Jedino čega sam se bojao pri izlasku iz zatvora je samoća za koju sam znao da me čeka. Autobusom sam došao iz Lepoglave u Zagreb. Izašao sam na kolodvoru i stao kao ukopan. Dolazak u civilizaciju bio je velik udarac. Što sad? Što napraviti? Počeo sam drhtati - prepričao je
Branimir Kušen svoje prve trenutke na slobodi nakon 12 godina provedenih u zatvoru u Lepoglavi.
U Lepoglavi je robijao zbog dvostrukog ubojstva. Godine 1987. i 1989. zajedno sa suprugom ubio je njihovo dvoje novorođene djece. Živjeli su u siromaštvu, oboje su bili skloni alkoholu, a dvoje djece već su im oduzeli socijalni radnici. Problem neželjenog daljnjeg proširivanja obitelji riješili su zločinom.
Jedno dijete zakopali su u vrtu, a drugo su sakrili u podrumu. Ubojstva su otkrivena tek nakon osam godina. No, kada je zločin otkriven, Kušen ga više nije tajio, nego je sve priznao.
- I danas mi je teško, i danas se kajem. Imao bih drugačji život da se to nije dogodilo. Ali nikada nikoga nisam krivio. Ni na koga nisam ljut. Krivi smo samo ja i moja supruga - govori Kušen, kojega smo pronašli u prenoćištu za beskućnike u zagrebačkoj Heinzelovoj ulici.
Kušen je iz Lepoglave izašao 19. veljače ove godine. Otkada je na slobodi, živi u domu za beskućnike, jedina su mu primanja 400 kuna socijalne pomoći, prehranjuje se u pučkoj kuhinji, a odjeću pribavlja od milodara pripadnika Adventističke crkve. Ima 61 godinu i svjestan je da će teško pronaći posao. Kaže da su ga na nekoliko mjesta već odbili, ali ne zbog zločina i zatvorske prošlosti, nego zato što je star.
Jednako godina koliko ih sada ima Kušen imat će i 22-godišnji Ivan Dvorski kad izađe iz zatvora. Dvorski je prije nekoliko dana na Županijskom sudu u Rijeci osuđen na zatvorsku kaznu od 40 godina zbog brutalnog ubojstva Đanija Vukoše, njegove djevojke Mirjam Švaljek i Đanijeva oca Benita Vukoše.
Dvorski je u njihov stan upao s još dvojicom prijatelja radi pljačke, no pljačkaški je pohod pretvorio u brutalna ubojstva koja je nastojao prikriti podmetanjem požara.
Dvorski spada u skupinu od desetak osuđenika na zatvorske kazne od 40 godina koje su velika novina u hrvatskom penalnom sustavu. Do kraja devedesetih maksimalna zatvorska kazna bila je 20 godina, a prve kazne od 40 godina počele su se izricati prije šest-sedam godina.
Za sada je samo deset osoba osuđeno na tako dugotrajan zatvor, no realno je očekivati da će se već kroz nekoliko godina taj broj udvostručiti. Društvo će sigurno biti zadovoljno što sudovi na tako dugo vrijeme iz zajednice uklanjaju najgore zločince koje svi doživljavaju kao potencijalnu opasnost, no nitko ne može reći kako će se povećanje broja zatvorenika koji odslužuju ovako duge zatvorske kazne odraziti na zatvorski sustav te kako će se osmisliti i provesti njihova resocijalizacija.
Osnovna svrha kazne je, naglašava Jandre Šarić, načelnik Službe za programiranje i praćenje izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, pripremanje zatvorenika za život nakon zatvora. Svrha kazne, kaže, ne smije biti samo odmazda, nego resocijalizacija zatvorenika. Zbog toga u zatvorima postoji cijeli niz različitih programa koji se prilagođavaju individualnim potrebama zatvorenika.
U razgovorima s psiholozima pokušava se pronaći najbolji program, najbolje aktivnosti kojima će se zatvorenik baviti tijekom godina kada je lišen slobode. No, da bi se bilo koji program provodio uvjet je da zatvorenik na njega pristane.
