Ivan Aralica - Divljenje samome sebi

"Sunce"



Verbum, Split 2006.

397 str., tvrdi uvez

Cijena: 130 kuna

Ivan Aralica

Nakon što se u prethodnim romanima s ključem, na blago rečeno bezobrazan i primitivan način, obračunao s onima koji su se drznuli ponešto drukčije misliti od njega, Ivan Aralica novim se romanom "Sunce" vratio samome sebi. Osim pokoje zlobne strelice, negdje između redova ovoga četristotinjak stranica dugačkog romana, upućene neimenovanom adresatu koji spada među spomenute "neistomišljenike", riječ je o nekoj vrsti autobiografskog romana u kojem se, s distancom od 66 godina, kako je to ponovljeno bezbroj puta i na bezbroj mjesta, vraća u doba djetinjstva koje je posve obilježilo njegov kasniji životni put.

Eskimski stil



S jedne strane, "Suncem" se otvara nova stranica autorova opusa jer se tom tematikom dosad bavio samo prikriveno (davna priča "Želja nosača smeća" nekakav je zametak ovog romana, samo što je tamo, u skladu s vremenom, umjesto časne medicinska sestra!). Časna sestra Domina, koja se za tada desetogodišnjeg dječaka brinula tijekom liječenja od malarije i šuge u domu za bolesnu djecu na Korčuli, malome je, a bogami i starome Ivi, kako se zove glavni junak ove priče, postala mnogo važnija od prave majke pa Aralica nije takav roman htio objaviti dok mu je majka bila živa jer ne bi razumjela kako se i zašto to dogodilo. No, iako je to teško shvatiti i čitatelju, neka ostane samo kao podatak. "Sunce", pak, ima još jednu zanimljivu pretpriču; sam je autor za njega pronašao stilsku odrednicu i prozvao ga romanom pisanim eskimskim stilom, jer je čitajući Knuta Hamsuna, i to preko Ive Kozarčanina, saznao da Eskimi ne poznaju prvo lice jednine. Naoružan tim podatkom, sasjekao je u korijenu sve pokušaje  razmetanja teorijskim znanjima o autobiografiji i njezinim inačicama u raznim licima jednine i množine budućih kritičara te se identificirao s Eskimima.

Stanje tugovanja



Dakle, Ivan Aralica, koji kao Eskim samome sebi ne govori ja, nego on, svoj je roman podijelio na četiri dijela. U prvi smješta maloga Ivu, dakle njega, ili sebe (doista nije lako s tim eskimskim određivanjem lica!), u domaći okoliš. Nakon podrobnijih informacija o zavičaju i obitelji (nesretna majčina ljubav, bratova smrt, djed koji izrađuje mrtvačke sanduke i križeve, podjele u obitelji itd.), fokusira se na maloga Ivu (sebe/njega), pomalo čudna dječaka koji ne jede leću i meso, ali voli slatkiše iz majčine škrinje, a kao i ona pati od "kisike", stanja tugovanja i osamljivanja koje traje danima, što je vjerojatno poznatije kao bolest koju suvremena medicina naziva depresijom. Kako cijelu priču pripovijeda 66 godina stariji pripovjedač, s odmakom, on će nam servirati i naknadne informacije kako je taj mali Ive baš onaj koji će kasnije od riječi napraviti "alat svoga zanata". Nakon jedne groznice i nesvjestice, roditelji malog Ivu šalju u spomenuto lječilište i tu počinje drugi dio romana. Ulogu majke preuzima sestra Domina koja bolesnog dječaka odmah, bez pravog razloga, prepoznaje kao "svoga", nekoga o kome će se brinuti tijekom višemjesečne teške bolesti, ali mu i pričati pučke pobožne priče zbog kojih će potkupljivi dječak čak i početi jesti mrsku hranu. Domina ga naziva svojim "psićem" i štiti od "zla gospodara", upravitelja Bogdanovića. Opisi dječakova bolovanja prikazani su u svom svojem hipernaturalističkom užasu, pri čemu Aralica gotovo mazohistički inzistira na detaljima, pa je za čitanje nekih stranica doista potrebna ista doza mazohizma i dobar želudac.

