crkvu politički programatski tekst. U njemu župnik ne spominje Zulima izrijekom, no svakom je posve jasno o čemu župnik govori kad piše da mještani ne trebaju glasati za one koji se “ne vode općim dobrom”. Galov je vječitog načelnika optužio za stagnaciju mjesta i “Staljinovu diktaturu”.



Zulim - čovjek sa 16 godina načelnikovanja - nije bio tako blesav da priča o nebeskim ustašama i projektira vigvame. On ni izdaleka nije tako rabijatno živopisan kao trogirski šerif Brkan.

Zulimov dossier



No, Zulim svejedno desetljećima puni lokalne i nadlokalne medije najraznovrsnijim aferama - od optužbi za kriminal u Medeni, preko tvrdnji da sebi pogoduje u trasi kanalizacije i namješta lokaciju marine tako da pogoduje njegovom privatnom hotelu, pa do napada na fotoreportere i verbalnih ispada. Desetljeće i pol Zulim je hodajući skandal, afere se za njega lijepe više nego na Bandića, sad ga se, eto, odrekla i “moralna vertikala” Crkva - no njegov je položaj svejedno čvrst. Važno da ne zanuđa nikog bunikom, sve drugo može proći.



Kad netko od nas novinara počne pisati o ovakvim tipovima, reakcije čitatelja i komentari na tekstove obično su predvidivo isti. U pravilu, čitatelji pod “nickom” ostavljaju gnjevne primjedbe o “adezeovskim lopinama” i “stranci opasnih namjera”. Nemam ih namjeru razuvjeravati. Svoju porciju bizarnih načelnika ima i desnica i ljevica, a s lijeve strane tezulje uostalom je i jedan Bandić. Činjenica da se ovakve “hodakovske” figure lijepe za HDZ može se tumačiti mnogim razlozima, a ja čvrsto vjerujem bar u dva: HDZ je u mnogim krajevima predugo i prečvrsto na vlasti, a njegova glasačka baza je najautoritarnija i čkomi pred delegiranim “vođom”. No - postoji nešto što je bitno: ni Hodaka, ni Brkana, ni Zulima nisu stvorili ni HDZ ni Sanader. Stvorili su ih glasači u njihovim sredinama, i to tako što ih nisu skinuli s vlasti, nego su za njih glasali - u Trogiru jednom, u Saborskom i Segetu po tri ili četiri puta. Ako su ljudi u ovim mjestima umjesto ozbiljnih, odgovornih lidera dobili šamane i lopuže, bahate kauboje i barufante koji pomiču usne kad čitaju - dobili su ih zato što su ubacili krivi papir u kutiju. To je istina demokracije: demokracija donosi slobodu, ali i slobodu da budete budale.

Nisu više krivi Zagreb i Karlovac



Stoga je priča o Zulimima, Brkanima i Hodacima danas aktualnija nego ikad. Pred nama su, naime, lokalni izbori u kojima se prvi put glasa za osobe, a lokalna izvršna moć je personificirana više nego ikad. Istina - sivi strančarski profići teže će se moći sakriti iza tri čarobna slova. Ali će zato za kerumovske populiste svih boja put prema bezuvjetnoj moći biti olakšan. Stoga za raznorazne “Hodake” ne treba više kriviti Karlovac i Zagreb i čekati da ih stranačka centrala svrgne. Mi smo ti koji ih trebamo “ubiti” - listićima.