Šarić napominje da je dolazak u zatvor svima velik šok i da su prvi trenuci boravka u zatvoru i najkritičniji. Prema statističkim pokazateljima, u SAD-u se čak 30 posto samoubojstava dogodi u prva tri sata nakon gubitka slobode.
Kušen nam je ispričao da se jako bojao odlaska u Lepoglavu. - Govorilo se da je to najgori i najstroži zatvor. Sjećam se kako mi je bilo teško kada sam došao tamo i vidio oko sebe zidove i žice.
Ne mogu ni opisati udarac koji sam osjetio kada sam iz kombija izašao u zatvorski krug - priča Kušen i napominje da mu je puno značilo što je odmah razgovarao sa psihologom te što je vrlo brzo počeo raditi. U Lepoglavi je izučio vrtlarski zanat, zahvaljujući čemu se sada nada poslu u toj struci, intenzivno se bavio slikarstvom, bio je član kluba liječenih alkoholičara, puno je čitao i postao praktični vjernik.
Sve je to, kaže Kušen, bio način da skrene misli s djela koje je počinio te da mirno odsluži svoju kaznu. - Bio sam svjestan toga što sam učinio i pomirio se s tim da u Lepoglavi moram provesti 12 godina. Samo je o meni ovisilo kako će mi to vrijeme proći - kaže Kušen.
Šarić, međutim, upozorava da nisu svi zatvorenici poput Kušena. - Većina zatvorenika djela zbog kojih su osuđeni nastoji prikazati tako da umanje svoju odgovornost i svoju ulogu. Izbjegavaju se suočiti s činjenicom da su počinili kazneno djelo te uvjeravaju sebe i druge kako je stvarnost drukčija - iznosi Šarić svoje iskustvo rada sa zatvorenicima, napominjući da upravo nesposobnost suočavanja s činjenicama zatvorenicima dodatno otežava gubitak slobode.
Iskustva nekih drugih zaposlenika u penalnim institucijama govore kako kod osuđenika na dugotrajne kazne ozbiljne krize nastupaju nakon što su zatvoreni sedam, osam do devet godina. Tada, naime, nastupa razdoblje u kojem shvaćaju da su im nade u ponavljanje postupka, pomilovanja i izvanredna ublažavanja kazne bila uzaludna te da ih čeka budućnost iza rešetaka. U toj fazi počinju i brojiti godine do prvih mogućih otpusta, koji nastupaju tek u zadnjoj trećini odslužene kazne. Za one koji su osuđeni na 40 godina zatvora, to znači da pravo na prvi slobodni vikend imaju nakon 26 godina!
Ivan Dvorski imat će 48 godina kada prvi put izađe iz zatvora na vikend i pitanje je hoće li ga se tada uopće sjećati djevojka prema kojoj je jedinoj pokazao emocije i nakon izricanja presude poručio joj da je voli. Može li se uopće resocijalizirati nekoga poput Dvorskog koji je počinio tako težak zločin i tko na početku mladosti praktički na cijeli život ide u zatvoru?
Šarić odgovara da se za svakog u zatvoru osmisli program i da se zatvorski sustav mora svakome prilagoditi. Napominjući da Hrvatska ipak nema puno osuđenika na ovako duge zatvorske kazne, posegnuo je za iskustvom drugih zemalja i naveo da se u nekim zemljama zatvorenici na dugotrajne zatvorske kazne odvajaju od ostalih kako bi se lakše organizirao i očuvao red u zatvorima.
Ljudi koji su po 20, 30 ili 40 godina u zatvoru naprosto ne mogu podnijeti da stalno gledaju nova lica koja dolaze i nakon nekoliko godina izlaze na slobodu, dok oni ostaju izlolirani od vanjskog svijeta i to stvara velike probleme u zatvorima. Kod nas takvog odvajanja još nema, a sudeći po negativnom stavu Europske komisije prema ovakvim razdvajanjima zatvorenika, vjerojatno toga neće ni biti.