Užitak u odvratnom



Uživanje u odvratnome ne iscrpljuje se samo u svim tim opisima krvavih plahti i krasti na dječakovu tijelu, zna se tu ubaciti i još pokoja takva priča, poput one koju priča liječnica - o vađenju trešnjinih koštica iz anusa bolesnika - koja doista graniči s perverznim. U trećem dijelu romana, nakon što je mali Ive donekle ozdravio, ali još mora biti izoliran od druge djece, naglasak je na sestrinim pričama koje postaju sve dulje, sve poučnije i sve više zasićuju ionako prezasićeno romaneskno tkivo. Tu se nekako počinje sumnjati kako je i čitav roman napisan upravo zbog tih priča, čija je prosvjetiteljska i kršćanska poučnost ono što se želi posredovati čitatelju, a eskimska je autobiografija samo okvir koji ih drži na okupu, i to prilično mehanički. Odnos dječaka i sestre postaje sve jači, kao i njihova međuosobna ljubav i divljenje, pa će u završnom dijelu romana, kad Ive konačno dođe i među drugu djecu, skoro i izgubiti glavu kako bi joj pribavio odgovarajući dar zahvalnosti. Taj odnos na trenutke dobiva i svoju tjelesnu dimenziju, jer, primjerice, mali Ive osjeća i tjelesno zadovoljstvo dok ga sestra premazuje smrdljivim mazivom, no ništa dalje od toga. I dakako, roman završava dječakovim povratkom kući, nakon čega više ništa neće biti isto jer je boravak kod sestre Domine posve promijenio njegov odnos prema pravoj majci koju je prije odlaska stalno držao za skute, ali i usmjerio njegov daljnji životni put o kojem svjedoči stariji pripovjedač.

Čudan odnos



U "Suncu", eskimskom autobiografskom romanu, brojne ekskurse koji su prezasićivali Araličine ranije romane zamjenjuju priče sestre Domine, zbog kojih je sam roman i napisan, što potvrđuje autorova najava kako će dalje raditi na romansiranju tih priča. Epizoda s bolešću i boravkom u lječilištu, pa i sestrom Dominom i njihovim čudnim odnosom, ne bi ni bila tu da nema priča koje ne obogaćuju nego opterećuju roman bez pravog zapleta, jer Aralica ipak nije Boccaccio. No, "Sunce" je roman u kojem Aralica, iz pozicije iznimno samoljubivog pripovjedača, prije svega iznosi svoju poetiku i svoj životni credo da je svijet priča jedini istinski svijet koji priznaje.

Usmena tradicija



Ta je poetika proizašla iz usmene tradicije, jer mali Ive ne voli čitanje nego slušanje priča, potom iz shvaćanja književnosti kao prosvjetiteljske djelatnosti (jer je "učenje u priče ugrađeno"), iz ognjištarskog ugođaja u kojem netko dok priče nastaju uvijek "plete pletivo, vez veze ili krpa poderano". U tome i jest razlog temeljnog čuđenja koje kritičar mora izraziti u 21. stoljeću pred štivom koje nas bez ikakvog odmaka, stilski i svjetonazorski, baca neka tri stoljeća unazad, a pripovjedač je prikriveno i otkriveno toliko zadovoljan sobom, kao da je to jedini pravi literarni izbor i interes. "Sunce" ne spada ni među najgore, ni među najbolje autorove romane i svakako neće pobuditi interes kao oni "s ključem". Mehanički "snivan i diljan" spajanjem svoje i tuđih priča, s mnoštvom grešaka u koracima, ponavljanjima, vrćenjem u krug jednog te istog i prosvjećivanjima, zapravo je uglavnom dosadan.



Očito, u pisca koji piše, kako to bilježi na jednom mjestu, "pred zamišljenim ogledalom u kojem se odražava njegov lik", jer ima potrebu "da se udvoji na onoga koji priču stvara i onoga koji onomu što je ispričano nalazi zamjerke, a piscu priča daje savjete kako dobro ispričano učiniti još boljim", onaj je drugi zakazao. Tko zna, možda je i njega zbunilo to s Eskimima pa više ne zna tko tu sebi govori ja, a tko je s kime na vi.

Jagna Pogačnik