Možda se čitatelji s tim i ne slože otprve no, vjerujte mi na riječ, nije u zadnje vrijeme lako biti komentator naših domaćih političkih prilika. Kako, recimo, uopće komentirati postizborna zbivanja u nas, kad ono čemu svjedočimo danas, sutra možda više uopće neće biti tako. Pa ovo što ja, evo, pišem u noći s petka na subotu, već do subotnjeg večernjeg Dnevnika možda više uopće neće “držati vodu”! A već u nedjelju, kad bi ovo budete čitali uz jutarnju kavu, umjesto neizvjesnih pregovora, nekonstituiranog Sabora i nepoznatog mandatara, taj mandatar, recimo, postanem baš ja?! I, ne, ne radi se tu samo o nepredvidivosti razvoja događaja - jer i nepredvidivost je sastavni dio svakog, pa i javnog života - nego se radi o nečem puno gorem od nje.
No prije nego što razvijemo središnju temu, dopustite jednu manju digresiju. Zadnja lektira koju je moj 10-godišnji sin pročitao i napisao bila je “Alisa u Zemlji čudesa”. Čitali ste, možda, ili barem pogledali neki film ili crtić na temu toga klasika dječje književnosti. Jedno od pitanja na koja je u lektiri morao odgovoriti glasilo je ovako: Kako ti se svidjela knjiga? I zašto? “Knjiga mi se nije svidjela, jer događaji u njoj nemaju nikakvog smisla!” glasio je njegov iskren dječji odgovor.
Pa to je to! sinulo je i meni dok sam gledao njegovu bilježnicu lektire. Upravo je to najsažetiji opis cijele ove postizborne predstave, kojoj već tjednima svjedočimo! Nije toliko problem u samoj neizvjesnosti hoće li buduća Vlada izgledati ovako ili onako, i hoće li provoditi ove ili one mjere i programe, nego je problem u tome što ta neizvjesnost proizlazi iz nedostatka ikakvoga smisla i elementarne političke logike.
Kako, primjerice, tražiti logiku u činjenici da Zoran Milanović, kao nositelj najistaknutije dužnosti u zemlji - one predsjednika (tehničke) Vlade - i ponosni “vlasnik” navodno najvećeg broja potpisa za vlastitu mandatarsku kandidaturu, jedan dan za predsjednika Hrvatskoga sabora predlaže Roberta Podolnjaka, a onda ga samo par dana poslije opisuje kao čovjeka koji je “promijenio 5 stranaka i dva prezimena”?! Ili kad danas tvrdi da “jedino on i Karamarko” imaju izborni legitimitet za dužnost mandatara, dok je sve drugo “ne samo prevara nego nije dobro za Hrvatsku”, a onda već sutra - kojeg li obrata - za mandatara predlaže Božu Petrova?! Tražiti u tome neki smisao i logiku jednako je uzaludno kao i bojanje bijelih ruža u crvene u onoj imaginarnoj Zemlji čudesa od strane Sedmice, Petice i Dvojke!
Ništa smislenije ni logičnije nije ni pristajanje lidera oporbe Tomislava Karamarka da, nakon svega što je zadnjih mjeseci i godina izgovorio o (ne)sposobnosti, karakteru i domoljublju Zorana Milanovića i njegova SDP-a, danas dok ovo pišem s tim istim Milanovićem “usuglašava programe” i premijerske kandidate. Kako da se, nakon toga, svi mi skupa ne osjećamo poput Alise kojoj je za stolom s Kunićem i Šeširdžijom bilo ponuđeno vino, premda je na stolu bio samo čaj?!
I kako, napokon, pronaći logiku u poziciji Mosta koji je glasove birača dobio na protivljenju i HDZ-u i SDP-u, a sad bi u Vladu i s jednima i s drugima? Kad netko od dva zla bira ono manje (ili izbjegava ono veće), onda to i ima nekog smisla i opravdanja, no kad ih uporno i svojevoljno istodobno bira oba, onda to ne možemo nazvati drugačije nego suludim. I, poput Alise, naglas priznati kako to jednostavno nema nikakvoga smisla, kao što ni njoj nije bilo smisleno suđenje na kojem se presuda izriče prije nego je postupak uopće započeo.
Istina, mnogi se ovih dana zlurado vesele gledajući poniženje HDZ-a i SDP-a koji, u želji da dođu/ostanu na vlast(i), obilaze oko sjedišta Mosta u Smičiklasovoj ulici u Zagrebu “k’o maca oko vruće kaše”. S obzirom na sve što su nam u vođenju ove zemlje te stranke u proteklih 20 i kusur godina znale priuštiti, ta se zluradost možda i može razumjeti. No čak ni u tom “veselju”, ako ćemo pravo, zapravo i nema bogzna kakve logike. Jer, ono čemu već tjednima svjedočimo, s rezultatima izbora i izraženom voljom najvećeg broja birača nema ama baš nikakve veze.
Jer, ako birači Domoljubne koalicije možda i nisu glasovali za Karamarkovu “rječitost” i HDZ-ovu “demokratičnost”, barem su glasovali protiv Milanovićeve “(ne)sposobnosti” i SDP-ovog “(ne)domoljublja”. Kao što ni oni koji su zaokružili listu koalicije Hrvatska raste, ako i nisu birali SDP-ovu “sposobnost” i Milanovićevu “radišnost”, a ono su se barem grozili Karamarka i njegove stranačke družine. Svima njima HDZ i SDP nisu isto, niti su im ikad bili isto! Tih milijun i pol ljudi svojim glasovima nije (barem ne svjesno) legitimiralo nikakav HDZ-SDP-ovski mišung. Kao što ga, želimo li prosuđivati vođeni najobičnijim zdravim razumom, zasigurno nije htjela ni većina od tih tristotinjak tisuća protestnih glasača Mosta.
Svima je njima stoga zasigurno već “puna kapa” (ili bi im barem trebala biti) ovih pregovora o reformama o kojima se, navodno, “svi u svemu slažu” i jedva ih čekaju provesti, a nitko pravo ne zna ni u čemu će se one sastojati a još manje tko će ih i kako provoditi. Vrijeme je, stoga, da se politički život ove zemlje vrati u područje legitimnosti, smisla, logike i, kakve-takve, predvidivosti. Vrijeme je da se Alisa, napokon, probudi iz sna.
A ako to znači nove izbore? A ništa, idemo na izbore.