Ipak, ostaje ozbiljno pitanje što će biti s osuđenicima na desetljeća zatvora kada jednog dana izađu van. Kušenov primjer govori da se tu skrivaju mnoge zamke.
Došao sam u svoj rodni grad i shvatio da sam u njemu potpuno sam i bez ičega - govori Kušen i navodi da sve nade polaže u pronalazak nekog posla koji bi mu omogućio da si unajmi neku sobu, da se napokon makne iz prenoćišta za beskućnike.
- Kad bih si našao pristojan smještaj, te kad bih imao barem nekakava primanja, mogao bih nekako organizirati život, možda izaći negdje, potražiti društvo... Ovako je jako teško - govori Kušen.
S istim ovakvim problemima suočit će se i Dvorski kada izađe iz zatvora, zatim Marsel Budimir koji je dobio 40 godina zbog ubojstva policajca i pljačke banke, pa Mato Oraškić koji je ubio sutkinju, suprugu i njenu odvjetnicu, Vlastimir Kihalić koji je u osvetničkom pohodu ubio suprugu i njene dvije prijateljice i drugi osuđenici na dugotrajni zatvor.
No, pitanje je hoće li oni, poput Kušena, osjećati kajanje zbog zla koje su učinili i smatrati da su si sami krivi za sudbinu koja ih je snašla ili će očajni i sami opet učiniti nešto što će ih vratiti tamo gdje su proveli najveći dio života.
Ivanka Toma
U Lepoglavi je robijao zbog dvostrukog ubojstva. Godine 1987. i 1989. zajedno sa suprugom ubio je njihovo dvoje novorođene djece. Živjeli su u siromaštvu, oboje su bili skloni alkoholu, a dvoje djece već su im oduzeli socijalni radnici. Problem neželjenog daljnjeg proširivanja obitelji riješili su zločinom.
Jedno dijete zakopali su u vrtu, a drugo su sakrili u podrumu. Ubojstva su otkrivena tek nakon osam godina. No, kada je zločin otkriven, Kušen ga više nije tajio, nego je sve priznao.
Odlazak iz Lepoglave
- Tek u trenutku kada mi je bila izrečena presuda, shvatio sam što se zapravo dogodilo. Do tada mi je sve bilo smušeno, kao u filmu. Bilo mi je strašno neugodno kada je sudac izricao presudu, a nelagodu je pojačavala činjenica da su u sudnici bili novinari - prisjeća se Kušen i navodi kako je neku vrstu smirenja osjetio tek kada je izgovorio da sve priznaje i da se kaje za svoje djelo.- I danas mi je teško, i danas se kajem. Imao bih drugačji život da se to nije dogodilo. Ali nikada nikoga nisam krivio. Ni na koga nisam ljut. Krivi smo samo ja i moja supruga - govori Kušen, kojega smo pronašli u prenoćištu za beskućnike u zagrebačkoj Heinzelovoj ulici.
Kušen je iz Lepoglave izašao 19. veljače ove godine. Otkada je na slobodi, živi u domu za beskućnike, jedina su mu primanja 400 kuna socijalne pomoći, prehranjuje se u pučkoj kuhinji, a odjeću pribavlja od milodara pripadnika Adventističke crkve. Ima 61 godinu i svjestan je da će teško pronaći posao. Kaže da su ga na nekoliko mjesta već odbili, ali ne zbog zločina i zatvorske prošlosti, nego zato što je star.
|
|
| Ivan Dvorski, trostrusko ubojstvo (40 godina) | Vlastimir Kihalić, trostruko ubojstvo (40 godina) |
Jednako godina koliko ih sada ima Kušen imat će i 22-godišnji Ivan Dvorski kad izađe iz zatvora. Dvorski je prije nekoliko dana na Županijskom sudu u Rijeci osuđen na zatvorsku kaznu od 40 godina zbog brutalnog ubojstva Đanija Vukoše, njegove djevojke Mirjam Švaljek i Đanijeva oca Benita Vukoše.
