RIMOVANJE

INOSLAV BEŠKER Je li dovoljno milosrdno obećati 1000 eura po djetetu pošto je sebično uništen sustav neposredne dječje zaštite bez kojega se odrasli sve teže usuđuju imati djecu?

TIZIANA FABI /AFP PHOTO

Pitanje je i što je uistinu milosrđe, ne samo u katoličkom, pa ni samo u vjerskom obzoru

Milosrđe ili Istina, ona s velikim “I”, dakle Istina vjere, grudobran vjerskog nauka? Papa Frane - kako mu i jest u opisu radnog mjesta - ne dopušta da to bude dilema ovog zasjedanja Biskupske sinode. On mora htjeti da bude “i-i”, a ne “ili-ili”.

Zato se svi sinodski oci i svi njihovi glasonoše trude, na sva usta, naglašavati kako ne postoji podjela, nego samo razlike u naglascima, kako smo “konzervativce” i “progresiste” izmislili mi po medijima, da bismo lakše prodali našu robu, a oni već znaju kako će, kroz otvorenu raspravu, doći do suglasja.

Kako?

Nikakvim pogađanjem, nikakvim kompromisom, Sinoda nije parlament, lijepo je eksplicirao papa Bergoglio, pozvavši ih da se otvore Duhu svetome ne bi li ih nadahnuo i prosvijetlio.

Kvaka je u tome što Papi nije u opisu radnog mjesta da čeka hoće li i kako će Duh sveti nadahnuti biskupe. Duha svetoga interpretira u posljednjoj instanci sâm Papa, koji bio da bio, na njega se odnosi i primjenjuje stara maksima “Roma locuta, causa finita” (Rim je rekao svoje, spor je završen), koju nam je zavještao sv. Augustin, a mi ne znamo je li je skovao ili ju je citirao iz još starijega, carskog izvora.

Sinodski oci imaju svu slobodu u sastavljanju završnog dokumenta koji će izglasati, članak po članak, u subotu 24 listopada, predzadnjeg dana zasjedanja.

Taj dokument je, u načelu, namijenjen samo Papinim očima - ali je Frane i lani, pri završetku izvanrednog zasjedanja o istoj temi, odlučio da Završni dokument bude objavljen, sav i odmah. Pokazao je i tom prilikom da je za punu transparentnost, za koju su se izjasnili, uostalom, i kardinali neposredno prije ulaska u konklav u kojemu su ga izabrali za papu.

Ipak, ni objavljen, Završni dokument nije sam po sebi obavezujući ni za biskupske konferencije, ni za biskupe, ni za vjernike. Njegova eventualna snaga je samo u njegovoj uvjerljivosti, ne u autoritetu.

Autoritet ima Papa. I ima svu slobodu u odabiru časa i sadržaja Postsinodske pobudnice kojom će, koristeći iz Završnog dokumenta ono što smatra potrebnim, sâm rezimirati tok i rezultate zasjedanja Biskupske sinode. On će, dakle, a ne samo glasanje, odvagnuti što je rezultat nadahnuća i prosvjetljenja Duha svetoga, a što eventualnih “rasudbi i predrasuda” pojedinih sinodskih otaca, na što je upozorio u početku.

Iskustvo nas uči u svih ovih pedeset godina od završetka Drugoga vatikanskog koncila i objavljivanja njegovih prijelomnih dokumenata, preko svih enciklika, ekshortacija, apostolskih pisama i inih dokumenata, da nije presudno što piše, nego za što postoje volja, spremnost i snaga da se provede.

U svakodnevnom govoru znamo reći “nije Sveto pismo” ako želimo naznačiti da se nečega ne moramo držati doslovno - ali, zaboga, ta tko se uopće drži i Svetog pisma od korica do korica?

Po medijima smo dočekali istupe pape Frane o milosrđu, socijalnim stremljenjima, novcu, odnosno okolišu, kao revoluciju - a onda je samo malo pomnija potraga pokazala da on zaista nije rekao ništa što već nisu rekli njegovi pusti prethodnici, od Pija XI do sv. Ivana Pavla II.

Pa zašto nam se to onda učinilo tako novim, svježim, čak prevratničkim? Ama zbog jednostavnog razloga: što je većina tih stavova - poput osuda sebičnosti financijskog kapitala koje je Pio XI iznosio prije 80 i kusur godina - ostala mrtvo slovo na požutjelu papiru.

Dogma (vjerska Istina koju je Bog objavio - kako vjeruju i smatraju vjernici) ne mijenja se evo već 1985 godina, otkako je u Jeruzalemu raspet Isus iz Nazareta. Doktrina (vjerski nauk) u bitnome nije modificirana od Tridentskog koncila. Ali ni koncept milosrđa, barem u Isusovu nauku, nije izmijenjen tih istih 1985 godina - pa je svejedno bilo razdoblja kada se smatralo milosrdnim heretika spaliti i tako spasiti njegovu dušu za život vječni, a sad se ista ta Crkva užasava nad smrtnom kaznom i za najgoreg zločinca. Teza da valja osuditi grijeh a ne grešnika na snazi je dva milenija, a nije prošla godina da neki grešnik nije razapet na stup srama.

Pitanje je i što je uistinu milosrđe, ne samo u katoličkom, pa ni samo u vjerskom obzoru. Je li dovoljna jedna milosrdna gesta da se iskupi nemilosrdan život? Je li dovoljno milosrdno obećati 1000 eura po djetetu pošto je sebično uništen sustav neposredne dječje zaštite bez kojega se odrasli sve teže usuđuju imati djecu? Je li dovoljno uplatiti mjesečno 30 eura fondu Save the Children i tako se iskupiti za sve što smo na Sjeveru oduzeli onima s Juga do te mjere da hrle amo kao lemuri, makar se podavili u Mediteranu? Je li dopustivo laćati se milosrđa da bismo izbjegli solidarnost?

Fraze se ponavljaju, nije ih problem izreći, pitanje je koliko se izriču da budu putovođe, a koliko da budu opravdanje da je i to rečeno, eto, molim, jeste li zadovoljni?

Doseg ove Sinode, kao i svakog proroštva, razabrat ćemo tek po plodovima. Suvremenici jedva da razabiru namjeru.

Izdvajamo