Suočeni s prijetnjom rasplamsavanja Trećega svjetskog rata koji nam, po tvrdnjama ozbiljnih autoriteta, već ozbiljno kuca na vrata, možda bi bilo najlakše i najugodnije naprosto zatvoriti oči. Poput onog domaćeg vojnog analitičara koji nam ovih dana sa stranica jednoga internetskog portala poručuje kako se teroristički napadi u Parizu zapravo uopće i nisu dogodili, nego je riječ tek o pomno izrežiranoj predstavi, možda bi bilo najjednostavnije, barem na trenutak, povjerovati da ni užasi na Bliskome istoku i sjeveru Afrike, sukob na istoku Europe i teroristički napadi i prijetnje na njenom Zapadu zapravo nisu ništa drugo nego vješto iskonstruirana virtualna stvarnost. No, od takvoga pristupa, složite ćete se, ne bi bilo baš puno koristi.
Istina, razina svojevrsnog svjetskog ludila kojemu svakodnevno svjedočimo toliko je velika da je ponekad uistinu teško povjerovati da nam se ono uistinu i događa. Ali se događa, i nojevsko zabijanje glave u pijesak tu nimalo ne pomaže. A, opet, dostupne informacije i teorije o tome zašto se sve to događa, tko od svega toga profitira i kamo nas sve to skupa vodi toliko su brojne i međusobno kontradiktorne da se običnom čovjeku u tome nepreglednom moru uistinu teško snaći.
Nećemo, stoga – barem ne danas i ne u ovome tekstu – niti pokušavati obuhvatiti baš sve dimenzije aktualnog “svjetskog rata”. Ostavit ćemo, barem zasad, po strani i “rat za naftu” i svjetsku geopolitiku, kako bismo barem pokušali razmrsiti tek jedno jedino, ali danas tako važno i aktualno pitanje: mogu li, i kako, kršćani, ateisti i muslimani živjeti zajedno u ujedinjenoj Europi? I, jesu li njihovi različiti svjetonazori toliko nepomirljivi da predstavljaju prijetnju mirnome suživotu na “starome kontinentu”?
Kad je prije nepunih 10 godina, sredinom rujna 2006., (danas umirovljeni) papa Benedikt XVI. na Sveučilištu u Regensburgu progovorio o odnosu vjere i (raz)uma, religije i nasilja, naišao je na svekoliku osudu, i to ne samo od strane muslimanskih zajednica u Europi nego i od brojnih lijevih intelektualnih krugova. Njegovo citiranje bizantskoga cara Manuela II. Paleologa, u kojem on spominje Muhameda i osuđuje shvaćanje prema kojemu je vjeru dopušteno “širiti mačem”, doživljeno je, u najmanju ruku, kao “politički nekorektno”.
No, vratimo li se danas, hladne glave, na to njegovo izlaganje, teško se oteti dojmu kako je ono bilo ne samo potrebno, pravodobno i dobrodošlo nego uvelike i “proročko”. I prava je šteta što je bilo tako usko i pogrešno shvaćeno. Jer, ne samo da je u njemu osuđeno nasilno nametanje svojega (vjerskog) uvjerenja drugima kao nedopušteno, kontraproduktivno i protivno duhu na kojem je izgrađena zapadna civilizacija, što je činjenica koju je teško osporiti, nego je - a to je u to vrijeme rijetko tko uočio – papa Benedikt u istome izlaganju upozorio kako ono (europsko) shvaćanje (raz)uma koje ignorira transcendenciju, te religiju “gura u područje supkulture”, postaje nesposobno za dijalog različitih kultura.
Danas pak, i više nego te 2006. godine, kad je “sporno” regensburško izlaganje bilo izrečeno, svjedočimo koliko je, nažalost, bilo pogođeno. Jer, ne samo da svjedočimo bezumnom pokušaju sljedbenika Daiša da svoju viziju islama mačem prošire s obje strane Mediteranskoga mora, što će doskora zasigurno propasti, nego smo u međuvremenu svjedočili i već propalome pokušaju “Zapada” da svoj model društvenoga uređenja putem “arapskoga proljeća” silom uspostavi od Maroka, preko Libije i Egipta, sve do Iraka i Sirije. Istodobno, u srcu Europe, u predgrađima metropola od Bruxellesa i Pariza, “u području supkulture” – ne samo religijske, nego i one socijalne – daleko ispod “društvenoga radara” stasaju i bivaju indoktriniranima generacije mladih spremnih na sve, pa i na sulude i bezumne terorističke čine.
Za terorizam, dakako, nema i ne može biti nikakva opravdanja. No, očekivati da će uzroke terorizma riješiti isključivo vojska, policija i druge sigurnosne snage, i više je nego naivno. To više što, kako se čini, oni nisu samo politički nego i svjetonazorski motivirani. A kad teroristi, uz to, oko sebe siju smrt s Božjim imenom na usnama, onda je to i više nego očit znak da će se u rješavanje problema još više morati uključiti i vjerski predstavnici. Pa ako je i istina da “terorizam nema veze s islamom”, ili baš upravo zbog toga, onim mladim ljudima koji čeznu za islamom trebat će omogućiti takvu vjersku pouku koja će ih formirati u istinske i miroljubive, a ne radikalne muslimane, hranjene “uvezenom” mržnjom prema Zapadu i njegovim vrijednostima.
U tome procesu ni laičke države Zapadne Europe, zajedno sa svojim intelektualnim elitama, neće više moći u potpunosti stajati po strani, uz opravdanje kako je vjera “privatna stvar”, koja nema i svoju društvenu dimenziju. Jer ju, očito, ima. I jer je upravo takav “ne bi se štel mešat” stav nekih europskih država barem dijelom suodgovoran za stvaranje spomenutih “supkulturnih” parareligijskih svjetova koji, u nemogućnosti društvene afirmacije i interakcije s drugima i drugačijima, ostaju nevidljivi i onda kad, uglavnom pod uvezenim utjecajima, postaju neprijateljskima.
A Europa nudi i drugačije, uspješne primjere integracije muslimana i njihova plodnog suživota s kršćanima, ateistima i drugima. Primjerice, baš ovdje kod nas, u Hrvatskoj. U kojoj će dogodine biti obilježeno punih 100 godina kako je država službeno priznala Islamsku vjersku zajednicu. I u kojoj ta vjerska zajednica, baš kao i druge, može računati i na pomoć države kako bi, na opće zadovoljstvo i u korist svih, mogla vršiti svoje pozitivno poslanje. A da to ipak ne dovede u pitanje ni sekularni ni europski karakter Republike Hrvatske.