Dvorski je u njihov stan upao s još dvojicom prijatelja radi pljačke, no pljačkaški je pohod pretvorio u brutalna ubojstva koja je nastojao prikriti podmetanjem požara.
Odmazda i resocijalizacija
Tijekom suđenja Dvorski nije pokazao nimalo kajanja niti sažaljenja prema žrtvama, nego jedino prezir prema javnosti koja osuđuje njegov zločin. Upravo taj njegov stav dodatno potkrepljuje osjećaj da je zaslužio dobivenu kaznu dugotrajnog zatvora od 40 godina.Dvorski spada u skupinu od desetak osuđenika na zatvorske kazne od 40 godina koje su velika novina u hrvatskom penalnom sustavu. Do kraja devedesetih maksimalna zatvorska kazna bila je 20 godina, a prve kazne od 40 godina počele su se izricati prije šest-sedam godina.
|
|
Jandre Šarić, načelnik Službe za programiranje i praćenje izvršavanja kazne zatvora.
|
Osnovna svrha kazne je, naglašava Jandre Šarić, načelnik Službe za programiranje i praćenje izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, pripremanje zatvorenika za život nakon zatvora. Svrha kazne, kaže, ne smije biti samo odmazda, nego resocijalizacija zatvorenika. Zbog toga u zatvorima postoji cijeli niz različitih programa koji se prilagođavaju individualnim potrebama zatvorenika.
Skretanje misli s djela
- Kada netko dođe u zatvor, odmah ga se upućuje na odjel za dijagnostiku i programiranje. Zatvorenici u tom odjelu u prosjeku provedu od tri tjedna do mjesec dana, a poneki i dulje - kaže Šarić i objašnjava da se za to vrijeme provodi pregled fizičkog i psihičkog zdravlja zatvorenika.U razgovorima s psiholozima pokušava se pronaći najbolji program, najbolje aktivnosti kojima će se zatvorenik baviti tijekom godina kada je lišen slobode. No, da bi se bilo koji program provodio uvjet je da zatvorenik na njega pristane.
Šarić napominje da je dolazak u zatvor svima velik šok i da su prvi trenuci boravka u zatvoru i najkritičniji. Prema statističkim pokazateljima, u SAD-u se čak 30 posto samoubojstava dogodi u prva tri sata nakon gubitka slobode.
Kušen nam je ispričao da se jako bojao odlaska u Lepoglavu. - Govorilo se da je to najgori i najstroži zatvor. Sjećam se kako mi je bilo teško kada sam došao tamo i vidio oko sebe zidove i žice.
| I danas mi je teško, i danas se kajem. Imao bih drukčiji život da se to nije dogodilo. No ni na koga nisam ljut, krivi smo samo ja i moja supruga, kaže Kušen
|
Sve je to, kaže Kušen, bio način da skrene misli s djela koje je počinio te da mirno odsluži svoju kaznu. - Bio sam svjestan toga što sam učinio i pomirio se s tim da u Lepoglavi moram provesti 12 godina. Samo je o meni ovisilo kako će mi to vrijeme proći - kaže Kušen.
Šarić, međutim, upozorava da nisu svi zatvorenici poput Kušena. - Većina zatvorenika djela zbog kojih su osuđeni nastoji prikazati tako da umanje svoju odgovornost i svoju ulogu. Izbjegavaju se suočiti s činjenicom da su počinili kazneno djelo te uvjeravaju sebe i druge kako je stvarnost drukčija - iznosi Šarić svoje iskustvo rada sa zatvorenicima, napominjući da upravo nesposobnost suočavanja s činjenicama zatvorenicima dodatno otežava gubitak slobode.
