Otkako je minuloga ljeta postalo i javno poznato kako se, na prijedlog samoga pape Franje, umjesto očekivanog skorog dovršetka procesa proglašenja svetim kardinala Alojzija Stepinca, kani osnovati mješovita katoličko-pravoslavna stručna komisija koja će se “pozabaviti” slučajem toga hrvatskog blaženika - potres koji je u domaćoj katoličkoj javnosti izazvala ta vijest nikako da se smiri.
Premda razmjeri nezadovoljstva tom Papinom odlukom široj javnosti nisu do kraja vidljivi, ako je suditi po onim rijetkom komentarima “poznavatelja crkvenih prilika” koje smo proteklih mjeseci čuli i vidjeli, valovi koje je “potres” s “Apeninskog poluotoka” pokrenuo zaprijetili su pravim tsunamijem Katoličkoj Crkvi s ove strane Jadrana.
Pa, zar je Papa stao na stranu Srba nauštrb “vjernih Hrvata”, kad je prigovorima srpsko-pravoslavnog patrijarha Irineja dao toliku težinu? Hoće li baš Stepinac, koji je robijom i glavom platio svoju vjernost upravo Papi i Svetoj Stolici, postati “moneta za potkusurivanje” stoljetnih vatikanskih nastojanja da se nekako otvori dijalog s pravoslavnim Istokom?
Izručuje li to papa Franjo blaženoga kardinala ponovno njegovim “iskonskim tužiteljima”, kako to neki ogorčeno zaključuju?
Premda su navedena pitanja možda malo i previše naoštrena, kako to često biva kad novinarsko-analitička pera nastoje privući pozornost svojih čitatelja, ovaj put, kako se čini, nisu i sasvim neutemeljena.
Jer ako se i najviši predstavnici Crkve u Hrvatskoj imaju potrebu javno osvrtati na jednu Papinu odluku zbog brojnih pitanja koja su im “s raznih strana” pristigla, kao što je to na riječkom Trsatu učinio kardinal Josip Bozanić; ako i Apostolski nuncij u Hrvatskoj mora poručivati kako Papa svojom odlukom “ne čini ništa protiv Hrvata”, kako je to nedavno u jednom radijskom intervjuu učinio nadbiskup Alessandro D’Errico - onda je sasvim jasno da se gasi požar, koji negdje u podrumu već uvelike tinja.
No, kao i kod pravog, tako i kod ovog, iz Beograda “potpaljenog” a u Zagrebu “raspirenog” nacionalno-vjerničkog dima postoji velika opasnost da se stvarnost, zbog suza u očima, vidi zapravo mutno i iskrivljeno.
Jer, kao što to poneki crkveni pastiri - zasad, čini se, dosta bezuspješno - pokušavaju pojasniti, na ovom se iznenadnom ispitu neće naći Stepinac kao takav.
Njegova je povijesna uloga itekako podrobno proučena i tisućama izvornih dokumenata potkrijepljena, makar neupućenima i ne bila dovoljno poznata.
Neće se, sasvim je izvjesno, preispitivati ni sam dosadašnji crkveni proces, koji je već rezultirao njegovim proglašenjem blaženim, a postupak proglašenja (i) svetim doveo skoro do samoga kraja.
Na kušnju se, naime, a to rijetko tko uočava, stavlja nešto sasvim drugo: spremnost i otvorenost najviših predstavnika Katoličke i Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i Srbiji da i o tako osjetljivim i, barem onoj srpskoj strani, prijepornim pitanjima napokon povede miran i bratski razgovor, umjesto neproglašenoga višedesetljetnog “hladnoga rata”.
No, da bi taj razgovor imao ikakve šanse za uspjeh, “slučaj Stepinac” - barem kad su dvije sestrinske Crkve u pitanju - mora se što prije s područja politike vratiti tamo gdje su Crkve najpozvanije djelovati - u okrilje vjere, (povijesne) istine, i (od istog Utemeljitelja naložene) ljubavi.
Jer, povedu li se vjernici u Hrvatskoj, a nedajbože i neki svećenici i biskupi, primjerom predizborno reaktiviranog Ante Đapića pa krenu “zahtijevati” od Svete Stolice da povuče svoju odluku o uspostavi mješovitog povjerenstva i počnu braniti kardinala (Stepinca) i Katoličku Crkvu (u Hrvatskoj) od pape (Franje), pokazat će da Stepinca potpuno krivo razumiju, a istinsku vjeru i crkvenost još i manje.
Jer Stepinac, kolikogod je za Crkvu u hrvatskome narodu postao svojevrsnim simbolom, nipošto ne smije biti pretvoren u zastavu kojom bi se nekomu mahalo pred nosom, a još manje u toljagu kojom se susjede želi “lupati” po glavi.
Stoga, umjesto javnog opravdavanja što se u dijalog sa Srpskom pravoslavnom Crkvom uopće ulazi – kao da bi već i dijalog sam po sebi bio poražavajući i ponižavajući - Crkva u Hrvatskoj nakon ove Papine odluke zapravo je dobila izvrsnu priliku koju bi bilo šteta propustiti.
Ponajprije, za stvarnu obnovu toliko potrebnoga susreta i dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, koji može biti itekako koristan i dvama narodima, pa makar i ne urodio brzim i vidljivim rezultatima.
Ali i za još bolje razumijevanje i dosljednije nasljedovanje primjera samog blaženog Stepinca koji, premda osuđen od ateističke komunističke ljevice, nije bio ništa manje udaran i preziran ni od krajnje i, u konačnici, poganske političke desnice.
One desnice koja u postizanju “svetih” nacionalnih političkih ciljeva nije prezala ni od posezanja za “đavolskim” sredstvima protiv onih koji su joj se našli na putu. I kojoj je potpuna usmjerenost na “ovozemaljsku” domovinu nerijetko potpuno zastirala pogled prema onoj “nebeskoj”. Ma koliko se pritom paradno udarala u svoja “domoljubna” i “vjernička” prsa.
Čini se kako su upravo to želje pape Franje, barem ako je suditi po riječima “njegova” veleposlanika u Zagrebu koji je, u već spomenutome radijskome intervjuu, “osobito važnim” istaknuo potrebu “promjene mentaliteta” i izgradnje Crkve koja “privilegira kulturu dijaloga i susreta” i koja “se otvara”, pa čak i u područjima koja je donedavno smatrala isključivo svojim.
Riječju, Crkve koja se ničega i nikoga ne boji. Ni deklariranih “neprijatelja”, ali bome ni samoproglašenih vjernih “prijatelja”.
( Anto Mikić (1973.), teolog i novinar, glavni urednik Hrvatskoga katoličkog radija, povremeno će za Nedjeljni Jutarnji komentirati političke, društvene i crkvene događaje)