Prilagodba sustava
Kako će netko podnijeti boravak u zatvoru ovisi i o drugim elementima, a važnu ulogu pri tome imaju godine i životno iskustvo te je li netko prvi put u zatvoru. Prema Šarićevu iskustvu, zatvor teže podnose mlađe osobe, dok se ljudi s više životnog iskustva lakše prilagode boravku iza rešetaka i s njima se lakše provede program resocijalizacije.Iskustva nekih drugih zaposlenika u penalnim institucijama govore kako kod osuđenika na dugotrajne kazne ozbiljne krize nastupaju nakon što su zatvoreni sedam, osam do devet godina. Tada, naime, nastupa razdoblje u kojem shvaćaju da su im nade u ponavljanje postupka, pomilovanja i izvanredna ublažavanja kazne bila uzaludna te da ih čeka budućnost iza rešetaka. U toj fazi počinju i brojiti godine do prvih mogućih otpusta, koji nastupaju tek u zadnjoj trećini odslužene kazne. Za one koji su osuđeni na 40 godina zatvora, to znači da pravo na prvi slobodni vikend imaju nakon 26 godina!
|
|
| Marsel Budimir, ubojstvo, pokušaj ubojstva i pljačka (40) | Mato Oraškić, trostruko ubojstvo (40 godina) |
Ivan Dvorski imat će 48 godina kada prvi put izađe iz zatvora na vikend i pitanje je hoće li ga se tada uopće sjećati djevojka prema kojoj je jedinoj pokazao emocije i nakon izricanja presude poručio joj da je voli. Može li se uopće resocijalizirati nekoga poput Dvorskog koji je počinio tako težak zločin i tko na početku mladosti praktički na cijeli život ide u zatvoru?
Šarić odgovara da se za svakog u zatvoru osmisli program i da se zatvorski sustav mora svakome prilagoditi. Napominjući da Hrvatska ipak nema puno osuđenika na ovako duge zatvorske kazne, posegnuo je za iskustvom drugih zemalja i naveo da se u nekim zemljama zatvorenici na dugotrajne zatvorske kazne odvajaju od ostalih kako bi se lakše organizirao i očuvao red u zatvorima.
Ljudi koji su po 20, 30 ili 40 godina u zatvoru naprosto ne mogu podnijeti da stalno gledaju nova lica koja dolaze i nakon nekoliko godina izlaze na slobodu, dok oni ostaju izlolirani od vanjskog svijeta i to stvara velike probleme u zatvorima. Kod nas takvog odvajanja još nema, a sudeći po negativnom stavu Europske komisije prema ovakvim razdvajanjima zatvorenika, vjerojatno toga neće ni biti.
Ipak, ostaje ozbiljno pitanje što će biti s osuđenicima na desetljeća zatvora kada jednog dana izađu van. Kušenov primjer govori da se tu skrivaju mnoge zamke.
Potpuno sam i napušten
- Imam 61 godinu i moram početi život ispočetka, i to potpuno sam. S članovima obitelji ne komunciram, ne mogu se ni na koga osloniti. Nemam prijatelje. Oni koje sam imao bili su mi prijatelji samo kada smo se zajedno opijali.| U Lepoglavi je izučio vrtlarski zanat i sada se nada poslu u toj struci. To bi mu omogućilo da unajmi neku sobu, da se makne iz prenoćišta za beskućnike
|
- Kad bih si našao pristojan smještaj, te kad bih imao barem nekakava primanja, mogao bih nekako organizirati život, možda izaći negdje, potražiti društvo... Ovako je jako teško - govori Kušen.
S istim ovakvim problemima suočit će se i Dvorski kada izađe iz zatvora, zatim Marsel Budimir koji je dobio 40 godina zbog ubojstva policajca i pljačke banke, pa Mato Oraškić koji je ubio sutkinju, suprugu i njenu odvjetnicu, Vlastimir Kihalić koji je u osvetničkom pohodu ubio suprugu i njene dvije prijateljice i drugi osuđenici na dugotrajni zatvor.
No, pitanje je hoće li oni, poput Kušena, osjećati kajanje zbog zla koje su učinili i smatrati da su si sami krivi za sudbinu koja ih je snašla ili će očajni i sami opet učiniti nešto što će ih vratiti tamo gdje su proveli najveći dio života.
Ivanka Toma
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....